Brodogradilište "Treći maj" jedno je od poprišta aktualnog radničko-seljačkog bunta. Igor Zenko, zavarivač brodskog trupa: "Funkcija birokratskih sindikata je sputavanje radnika u odlučnijim akcijama."
Roko Markovina, profesor strojarstva i brodogradnje: "Strah me i razmišljati o scenariju odlaska škverova."

˝Moj posao može se usporediti s radom u rudniku jer ljeti je pakleno vruće, a zimi hladno. Uz rad na navozu dolazi beneficirani radni staž zbog stradavanja dišnih organa, a ni reuma i ostale bolesti nisu rijetkost˝, tako svoj posao opisuje trideset trogodišnji Igor Zenko koji zadnje tri godine radi kao zavarivač sekcije brodskog trupa u riječkom brodogradilištu Treći maj. Mnogi koji dođu na njegovo radno mjesto vrlo brzo i odu - neki jer ne mogu izdržati u takvim uvjetima rada, a drugi odlaze trbuhom za kruhom čim postanu majstori.

Treći maj poznat je i kao „dolina gladi" jer se za redovne sate radnici mjesečno prime plaću od 3500 kuna, a nekad i manje. No koliko god se taj iznos činio mizernim, 2850 radnika zna da je bez njega itekako teško preživjeti, jer do prije nekoliko dana nisu primili plaću za siječanj, a sličan scenarij proživjeli su i u listopadu prošle godine. Krajem veljače organizirali su prosvjedni skup u svom brodogradilištu, a osim plaća od Vlade su zahtijevali i izdavanje državnih jamstava za sva hrvatska brodogradilišta kako bi se osigurala likvidnost tijekom trajanja natječaja za privatizaciju. Ovaj prosvjed trebao je biti tek uvod u onaj veliki zakazan za ožujak, no sindikalni čelnici su nakon sastanka s ministrom Popijačem po tko zna koji put povjerovali Vladinim obećanjima pa su najavili njegovo moguće otkazivanje.



˝Smatram da su štrajkovi i blokade uvjetno dobre metode, pogotovo u firmama koje su ostale bez sredstava i repromaterijala za proizvodnju. Zapravo mi se čini da je funkcija birokratskih sindikata sputavanje radnika u odlučnijim akcijama. Prema aktualnim događanjima vidimo da su seljaci već lagano počeli shvaćat da ih birokrati samo zavlače obećanjima i počeli su se samoorganizirati, ali nije se lako boriti protiv onih na čijoj si platnoj listi jer to je kao da piliš granu na kojoj sjediš. Tripartitnom sustavu država/poslodavac/sindikat težio je i sam Benito Mussolini, a dobro znamo kako je on završio. Upravo Treći maj simbol je oslobođenja grada Rijeke od fašističke čizme pa bi netko ponovno mogao ovdje slomiti zube˝, kaže Igor, ne krijući svoje razočaranje trećemajskim sindikatima.

Igor tvrdi kako se u njegovom brodogradilištu poštuje zaštita na radu i Zakon o radu o čijoj bi se kvaliteti dalo raspravljati. Na navozu radi i dosta kooperanata, a javna je tajna da je velik broj njih prijavljen na minimalac dok im se ostatak novca isplaćuje na ruke. Događalo se da se neki od njih otruju dimom ili plinom zbog nepropisnih uvjeta rada. ˝S jedne strane su sami krivi jer imaju pravo odbiti raditi na mjestu koje nije propisno ventilirano, a s druge ne znam kako bi gazda privatne firme gledao na to da se njegov radnik inati oko tamo neke zaštite na radu˝.

Igor Zenko poslovanje svog brodogradilišta ocjenjuje kriminalnim. Taj kriminal omogućilo je izuzeće brodogradnje iz Zakona o javnoj nabavi ˝zbog specifičnosti djelatnosti˝, pa se svi poslovi sklapaju izravnom pogodbom. U Trećem maju znalo se događati da kooperanti dobiju novce za posao koji nisu obavili, a u noćnim smjenama dolazili su zavarivači iz drugih poduzeća koji nisu poznavali svoj posao. ˝U tri tjedna napravili su štetu od nekoliko stotina tisuća, a možda i milijun kuna, a osobno sam popravljao njihove greške nekoliko tjedana. Pretpostavljam da su radili samo noću jer po danu u škveru postoje kontrolori koji mogu od svakog zavarivača zatražiti atest˝.

Igor, kao i ostalih 40 000 radnika hrvatskih brodogradilišta, ne zna koliko će još dugo uspjeti zadržati svoje radno mjesto, jer nakon neuspjelog prvog kruga privatizacije, kojoj se oštro protivi, niti nedavno raspisani drugi ne daje previše razloga za optimizam. ˝Svaka privatizacija pljačka radnika i naroda koji su sve to stvorili, a naši političari odlučili su se riješiti brodogradnje nakon što su preko škverova profiltrirali novac poreznih obveznika u džepove podobnih poduzetnika. Proizvodnja samo što opet nije stala i trebat će, kao i prošli put, mjesec do dva da se ponovno pokrene. Većina radnika će otići na čekanje, a tada će već natječaja za privatizaciju biti pri kraju. To je odlična taktika da u škveru bude što manje ljudi pa neće biti previše problema kad policija dođe izbacit šačicu radnika i radnica kad brodogradilište ode u stečaj˝, tvrdi Igor.

Roko Markovina, profesor splitskog Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje, smatra kako bi u današnjem neokapitalističkom sustavu, u kojem radnici nemaju niti elementarne prava, najoptimalnije rješenje bio model privatizacije tzv. mješovitog vlasništva s većinskim udjelom države, jer smatra kako bi to bilo najmanje bolno za radnike i njihove obitelji. Markovina prvi krug privatizacije opisuje kao nedovoljno ozbiljno pripremljen, o čemu između ostalog govori i činjenica da Sanadera i Polančeca, dvoje čelnih osoba iz Vlade koji su bili zaduženih za privatizaciju brodogradilišta, sada nigdje nema. ˝Ne vjerujem da će prodaja uspjeti niti u drugom krugu i smatram da se još trebalo pričekati nekoliko mjeseci s raspisivanjem natječaja, dati vremena struci da korektno obavi svoj posao te pričekat da se recesija pomakne sa 'donje točke'˝.

A ako privatizacija ne prođe niti u ovom krugu, Markovina predviđa tri moguća scenarija: stečaj brodogradilišta, kojeg smatra najgorom mogućom solucijom zbog mogućeg gašenja proizvodnje što bi vrlo izgledno dovelo i samu državu u stečaj, zatim programirani stečaj s preustrojem za kojeg misli da je bolje rješenje jer bi se barem nastavila nužna proizvodnja, a dobilo bi se i malo potrebnog vremena da se izvede preobrazba brodogradilišta na način kako struka predlaže, odnosno da se dio predmontaže i navozi zadrže u većinskom vlasništvu države, a sve ostalo privatizira i nastavi raditi dijelom s brodogradilištem ˝montažnoga tipa˝, na sasvim drugoj osnovi - kao partneri, a ne kao kooperanti. Treći scenarij je vraćanje brodogradilišta radnicima, to jest kako ih Markovina naziva, njihovim stvarnim vlasnicima.

Igor Zenko je također uvjeren u propast drugog kruga privatizacije, nakon čega vjeruje da će brodogradilišta otići u stečaj. Smatra da bi odlazak u stečaj s preustrojem za radnika bila bolja opcija od same privatizacije. Njegova želja je da se potom na mjesto nadzornog odbora i uprave postavi radničko tijelo koje bi funkcioniralo na principu studentskog plenuma. U tom slučaju nastala bi kooperativa kao u Argentini kad su radnici preuzeli propale firme nakon njihove velike ekonomske krize i počeli o svemu odlučivati samostalno na ravnopravnoj bazi.

˝Veliki sam pobornik neposredne demokracije i nehijerarhijske strukture u kojoj ljudi zbilja imaju moć u svojim rukama - jedan čovjek jedan glas. U takvim strukturama često se dolazi do rješenja kroz raspravu. Smatram da je kolektiv uvijek pametniji od pojedinca, a njega se ne može potkupiti, ucijeniti ili izmanipulirati. Radnički plenum bio bi dobar odgovor na nesposobnost i potkupljenost uprave i birokratskih sindikata˝.

Osim seljaka kojima su studenti u nekoliko navrata pružili podršku i koji su jesenas održali svoj prvi plenum, tijekom druge studentske blokade radnici Trećeg maja također su gostovali na Filozofskom fakultetu što su bili prvi koraci u ˝izvozu˝ metode direktne demokracije. Igor tvrdi kako je solidarnost među skupinama ključna stavka u borbi za pravednije društvo pa ne sumnja u uspjeh te metode. ˝Praksa će pokazati da je direktna demokracija u kombinaciji s nehijerarhijskom strukturom daleko pravednija od parlamentarizma. Studenti su napravili i Radnički FAQ s objašnjenjima privatizacije, socijalnog partnerstva, direktne demokracije, pozitivnih i uspješnih primjera radničke borbe, pa preporučujem svim radnicima i radnicama da ga pročitaju i primjene˝.

Često se privatizacija brodogradilišta navodi kao jedan od uvjeta koji Hrvatskoj omogućuje što skoriji ulazak u Europsku uniju, a kako kaže Markovina, čelnici Unije to zahtijevaju kako bi na neki način zaštitili svoju brodogradnju. Iz primjera pulskog ˝Uljanika˝ vidljivo je kako je naša brodogradnja kvalitetna i konkurentna na svjetskom tržištu. ˝Ne bismo trebali težiti ulasku u Europsku uniju 'spuštenih gaća' pod svaku cijenu. Jer, kakvi uđemo u Europu, takvim će nas držati dulje vrijeme. Ulazak u Europsku uniju donosi određene prednosti, ali može donijeti, ako se uđe nedovoljno pripremljen i veliku štetu na svim poljima˝, poručuje profesor Markovina. Radnik Trećeg maja ističe kako članstvo u EU ni pod koju cijenu ne znači poboljšanje ekonomskog stanja radnika, a u prilog tome daje primjere Grčke, Portugala, Španjolske, Rumunjske i Bugarske. Smatra kako bi od ulaska u Uniju profitirali tek krupni kapitalisti.

A da se ne bi ponovio slučaj iz riječkog brodogradilišta u kojem brod za prijevoz automobila Monte Carlo stoji usidren već mjesecima, profesor predlaže da se u fazi izrade projekta uvede naručitelja u njegovo stvaranje kako bi bio svjestan opravdanosti tražene veće cijene. Tada bi on brodogradilište smatrao svojim partnerom, a ne samo proizvođačem broda, kojemu treba, pošto-poto, smanjiti ponuđenu cijenu, a i sama država bi trebala brodogradilištima davati neki vid izvoznog stimulansa.

Početkom prošle godine na splitskim ulicama pojavio se grafit ˝Ako odu škverovi doći će vam Grčka˝, a profesor Markovina tvrdi kako ti grafiti nisu slučajno napisani. ˝Strah me i razmišljati o mogućem scenariju odlaska škverova, jer za sve naše brodograđevne gradove oni su okosnica opstanka. Svojedobno je u Splitu bio i slogan „Kad se u škveru počne kihati - pola Splita je bolesno", a danas je to još i izraženije, jer su ondašnji škverani bili polu-proleteri. Radili su u brodogradilištu, a u zaleđu Splita imali su nešto zemlje koju su obrađivali, pa tako i dodatne prihode. Današnja generacija je uglavnom gradska populacija koja nema alternativnu mogućnost preživljavanja˝.

Markovina ističe kako svima mora biti jasno da bez brodogradnje organizirane i upravljanje od strane struke i znalaca bez ikakvog miješanja politike u unutarnje stvari i jamstava Vlade, ovoj zemlji nema sreće. ˝Naša brodogradnja je danas bolesna, ali ima lijeka i nade za njezino ozdravljenje. Njezino liječenje nije skupo i neće trajati dugo ako ju se doista želi izliječiti. Nećemo se tek tako lako prepustiti slučaju i uništenju, svima onima koji se u tomu uporno trude. Vidite li što se događa sa seljacima, sa Željezarom u Splitu, s Pivovarom u Splitu, s Lukom Ploče. Mnogi ovo opće stanje, pa tako i stanje u brodogradnji, ne shvaćaju ozbiljno. Ali kada jednom pukne lanac - više nema natrag. Ja vjerujem da u ovoj zemlji još ima pameti, koja će se potruditi da se sveopći bunt ne dogodi. Svima na dobrobit˝.


Izvor H-alter.org