Under my skin

ponedjeljak, 05.02.2007.

Dežavu

I da, evo nas opet tu. Klečimo pred oltarom i molimo za istu stvar kao prije godinu dana. Jednako ranjivi i glupi što još vjerujemo u molitve jer ovdje smo već godinama. Kao da nikada nismo otišli i vratili se. Zašto nas uvijek šalje da naučimo stvari koje znamo?
Čemu svi potrošeni dani u lutanjima kroz mladost, kad želimo tako dohvatljive stvari?
Jutros sam opet krenula brojati bore oko očiju. Ne pomaže tu kozmetika, bore se vide i ispod maske.
A te maske što ih redovito stavljam na lice ponekad su kranje naporne. Zaboravila sam već i imena zbog kojih sam se navukla na njih. Bit će da sam htjela biti hrabra, pametna, emancipirana pred nekim tko me je redovito skidao i zurio u moje slabosti i mane. Čak mislim da se je dobro osjećao. Zvučalo je tako.
A sad bježim od tih istih lica jer vidim da su moje maske opet bile najtanje, lako skidive i, iako maske, opet nekako stvarne i iskrene. Želim ubiti to dijete u sebi da bi bila ravnopravna onima pokraj kojih živim.

Toliko se sramim nekih svojih djela da sam spremna reći sve. Cijelu priču, a ne samo ono što se vidi. Imam potrebu opravdati sve poruke, poglede, osjećaje. Bit će da mi nikada nije prestalo biti stalo. Imam problem s tim da ma koliko me netko povrijedio, ma koliko ne spavala, bez obzira na tugu i nemir, meni je još uvijek stalo i još uvijek ga ne mogu pustiti iz sebe.
Ponekad imam osjećaj da smo još uvijek tu. U našoj šutnji i zbunjenosti, svatko u svojim mislima koje se ispreliću negdje blizu bijelog plafona. Ja plačem, a on to ne vidi. Ležim tu, pola metra od njega, a on me vidi.

Ležala sam sinoć okružena sa tri žuta zida. Zureći u onu kutiju u kojoj žive neki čovječuljci, mijenjaju sliku i pričaju neku svoju priču. Toliko sam ga osjećala pored sebe da sam morala započeti razgovor. I rekla sam mu sve. Ali mislim da on to ipak nije čuo.
Nema više smisla da se trudim poslati mu sliku, ili poruku ili ga jednostavno pitati kako je. Kad mene više nema u njemu, a bojim se pomisliti da li sam ikada postojala.
Trzula sam se kad je daljinski upravljač pao na pod.
Opet isto je sve - razbacani slajdovi i ispit danas. Ne mogu hodati koliko me boli sve. Ne mogu se pomaknuti, a sve će mi prilike pobjeći. Pa trčim sad popuniti kućicu u indeksu i namjestiti maske.


05.02.2007. u 08:28 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Tamo gdje je kraj svake genijalnosti, počinje moje ludilo.
I tamo gdje prestaje svaka stvarnost, nastajem ja.


San žutih narcisa

Čuješ li šum proljetne kiše
dok reže noćni zrak?
Vidiš li zvijezde visoko gore,
kroz oblake dodiruju
mrak.
Osjećaš li zoru kako se bori,
pobjeđuje bitku i
otjera noć.
Reci mi, gdje spava tvoja ljubav?
Uz slabost ili moć?
Pogledaj! Kako još uvijek na
zidu iza svijeća, narcisa žutih,
igraju se sjene –
mjesto golih tijela tebe i mene.
Reci mi gdje odlaziš s jutrom?
U čije misli, u koji svijet?
Ne šuti, ne skrivaj se.
Ostaješ u meni i kada dan
otkrije novi svijet.

Blu_morning

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se