Crtice iz Sna Franciska



srijeda, 29.01.2014.




Trčala sam prekjučer na pokretnoj traci. To je bio moj prvi izlet u teretanu. Ipak sam sad u Kaliforniji.
Čudan je taj tredmil. Na početku se čini puno lakše, sav si nekako poskočan. I super je bilo tako se odbijati. Ali nisam se baš snašla sa svim onim programima, pa sam pokliktala i odabrala neki koji ti mijenja brzine i uspone. I tako sam ja cupkala 7 kilometara i kad sam sišla s te glupe trake sam skoro pala na nos koliko mi je mozak bio zbunjen.
Sada me već drugi dan bole listovi na nogama i hodam ko Herr Flick. I to je isto navodno od trake, jer je puno više gumena nego trčati ko normalan čovjek po parku ili cesti.

Draži mi je park. Ali parka nema baš tutekarce oko mene. A trčati uz ocean vam i nije tako zabavno kad su uz ocean dokovi, a ne pješčane plaže iz serija.

Jučer sam tako šetala nogice do dućana. Hodanje do dućana me nadahnulo za čupkanje kruha iz vrećice. Nisam to radila barem 10 godina. Kupila kruh i onda ga čupkala po putu kući. Prvo krajac. A onda i dalje.

I shvatila sam da sam šupak. Kad god prelazim cestu, stisnem ono za pješake da se upali zeleno. I onda pretrčim preko crvenom. A jadan auto mora stati na to zeleno koje sam ja pozvala.
Pokušavam se već dva dana kontrolirati, da ne pritišćem taj glupi gum, kad ionako prelazim prije nego se zeleno upali. Ali ne mogu, Navika je kurva.

Sklodowska i lončari



srijeda, 11.12.2013.




Super mi je na poslu. Mislim, posao i kolege su super. Ja sam malo lijena. Nisam se još ni učlanila u gym, a trčala sam jednom. I to sam otrčala u krivu stranu pa sam, umjesto uz ocean, završila trčeći pokraj nekakvih starih lučkih spremišta. Baš kad sam se psihički pripremala za sljedeći pokušaj istraživanja dobre trkačke rute, tu je zahladilo kao nikada.
Da, OK, još uvijek je daleko iznad nule, što je zapravo optimalno za trčanje. Plus, kupila sam sad i bicikl, pa bi teoretski mogla vikendom i do Golden Gate Parka koji je savršen za trčanje, ali prestanite biti takve cicije! Lijepo mi je na kauču, uz laptop i Oliviu Pope. Jedino mi fale kokice i crno vino. Mmmm, sutra kupujem kokice.

Uglavnom, sve je super. Ali još uvijek mi je najsuper moja 70+ ekipa. On je njujorški doktor francuske književnosti. Rođen je u Njemačkoj, no za vrijeme rata su pobjegli prvo u Francusku, gdje mu je tata proveo rat u logoru kao komunistički izdajica, dok su se on i mama Židovka skrivali. Ona je mala, debeljuškasta Amerikanka, velikih očiju. Oboje su jako liberalni, i više pričaju o svojoj španjolskoj snahi, nego o svojoj kćeri i njihovom unuku. Ona stalno nosi tenisice i zna sve buseve napamet. On je šarmantan i stalno prdi.
Mislim da me jako vole. Stalno me zovu nekuda i poklanjaju mi stvari. Osjećam se kao da su me posvojili. I jako sam im zahvalna na tome!

U subotu su me zvali da im se pridružim na izletu u Sebastinopol. Pet lokalnih keramičara imaju blagdansku rasprodaju svojih rukotvorina. 10% popusta na rukom rađene keramičke zdjela. Mislim, pa to propustiti, jedino da si s uma sišao!
Na stranu šala, nisam još bila izvan grada otkad sam se doselila, a i stvarno mi je kul moja 70+ ekipa. Zato rekoh, zašto ne?

Dobri su bili lončari, a pogotovo jedan simpatični bračni par. On je bio japanski biznismen, a ona Amerikanka koja je došla u Japan učiti drevne metode lončarstva. OK, ne znam baš da su drevne, opet ste cicije.
Nakon što su se upoznali, on je otkantao biznis i skrasio se s njom u kalifornijskoj šumi sekvoje. Sada već tridesetak godina rade keramiku. Ona radi nekakve bezvezne zdjele. A on? On radi divno, besprijekorno posuđe s japanskim motivima. Morala sam se jako kontrolirati da ne izvadim karticu i kupim set za čaj. Jer, nema veze što još uvijek nemam ni stol na kojem bi taj set servirala, šalice s ginko listićima!

Ja sam se uspjela iskontrolirati, jer nemam novaca, moji prijetelji su se također uspjeli iskontrolirati jer već imaju besprijekorno uređene kuće s apsolutno svim vazama i ručno rađenim setovima za čaj koje si čovjek može poželjeti, pa nam nije preostalo ništa drugo doli otići do njihove prijateljice Švabice na dinner party.
Usput smo navratili u russian deli po dimljene skuše. Moram naglasiti da sam izgledala naprosto avantgardno s pola metra dimljene skuše, čiji je vakumirnai rep virio iz moje torbice.

Švabicu sam upoznala još prije par tjedana pri izletu u botanički vrt, gdje smo išle mirisati nekakv bijeli cvijet, koji je baš taj tjedan cvjetao, a mirišao je na jeftinu čokoladu. Švabica je provela većinu života radeći za dobrotvorne organizacije po Južnoj Americi, i iako me tada prvi puta upoznala, bez pardona je objasnila kako je to sve za kua, i da je većina novaca od tih projekata potrošena na njene kuharice, vozače i vrtlare.

Ovu nas je subotu uvečer dočekala u svom domu u živahnoj hispanos četvrti. Otvorila je vrata rumenih obraza i raskopčane svilene košuljice ispod koje je virio crni čipkasti grudnjak. Uz moje posvojitelje, Švabicu i mene, na večeri su bila još dva para. Neki sajko majko psihijatar, i njegova up state New York žena, te Švabicina bestie, predivna krasotica porculanske puti, crvene kratke kose, i savršeno operiranog lica sa svojim novim dečkom. Dečko je neki berlinski profešur, nemam pojma čega, bio mi je malo dosada, a i kad bi pričao bila bi uvijek prezanesena njegovim lelujavim gebisom da bi ga mogla slušati.

Večer je počela fino i jako middle class. Ja sam se osjećala ko totalna tuka jer sam došla u trapericama i sa skušom u torbi. Zanima me da li ću ikada prestati biti underdressed seljanka i postat malo više Jackie O, ili bar Angie J? Uvijek understated, uvijek besprijekorne.

Švabica nam je servirala slijedove po kuharici Yotama Ottolenghija, a Krasotica i Gebis su pričali o svom romantičnom putu po Italiji. Krasotici se baš i nije svidjelo, više joj je bilo milo u Africi, gdje je imala svog vozača. Up state New York je cijelo vrijeme bacala baze o Amerikancima u Rimu i Parizu, a ja sam se smijala na glas ko debil i mislila si kako se Krasotica sigurno nikad ne smije ko seljanka.

Ja sam odavno prestala pratiti sela, crkve i restorane po Italiji, i samo sam fino po malograđanski krkala ribu (ne onu iz torbe, nego onu a la Yotam Ottolenghi s tanjura!) kad li je na spomen jednog od sela, Švabica uzviknula, da zna za to, da je tamo s 15 godina skinula djevičanstvo s dnevnog reda. Uslijedila je priča o mladom Salvatoreu i tati koji ju je ljutiti čekao u hotelu.

Ja sam već bila na trećoj čaši vina, drugoj crnog, i bilo mi je super. Onda je Švabica donijela s komode krasnu drvenu kutijicu, otvorila je, pogledala prema meni i rekla:
"Sklo, dušo, jedna stvar koju moraš naučiti o Kaliforniji. Ovdje svi puše travu."

Nakon tog trenutka, sve je postalo prilično bizarno. Ja i moje vino smo sjedili i u nevjerici gledali hrpicu umirovljenika, kako svako malo odlaze na balkon zapaliti joint. Nakon prve runde smo raspravljali o umjetnosti. Kad kažem raspravljali o umjetnosti onda mislim na razgovor koji je počeo tako što nam je Švabica pokazala svoj novi ulov. Naime, baš je prošli mjesec bila na tulumu kod nekog umjetnika (sad, oni su baratali nekim imenima, za to me nemojte pitati!) i baš je onako sva "stoned" ležala na podu kad je rekla "Dam ti tisuću dolara za ovu sliku na zidu". Nasreću, umjetnik je također bio na podu, pa je zaboravio po koliko inače prodaje slike i rekao "Prodano". Koja sreća!

Nakon druge runde na balkonu, ja i moje vino smo još uvijek mogli pratiti raspravu o politici i globalnom zatopljenju.
Nakon treće je psihijatar krenuo s nasumičnim bujicama riječi, Švabica je ponavljala "Ne mogu se sjetiti nijedne riječi na engleskom". Krasotica je samo klatarila svojom lijepom glavom. Bilo je naprosto divno.

I uistinu, kažem vam, reče Isus: "Ne morate nikad postati dosadne babe iz tramvaja!"



Ne brini, ranko babina!



utorak, 03.12.2013.




Nisam mogla neko vrijeme pisati blog, jer sam imala nekakv iracionalni samopritisak da moram nešto reći o tom sramotnom referendumu. I bojala sam se ako samo jednu riječ krivo upotrijebim da bih mogla slučajno uzrujati nekoga tko je bio neodlučan. Jer, nemojmo se zavaravati, moj stil pisanja je prilično neparlamentaran, kako bi rekao moj tata.

Sad je taj referendum prošao. Naravno, nije se dogodilo čudo i Hrvatska nije uspjela dokazati svijetu da nismo većinski neobrazovana katolička talibanija.
Katolička Crkva je uvijek kaskala za napretkom društenog morala, znanosti i filozofije. Možda ne uvijek, ali otprilike zadnjih 1500 godina.
Što je fascinantno za organizaciju koja tvrdi da prima znanje u obliku blagoslova ravno od Boga. Dok u isto vrijeme njeni poglavari tvrde da ih ne smijemo kritizirati zbog inkvizicije ili progona Židova, jer su to bila drugačija vremena, s drugačijim moralnim vrijednostima.

Nasreću, moral, znanost, filozofija i umjetnost ne napreduju zbog većine. Nego zbog hrabre manjine i nadarenih pojedinaca. Onakvih koji su nam donijeli Prosvjetiteljstvo, penicilin, women's suffrage . Ili puna prava za istospolne brakove svakome tko to želi.

Pozitivna je stvar ovog sramotnog referenduma što su ljudi poput moje mame, koja je odgojena u nekom drugom vremenu, promislili o temi o kojoj nisu nikada pravo ni razmišljali. I što su mnogi poput nje zaključili da nemaju niti moralnog prava niti ikakve potrebe ograničavati slobode nekome, ako ti ne samo da joj nikako ne štete, nego nemaju baš nikakvog utjecaja na njen život.

Vremena se mijenjaju. Za moju baku su gej ljudi bili neki čudaci iz priča koje se tiču nekog drugog. Za lezbijke vjerojatno nikada nije ni čula. Za mene i moga brata imati gej prijatelja jedino znači da možemo očekivati da je veća vjerojatnost da će nas sutra upoznati s nekom fashionable curkom, ili nekim slatkim dečkom, nego obrnuto.

Većini je svjetskih liječnika, boraca za ljudska prava, sudaca, znanstvenika i umjetnika homoseksualnost potpuno prihvatljiva. I u njihovom društvu ako i ima pojedinaca koji u sebi imaju predrasude, ti su pojedinci dovoljno obrazovani i pametni da te predrasude kontroliraju. Za generaciju ili dvije, izražavati, pa čak i finu, salonsku homofobiju biti će jednako kao danas izražavati najeksplicitniji rasizam.
Ja se ne brinem. Žao mi je samo što sam se trunkice ponadala da će u ovom slučaju Hrvatska naći s prave strane povijesti.

Sklodowska i hipsteri



petak, 15.11.2013.




Stalno vam zaboravim pisati o mom novom negativnom prijatelju. Mislim, nije mi baš prijatelj, jer mi je teško s tolikom negativom i inače, a pogotovo sada.
Prvo sam mislila da je depresivan, ali onda sam skužila da vjerojatno nije, jer mu definitivno ne manjka samopouzdanja. Ima ga na pretek. Sav je genijalan, kreativan, pametan. Samo je ostatak svijeta užas, i niko nije pametan, i svi su pokvareni i samo čekaju da mu napakoste. Njemu i njegovim prijateljima. Koje najviše voli i koji su svi, kao i on, genijalni. Osim ako u ovom trenu nisu uspješniji od njega. Onda su imali sreće.

No, mislim, sad me ne morate više podsjećati da vam pišem o njemu. Napisala sam već sve.

Nego, zaželila sam se toplog obroka. (Joooj, prva stvar koju ću napraviti kad se uselim u svoj stan je skuhati si neki grah s ječmom ili tako nešto), pa sam po putu kući sjela u tajlandski restoran. Restoran je bio poluprazan, ali su svako malo dolazili ljudi pokupiti take out, koji su naručivali telefonom. Amerikanci vole jesti hranu koju im neko drugi skuha. Sve dok to mogu pojesti u gaćama ispred televizora.

Hrana je bila jako fina. Sve sam pojela. To se dogodi kad jedeš i čitaš. Ni ne skužiš koliko satareš.

Za stolom desno od mene su sjedila dva mladića. Kasne dvadesete do rane tridesete. Raspravljali su laganini o religiji i seksualnosti.

Za stolom ispred mene su sjedila također dva mladića. Jedan plavi, i jedan sa latino kovrčama počešljanim prema natrag. Naručili su valjda pet različitih jela. A nisu debeli. Pričali su o vanzemaljcima, i pokusima koje isti rade na ljudima. Bemti miša, Mišakovci i u Snu Franciscu, pomislila sam. Onda sam skužila da dizajniraju igrice ili neki bog, i da su to prodali za 3 milijona dolara. Pomislila sam kako nije fer da se ja moram odlučiti koje ću jelo, a oni si mogu priuštiti naručiti sve i onda pomalo ćopkati. Razglabali su još malo o igricama (prešli su na neki online verziju Magic the Gathering-a, ne znam čije je to i da li su i na tome što zaradili).

Onda je ovaj sa kovrčicama počeo pričati di će odvesti svoju curu da je zaprosi. Onda je odlučio svom plavom drugu objašnjavati proces odabira prstena. Koji downer. Đabe im miljoni i kovrčice kad uzbuđuje prstenje.

Sklodowska i hrana



četvrtak, 14.11.2013.




Stalno mi se jedu Reeses. To vam je maslac od kikirikija, onako pola prsta, u čokoladi. Najboljost. I m&m s maslacem od kikirikija su vrhunski. Još da nema onog plastičnog dijela okolo....

Skužila sam da još nisam probala pumpkin pie. Jesam jednom davno, prije 15 godina i nije mi bilo fino. Ali sad kad sam u Amerikama moram probat opet. Pa sam si guglala di mi je najbliža. Fakat sam svinja. Već sam se ugojila. Za Božić dolazim u Zagreb ko little tenkić od Herr Grubera.

To me sad sjetilo da sam guglala di se krka pravi trešerica burrito u Missionu. Mission je taj hispanos kvart di privremeno živim, i par ljudi mi je reklo da se tu jede najbolji burrito. Rekla sam vam već da sam bila kod svojim milih teta meksikanki, i da nisam mogla pojesti burrito koji sam naručila, ali da je bio fini, je!
Ipak sam guglala di je kao "najbolji". Pa sam otišla po taj najbolji, ali sam ko zadnji papak između opcija koje uključuju goveđi jezik i iznutrice odabrala piletinu. Dali su meni onaj taj burrito i bio je ogroman.
Nosila sam ga doma u škarniclu i skužila sam kad sam otključavala vrata od kuće da ga držim ko bebu u naručju. Tolki je bio.
Danas sam na poslu kupila sendvič. Pojela sam pola za ručak, a drugu polovicu za večeru. Ja sam danas cijeli dan jela jedan sendvič i prejedena sam!

Treba mi doć Takeshi već jednom da dijelimo hranu. Ovo je totalno glupo ovako.

Za doručak jedem neke žitarice koje su skoro skroz vlakna. Kao da jedem mačji pijesak. Na to sam se navukla prvi tjedan kod mojih novih senior prijatelja i Noe Valley.
S obzirom da tu u sobi jedem samo doručak, kupila sam si i mlijeko od badema koje držim na stolu. Tolka sam gadljivica da mi se ne da ni mlijeko držati u njihovom frižideru.

Jedva čekam svoj stan. Još osam dana. Naručila sam krevet i dvije barske stolice iz Ikeae. Ikeje. Ikee. Kak se to piše? Krevet da mogu spavati, a barske stolice jer imam šank u kuhinji.

Kupila sam i super mekanu posteljinu u MUJI-u. Sretna sam jer imaju MUJI u San Franciscu. Muji je super. Sjećam se kad sam prvi put ušla u MUJI dućan. Bila sam tako sretna. Kurvabezmotike bi vjerojatno umrla od žalosti da uđe u MUJI.

MUJI – in its deliberate pursuit of the pure and the ordinary – achieves the extraordinary.





<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se