....4 dana ili...4 godine....
Eto,valjda je to sudbina,decko mi je reko da se neko vrijeme neželi cut samnom...tj.4 dana...
...pitanje mu je bilo,:"Što cmizdriš sad?!"rekla sam:"Ništa...",a tad mi se srušio cijeli svijet,sve što smo gradili dugo,dugo...osjecala sam se ko da nemogu više,ko da cu sutra umrijeti,imala sam mu puno toga za rec,htjela sam da ova vecer bude posebna,da mu kažem što osjecam prema njemu,koliko mi znaci,koliko mi fali i koliko jedva cekam da ga vidim....zagrlim,ali rijeci tad u grlu ostale su i jednostavno,ta 4 dana su ko 4 godine,tako duga,kao 4 godine koje se neprestalno ponavljaju jedna za drugom...i uvijek isto...pusta i sama,to mi je i onda napravio kad je prekinuo samnom pred kraj školske godine,popustila sam u školi i ono malo što je bilo o.k.,nisam znala kuda da krenem,gdje da idem bila sam tako sama...Pisala sam pjesme jednu za drugom,rijeci je bilo sve više,kao i onih koje sam željela njemu reci,jedino u njima sam bila pored njega,jedino tad sam bila s njim...i kako da ja objasnim ljudima da se necemo cuti,kako da podnesem grube rijeci koje ubijaju:"Ostavi ga,netreba ti netko kog nije briga za tvoje osjecaje,on nije vrijedan tvojih suza i tebe..."I tek onda shvatiš da si došao do dna,a on ti toliko znaci,do dna bunara iz kojeg nama izlaza...Bojim se,bojim se dana kad se trebamo cut jer što ako mi kaže da mu je dobro ovako,da je pronašao sebe i bez mene....svoju srecu...što da radim???Neželim ga opet izgubit jer ovaj ce put biti zauvijek,kako da mu kažem da ga volim da patim da mi je sekunda bez njegovog glasa cijela vjecnost,moje mu suze više ništa neznace,neprimjecuje ih više,a to boli više od 4 dana bez njegovog glasa...i sva sreca što ga znam i što se nadam da ovo nece procitat jer neželim više nakon razgovora naših plakat u hladnom krevetu i držati krunicu u ruci i moliti Boga da sutra bude bolje...da neplacem...ma znam da mrzi kad ja govorim što mislim i da ce mi nakon ovog reci da prekinem gluposti pisat,ali htjela bi ga potaknut na razmišljanje,na stvari koje sam napravila zbog njega...ne fizicke i materijalne,samo rijeci,al znam da to nikad nije radio pa da nece ni sad jer mu to netreba...ovo sam napisala,ne da mi pišete žalopojke,tj.....ne znam...pišite što god želite...mislite...al iskreno,htjela bi rađe da mi ništa nepišete jer ovo pišem iskljucivo zbog sebe same,da meni bude lakše jer nemam kom rec ovo nego vama koji ste toliko hrabri da procitate sve ovo...Prije kad bi gradom šetala sa prijateljicama samo bi pricala o njemu i rekle su mi da prekinem jer da sam dosadna i ja i on...tako da mi jednostavno nije bilo lijepo,zamislite da želite naj frendicama rec koliko volite svog decka i niste ni krenuli,spomenula si samo njegovo ime,a one se izderu da šutiš jer da si dosadna i da im se nesluša to....osjecaj je grozan tako da jedino se ovdje sa vama dobro osjecam kad spominjem njega i njegovo ime...od tad više i neizlazim van,nerazgovaram s ljudima jer mislim da sve ono što mene cini sretnom i želim podjeliti sa drugima njih nezanima...zato to držim u sebi...valjda je i ovo posljedica toga...ali bit cu jaka...
18.12.2006. | 22:29 | 6 K | P | # | ^
(tigrića,hrempeka)
