Sve do parlamentarnih izbora u Španjolskoj, 14. ožujka 2004. (i terorističkog napada u madridskom metrou), u španjolskim brodogradilištima se odvijala borba zbog malih plaća i nedovoljno posla za 11000 radnika u državno kontroliranim brodogradilištima Izar. Bilo je borbi u cijeloj zemlji, a posebno u Cadizu na jugu i Bilbau na sjeveru. Uz radnike koji su zaposleni u brodogradilištima Izar, u firmama koje rade za Izar je zaposleno oko 60000 radnika, također, od brodogradilišta Izar zavisi još 36000 radnih mjesta. Anarho-sindikat CNT je bio posebno prisutan među radnicima brodogradilišta u Sevilji i Puerto Realu, ali izgleda da je uprava nedavnim otkazima uspjela umanjiti njihovo prisustvo i utjecaj. Kada su socijalisti pobijedili na izborima najveći sindikati su uz mnogo pompe potpisali sporazum sa novom vladom, zamrznuli štrajk i obustavili sve sindikalne akcije. Službeno, oni su dali vladi „šansu“ da spase brodogradilišta, a zapravo su veliki sindikati izgubili kontrolu nad radničkim akcijama. Također sindikati su cinično iskoristili opći revolt zbog terorističkog napada na madridski metro i tako su obustavili nasilne radničke akcije. CNT je bio potpuno zgađen ovom pompoznom i potpunom izdajom, te je tada otpisao brodogradilišta, jer je smatrao da nemaju budućnost. Čak su napisali i rekvijem za industriju brodogradilišta, koja je od 1980. prošla kroz tri restrukturiranja i otpuštanja preko 30000 radnika. U ožujku je izgledalo kao da su brodogradilišta predana na milost i nemilost novoj vladi i da su gotova. Kako je ljeto napredovalo, činilo se kao da se ova predviđanja obistinjuju. Vlada je formirala komisiju koja je trebala donijeti konačnu odluku o budućnosti brodogradilišta. U srpnju je ustanovljeno da je prethodna, konzervativna vlada znala da Europska Unija zahtjeva da Izar vrati 300 milijuna eura subvencija koji su mu ilegalno dani, ali na to nije upozorila Zapaterovu vladu, tako da su se brodogradilišta našla u još goroj poziciji. 8. rujna SEPI je obznanio da će brodogradilišta podijeliti u dvije firme, jedna će se baviti proizvodnjom borbenih brodova za potrebe vojske, a druga, koja će proizvoditi komercijalne brodove, će biti prodana.

Narednog dana radnici su izašli na ulice širom Španjolske, a birokratski sindikati su pozvali na četverodnevni štrajk. Kasnije, tijekom tog tjedna, radnici brodogradilišta u San Fernandezu, koje je bilo predviđeno za gašenje, izašli su na ulice i, uz stalne sukobe sa policijom, blokirali autoputeve i prugu.
Prvi službeni dan štrajka u svim španjolskim brodogradilištima je bio 14. rujan, uz ulične sukobe štrajkača i policije u San Fernandu i Puerto Realu. Narednog dana, po šablonu koji je uspješno ponavljan tijekom cijelog rujna, radnici u San Fernandu su uhvatili policiju na prepad i blokirali glavne puteve zapaljenim automobilima. 16. rujna su radnici brodogradilišta Sestao u Bilbau blokirali glavne puteve i pruge zapaljenim barikadama. Tom prilikom korišten je i viljuškar za premještanje automobila itd. Borba se raširila po sporednim ulicama i bila je žestoka, jedan radnik je izgubio oko kada ga je pogodio gumeni metak. Štrajkače je napala posebno brutalna policijska jedinica „Ertzaintza“. U Puerto Realu radnici su također blokirali ulice i iz praćki na policiju ispaljivali kugle iz kugličnih ležajeva. Policija im je odgovorila suzavcem, gumenim metcima, oklopnim vozilima i jednim tenkom. Štrajkači u San Fernandu su odlučili odmoriti se jedan dan, pošto su se prethodnih šest dana svakodnevno sukobljavali s policijom i blokirali puteve. Narednog dana (17. rujna), veliki broj radnika je u Sevilji pokušao blokirati ogromni most Centinental V, ali ih je policija razbila ranivši pri tome bar 23 radnika, nakon toga su blokirali obližnji autoput. Žuti sindikati su zakazali štrajk za 21., 28. i 30. rujna i tada su održane masovne, uglavnom mirne demonstracije, iako je u pojedinim brodogradilištima bilo i nasilnih protesta. 23. rujna radnici su zapaljenim automobilima blokirali Sestao, a 24. rujna Gijon je blokiran zapaljenim gumama. U San Fernandu, 27. rujna, štrajkači su dva dana kontinuirano blokirali željeznicu, uz to su i skinuli oko 100 metara pruge. 28. rujna su održane demonstracije u svim španjolskim brodogradilištima. Tijekom cijelog štrajka lokalne zajednice koje se nalaze u blizini brodogradilišta su organizirale podršku štrajkačima i sudjelovale u demonstracijama. Akcijsko jedinstvo radnika svih španjolskih brodogradilišta je bio značajan napredak, jer su u prošlosti lokalni političari i sindikalne birokrate često okretali jedno brodogradilište protiv drugog i mnogi su se plašili da će mala brodogradilišta biti prepuštena sama sebi.

Ovo jedinstvo je narušeno 30. rujna, kada su radnici iz Sestaa otkrili da je izgradnja jednog broda premještena iz Sestaa u Puerto real. Njihov bijes zbog ove odluke završio se u najnasilnijim demonstracijama od početka štrajka u tom gradu. U Ferolu su mirne demonstracije od oko 3000 radnika postale nasilne kada su štrajkači odlučili blokirati sve puteve koji vode do luke. Kasnije tokom dana došlo je do incidenta ispred jednog vojnog objekta u Ferolu, kada su stražari uperili automatske puške u radnike koji su ih gađali petardama. U međuvremenu, štrajkači iz Manise su blokirali put za valencijski aerodrom. Radnici iz Manise su posebno zabrinuti jer lokalna vlast zbog velike vrijednosti zemljišta namjerava prodati njihovo brodogradilište građevinskim firmama. 1. listopada počeo je opći generalni štrajk u San Fernandu i Puerto Realu, u znak solidarnosti sa radnicima brodogradilišta, to je bio prvi generalni štrajk od 1991. U Sevilji je 5. listopada demonstriralo oko 25000 radnika iz cijele Andaluzije, u prosvjedu su sudjelovali i radnici iz obližnjih tvornica FASA-Renault, EADS-CASA, Altadis. Posljednji dan prosvjeda bio je 6. listopad. U Sevilji je policija zaustavila prosvjednu kolonu štrajkača i između njih se razvila žestoka borba. Radnici su na policiju bacali molotovljeve koktele, ispaljivali rakete i pravili barikade od zapaljenih automobila. U San Fernandu policija je upala u brodogradilišta, i tenkovima i oklopnim vozilima blokirala kapije. U žestokoj borbi mnogi su povrijeđeni, a jedan tridesetosmogodišnji radnik je izgubio oko kada ga je gumeni metak pogodio u glavu. U Puerto realu su se radnicima koji su se uputili ka Cadizu suprotstavile jake policijske snage uz pratnju tenkova i oklopnih vozila. Organizirane i veoma nasilne demonstracije koje su se tih dana održavale širom Španjolske potresle su novog predsjednika, Zapatera, a u medijima su o štrajkačima govorili kao o „novoj urbanoj gerili“. Na sindikalnom planu pritisak je sve veći, a podjele među žutim sindikatima su sve izraženije. Dva najveća sindikata (UGT i CC.OO) su tokom prvih par dana otvoreno podržavali privatizaciju, to ih je dovelo u sukob s ostalim sindikatima. Prije posljednjeg sastaanka između sindikata i SEPI, štrajkači iz nekoliko brodogradilišta (uključujući Sevilju i Gijon) su zamrznuli sve akcije kada je dogovoreno da neće biti otpuštanja, ni zatvaranja brodogradilišta. Ostaje vidjeti, da li će ovo obećanje biti ispunjeno i da li će radnici u poduzećima koja rade za brodogradilišta IZAR također biti obuhvaćeni ovim dogovorom.


Izvještaje napisao Jim Bradley

Izvještaj – 24 ožujka 2004.

Ponedjeljak je bio miran, oko 3500 radnika iz brodogradilišta Fene i Ferrol su demonstrirali na ulicama Santiaga, glavnog grada Galicije. Nekoliko vatrometnih raketa je ispaljeno na gradski parlament, za to vrijeme su sindikalni predstavnici bili unutra gdje im je popovao španjolski Mike O'Brian ( Britanski političar, član Laburističke partije)


Izvještaj – 2. ožujka 2004.

U Puerto Realu su radnici opet blokirali most za Cadiz na nekoliko sati. Policija je razbila blokadu koristeći oklopna kola i gumene metke, no radnicima je uspjelo smjestiti par policajaca u urgentni centar. Uhvatili su policiju na prepad, jer za danas nisu najavljeni prosvjedi, ali na zboru koji se održao jutros u 8h radnici su odlučili izaći na ulice. Šef državne organizacije SEPI, koja kontrolira brodogradilišta Izar jučer je izjavio da radnici imaju dva izbora: ili će prihvatiti što im je ponuđeno, ili će imati „permanentni sukob“. Sindikalni lideri izjavili su da nemaju kontrolu nad radništvom koje organizira zborove. Za petak su planirane demonstracije na nivou cijele zemlje.


Izvještaj – 5. ožujka 2004.

U Madridu je danas prosvjedovalo između 10000 i 15000 radnika, demonstracije je organiziralo šest velikih sindikata koji su zastupljeni u brodogradilištima: CC.OO, UGT, CIGA, ELA, USTG i CAT. Prosvjed je bio živahan i borben, a radnici su usprkos apelu sindikalnog rukovodstva ispaljivali ogromne vatrometne rakete i drugu pirotehniku. Po završetku demonstracija policija je napala petnaestak anti-kapitalista koji su se vraćali kući. Prosvjedna šetnja se završila ispred zgrade SEPI (Državno društvo za industrijsko učešće – organizacija koja kontrolira državni udio vlasništva u brodogradilištima Izar). Jedan od glavnih slogana koje su radnici uzvikivali bio je: „Si esto no se arregla, guerra, guerra, guerra; si esto no se apańa, cańa, cańa, cańa!“, što bi se moglo prevesti kao: „Ako se ne dogovorimo, rat, rat, rat; ako se ovo ne razrješi, udri, udri, udri!“. Bilo je uobičajenih govora, iako je bilo i dobrih govornika koji su govorili da je direktna akcija jedino rješenje, a predsjednici sindikata CC.OO i UGT su izviždani. Oni su naglašavali da ovaj štrajk „nije politički“ i da je riječ o čisto „radničkim zahtjevima“. Čini se da svuda u svijetu sindikalni lideri uvijek lupetaju gluposti.


Izvještaj 21. ožujka 2004.

Poslije terorističkih napada 11. ožujka u Madridu, kada je trebao biti i početak sindikalnih akcija u Madridu, sve demonstracije su otkazane osim trosatnih štrajkova. U Cadizu su se radnici okupili ispred zgrade lokalne samouprave u znak solidarnosti sa žrtvama terorističkog napada. U Puerto Realu su se radnici okupili na mostu, ali ga nisu blokirali, u rukama su držali plakate kojima se osuđuje terorizam. Također, u Sevilji i San Fernandu štrajkači su istakli transparente kojima se osuđuje terorizam, ali su ostali u krugu brodogradilišta. Na izborima u Španjolskoj koji su se održali 14. travnja pobijedili su socijalisti, PSOE, a šest najvećih sindikata koji su sudjelovali u štrajku Izarovih brodogradilišta će se sastati u utorak, 23. ožujka da odluče hoće li nastaviti štrajk. Već postoje naznake da se sindikalno rukovodstvo sprema obustaviti ili zamrznuti sve akcije. Tajnik UGT-a za Andaluziju je u četvrtak rekao da se „politička situacija u zemlji značajno izmijenila“ i da se „situacija smirila“, kao i da je „prošao period tenzija“. Ovakva ocijena nema mnogo veze s realnošću, jer uprava brodogradilišta Izar i direktori SEPI-ja nastavljaju pritiske i repreiju protiv štrajkača, uključujući i suspenziju deset članova sindikalnog komiteta u brodogradilištu Ferol – taj potez je dodatno pogoršao i onako zategnute odnose i značajno povisio tenzije.


Acerinox
Izvještaj – 10. ožujka 2004.

Oko 3000 radnika zaposlenih u tvornici nehrđajućeg čelika Acerinox je započelo štrajk 9. veljače, zahtijevajući povećanje plaća i skraćenje radnog vremena. U ponedjeljak 16. veljače došlo je do sukoba u tvornici, oko 400 radnika je zauzelo dio tvornice i kapije i spriječilo menadžere i direktore da uđu u tvornički krug. Veliki broj dobro opremljenih policajaca za razbijanje nereda je uspjelo uz pomoć suzavca razbiti blokadu tvorničke kapije. Poslije par tjedana, štrajk se dodatno zaoštrio, kada je kompanija odlučila izvršiti pritisak na radnike, prijeteći da će prioritet dati svojim tvornicama u drugim dijelovima svijeta, na štetu radnika u u Španjolskoj. Najavili su da će povući planiranu investiciju od 35 milijuna eura koja je bila namijenjena toj tvornici i preusmjeriti sredstva tvornicama u Južnoj Africi i SAD-u. Na duži rok to bi značilo gašenje tvornice u Španjolskoj. Također, uprava je pokušala suzbiti sindikalne aktivnosti i osporiti ili ukinuti kolektivne ugovore. 20. veljače su ponudili da će udvostručiti prethodno obećanu povišicu, ako radnici obustave štrajk. Prethodnog tjedna su ponudili malo povećanje plaća, ali je zbor radnika odbio ponudu. Štrajk se završio 9. ožujka poslije točno mjesec dana. Zbor radnika je glasao sa 382 glasa protiv i 1048 glasova u korist prihvaćanja ponude kojom se garantiralo produženje kolektivnih ugovora i povećanje plaća (ali izgleda da je sada produktivnost uključena kao jedna od osnova na kojoj se izračunava plaća).


Štrajk autobusne kompanije Comes
Izvještaj – 1. ožujka 2004.

Štrajk je trajao 48 sati i bio je veoma uspješan, samo 20% autobusa je izašlo na ulice Cadiza za vikend. A i oni koji su izašli su imali problem, naime iz nekog razloga su im se lomili prozori, pa su svejedno morali biti povučeni sa ulica. Pregovori se nastavljaju, a sindikati prijete nastavkom akcija.

Veljača i ožujak, 2004. godine


Trenutno u Španjolskoj bjesne nasilne sindikalne akcije, posebno u brodogradilištima IZAR u Puerto Realu, u kome je nasilje eskaliralo prošle nedjelje. Radnici su jučer nastavili sukobe sa policijom na mostu koji povezuje Puerto Real i grad Cadiz (na mostu je bilo sukoba tokom 5. i 6. veljače). Trvenja u Puerto realu traju već skoro godinu dana, ali je tokom posljednjih nekoliko mjeseci sukob postao ozbiljniji. U Sevilji je u sukobu radnika i policije povrijeđeno 39 štrajkača. Policija je tom prilikom koristila gumene metke i suzavac, a radnici su napravili improvizirane barikade od zapaljenih automobila. Štrajkači su blokirali prugu u San Fernandu. Prema policijskim izvještajima u sevilji, Cadizu i drugim gradovima na policiju je ispaljeno preko 100 ručno napravljenih raketa, uključujući i rakete na koje su pričvršćena sjeciva i metalni diskovi koje su nanijele teške povrede nekim policajcima. Također, radnici su iz praćki na policiju ispaljivali kugle iz velikih kugličnih ležajeva koji se koriste u brodogradilištima, šrafove i strijele. Zahtjevi štrajkača tiču se uvjeta na radu i visine nadnica za 11 000 radnika u jedanaest brodogradilišta u Andaluziji, Asturiji, Valenciji, Galiciji, Madridu i Baskiji. Najavljeno je zatvaranje nekih brodogradilišta i otpuštanje velikog broja radnika. U La Korunji i Ovijedu je u demonstracijama prisustvovalo po 4000 ljudi, a u Bilbau je oko 1200 radnika zapaljenim gumama blokiralo autoput Bilbao-Santruce. Tokom sukoba privatno osiguranje je fotografiralo sve radnike koji su prošli kroz tvorničku kapiju, također, otkrivene su dvije kamere i pet mikrofona koji su policajci postavili u blizini zbornog mjesta unutar tvorničkog kruga. Poslije velikih uličnih sukoba u Cadizu i Sevilli situacija na jugu se malo smirila, tj. birokratski sindikati su uspjeli ponovno preuzeti kontrolu nad zbivanjima. Uslijedile su velike mirne demonstracije u Sevilji (četvrtak 19. veljače) i Cadizu (petak, 20. veljače).

Jučer je oko 6000 ljudi prisustvovalo demonstracijama u kojima su sudjelovali i radnici iz tvornice automobila, radnici zaposleni u transportnoj kompaniji Comes i radnici iz tvornice duhana. Pljuštalo je kao iz kabla, a policije je bilo na sve strane, usprkos tome protest je uspio. Policija je zabranila radnicima da pređu preko mosta u Puerto Realu, pošto su ga blokirali u četvrtak, ali oni su svejedno prošli, a policija se sklonila. Sindikati su pozvali da sljedećeg tjedna ne budu prosvjedi već da se „informira javno mnijenje“. Pregovori će vjerojatno početi u ožujku. Ne treba zanemariti 1200 radnika koji su izašli na ulice Bilbaa u četvrtak (19-og) i opet blokirali autoput zapaljenim gumama. Ovaj put je policija reagirala suzavcem i brutalno pucala gumenim metcima po radnicima; tom prilikom je povrijeđeno preko trideset štrajkača. O svim štrajkačkim aktivnostima se odlučuje na masovnim zborovima na kojima se jasno vidi neslaganje većine radnika i predstavnika birokratskih sindikata, koji se trude zaustaviti ulične akcije. Tokom velikih sukoba u seviljskim brodogradilištima 5. veljače kada je jedan radnik uhapšen, na brzinu je organiziran zbor i policiji je ponuđeno, ili da ga oslobode, ili će se neredi nastaviti. Policija ga je pustila u roku od sat vremena. Koliko sam uspio shvatiti, glavni kočničari štrajka i uličnih akcija su dva glavna sindikata – UGT i CC.OO, koji su sklopili štetne dogovore sa poslodavcima i pokušali dodatno razjediniti, već razjedinjene radnike. Radnici smatraju da je uprava kupila zvanične sindikate i da sada u tandemu rade protiv radnika. Sa druge strane, CNT je veoma uzbuđen jer su ulične akcije stvorile novi osjećaj jedinstva u brodogradilištima, dijelom i zbog masovnih zborova na kojima se donose odluke. Svi štrajkovi i akcije koji su se odvijali tokom veljače nisu bili organizirani od strane zvaničnih sindikata, pa su od strane birokratskih sindikata , policije i uprave brodogradilišta etiketirani kao „divlji“ (nelegalni) štrajkovi. U CNT-ovom letku koji je distribuiran u seviljskim brodogradilištima piše:

„Mi kažemo: treba se vršiti pritisak i pregovarati u isto vrijeme. Da li govorimo nešto što nije razumljivo samo po sebi? Sindikat koji se brine za poduzeće više od samih vlasnika je slab sindikat. Sindikat koji više energije ulaže u pregovaranje nego u štrajk i pritisak na poslodavca je slab sindikat. Sindikat koji računa na novčanu pomoć od Države je slab sindikat. Sindikat koji razjedinjuje radnike je slab sindikat. I sve se to rješava sada, birokratski sindikati imaju sve manje i manje kredibiliteta, a jedino rješenje je otvoren klasni sukob. Mi smo to oduvijek govorili; kada sva ostala sredstva obmanu, iznijeti ćemo sukob na ulice i to će nam otvoriti sva vrata.“

( Intervju sa Pepe Gomezom, ljeto 1987., preuzeto iz novina francuskog CNT-a )


Pitanje: Sada kada ste dobili neke ustupke, a posebno pošto su stigli brodovi na popravak, da li je to demoraliziralo radnike?

Odgovor: Od prošlog zbora kojeg su sazvali svi sindikati (CC.OO, UGT, CNT, CAT) koji je održan devetog srpnja prekinuli smo sve odnose sa ostalim sindikatima jer su htjeli prihvatiti lošiji sporazum nego što je to prethodno bilo dogovoreno. Odlučili smo nastaviti sa borbom i pripremama za generalni štrajk u industrijskoj zoni Cadiza. Narednog tjedna sami smo sazvali radnički zbor kome je prisustvovalo 1,500 radnika. Radnici shvaćaju da je brodogradilište dobilo posao kao posljedicu njihove borbe. Pošto ostali sindikati više ne žele sazivati zborove, CNT je dobio nekoliko mjeseci za sazivanje sastanaka u cijeloj oblasti...da organizira nastavak borbe, da javno odbaci sporazume koje su ostali sindikati potpisali sa rukovodstvom i da obavijesti narod da ostali sindikati ne žele nastaviti sa javnim zborovima. Želimo pokazati da to što je jedan brod stigao na popravak ništa ne znači, kada budemo obavijestili cijeli Puerto Real, sazvati ćemo opći skup cijelog stanovništva, a ako nam se ostali sindikati ne pridruže (jer mi bismo željeli da svi zajedno pozovemo na skup) sastanak ćemo sazvati sami. Želimo da se to sve dogodi istovremeno sa onim što će se dešavati od listopada, studenog i prosinca pa nadalje pošto će tisuće radnika kojima je vlada prije tri godine obećala nove poslove ili povratak na stare ako pristanu biti dio projekta FPE (Nacionalni fond za promociju zaposlenja – radnici tijekom tri godine dobijaju 80% minimalca). Kao što znamo vlada neće moći ispuniti svoja obećanja i možemo očekivati da u cijeloj zemlji bude nemira i pobuna zbog toga.

Pitanje: Na nacionalnom nivou, što točno predviđate da će se dogoditi, s obzirom da su UGT i CC.OO i dalje najveći sindikati?

Odgovor: Pripremamo sastanke sa svim manjim sindikatima poput „Lijeve tendencije“ iz regije Asturije, koji je snažan u nekim malim i srednjim brodogradilištima i ima prestiž sličan onom koji CNT ima u Puerto Realu; INTGA, galicijski nacionalistički sindikat također ima dobru bazu; CAT je jak u Baskiji...Ako ujedinimo svoje snage možemo pokrenuti 20-30,000 brodogradilišnih radnika koji nisu u birokratskim sindikatima. Održavati ćemo sastanke bez UGT-a i CC.OO-a kojima je miliji ugovor koji su potpisali sa gazdama i državom. Iako oni još nisu potpisali sporazum, ostvariti će prešutni dogovor...Smatramo da će uslijed toga svi žuti sindikati, a CC.OO posebno, razotkriti svoje proturječnosti. Na primjer u brodogradilištu ASTANO u Asturiji većina radnika je u CC.OO-u, i oni će morati zakazati radnički zbor i, ako radništvu u isto vrijeme budemo uputili snažan poziv, možemo razraditi strategiju direktne akcije u tim oblastima – nešto što je teško raditi sam.

Pitanje: Zašto je djelovanje CNT-a tako teško?

Odgovor: Kada smo na primjer sami sazvali prošli radnički zbor u Puerto realu skupila se policija iz cijele Andaluzije, poslao ih je guverner. Od početka štrajka za sve akte terorizma, vandalizma i nasilja okrivljen je CNT. Kada smo sami sazvali zbor guverner je to iskoristio i jako udario na nas. Moramo biti oprezni, pogotovo sada, da održimo zamah, da ne budemo izolirani i da ne upadnemo u policijske podmetačine, kao što se to dešavalo ranije. Najbitnije za CNT u Puerto Realu je da se borba i radikalizacija nastavljaju i to što je provode radnički i mjesni zborovi. Naša uloga je da spremimo i organiziramo obranu za sve radnike. Smatramo da će se poslije ovog ljeta borba zaoštriti, ali u skorijoj budućnosti kada se potegnu fundamentalna pitanja organiziranja, nećemo uspjeti. Balans snaga je danas na strani socijalističke partije koja se može osloniti na UGT koji će smirivati socijalne prosvjede, a CC.OO stvara utisak da je radikalan, ali u praksi priprema teren za komunističku partiju i za njen izlazak na izbore pod velom „Ujedinjene ljevice“. Zato je njima u interesu da smire i dezorganiziraju radnike, da bi ovi ostali zavisni od političara i njihovog skupštinskog kalkuliranja i trgovanja. Ipak i oni imaju problema, u ozbiljnoj su financijskoj krizi i teško im je izdržavati birokraciju. Sve u svemu, ako na fundamentalnim pitanjima ne uspijemo, konflikt i dalje stvara revolucionarna previranja – mnogi članovi CC.OO-a su pocijepali svoje članske iskaznice i priključili se CNT-u. Jasno je da je u toku prestrojavanje na svjetskom nivou i da današnja situacija neide na ruku kapitalizmu. Teške borbe koje su radnici vodili u posljednjih deset godina i činjenica da su u praksi osjetili da se njima manipulira, da su prevareni...ta frustracija je baza iz koje možemo stvarati pravu radničku organizaciju koja će se moći
suprotstaviti gazdama i državi.


***

(Preneseno iz „Ikarije“, jedne od CNT-ovih novina. „Ikarija“ razgovara sa ženom koja se organizirala nezavisno od muškaraca i koja je igrala jednu od ključnih uloga u borbi).

Ikarija: Kako i zašto su se žene uključile u borbu oko brodogradilišta u Puerto Realu?

Žena: Sve je počelo kada je jedna žena shvatila da smo prevarene, bio je utorak i dok su se muškarci tukli s policijom u brodogradilištima u medijima su ih nazivali teroristima. Ta žena je preuzela inicijativu, pozvala je susjede i prijateljice, a one su kontaktirale mnoge ženske grupe i od tada smo svakog utorka izlazile na ulicu sa megafonom i sretale se sa drugim ženama koje su patile zbog problema u brodogradilištima. U to vrijeme muškarci su se borili u brodogradilištima, ali problemi su podjednako tištili i nas. Žene nisu organizirale demonstracije da bi ih podržale, one su pravile demonstracije za sebe, jer zavise od muževljeve plaće.

Ikarija: Zašto se borba razvila nezavisno od muškaraca?

Žena: Jer oni nisu bili tu – oni su bili na brodogradilištima u koja žene nisu mogle ući, tako da smo se mi borile u samom gradu. Četvrtkom kada bi muškarci borbu premjestili u grad svi smo zajedno išli na demonstracije i tom prilikom smo uspijevale formirati veliku grupu nezavisnih i autonomnih žena.

Ikarija: Na koji ste način bile organizirane?

Žena: Komitet za koordinaciju činilo je šest žena koje smo izabrale za to, ali one nisu mogle donositi odluke. Njihova funkcija je bila organizirati i koordinirati, odluke su donošene srijedom kada smo održavale zbor na kome se raspravljalo o prijedlozima, a glasalo se podizanjem ruke.

Ikarija: I koliko je žena bilo u grupi?

Žena: Brojke su varirale – počele smo sa 100 ali smo ubrzo porasle na 500. Raskršće na kome se završava autoput je bilo simbol naše borbe i redovno smo ga blokirale.

Ikarija: Da li je u „kolektivu“ bilo žena koje nisu zavisile od plaća radnika u brodogradilištu?

Žena: Većina žena je bilo iz porodica brodogradilišnih radnika, ali je u kolektivu bilo i žena iz drugih miljea.

Ikarija: Da li je to bilo prvo iskustvo u direktnoj akciji na ulicama koje su te žene imale?

Žena: Da, u okviru ovog kolektiva.

Ikarija: Što ste tada mislile o novinskim izvještajima o nasilju na ulicama Porto Reala?

Žena: Što smo mislile o nasilju? Jedino nasilje je bilo nasilje policije i bilo je vrlo brutalno. Najbrutalnije je bilo oko „Cartaborna“ (dio grada u Puerto Realu) koji je postao naše „Brdo mučenika“. Naš kolektiv je bio potpuno nezavisan i autonoman. Hoću reći da represivni aparat nije bio nježan prema nama, bez obzira što smo žene. Naša borba nije bila samo utorcima, bila je to svakodnevna borba sa „snagama reda“. Pokušale smo objasniti to drugim ženama da bi razumjele što i zbog čega to radimo. Dobile smo telegrame podrške od mnogih feminističkih organizacija, asocijacija političkih zatvorenika i saveza žena Cordobe...Ipak, ostalo nam je još mnogo posla.


***

- Koji postotak članova CNT-a je u CNT-u zbog svoje političke opredjeljenosti za anarho-sindikalizam? Što savjetujete nama u Britaniji?

„Prije svega, većina članstva CNT-a je tu iz ideoloških razloga i slaže se sa stajalištima CNT-a, ali uglavnom ljudi dolaze u CNT iz različitih organizacija, sindikata itd. Zato CNT organizira večernje škole na različite teme, od ekologije do liberalizma, demokratskog društva, itd. tako da je prisutna edukacija u kojoj sudjeluje dosta ljudi. S druge strane, nezgodno je da vam dijelim savjete, sve što vam mogu reći je da ako budete radili vidjeti ćete i rezultate.“

- Da li su se zborovi održavali samo tijekom štrajka, ili su se nastavili i kasnije?

„Što se tiče organiziranja u industriji uloga masovnih skupova je ključna. Tijekom ovih godina pokušali smo organizirati redovno održavanje zborova za svaku smjenu u svakoj tvornici. U selima i gradu se i dalje redovno održavaju sastanci, Prije dva tjedna oko 2,000 ljudi je prisustvovalo skupu u samom gradu. Mi se posebno koncentriramo na manja mjesta i sela, lokalni skupovi podjednako su nam bitni kao i skup u gradu.
Također, svakog dana CNT posjećuje različite radionice, tvornice, koristeći jutarnju pauzu u 11h, uđemo u tvornice i na licu mjesta diskutiramo sa radnicima o aktualnim temama“.

- Da li imate pouzdane delegate, i da li vam se nekada dogodilo da delegat nije zastupao stavove članstva i da je morao biti opozvan? I da li su ti pojedinci bili demoralizirani ili iznervirani zbog toga? Što su osjećali zbog toga što su bili šutnuti sa dužnosti?

„Nitko do sada nije bio opozvan, ali kada bi neki delegat glasao u suprotnosti sa stavovima sastanka bio bi opozvan i izbačen iz sindikata. Svaki delegat se bira na određeno vrijeme, poslije šest ili dvanaest mjeseci netko drugi postaje delegat, ali nitko nije bio opozvan jer ni jedan delegat nikada nije iznosio stavove koji nisu bili odobreni na sastanku“.

- S obzirom na sve što ste radili, što je Država učinila da vas spriječi?

„Jedna od stvari koje su se dogodile u Adriji, koja se nalazi istočno od Puerto Reala, CNT je optužen – odnosno neki članovi CNT-a su optuženi za oružanu pljačku. Ovo su iskoristili kao izgovor za hapšenje članova CNT-a i pokušali su slomiti sindikat. Od 1977. kada je ponovno legaliziran (poslije smrti Franca i kraja fašističke diktature koja je trajala od 1939. godine), CNT je bio žrtva nekoliko sabotaža, i različitih represalija kojima je pokušano gušenje sindikata.
Pazili smo da u sve akte nasilja, u direktne akcije, bude umiješano cijelo naselje. Nismo se postavljali kao avangardna grupa koja ide okolo i radi takve stvari. Uključivali smo cijelo naselje, cijeli grad i sve ljude kojih se to ticalo. Nismo bili avangarda, nasilje i direktne akcije je sprovodila cijela zajednica.
Ja sam osobno bio optužen, kao i drugi drugovi, za različite stvari, na primjer da smo načinili materijalnu štetu od 20 milijuna pezeta, moj telefon je bio prisluškivan i tako dalje. Ali te stvari se nisu dešavale samo meni već i drugim drugovima. Pokušali su kriminalizirati članove CNT-a, pogotovo one koji su bili istaknutiji i aktivniji.“


[ CNT, španjolska sekcija Međunarodnog udruženja radnika i radnica, postojao je tijekom cijelog 20.stoljeća. Kada je fašistički general Francisco Franco izveo vojni udar 1936. godine CNT je imao 2 milijuna članova i bio je najveća radnička organizacija u Španjolskoj. Kada je Franco konačno umro 1976. CNT se iz ilegale ponovno pojavio kao relevantna organizacija, i iako je u posljednjih petnaest godina bilo mnogo onih koji bi najviše željeli da on nestane, CNT je opstao. Danas je CNT u svim dijelovima Španjolske na putu obnove svoje uloge borbene radničke organizacije.]


***

- Od otpora u brodogradilištu do direktne demokracije -

Ovaj tekst je prvi put objavila Federacija Solidarnosti (the Solidarity Federation) britanska sekcija Međunarodnog udruženja radnika i radnica, 1995. godine. Naš prijevod je na nekoliko mjesta osuvremenio tekst, a postavljen je s namjerom da prikaže jedan drugačiji model sindikalnog organiziranja.

Uvod
U nedavnoj borbi protiv zatvaranja brodogradilišta u Puerto Realu u Španjolskoj, koja je zahvatila kako radna mjesta, tako i cjelokupno društvo, anarho-sindikalistička organizacija CNT (Confederacion Nacional del Trabajo – Nacionalna Konfederacija Rada) odigrala je odlučnu i zapaženu ulogu. Umiješanost CNT-a u štrajk je značilo prakticiranje metoda organiziranja i borbe potpuno drugačijih od onih koje prakticiraju obični (žuti) sindikati, i to je imalo dramatične posljedice. Kada je vlada, u kojoj je dominantna partija bila PSOE (koji sebe nazivaju socijalistima, a ponašaju se kao Margaret Thatcher) najavila program „restrukturiranja“ brodogradilišta u Puerto Realu, radnici su uzvratili štrajkom. CNT je bio u prvim redovima borbe i iniciranja aktivne podrške stanovnika Puerto Reala. Ne samo da je vlada poražena, već su radnicima povećane plaće, a radni uvjeti poboljšani. U ovom slučaju, rezultate nije donijela samo odlučnost i domišljatost dijela radnika, već i cjelokupne zajednice. Masovni zborovi koji su se održavali, i u brodogradilištu, i u okolnim mjestima, uključili su u borbu radnike i njihove obitelji, njihove prijatelje i sve druge koji su ih podržavali. Angažiranje i stalno učešće cjelokupne zajednice u borbi već je samo po sebi veliki uspjeh. Po svim mjerilima, CNT je u, i oko Puerto Reala, ugradio direktnu demokraciju u političku kulturu i otpor lokalnog stanovništva, i ona je postala njihov nerazdvojivi dio – ljudi su sami donosili odluke, odbacili kontrolu svojeglavih političara, sindikalnih birokrata i „eksperata“, te su tako ostvarili i zadržali kontrolu nad radnim mjestima i zajednicom. Ništa se nije moglo nametnuti odozgo, od strane direktora, lokalne ili državne vlasti. Od štrajka u brodogradilištima 1987. godine, drugi sporovi, kampanje i teme su se međusobno povezale – borbe oko zdravstvene zaštite, poreza, ekologije, ekonomskih i kulturnih pitanja – stopile su se u jedinstven pokret otpora. Ovde u Britaniji, kao i u Španjolskoj (slobodno se može reći i u Hrvatskoj; op.prev.), imamo iste probleme, ne samo u brodogradilištima već i u cjelokupnoj industriji. Lokalne zajednice i životna sredina su uništene od strane gazda i države, zbog njihove neprestane jurnjave za profitom i za još profita, i još profita. Potreba kapitalizma da se prilagodi promjenama i krizama ne obazire se na posljedice po pojedinca i društvo. Pokušavaju nas uvjeriti da smo nemoćni da sami utječemo na promjene u našim životima. Ni jedna politička partija niti buržoaski sindikat nam ne mogu ponuditi ništa osim još lažnih obećanja i štetnih „rješenja“, a kriza u društvu i stisak bijede se samo povećavaju. Došlo je vrijeme za stvarnu borbu, za izgradnju radničkog pokreta koji se ne bori samo za više nadnice i bolje radne uvjete, već i protiv cjelokupnog kapitalističkog sistema. Kroz povijest su nam iskustva i borbe španjolskih radnika pružile vrijedne lekcije, ali danas, kada smo zagazili u 21. vijek neophodne su nam nove ideje. To je ujedno i svrha ovog teksta.

Restrukturiranje i otpor

Pepe Gomez, član španjolskog anarho-sindikata CNT u Puerto Realu je bio gostujući govornik na seminaru „Sindikalizam u krizi – izgradnja anarho-sindikalističke alternative“ koji je organizirala mreža sindikata transporta, javnih usluga i obrazovanja u Londonu, 30. listopada 1993. godine. „Donosim pozdrave od španjolskog anarho-sindikata CNT i nadam se da će ovaj seminar ojačati veze između španjolskog i britanskog radništva. Danas bih govorio o restrukturiranju brodogradilišta u Puerto Realu u jugo-zapadnoj Španjolskoj i akcijama u koje je bio umiješan CNT. Prije svega, želio bih smjestiti restrukturiranje u kontekst Španjolske osamdesetih i devedesetih godina. Restrukturiranje je nužnost kapitalizma, to je odgovor na konstantnu potrebu za racionaliziranjem i modificiranjem proizvodnje. Kapital mijenja svoj tok u društvu i usmjerava se ka određenim granama privrede s namjerom da uveća svoj profit, kapital ne miruje. Također, želim ukazati da unutar kapitalističkog poretka ne postoji rješenje za ovaj neprekidan proces „tranzicije“, zato ćemo radije predložiti revolucionarno rješenje za problem restrukturiranja. U ovom kontekstu bih naglasio da kapitalizam koristi određene aparate kako bi postigao i održao status quo. Kapitalizmu trebaju njegove političke partije i njegovi žuti sindikati koji su postali noseći stupovi kapitalističkog poretka. Kapitalizam njeguje ove žute, reformističke sindikate ( kod nas bi jedino SSSH donekle bio iznimka; op.prev.) čija je osnovna uloga amortiziranje radničkog gnjeva i neutraliziranje bilo kakvog preispitivanja sistema iz klasne perspektive. Mislim da ne moram posebno naglašavati neuspjehe i skandaloznu praksu žutih sindikata i političkih partija, tako da ću nastaviti izlaganje o specifičnosti situacije u Puerto Realu. Postoje dva problema koja su naslijeđena od marksizma-lenjinizma, a sa kojima se moramo izboriti. Prvo, marksizam-lenjinizam odvaja političko i ekonomsko da bi promovirao ideju ekonomskih sindikata, koji se bave samo ekonomskim pitanjima, dok politička pitanja ostavlja političkim partijama. Drugo, tradicija političkih i kulturnih struktura zasnovanih na predstavništvu, tj. na davanju mandata drugima da odlučuju u naše ime. Anarho-sindikalizam se suprotstavlja ovim negativnim naslijeđima marksizma-lenjinizma, i smatra da ljude treba iznova obrazovati, kako bi se uništila ova naučena zavisnost od onih koji odlučuju i izgradila drugačija kultura, koja je zasnovana na samostalnim odlukama i akcijama naroda. Prave revolucionarne organizacije i pravi revolucionari nisu uvijek prvi, i ne bi ni trebali biti procjenjivani po tome što ne uzimaju odmah oružje u ruke da bi se suprotstavili kapitalizmu i eksploataciji. Ono što je naš pravi zadatak je izgradnja organizacija u kojima ljudi stvarno sudjeluju i sami donose odluke o pitanjima koja ih se tiču. Mi smatramo da je ovo mnogo značajniji vid direktne akcije nego puko pribjegavanje oružanoj borbi. Pokušat ću vam pokazati kako smo kroz mnogo godina borbi i obrazovanja, oko 15 godina u slučaju Puerto Reala, uspjeli stvoriti organizaciju u kojoj postoji stalni dijalog. To je organizacija koja je ponudila rješenja za neke probleme koji su van parlamentarne arene. Po mom mišljenju naš najveći uspjeh je to što smo stvorili sastajališta, zborna mjesta, i oko njih izgradili organizaciju. Drugim riječima, sve odluke tokom čitavog štrajka su donošene od strane onih ljudi koji su bili direktno umješani u konflikt. Svakog četvrtka, svake nedjelje, u gradovima i selima u okolini Puerto Reala, organizirali smo seoske zborove, na kojima su svi oni koji su na bilo koji način bili umješani u borbu, bilo da su radnici u brodogradilištima, njihove žene, djeca, roditelji, susjedi, prijatelji, mogli govoriti i glasati, i tako utjecati na donošenje odluka. Dakle, mi smo stvorili organizaciju koja se razlikovala od strukture političkih partija, u kojima se odluke nameću odozgo. Ono što smo mi postigli u Puerto Realu je donošenje odluka u bazi i prenošenje tih odluka odatle na više nivoe, što je u potpunoj suprotnosti sa funkcioniranjem političkih partija. Anarho-sindikalizam, ili kako ga neki vole zvati – revolucionarni sindikalizam, je nemoguć ako nema anarhističku bazu, tj. anarhoidno članstvo. Ono što smo mi pokušali uraditi u Puerto Realu pokazuje da anarho-sindikat nije obična industrijska organizacija udruženog rada koja sudjeluje u borbama unutar tvornica, već da ima mnogo šire socijalne i političke domete i ciljeve. Ono što smo uradili u Puerto Realu, do sada, je pokušaj da se povežu različite borbe i inicijative uključujući i pitanja edukacije, zdravstvene zaštite, kulture, a ujedno smo se i borili protiv gradnje novih terena za golf, privatizacije groblja i povećanja taksi i poreza. Drugim riječima pokušali smo pokazati da je anarho-sindikalizam mnogo šira forma organiziranja, i da se ne fokusira samo na rad i borbu u tvornicama. Uspjeli smo organizirati pokret koji je koordiniran u cilju borbe protiv različitih negativnih projekata i promjena koje su bile najavljene, uspjeli smo međusobno povezati dvanaest lokalnih organizacija koje su se bavile borbom protiv različitih problema, bilo da je to povećanje poreza, izgradnja terena za golf ili privatizacija groblja. Zato opet naglašavam, anarho-sindikalizam u Puerto Realu se nije borio samo u okviru brodogradilišta, već je uspio međusobno povezati različite borbe. Pokušali smo osigurati da ova organizacija sastavljena od dvanaest različitih tijela bude vođena težnjom za konsenzusom radije nego da neka organizacija nameće svoje ideje. Dakle, pokušali smo uspostaviti sistem direktne demokracije u kome organizacije stavljaju različita pitanja na dnevni red, i o tim pitanjima se raspravlja i odlučuje. Ne postoji centrala ili vrhovna vlast ili grupa koja kontrolira ostale, to je federalistička i otvoreno demokratska organizacija.

Direktna akcija i direktna demokracija

Brodogradilišta u Puerto Realu nisu imala posla više od pet godina i vlada ih je htjela potpuno zatvoriti. Tako je počeo konflikt. Na kraju 1987. kada je kralj Španjolske bio u posjeti Puerto Realu, CNT je, u namjeri da naglasi sukob, odlučio blokirati glavni put i jedini most koji povezuje Cádiz i Puerto Real – strateški važan put. CNT je podigao barikadu i blokirao put, tako da kralj Španjolske nije mogao proći. Svakog utorka organizirane su sabotaže i direktne akcije. Telefonske veze su presijecane, tako da cijela provincija utorkom nije imala telefon. Svakog četvrtka smo organizirali zborove u selima i gradovima. Preko tisuću policajaca je dovedeno iz različitih dijelova zemlje u Puerto Real da bi se spriječile ove akcije. Iznesene su i optužbe da je jedno dijete koje je bilo na putu za bolnicu umrlo zato što je CNT blokirao puteve, ali mi smo uvijek propuštali hitnu pomoć. Samo smo njih i propuštali. Svakog utorka smo od 7h do 15h okupirali brodogradilišta, a pošto su brodogradilišta ogromna mogli smo postaviti barikade samo u određenim dijelovima. Svakog utorka, kada bi se okupacija završila, morali smo štititi ljude od policije, tako da su drugovi na dva broda koristili katapulte i druge stvari kako bi zaštitili ljude koji su se povlačili. U jednom trenutku postavili smo barikade na prilazima gradu kako bi spriječili policiju da uđe u grad. Ljudi su sa krovova na policijska vozila bacali pitare, frižidere, stolove, i druge stare i neupotrebljive stvari. Također je blokirana pruga, a obarali smo i telefonske stupove. Svakog četvrtka održavali su se i radnički zborovi u samim brodogradilištima. Svaka odluka koja je donesena na tim zborovima je bila nezavisna od bilo kojeg sindikata. Naravno, dobili smo svesrdnu podršku ostatka CNT-a, širom zemlje su se održavali sastanci , od Galicije do Barcelone. Također smo dobili i ekonomsku pomoć. Jedna od najvažnijih stvari, ključna za ovu borbu, je to što je CNT bio vrlo jak u samom Puerto Realu, odakle je i došlo najviše podrške. Radnici koji su bili u drugim sindikatima su također podržali našu borbu. Od četiri tisuće radnika na brodogradilištu, dvije tisuće su bili članovi UGT-a (socijalističkog sindikata) i CC.OO-a (komunističkog sindikata). Na radničkim zborovima su prijedlozi CNT-a uvijek prihvaćani, iako su često bili suprotstavljeni stavovima drugih sindikata. Bitno je naglasiti da su prijedlozi CNT-a skoro uvijek prihvaćani jednoglasno. Poslije šest mjeseci neprestanih aktivnosti, umjesto da se brodogradilišta zatvore dobila su nešto posla. Osam brodova došlo je na popravak. To je bio jedan od rezultata naših neprekidnih aktivnosti. Osim toga, odobren nam je raniji odlazak u mirovinu s 55. godina, pri čemu je mirovina iznosila 100% plaće onih radnika koji su još uvijek radili, a ukoliko se plaće u brodogradilištu u periodu od devet godina nakon odlaska u mirovinu (do 64. godine) povećaju – povećat će se i mirovine. To je bio priličan uspjeh. Također smo postigli rad u smjenama, ako nije bilo dovoljno posla neki radnici bi radili dva mjeseca, a ostali nebi radili, ali bi svi primali 100% plaće. Poslije dva mjeseca oni koji nisu radili bi zamijenili one koji su radili. Dakle, radilo se u smjenama ovisno o količini posla, ali smo svi dobijali 100% plaće. Brodogradilište i dalje radi i ima puno posla, posebno otkad pravimo brodove sa duplim dnom, ekološke brodove, koje su naručile Velika Britanija, Francuska i Španjolska.

Organiziranje van radnog mjesta

Pokušali smo ljudima pokazati da su različiti problemi međusobno povezani, poput terena za golf, povećanja poreza i drugih stvari. Pokušali smo pokazati da ekološki problemi nisu samo ekološki, već da imaju socijalnu i političku osnovu. Tokom tih osam mjeseci povezali smo različite organizacije zbog zajedničkog djelovanja i sve do sada smo bili vrlo uspješni. U suštini dovoljno je bilo predložiti drugačije metode djelovanja različitim organizacijama i one su ih prihvatile. Nije nam bio cilj stvoriti gradska vijeća koja bi donosila odluke o zdravstvu i obrazovanju, već da začnemo direktno demokratske strukture. Sva pitanja su bila raspravljana u lokalnim zajednicama i manjim zborovima, a odatle kroz direktno-demokratske strukture ideje i odluke su prenošene odozdo na gore. Tako su formirani stavovi grada i oblasti.


***