skybird

Danas, na zadnji dan 2005. godine i vrijeme nam protječe u prizivanju mnogih sjećanja na prošle dočeke i slavlja…

Jozef ne voli Nove godine i slične proslave jer ga podsjećaju na mnoge svađe sa suprugom. Uvijek mu je prigovarala kako je susjeda Roza za Božić dobila kakvu skupocjenu ogrlicu ili što drugo od muža, kako je Svebor svoju ženu počastio grandioznim dočekom Nove godine, ili kako je bor sestrične Mire 54 centimetra viši od njihovog…Nije ju htio ispitivati o vrijednosti Rozinog poklona od muža koji svaki vikend uzima sobu u Admiralu kako bi se proveo sa njenom odličnom prijateljicom, ili o veselju fenomenalnog dočeka kada će nakon njega Svebor i njegova žena bježati od svih onih kojima duguju…Nije joj htio reći da onaj veliki krasni bor sestrične Mire ne izgleda tako veličanstveno kad si sam kao ona i kad ne čuješ smijeh ukućana…
Čak su i djeca poprimila taj natjecateljsko-potrošački duh. Sin, onako malen, nije htio jesti čokoladne pahuljice jer se tu marku ne reklamira na televiziji i na kutiji ne postoji sličica koja svom vlasniku donosi važnost u vrtićkoj grupi.

Frenkya je probudila ova zadnja konstatacija. Kaže da Oni upravo udaraju na djecu. Od malih nogu žele napraviti potrošače – ovisnike. Božići i Nove godine, Uskrsi i Valentinova, i sve prigode koje će biti još uvedene (a počelo je sa Noći vještica i sl.) prije svega su uperene na mlade kako bi u kasnijoj svakodnevici neulazak u trgovinu izazvao potrošačku krizu. I tako nas drže na uzdi. Oni će nuditi, mi ćemo trošiti više nego možemo, oni će nam posuđivati, mi ćemo i dalje trošiti i tako sve dok ne budemo morali raditi za njih…
Priznajem da me nekad plaši to što u ovim Frenkiyevim glupostima prepoznam nešto. Međutim danas nam je Frenky rekao najbolju definiciju života koju sam ikada čuo…
Nakon toliko naših laprdanja o materijalnim vrijednostima, godinama, potrošnji, pitao nas je što je to uopće život… Nakon naše šutnje koja je značila očekivanje nekog dugog Frenkyevog govora, puknuo je prstima i rekao: Ovo…Samo što traje puno kraće …

Naježila me ta njegova mudrost i podsjetila da ne vrijedi mijenjati svoje stavove kako bi taj mali tren bio normalan s one strane zida…

Zvonko? Naš Zvonce sjedi pred televizorom od jutros i nada se da će ju ugledati na ekranu…

Na kraju moram reći nešto što me na kraju ove godine jako, jako obradovalo. Najčešće se od ovakvih bolesnika kao što smo mi bježi i njihovo mišljenje nije baš poželjno... Međutim, i onaj mali broj čestitki što sam primio govori da nas ima još dosta vani i da ipak postoji zrnce nade da budemo slobodni. Frenky kaže da nikada nećemo pobjediti i da ćemo biti uvijek obilježeni ali drago je čuti da nisi sam.
Zato sa srećom pjevam : kolko nas ima, jebote kolko nas ima...

Puno, puno sreće iduće godine uz prisjećanje na Frenkyevu pitalicu : Što je to život?..

Jutros smo na terapiji dugo razgovarali sa doktorom. Nije to bio baš ugodan razgovor jer nas je ukorio da javno ne smijemo iznositi nigdje naše probleme. Kaže da je netko opisao Zvonkecovu bolest i da se javilo puno ljudi sa istim simptomima ali da ih zbog brojnosti mogu samo ambulantno liječiti. Još će se javiti sindrom Lana Pavić…Il' epidemija čak…

Ja sam se smijao u sebi jer ako sam ja uzrok curenja informacija, ne mogu me više degradirati od ovog…Prvi puta sam se osjetio sretnim što sam nenormalan. Sjetio sam se u tom trenutku jednog radnog kolege koji zauzima visoko hijerarhijsko mjesto u poduzeću usprkos tome što nema ama baš nikakve uvjete za to (stručna sprema, znanje, organizacijske sposobnosti, moral). Sjetio sam se zgražajućih prizora kada izmiče stolicu direktoru da bi ovaj sjeo, kad mu čisti ovratnik onog harlekinskog odjela, kad kaže da bi poginuo za njega…Bljak…Bljak…Fuj…Čak mi je jednom ta staljinistička svinja rekla da ima više koristi od mog razmišljanja nego njihovog klimanja glavom na svaku njegovu riječ…E sad, što se desilo da je klimanje pobijedilo razmišljanje..? Ne znam hoću li to ikada i saznati. Ali sam zato puno sretniji od spomenutog uvlakača.

Drugi prigovor se odnosio na nestabilnost naših emocija. Doktor kaže da se moramo truditi da nam emocije ne budu u velikim amplitudama. Primijetili su kaže, da se na nešto glasno smijemo, na nešto smo ljuti a na nešto smo tužni pa čak i plačemo…

Ja sam se opet nasmijao jer je dobro da nas nisu vidjeli sinoć dok smo na TV-u gledali obraćanje predsjednika naciji. Urbi et orbi. Ili u našem slučaju bi bilo prikladnije - Uzmi u torbi…
E to je bio show za vrijeme kojeg smo ispucali plotun raznih emocija. Prvo je Frenky ljutito pitao je l' moramo slušati tog stranog agenta…Onda nam je objasnio da je predsjednik agent jer je promijenio dva društvena uređenja, četiri stranke, bio predsjednik dvije države, i održao se na vlasti…Ma nemoj…Kaže da to ne bi uspjelo ni križancu Hudinija i Coperfilda da nije agent…Kaže da je i Tito bio agent i da do kraja života nije naučio govoriti hrvatski…Frenkyu izolacija nije pomogla…
Onda smo prasnuli u smijeh kad je Jozef rekao da je to snimka intervjua koji se prikazuje svake godine…Ne valja ovo, ne valja ono, ja sam upozorio na ovo, u interesu građana Hrvatske nije dobro da ovo pa ono…
Stvarno niti jedne rečenice tipa: Uradit ću ovo, Napravit ću ovo, ili Uradio sam to, Napravio sam to. Po tom bi se stvarno moglo vidjeti koja je godina, a ovako će ispasti da je Jozef u pravu… Znam puno ljudi koji kritiziraju sve i svakoga a kad ih se pita kako bi trebalo onda šute. Možda i bolje jer ima ih koji su otišli korak dalje pa onda kažu trebalo bi napraviti strategiju, program razvoja, plan razvoja, strateški plan itd., itd. a od realizacije – nula bodova… Ma sve se zasniva na riječi TREBALO…

Nakon ljutnje i smijeha došlo je čuđenje. Kaže predsjednik da se nada kako ćemo živjeti bolje. Premise su mu bile da Vlada ne radi dobro, da su svagdje lopovi, da je građanima sve lošije i onda božanstvena konkluzija – bit će nam bolje…???
Dobro, ipak smo mi nenormalni pacijenti koji to ne možemo shvatiti, i naše čuđenje je vrlo bitna stvar za potrebnu količinu vlage u klijanju sjemena andaluzijske tratinčice…

Na kraju jutrošnjeg terapijskog razgovora obećali smo našem doktoru da ćemo ubuduće kontrolirati emocije…Obećanje ludom radovanje…U ovom slučaju doslovno, ha ha ha…

Sinoć je bilo tužno. Frenkya su odveli smiriti u izolaciju. Rekli su da ima napad. Pobunio sam se jer mi nismo primijetili da mu je loše. Rekao sam da svatko sam treba reći kad mu je loše a ne da doktori određuju kad je dobro a kad nije. Ali oni su doktori a mi pacijenti... Oni postavljaju dijagnozu a ne mi…

Znam samo da je prije odlaska govorio nešto o cijepljenju podsvijesti. Spominjao je neku reklamu gdje dva homoseksualca pod borom otvaraju darove, i neku gdje crnac i bjelkinja donose poklon njenom ocu…Rekao je da to nisu reklame već poruke djeci…Stvarno taj Frenky gleda svijet drugačijim očima…Sve manje vjerujem da se on može izliječiti.

Mi smo ostali morali gledati Big Brother. Nije nam to neka emisija ali naš doktor kaže da kad nju gledamo ne mislimo na druge stvari, a razmišljanje može samo pospješiti naše bolesti. Meni je Frenky nedostajao zbog komentara. On kaže za Big Brother da smo mi svi koji gledamo ustvari natjecatelji koje se gleda, a ne oni unutra. Tad sam kihnuo a ostali su viknuli : Istina!
Možda je on u pravu…Zašto se stalno vode ankete o gledanosti, o popularnosti kojeg karaktera, razne vrste intervjua? Ako staviš u tu kuću nekog vjernika, jednog nacionalistu, jednog muškog šovinistu, prostitutku, pripadnika nacionalne manjine, itd.,itd., točno možeš odrediti kako razmišlja svjetina…Ima tu nešto…

U međuvremenu Zvonimiru je dijagnosticirana kriva terapija. Donosili su mu razne časopise da se uvjeri da Lana Pavić nije izuzetak nego pravilo. Međutim on to nikako ne prihvaća. I dalje tvrdi da svatko o kom se piše mora biti kategoriziran po svom uspjehu. I što više otvara stranica na kojima je ona, sve manje o njoj zna. Zato su s tim prekinuli. Samo mislim da je već kasno i da je šteta učinjena. Našem Zvonku su sad i tekstovi o raznim događajima ušli u glavu. Kaže da je događaj prošlog tjedna bilo krštenje djeteta Dijane Čuljak. Pitao nas je znamo li koje se jebeno vino pilo za jebenim stolom broj 14? Ako ne znamo ima na četiri stranice poznatog tjednika. A ako nas zanima koji je naš najuspješniji mladi glazbenik u 2005., ili koja je kazališna predstava proglašena najboljom na Kubi u 2005. po ocjeni njihovih kritičara te dobila uglednu nagradu „Premio Villanueva de la Criticateatral cubana“, nek se jebemo…
Zvonimir je definitivno u kurcu…

Sad čekam da vrate Frenkya na odjel… Sve više mu počinjem vjerovati …

Pošto je danas ovako tmuran dan i ne puštaju nas u šetnju, imam više vremena za pisanje. Stoga ću ispričati zanimljivu raspravu od sinoć.

Prvo su nam pustili film Gladijator a kasnije smo morali o njemu pričati. Ja sam rekao da film govori o ponosu, časti, hrabrosti, čestitosti,a sve prikazano kroz lik tog gladijatora...Na to me je doktor pitao:
- Zašto onda on na kraju pogine?
Pomislih razmišljajući o odgovoru da su film pustili zbog moje terapije, ali me prekine Zvonimirov smireni komentar:
- Zato što nije na vrijeme stigla Lana Pavić da ga spasi...
Zvonimir još o njoj razmišlja. Ne pomaže ni to što mu ubacuju još dosta nekih imena koje ne može svrstati ni u kakvu stvaralačku kategoriju...

Zanimljiv je bio i Franjin (zovemo ga Frenky) komentar. Franjo kaže da je to dokumentarni film. On mi se čini filozofom jer stvari gleda drugačije. Došao je u bolnicu jer tvrdi da netko organizirano upravlja našim životima. Dobro je prošao jer je mogao završiti i puno gore sa tom konstatacijom.
On kaže da je to najobičnija turistička razglednica našeg sadašnjeg života - lokalne arene i Coloseum, vladari, ulizice, ubojice, silovatelji, piromani, gladijatori, svjetina...Najviše se smijao kad su bacali kruh među gledatelje. Rekao je tada nešto na latinski. Pretpostavljam "kruha i igara". Doktor ga je pitao a gdje sebe vidi u tim karakterima na što mu je Franjo odgovorio:
- Ja samo znam gdje se ne vidim...
Svaka mu čast na odgovoru. Filozof.

Josip (po nadimku Jozef) nije dugo gledao film. On ne voli nasilje i krv. Prijavili su ga zbog zlostavljanja djece jer nije dao svom šestogodišnjem sinu gledati neke akcijske filmove. Smatrao je da tako malo dijete ne treba gledati nasilje, sex, drogiranje...Naravno da mu je dijagnosticirana nenormalnost...Kad malo bolje promislim možda i nije u pravu. Pa i moja djeca gledaju neke crtane filmove u kojima je brdo nasilja a igrice za PS2 i jesu bazirane na ubijanju. Čemu onda zabraniti obični akcijski film?

I ostali su nešto rekli ali i po njihovim komentarima se vidi da ih vrijeme gazi. Na kraju sam rekao svoj odgovor:
- Umro je časno i uskrsnuo u one prekrasne poljane.
Doktor me ipak vratio u terapiju:
- Da umro je za konspiratora Grahka...
E sad ga jebi, s oproštenjem. Stvarno ću izgleda ovdje ostati dugo, pomislih...

Ako ništa ova rasprava je rezultirala da i ostali pacijenti čuju za Lanu Pavić...Jedino ne znamo još tko je ona....

Zovem se skybird. Ustvari tako me zove moj doktor. Kaže da sam nebeska ptičica a da će od mene napraviti sokola.
Meni je svejedno. Ne znam zašto bi od mene netko i pravio nešto kad sam već napravljen. Ali zato i jesam ovdje. Kaže doktor da sam tvrd materijal. A ja ga pitam zašto onda daje toliko injekcija. Samo troši tu svoju medicinu. Meni se čini da što više bodu da me sve manje mijenjaju. A možda mi se samo čini. U našoj bolnici sve i je samo privid.

Osobno, mislim da napredujem. Polako shvaćam zašto sam uopće došao u ovu ustanovu. Bio sam pomoćnik direktora jedne velike državne tvrtke i trebao sam uz ostalo provoditi i brojne natječaje. Međutim, direktor je mimo zadanih uvjeta odabirao dobavljače i izvođače radova. Osim toga uzimao je vanjske tvrtke za obavljanje poslova iako su to mogli raditi i naši radnici. Sponzorirao je kumove klubove i bezrazložno (naizgled) mnoge druge, zapošljavao bez kriterija i natječaja…Jednom prilikom sam rekao da sve to nije dobro i naravno dobio premještaj.
Razočaran, otišao sam doktoru i ispričao cijelu priču. Razgovor je tekao otprilike ovako:
-Zar ste stvarno rekli direktoru svoje mišljenje?
-Da.
-Jeste li i inače iznosili svoje mišljenje u svakodnevnom životu?
-Naravno.
-Jeste li i inače težili za istinom i pravdom?
-Svakako.
-U međuvremenu ste magistrirali i stekli zvanje koje direktor nema?
-Da.
-Strašno. Oprostite ali vaše stanje zahtjeva hitnu hospitalizaciju. Vaše nesnalaženje može dovesti do još ozbiljnijih posljedica.

Onda sam stigao ovdje. Polako upoznajem ostale pacijente i shvaćam da ima i teži slučajeva. Zvonimira sam prvog upoznao jer su ga dovezli kad i mene. Stalno je vikao :
-Pa tko je jebena Lana Pavić?
Kažu da je čitao Jutarnji list u kojem je na tri stranice bio prilog o nekoj Lani Pavić. Zvonimir je čitao 17 puta članak i nije našao tko je dotična gospođa. A načitan čovjek. Pokušao se sjetiti je li pjevačica, književnica, slikarica, znanstvenica, sportašica…Pa tri stranice u Jutarnjem valjda zaslužuje netko od nacionalne vrijednosti a on nije znao o kom se radi. Još kad je pročitao da je na netu prisutnija od ne-znam–koga, skroz je poludio. Smiješno je bilo što mu je žena objašnjavala da je poznata jer se udala za nekog. Onda je tek poludio jer je mislio da ga zajebava. Sad mu na terapijama objašnjavaju da biti poznat i važan nije po vrijednostima koji su u njegovoj ludoj glavi. Kažu da je i s njim teško ali daju mu tiskovine tri puta na dan. Vidim da ga boli ali tu smo pa moramo izdržati…A možda nam je i bolje tu…