dnevnik šumskog crnca
Nije li smiješno kada mačke kišu? Nije li?
Uopće ne znam zašto sam otvorio blog danas, a još manje znam zašto sam krenuo pisati. U biti lažem, kao i obično. Blog sam otvorio jer mi se nije dalo raditi ono što zbilja moram raditi, a post sam krenuo pisati da moja prijateljica Espadrila ne bi bila ispred mene na AC listi. Zovu li to mladi više AC lista ili je sad totalno ono fakat in neki skroz, kužiš ono, drugi naziv?
Kad smo već kod mladih što je uopće taj emo trend o kojem se priča u zadnje vrijeme? KOji je to sad jebeni racku pitam se ja dok jedan moj brat govori drugom da na slici na facebooku izgleda totalno emo. A o tom izgovoru za podastiranje svih svojih informacija svijetu, aka. facebooku, da ne počinjem.
Da sam dobio 10 kuna za svaki upit mojih prijatelja kad ću napraviti profil na fejsu imao bih sad ... pa ok 30 kuna, ali to je samo zato što baš nemam prijatelja. Imaju li emoi prijatelje pitam se? Za emue znam da nemaju, jer su drski i jer su me jednom zamalo napali u zoološkom vrtu. Stoga na mene kao facebook frienda ne mogu računati. EMUI jel, ne EMOI. Iako ni ovi drugi na mene ne mogu računati, ako ni zbog čega drugog a ono stoga što ne znam što su to točno oni... i stoga što koristim riječ STOGA.
NO da se vratimo na računanje para. Dakle ok imao bih 30 kuna od svih prijatelja koji su me zvali na facebook, ali bih zato imao 125 430 kuna ako bih dobio po 10 kuna od svakog jebenog kretena kojem sam jednom poslao neki mail ili s kojim sam se jednom sreo u hostelu u Lisabonu (ovdje Espadrila i ja uživamo u vašoj ljubomori jer smo bili u Lisabonu a vi niste) ili s kojim sam jednom išao u jebeni drugi osnovne.
Kad sam već psovački nastrojen, da nastavim u revijalnom tonu: boli me racku što bi vi imali najviše facebook frendova pa šaljete pozive svim mogućim ljudima, ja vam neću biti jebena statistika. Tko se sa mnom hoće družiti nek mi pošalje mail.. ili nazove ne mobitel ... ili nek me zaboravi jer je velika vjerojatnost da se ja s njim ili njom družit ne želim.
Šta ću takav sam old-fashioned guy koji ne puši modu (osim ako nije riječ o nekim moldavskim cigaretama imena MODA), ako ju sam ne promovira. A oni koji me znaju znaju i da ja modu promovirat ne mogu sve i da znam kako se to moda promovira... ili barem da znam što su to emoi...
Najsmješnija stvar ovoga posta nije to što sam ljut, pa istresam svoje mišljenje, nego to što ljut uopće nisam, a mišljenje mi uglavnom nedostaje, o svemu pa i ovome. Smisao je ovog posta u biti gurnuti moju prijateljicu Espadrilu što dalje od vrhova blogovske književnosti, ali i postaviti zbilja zanimljivo pitanje.
Kad malo stanete i razmislite (što je u današnjem svijetu teško, kako zbog puno posla i sveopće užurbanosti, tako i zbog straha da ako stanete možete postati kolateralna žrtva nekog novog zagrebačkog bombaškoga napada).. .dakle kad malo stanete i razmislite nije li stvarno smješno kada mačke kišu?
Nije ha? A ništa onda sorry...
I kako se na kraju jede taj mango?
Sjećam se kad sam bio mali, pa sam čitao neke povjesne knjige, da sam vidio sliku klinca u Londonu koji je dobio bananu, ali ne zna točno što s njom učiniti. Pet godina rata, kada banane baš i nisu bile najpotrebnija roba, dovelo je do toga da klinac ne zna kako jesti najobičniju bananu.
Većina se nas dođoša u metropolu i dalje kičmanovićevski zaplašeno klanjamo divotama koje nudi velegrad. Bojažljivo ulazimo u goleme šoping centre, u kojima se prodaje kežual odjeća i piju fensi kokteli u laundž barovima dok se čeka najnoviji filmski hit u multipleksu (moja frendica espadrila zna o čemu pričam... ne zato što je ona kičmanovićevski nastrojena... nego jelte zato što je pripadnica zlatne mladeži, a uz to još i prostitutak...dakle zato bi to ona znala, shvaćate sad? OK), izgovaramo sve te riječi - laundž, fensi, odjeća - kao da zbilja nešto i znače, i kao da mi sami znamo što to one točno znače - dok prilazimo pokretnim stepenicama i ispod glasa kažemo GORE!, tako da zna đavlije djelo da hoćemo na gornji, a ne donji kat.
Zadivljeni blještavilom, opijeni zvukovima ljudi oko nas, ljudi koji su bili blagoslovljeni da se rode u ovom El Doradu, u ovom Shangri Lau, pravimo se da smo i mi dio njih. Neki od nas krenu za pomamljenom masom u Zaru, po novu ultra modernu košuljicu koja je totalno šit...oprostite... šik, a košta samo 129,99, drugi stanu u red u DM-u za nezaobilazni kolačić s medom od 20 kuna, a neki pak zalutaju u supermarket, gdje uz mesni narezak, gouda sir i piljevinu za zamorčev kavez, poskrivećki u košaru ubace još nešto.
Nervozno se vrteći oko sebe dok iščekuju svoj red na blagajni, nastoje otkriti vidi li ih tko i hoće li ih svi oni kojima po zlatom popločanim ulicama ovoga velegrada ne treba plan za snalaženje (i koji ne znaju da u Zagrebu postoji i tramvaj broj 15) skužiti u njihovoj gluposti i neznanju.
Napokon, uspjevaju izaći iz zavodljivoga vrtloga uzbuđenja i jure doma kako bi i osjetili što znači ne biti Kičmanović. Sjedaju za stol, vade tajnu iz svoje ne-ekološki napravljene plastične vrećice i gledaju. Prolaze minute, kuckaju po njemu, vrte ga na jednu, pa na drugu stranu, grizu tvrdu i neukusnu koru, pokušavaju ga prepoloviti, ali im koštica u sredini ne da, pokušavaju zarezati malo više, ali koštica je i tamo, gule koru, ali pojma nemaju jede li se sve do koštice ili samo onaj mekani dio... nije im jasno jel taj mekani dio dobar ili ipak malo trul, jer hej nemaju pojma kakav okus trebaju osjetiti...
Nakon sat i pol pokušaja, tužni ustaju, otvaraju frižider, vade komad slanine i kruh namazan masti i crvenom paprikom, sjedaju na kauč i gledaju "Odmori se, zaslužio si"... jer hej fakat su zaslužili, odmoriti se od pokušaja da skuže kako se jede jebeni mango!!!
Jebem ti klinca s bananom iz povjesne čitanke i jebem ti što sam mu se smijao kako je glup!
