Skice Slavonije

31.10.2007., srijeda

'rašće naše široko


Zahvaljujući blogu Rodin kraj i objavku o 'rastu sada čitate i ovo, naime sjetih se krasnih spačvanskih šuma 'rasta, stari' 'rastova po Slavoniji što prkose svima i priča o njima.Lužnjak je daleko najplemenitije, najcjenjenije i najkvalitetnije drvo naših krajeva. Velika je korist od 'rasta našem slavoncu u povijesti bila. Od 'rasta se koristilo sve, i drvo, i kora, i list, čak i korijen. Mnogi su nam preci liječeni čajem od maldog 'rastovog lišća (želučani problemi, srčane bolesti, tuberkuloza, slabokrvnost,...) i napitom kuhanim od prženog žira - sličnom kavi (onemoćalost, nadimanje, slabokrvnost, rahitis,...).
Negdje sam pročitao da 'rast raste 100 godina, živi 100 godina i umire 100 godina, pa nije čudno da su se generacijama obitelji vezale za običaje sadnjei održavanja stabla koje su same posadile - smatrali su da će ista držati na okupu obitelj i rodbinu, i da će ih tješnje povezivati. To je i bio slučaj.
"Pamte" naši 'rastovi puno događaja oko naših obitelji, rodbine i prijatelja. U njihovim se godovima krije i naša povjesnica, a mi toga nismo ni svjesni.
Zato ovim putem molim da svatko od nas zasadi, presadi ili bilo kako pomogne da odraste bar jedan novi 'rast.
I za kraj ovog objavka evo jedne pjesme o 'rašću koju sam nepisao još prije par godina, a Rodin kraj me podsjetio na nju:




'rasti

stari 'rasti
oko šume stali
pa su tako
'rastiće čuvali

čuvali ih
od sikire ljute
koja tuda
pravila je pute

čuvali ih
i od zli sluga
koji s' 'tjeli
rušit' ih za duga

pokrivali lišćem
u jeseni duge
priko zime
čuvali od tuge

a proljećem puštali
prve sunca zrake
da ogriju
te mlade junake

a sad rastu
nebu se vijaju
'rasti pravi
šumom probijaju

biće vazda
nama drva, žira,
lista i još tog
od 'rasta nam slavonskog

Zis


28.10.2007., nedjelja

Samo bljesak

Nisam baš pri vremenu za pisanje, a i slika dočarava što tekst ne može, pa evo jedne koju sam uslikao vozeći se zapregom u mađarskom djelu Baranje. A baš sam danas ujutro idući na tržnicu vidio par prekrasnih konja koji su me odmah podsjetili na ovu sliku.



Uživajte u njoj, lijepu i mirnu nedjelju vam svima želim... Zis



25.10.2007., četvrtak

Malo o trenutačnim aktivnostima


Radi se...



Malo oko podpapučkih nošnji, malo oko martinjske mise i protokola, malo oko novih "starijih" odora "Požeške građanske straže", a malo i oko samice (malo ali kvalitetno).

Jedva čekam više slobodnog vremena kada će moći otići kod mog vinara i odličnog samičara Šimuna Čorka malo na čašicu - dvije mlade graševine (po mom skromnom poznavanju graševina, mislim da sam probao većinu graševina koje se proizvode u Požeškoj dolini, Šimunova je jedna od najboljih) i frankovke koje će se u mom domu sigurno piti u dobrom društvu uz drage nam prijatelje. Šimun je samouk samičar i najzaslužniji je za moj interes i ljubav prema toj "prvoj" tamburi. Pošto sviram i gitaru, nije mi bio problem savladati osnovne "pozicije" (hvatove, ako vam je draže), ali samica traži puno više jer je ona instrument koji nema nikakvu pratnju i potporu, pa sada dograđujem sa načinima sviranja drugih samičara.

No da ne davim time, jako sam zadovoljan što sam nakon dobrih par mjeseci letanja, telefoniranja i traženja konačno uspio pronaći i djelomično kompletirati dokumentaciju (opise, tehnologiju i narise) koja može posužiti za obnavljanje podpapučke narodnih nošnji, kojih nema više puno, a i sam prvotni izgled (koji je egzistirao do prije I. svjetskog rata) kasnijim migracijama stanovništva iz ostalih krajeva u podpapučka sela, dosta se izmjenio do početka II. svjetskog rata. Naknadno ću vjerovatno (nakon sređivanja nabacanih papira) nešto i postaviti na blog.

Pošto se Martinje već opasno bliži, a ove godine imamo više nastupa na "krštenjima" nego prošle ubrzano radimo i uvježbavamo novu inačicu "misnog slavlja i krštenja mošta" čiju prethodnu varijantu ste mogli pročitati prije. Ove godine imat ćemo i nove ministrantske albe, pa će "štih" biti znatno svečaniji - očekujte slike...

Toliko o aktivnostima, a za kraj ovog objavka (ne sviđa mi se riječ "post") evo jedna prekrasna narodna (zapisana i sačuvana pažnjom stanovite gospođe Anke Katušić iz Pleternice):


Alaj ova tamburica znade,
gdjegod koja curica imade,

Alaj moja tamburica znade,
alaj znade rastjerati jade.

Tamburice od jelova panja,
nema meni u 'vom selu stanja.

Sviraj svirče kao što si svir'o,
al' da nisi u curice dir'o.

Ko bi ovo veselio kolo,
Da ni mene i ovi' do mene.

U'vati me, diko, oko struka,
tvoja mi je najmilija ruka.

Ja večerah, pa opazih diku,
od veselja izgubih kašiku.

Ja večerah, pa opazih luče,
varah mamu da j' u sobi vruće.

Šipak mami što u kolo brani,
a dva tati što stoji na vrati.

U mog dike male usne lijepe,
kad poljube samo se prilijepe.

Usta moja kutija bombona,
dika mladi, pa se njima sladi.



Puno pozdrava i jedno pitanjce:
što mislite šta znači riječ

ZAOBLICA

- inače čista požeška riječ
(bar koliko ja znam).



I, evo, uz zdravicu vama i gutljaj doooooobrog domaćeg vinjaka meni i ovaj objavak (ne znam da li "post" itko još tako zove, ali meni se sviđa) je gotov.



22.10.2007., ponedjeljak

Koji političar zaslužuje...?

Jednostavno promišljanje o zaslugama, činjenicama, političarima, ...


"Ponosio sam se uvijek što me je hrvatska mati u hrvatskoj zemlji
rodila... I stoga sam, mili narode, dušom i tijelom tvoj ban i budi uvjeren da ću jedino za tebe živjeti i umirati!"

Tako je govorio ban Josip Jelačić prigodom svoje inauguracije...

A čemu sad ban, pitate se sigurno... Eto, postoji jedna knjiga (Požega - napisana od strane našeg Julija Kempfa) koju često stavim na stol (dosta je velika, debela i teška) pa prolistam i pročitam ponešto iz povijesti Požege ispričane na zanimljiv način i s primjesom neke čudesne osobnosti samog Kempfa kome se iskreno divim (uvijek me potakne na drugačije razmišljanje i rješavanje pitanja, problema ili situacija pred kojima sam se našao). Već tjednima, recimo to, traje kampanja za predstojeće izbore i gledajući i slušajući to silno valjanje izborne kampanje, upitao sam se, koje to kvalitete mora imati političar kojemu bih ja vjerovao?. Odmah sam se prisjetio ulomka iz spomenute knjige, koji kada sam prvi puta čitao, nisam mogao sustaviti suzu, iskrenu, onu domoljubnu, potaknutu iskrenošću i ljubavlju naroda i vođe koji je u tom povijesnom trenutku istupio ispred svih i, ipak se mora reći, ludo smjelo zaustavio poludjeli kotač povijesti da ne pregazi hrvatski narodi čak štoviše, isti kao bumerang vratio sjevernim nam susjedima. I onda ukidanja brda nepravdi i sve to... Iako kažu izdao nas je kasnije austrijskom dvoru i ovo i ono, ipak je trajao puno duže nego jedan mandat, a ovi danas obećavaju, i čim dobiju izbore ništa... Samo ....
No da se ja povratim na knjigu, kako bih vam zornije opisao na što ja to ciljam, citirat ću samo djelić iz spomenute knjige, pozdravni govor Miroslava pl. Kraljevića, županijskog bilježnika, a u ime Požeške županije (jako sam se zapitao kojeg bi političara sada tako mogli pozdraviti...?!).






"Preuzvišeni gospodine bane!
Odkada sam sjajno sunce ugledao, nisu me traci njegovi tako milo i slastno ogrijali, kao što u ovaj čas, kad u ime milog mojeg naroda županije ove Tebe, preljubljeni bane, kano pravog i neoskvernjenog našeg poglavara imam sreću perviput u krugu našem pozdraviti. Čuvstva radosti i oduševljenja kako i nazočnost ovako visokog dostojanstva osobe,kao što si Ti preuzvišeni gospodine, oduzela su mi svu moć onako, kao što bi to unutarnja celog naroda bila volja, Tebi našu radost izkazati i bojim se, da možebiti sa najboljom željom neću moći onu slast odperti, koja u svih žiteljih županije ove persima plamti, jer slab moj um, mlada moja doba i neiskusno stanje našeg života nedaju mi poručanstva, da sam dosta krepak mužu takovomu, kao što si Ti, dragi bane, saveršenu zahvalnost i pozdrav izraziti; ipak ufam se, da ćeš mi oprostiti i primit ćeš vruću volju za izveršenje čina.
Sjajni bane!
Vidiš evo narod Tvoje kervi, Tvog ćutjenja, Tvoje misli; vidiš narod, koji čim saznade, da si Ti njegov otac, Tebi se pod obrambu utekao i od Tebe jedino sreću svoje narodnosti očekiva; vidiš narod, koji pripravan stoji na mignutje oka Tvoga u svaki čas ići i u isti boj za kralja, narodnost i Tvoju čast; vidiš narod svomu kralju i prejasnoj kući austrijskoj najverniji, koji osim svoga kralja i milog bana Jose Jelačića ne priznaje u ovo vreme drugog gospodara; vidiš narod koji živi i umire jedino za Tebe! Ali što da razlažem, kakvi je to narod, koji pred Tobom stoji i Tebi se klanja, kad mu možeš videti iz izvanjskih njegovih činah nutarnje ćutjenje prama Tebi, kad to možeš videti iz očiuh punih radostnih suzah iz klikovanja. On Te obožava, on Te ceni, u nebesa diže, on Te miluje, on Ti je poslušan bez svakoga straha, obožava Te zbog božanstvenih Tvojih dela, sbog upliva Tvojeg samo Tebi i nekome drugomu u sva serca čovečanska mogućnog, miluje Te jer si jedina sreća njegova, jer u Tebi smatra svoje narodnosti spasitelja, jer zna i vidi, da Ti za njega bdiješ danom i noćju, jer ćuti strasti, koje se Tebi nevinom nametju, jer je osvedočen, da si mučenik za blagostanje naroda svoga.
Tebe su Tvoji i naroda našega neprijatelji gerdno, klevetno i bezsramno kod dobrog kralja obtužili i obezčastili, a zašto? - zato samo, da austrianska dinastija i mi s njom padnemo, jer znadu oni dobro, da nema nikog u ovo burno vreme koji bi znao razklimanu monarhiju u jednokupni stališ postaviti, kao što Ti. Ali Ti si jak duhom, te preziraš svoje neprijatelje kao silni lav plašljivog zeca, deržiš se poslovice narodne "Malo mesec haje, kada pseto na njeg laje". I to je slavni bane, sreća Tvoga Tebi privrženog naroda hervatsko-slavonsko-serbskoga, jer da Te nemamo takovim nepokolebivim duhom narešenog, Bog mili zna, nebi li već duhom kloneći, sdvojili i tudjinstva žertva postali. Ljubi Te narod ovaj ne samo radi onih pogerdah, koje si Ti nezaslužno nu uztrepljivo podnio i jednako podnosiš, ne samo zato, što si Ti pervi ban hervatsko-slavonsko-dalmatinski, koji nas u narodnom našem ljubkom jeziku pozdravljaš i odzdravljaš, što si Ti pervi ban, pod čijim predsedničtvom županija ova svoju skupštinu ima.Sretna i presretna postaje blažena utroba ona, koja Te je nosila, vesela Ti majka, što je dala narodu hervatsko-slavonsko-serbskom sina, koji u narodu, a narod u njemu živi, buduć Ti nisi Ti, preuzvišeni bane, već smo mi; i mi nismo mi, već smo Ti - svi mnogobrojna telesa u jednom duhu Tvojem stopljena. Kazao sam Ti, dobri bane, zašto Te narod obožava, zašto Te narod ljubi i miluje, još Ti moram reći, da ovaj narod ne iz straha, već iz počitanja prama Tebi, iz ljubavi i priverženosti. Tebi je podložan, poslušan. Težko onom poglavaru, koga se njegovi podverženici boje! Mi smo tako pripravni, kao što će to i Tebi poznato biti, da smo našim neprijateljem javno očitovali, da mi ništa drugo činit nećemo, već ono što bude našeg milog bana Jose Jelačića volja i Tvoja želja bit će nama uvek zapoved. Ja sam Tebi, sladki bane, ova izručio iz serdca celog naroda, izručio sam Ti bez ikakvog laskanja, jerbo verli narod Tvoj nikad nije bio dvostruke misli, niti je bio dvoličan, već vavek iskren. Medjutim obavestit ćeš se o tome još bolje onda, kada dodje vidov-dan, gde će se videti, tko je vera, tko li nevera. Sada, ljubezni bane, pozdravljam te i kažem: Dobro nam došo, mili goste naš, i sretno doveršio započeti posao! Nu ipak pervo nego zaključim govor i poniznu molbu naroda ovoga u naručaj Tvoj predam, dopusti mi, da ti se najpervo zahvalim na milosti, što si se u siromašnu domovinu potrudio, da nas vidiš i poznaš. U znak zahvalnosti nemamo zlata, srebra i dragog kamenja, da Ti možemo darove činiti i kroz nje za veliku Tvoju žertvu zahvalnost ukazati, - već imamo čista i neoskvernjena narodna serdca, koja za Te kucaju, koja su gotova žertvu metnuti na žertvenik domovine za slavu I diku Tvoju. Napomenuh, da ću Ti za nekoja zahvaliti u ime moga naroda, iz te sverhe dakle najpervo molim Te, da nam oprostiš ako Te nijesmo onako dočekali, kao što Tvoje visoko dostojanstvo i Tvoji krepostni čini iziskuju, jerbo želja je ovde bila i tersenje, al sredstva su zato falila – siromaštvo se neda sakriti. Zatim prosim Te, imaj nas u serdcu zabilježene kano prave i iskrene domorodce i kad Ti vreme dopusti, spomeni se nas, našeg položaja, gde smo od svih stranah bregovi obkoljeni, te tako od celog sveta odeljeni. Sada preporučujem Tvojoj obranbi naše svete vere i cerkve, naše obojeg veroispovedanja duhovničtvo, naše častnike i činovnike i ceo naš narod, da ga u milosti i nagnutju zaderžiš. Mi ćemo se pako tersit, da uvek Tvoje milosti vredni učestnici budemo; zadatu vernost našem premilostivom kralju kano svetinju držat ćemo, Tebe pako, mili bane Joso, ljubit ćemo do smerti, uvek će nam biti zadaća i temelj: sloboda, jednakost i bratinstvo. Da Bog poživi našega kralja, našeg bana i našu narodnost!"

Molim vas napišite svoje mišljenje koji to političari u RH zaslužuju (bar po vašem mišljenju) i da li uopće netko od njih zaslužuje ovakav govor.
Opla, već je sutra pa idem i ja malo otpočinuti, pišemo se skoro!




18.10.2007., četvrtak

Stari zanati i tko se njima bavi (I) - ŠEŠIRI



ŠEŠIRI (kape po slavonski)


"Kapo stara, ne izdaj bećara,
kad on luta pod tuđi kućara.

Bećarski do noću mjesec sja,
pod tuđim kućara hodam ja.
Bećarski do noću mjesec sja,
opet svoju kapu tražim ja.

Kapo moja poderana, kapo moja stara.
Nisi više, nisi više za mene bećara.
Kol'ko sam te puta izgubio.
Ma kud baš onda kad sam se napijo.

Kada bećar, svoju kapu traži.
Cura viće ti si mi najdraži."





majstor Stanko Ištoković


Evo, ja sam prije tri tjedna po svoju (kapu mislim), kod majstror Stanka u Ivankovu, prekrasnu selu tik pred Vinkovcima. Put je bio, ajd da kažem, bljak, kiša do skretanja s autoputa prema Đakovu. Pošto su zakonita i stariji sin također išli planirao sam, možda, odlazak na farmu lipicanaca, ali je to zbog vremena i kašnjenja u polasku, otpalo, a to mi je jako žao. Al' nema veze, drugi put ćemo lagano u Đakovo, pa onda i na ergelu... Silazimo s autoputa,a onda prelijepa slavonska sela/mjesta Velika Kopanica, Vrpolje, Strizivojna, Stari Mikanovci, Novi Mikanovci, Vođinci, pa Ivankovo (ako sam koje propustio - oprostite). U ugodnom sam se razgovoru zadržao jedno sat i kusur, mi polako o svemu, a sin i zakonita malo cupkaju (a šta im ja mogu, ovo mi je jedinstvena prilika da saznam nešto o ovom starom, skoro izumrlom, a tako časnom i slavnom zanatu - jer šokac bez kape ...). Sva sreća za nas i Slavoniju - majstor uči svoju unuku tom časnom poslu, tako da će još koju generaciju slavonci 'odati okolo sa čuvenim šeširima iz radnje Ištokovićevih. Majstor ima problema sa nabavkom materijala, a ja znam neke ljude koji mu možda mogu pomoći. Radi se o kaplinima i tuljcima vunenog pusta (filca po naški). Već onako, na odlasku, a s kapom na glavi (ma niko mi nije ravan), obećam majstoru da ćemo se vidjeti kroz par dana (ma imam ja ekipu koja treba kape). Narednih smo se dana čuli par puta, a tjedan iza prvog posjeta evo mene opet u Ivankovu sa dvojicom, pa mogu reć', više nego dobrih prijatelja. Put ponovo isti, doživljaj sasvim drugačiji. Vrijeme prelijepo, pa kroz sela prolazimo polako, upijajući boje, zvuke i oblike. Sva trojica smo veliki zaljubljenici u Slavoniju i sve slavonsko pa nas ne brine sporija vožnja, čisto uživanje. Ovaj puta boravak kod majstora Stanka bio je znatno duži nego prvi puta. Uz našu zainteresiranost za sve što radi, kako radi, koliko dugo itd., vrijeme je proletjelo, ali sva trojica smo znali da to sigurno nije zadnji susret s majstorom. Za svaki slučaj dogovorili smo još i izradu svečanih šešira širih oboda. Srdačno se pozdravivši s Majstorom, malo nevoljko, krenusmo natrag prema Požegi. Usput smo još posjetili Slavonski Brod, ali nije o tome riječ. Pa dragi moji blogeri, posjetitelji i ostali, ako osjećate potrebu za pravim slavonskim šeširom (a majstor će znati kakav se nosi u vašem kraju - ako ste iz Slavonije) objavljujem adresu majstora Stanka Ištokovića:

Šeširdžija Stanko Ištoković
Bošnjaci 213
Ivankovo


moja malenkost sa "kapom" pred kalupima



Na ovome ću blogu, osim potopisa slavonskom ravnicom (a i brdima - ima ih) pokušati skupiti i objaviti podatke o ljudima koji zdušno, vrijedno i sa ljubavlju rade tredicionalne predmete, kako odjevne, tako i one uporabne za sve koji bi, eventualno željeli nabaviti neke od spomenutih.





evo nas i zajedno


17.10.2007., srijeda

Malo o mom gradu - Požegi



Franjo pl. Ciraki piše:


"Oj Požego postojbino stara,

................................

Meni jesi i ostat ćeš prva;

Na Tvojim sam grudima ja niko,

Od djetinjstva Tebe ljubit viko."




Free Image Hosting at www.ImageShack.us


/tekstovi: T.Đurić, dr D.Feletar, I.Jakovina, dr.T.Jakovina i D. Fraisberger/


Evo, kao uvod u moj blog prenijet ću tekst o Požegi koji sam postavio i na stranice Društva "Sveti Grgur" iz Požege. Ova mala skica Požege trebala bi biti nekekav ogled kako sam zamislio ovaj blog i što bi i kako na njemu trebalo biti.


Putopisac i akademik Matko Peić jednom je u šali rekao:"Kada bi Beč bio malo ljepši - bio bi lijep kao Požega!"
Ta usporedba nije bez osnovice, jer Požega ne samo da pripada u srednjoeuropsku kulturu i ima staru europsku atmosferu, već je ona toj kulturi podarila brojne nove vrijednosti. Pogotovo u kulturi, umjetnosti i znanosti. Svojom dugom, bogatom i napaćenom poviješću, svojim gospodarskim i kulturnim značenjem, Požega je do danas izrasla u istinsko središte središnje Slavonije, u dragulj "Vallis aureae" ili Zlatne doline.
Grad Požega nalazi se u plodnoj dolini, koja je uokvirena slavonskim gorskim prstenom Psunja, Papuka, Dilja i Požeške gore. Iako jugoistočno položena u toj Zlatnoj dolini, koju su još Rimljani nazvali VALLIS AUREAE, ona je kroz stoljeća najvažnije životno središte središnje Slavonije. Njezin topografski položaj podno Staroga grada i okolnih vinorodnih brežuljaka, omogućio je Požegi stvaranje srednjovjekovne obrambene tvrđave (koja se u dokumentima spominje već od 1227.godine), a kasnije i izgradnju gradskog predgrađa ili suburbiuma, kao vrlo važnog trgovačkog i obrtničkog središta.

Dakle, Požega vrlo rano postaje sjedište velikog vlastelinstva, a srednjovjekovni grad postaje središtem trgovačkih, obrtničkih, upravnih vojnih i crkvenih funkcija za širu okolicu. Požeška se županija spominje prvi puta 1210., a crkvena župa 1232.godine. Razvoj upravnih funkcija od osobite je važnosti za Požegu, dok su veliki obol tom razvitku dali i crkveni redovi - pogotovo Franjevci, Dominikanci, Pavlini i Isusovci. Sakralni spomenici uz profiliranu staru gradsku jezgru, koja je "zaokružena" osobito u doba baroka, daju Požegi draž jednog od najljepših sjevernohrvatskih gradova.

Požega je kroz stoljeća, pa i u vrijeme teškog bremena turske vladavine (1537.-1688.), bila funkcionalno središte bogate agrarne okolice. Međutim, od osobite važnosti bio je razvoj trgovine i obrta. To pogotovo vrijedi za razdoblje baroknog 18. i postbaroknog 19. stoljeća, kada životom Požege dominiraju udruženja trgovaca i obrtnika (cehovi). Okolna prirodna bogatstva, poput poljoprivrede, vinogradarstva, šumarstva, rudnog blaga i slično, omogućuje u Požegi tijekom 19. stoljeća i pojavu većih manufakturnih radionica, pa i industrije. Ovaj razvoj potpomognut je i izgradnjom makadamskih putova (od marijaterezijanskog vremena nadalje), te osobito potezanjem srednjeslavonske željeznice (od1894.godine). Godine 1850. u Požegi djeluje već 282 obrtnika, te dvadesetak manufakturnih radionica i trgovačkih firmi.

Usprkos sjedištu županije i župe, te drugim važnim funkcijama, broj stanovnika u Požegi, baš kao i ostalim glavnim gradskim središtima sjeverne Hrvatske, nije bio velik. Nagliji porast broja stanovnika, koji je rezultat preseljavanja iz okolnog ruralnog područja, Požega bilježi tek intenzivnim procesima industrijalizacije tijekom XX. stoljeća, a posebice nakon drugog svjetskog rata. Godine 1857. u Požegi živi 2227 stanovnika, 1880. godine 3292, 1910.godine 5899, a 1931. godine 7125 žitelja. Demografski Požega najbrže jača u posljednjih četrdesetak godina: u gradu je 1948. godine živjelo 8544, potom 1971.godine već 18184, a 1991.godine 21046 stanovnika. Požega opet postaje županijsko središte početkom 1993. godine, a eto u jesen 1997. i sjedištem nove biskupije. Požeška županija broji danas 120.000 žitelja, a biskupija i nešto više. Staro sjecište putova i ljudi, koje je ponešto izgubilo povlačenjem podravskog, a osobito posavskog modernog prometnog smjera, opet danas dobiva na vrijednosti.


Požega je samo jedna.

POŽEŠKA POVJESNICA

Anonimni je notar Bele III. u svojim Gestae Hungarorum, opisu najranije povijesti Mađara, izvijestio o osvajanju tri kastra po prelasku Drave. U Slavoniji, kako je tada nazivan prostor od Sutle do Dunava, osvojene su gradine, središta urbanizacije, Zagreb, Vlco i Posega. Dok se Zagreb više uopće ne sjeća da su ga smještali u Slavoniju, a o Vukovaru se, često i neopravdano, govori tek kao podunavskom gradu, Požega je sve do danas ostala "vjerna" Slavoniji. Sjedište 1993.godine obnovljene Županije požeško-slavonske, grad Požega i njezina okolica, opovrgava dva najčešća stereotipa o istočnoj Hrvatskoj. Brežuljci i prave planine, više nego ravnica, određuju izgled, osobine i karakter Požeštine. Ulice grada ulaze duboko u obronke Požeške gore, vijugaju uz brojne potoke, i gotovo je nemoguće pronaći ijednu prometnicu koja se siječe pod pravim kutom. Dinamičnost reljefa i tlocrta prožima se s burnom i zgusnutom prošlošću Požege.

CASTRUM de POSEGE


Istraživanja su crkvice Sv.Lovre potvrdila da su, uz pretpovijesni, i rimski nalazi prethodili srednjovjekovnoj Požegi. Požeški burg, izdužena šesterokutna utvrda koja se nalazila na brijegu usred grada, izgrađena je vjerovatno u XI. stoljeću. Za sada, sve dok možebitni novi izvori ne potvrde drugačije, prave početke naselja treba tražiti u prvom spomenu Požeške županije iz 1210. godine i samog Castrum de Posege iz 1227.godine.
Požega je bila rezidencijalni posjed hrvatsko-ugarskih kraljica i izuzeta od banske i županijske vlasti. Povelja o pravima slobodnog kraljevskog grada nije sačuvana. Međutim povlastice koje su građani "civitasa", grada u podnožju tvrđave uživali, njima posve odgovaraju.
Nestala utvrda s visokom branič kulom, baš kao i središnji Trg Svetog Trojstva nepravilnog trokutastog oblika, po svojim su osobinama romanički. Od srednjovjekovnih spomenika, osim dominikanske crkvice Sv.Marije (danas Sv.Lovre, prvi put spomenute 1303.godine) s gotičkim freskama, ništa nije sačuvano. Nesigurnost zbog udara osmanskih akindžija od kraja XIV. stoljeća izaziva gospodarsko propadanje i iseljavanje starosjedilaca. Dotadašnje opkope oko Požege zamjenjuju u XV. stoljeću izgrađeni bedemi, koji ipak nisu obranili naselje. Grad je funkcionirao sve do tridesetih godina XVI. stoljeća, kada je u njemu bilo 110 kuća i 15 dućana. Godine 1537. Požegu su osvojili odredi smederevskog Mehmed paše Jahjapašića.

POŽEŠKI SANDŽAK

Požega je tijekom stotinu i pedeset godina duge osmanlijske vladavine bila sjedište sandžaka, najvažnije upravno i vojno središte Slavonije. Od smirivanja prilika na granici prema banskoj Hrvatskoj, povećava se broj stanovnika i Požega, sada kasaba, dobiva zamjetniju muslimansku zajednicu. Veliki broj građana su obrtnici, a 1579. godine u gradu postoji 160 dućana. Mnogi od njih smješteni su na središnjem trgu, kojeg turski izvori zbog neobična izgleda opisuju kao "jajoliku zemlju". Iako su osmanske kuće uglavnom drvene, pokrivene šindrom, kroz požešku je kasabu prolazio vodovod.Najnovija istraživanja turskih izvora potvrđuju zapis Pavla Rovinjanina iz 1640. godine koji izvještava da je u gradu zamjetio 14 džamija i mesdžida, manjih bogomolja.
Pogibija požeškog sandžakbega pod Siskom 1593. godine najavila je početak kraja osmanlijske vlasti. Muslimanska elita više se ne upušta u pljačkaške pohode preko granice, a kršćansko stanovnižtvo uživa velike povlastice. Iznenadni noćni udar odreda fra Luke Ibrišimovića - Sokola 1688.godine na tri tisuće Osmanlija koji su se pokušali vratiti u Požegu, koju su napustili nekoliko mjeseci ranije, i danas se slavi kao dan oslobođenja grada. I u oslobođenju od turske vlasti Požeština je, u koju se Osmanlije još jednom vraćaju, odigrala stožernu ulogu u Slavoniji.

DOMETI BAROKA I POSTBAROKA

Dolazak pod Habsburgovce značio je ponovni povratak u istočno-srednjoeuropske razvojne tijekove. Nakon prestanka provizorija 1745. godine i uspostave Požeške županije, grad se ponovo vraća pod hrvatsku, bansku, vlast. Iako su u svim onovremenim izvješćima naglašene gradske osobine Požege, oporavak je bio polagan. Ionako je malobrojno stanovništvo 1739. godine pokosila epidemija kuge. Deset godina po tom, u spomen na 798 umrlih Požežana, podignut je barokni kužni pil. Skulptor Gabriel Granici kao vezivno sredstvo mramornom pijesku dodao je 2000 jaja.
Vlastelinstva su tada bila temelj uprave i gospodarstva. Kutjevački je posjed, kojim upravljaju Isusovci, ovome crkvenom redu omogućio osnivanje pete po redu gimnazije u Hrvatskoj 1699. godine. Isusovci grade i kazališnu dvoranu 1727. godine, a prvu gradsku ljekarnu otvaraju 1740. Uz studij filozofije za franjevački podmladak, što je prva visoka crkvena škola u Slavoniji nakon izgona Osmanlija i "Academia Poseganu" otvorenu od1760. do 1776. godine Požega je, uz Zagreb, jedino hrvatsko središte višeg obrazovanja.
Carica Marija Terezija Požegi 1765. godine izdaje povelju slobodnoga kraljevskog grada, a gradi se i crkva (danas katedrala) Sv.Terezije Avilske. Srednjovjekovnoj se gradskoj osnovi, po prvi puta planskim djelovanjem, daje današnji barokni izgled. Barokne su jednokatnice s prelijepim boltama vjerovatno izgradili marijaterezijanski majstori iz sjeverne Italije.
Devetnaesto je stoljeće, napose vrijeme nakon ukidanja Bachova apsolutizma, doba kada Požega zaslužuje epitet "slavonske Atene". Požežani prvi u Hrvatskoj 1847. godine u javni život uvode hrvatski jezik, a djelovanje niza uglednika iz kulturnog i političkog života logični su nastavak dugotrajnog i temeljitog djelovanja gimnazije. Podžupan Miroslav Kraljević, izdavač časopisa "Slavonac", pisac prvog modernog hrvatskog romana "Požeški đak" i djed poznatog slikara, duhovna je vertikala Slavonije šezdesetih godina XIX. stoljeća.
Najviše domete na kulturnom polju gospodarstvo nije slijedilo. Održavanje prve gospodarske izložbe u Slavoniji 1863. godine ostalo je usamljenim događajem, poglavito što su najvažnije prometnice zaobišle grad.
Ukidanje županije 1923. godine uokvirilo je više desetljeća dugo razdoblje stagnacije. Tijekom drugog svjetskog rata u Požeštini se vode žestoki okršaji. Iz prosječnosti u poslijeratnom su razdoblju Požegu izdizali uspješni pojedinci i maspokovska epizoda 1970.-ih godina. Tek od domovinskog rata, slavne 123. brigade koja je zapadne dijelove Požeške kotline oslobodila zime 1990./91. i uspostave biskupije 1997. godine primjetan je novi uzlazni ciklus u razvoju grada. Potvrđuje to i povratak visokoškolskih ustanova, pojačana gradnja i svekolika obnova.


Za uvod dovoljno, a sada treba Požegu vidjeti, osjetiti i proživjeti... Slike i šetnja gradom uslijedit će uskoro.



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se