dnevnik šumskog crnca
I kako se na kraju jede taj mango?
Sjećam se kad sam bio mali, pa sam čitao neke povjesne knjige, da sam vidio sliku klinca u Londonu koji je dobio bananu, ali ne zna točno što s njom učiniti. Pet godina rata, kada banane baš i nisu bile najpotrebnija roba, dovelo je do toga da klinac ne zna kako jesti najobičniju bananu.
Većina se nas dođoša u metropolu i dalje kičmanovićevski zaplašeno klanjamo divotama koje nudi velegrad. Bojažljivo ulazimo u goleme šoping centre, u kojima se prodaje kežual odjeća i piju fensi kokteli u laundž barovima dok se čeka najnoviji filmski hit u multipleksu (moja frendica espadrila zna o čemu pričam... ne zato što je ona kičmanovićevski nastrojena... nego jelte zato što je pripadnica zlatne mladeži, a uz to još i prostitutak...dakle zato bi to ona znala, shvaćate sad? OK), izgovaramo sve te riječi - laundž, fensi, odjeća - kao da zbilja nešto i znače, i kao da mi sami znamo što to one točno znače - dok prilazimo pokretnim stepenicama i ispod glasa kažemo GORE!, tako da zna đavlije djelo da hoćemo na gornji, a ne donji kat.
Zadivljeni blještavilom, opijeni zvukovima ljudi oko nas, ljudi koji su bili blagoslovljeni da se rode u ovom El Doradu, u ovom Shangri Lau, pravimo se da smo i mi dio njih. Neki od nas krenu za pomamljenom masom u Zaru, po novu ultra modernu košuljicu koja je totalno šit...oprostite... šik, a košta samo 129,99, drugi stanu u red u DM-u za nezaobilazni kolačić s medom od 20 kuna, a neki pak zalutaju u supermarket, gdje uz mesni narezak, gouda sir i piljevinu za zamorčev kavez, poskrivećki u košaru ubace još nešto.
Nervozno se vrteći oko sebe dok iščekuju svoj red na blagajni, nastoje otkriti vidi li ih tko i hoće li ih svi oni kojima po zlatom popločanim ulicama ovoga velegrada ne treba plan za snalaženje (i koji ne znaju da u Zagrebu postoji i tramvaj broj 15) skužiti u njihovoj gluposti i neznanju.
Napokon, uspjevaju izaći iz zavodljivoga vrtloga uzbuđenja i jure doma kako bi i osjetili što znači ne biti Kičmanović. Sjedaju za stol, vade tajnu iz svoje ne-ekološki napravljene plastične vrećice i gledaju. Prolaze minute, kuckaju po njemu, vrte ga na jednu, pa na drugu stranu, grizu tvrdu i neukusnu koru, pokušavaju ga prepoloviti, ali im koštica u sredini ne da, pokušavaju zarezati malo više, ali koštica je i tamo, gule koru, ali pojma nemaju jede li se sve do koštice ili samo onaj mekani dio... nije im jasno jel taj mekani dio dobar ili ipak malo trul, jer hej nemaju pojma kakav okus trebaju osjetiti...
Nakon sat i pol pokušaja, tužni ustaju, otvaraju frižider, vade komad slanine i kruh namazan masti i crvenom paprikom, sjedaju na kauč i gledaju "Odmori se, zaslužio si"... jer hej fakat su zaslužili, odmoriti se od pokušaja da skuže kako se jede jebeni mango!!!
Jebem ti klinca s bananom iz povjesne čitanke i jebem ti što sam mu se smijao kako je glup!
