sjenovita strana mog uma

utorak, 28.06.2011.

Odmor na Neretvi

Provela sam nekoliko ugodnih dana kod rodbine, u blizini Ploča, blizu mjesta Rogotin. Tako da sam bila blizu mora a još bliže rijeci Neretvi.
Ljudima tamo je rijeka vrlo važna, ustvari glavni razlog zašto je zemlja tako plodna. (a kraj je uglavnom kamenit).
Čula sam da je bratić davno dok je bio mali, dok je prvi put došao k nama u Zagorje, rekao- 'vidi brdo od zemlje!' kad je vidio brege..hahaha. :)))

Dok se vozaš rijekom, kamo god se okreneš voćnjaci, njive, plastenici, smokve,masline. Ujo vozi masline u mjesto k nekom čovjeku koji to sve samelje i napravi fino ulje, baš kakvo treba biti, gusto i gorko, i mirisno.
Mislim da svatko tko voli fine stvari može naći sve što treba u ovom kraju. Ili je ovdje bar po mom ukusu, što se hrane i pića tiče.
Volim i vodu, što mi često fali na kontinentu. A tu je puno vode. Stvarno ima puno vode, više nego zemlje, kako bi rekao ujo.
A gdje ima vode ima i komaraca. :))

Fino sam se odmorila od smoga i raznih nepotrebnih briga, i iako nisam bila baš odsječena od tehnologije, nekako nije bilo potrebe za njom.
Probala sam čak i pecati, kaj mi je bila već i želja otprije.
Baš je lip ovaj kraj. Sve nekako asocira na zdravlje. I nekako je mirno.

Fotke su fotkane sa brda Trovro (Trovrh), na koje se mještani rado penju (izgradili su spomenik lokalnoj crkvi na vrhu, koji je ujedno i zadnja postaja 'Križnog puta' -za blagdane se vodi procesija do vrha i tamo se pale baklje)
Sa brda se sve lijepo vidi, pa evo par slika po putu i još par njih sa vrha.

Pogled kroz borove na jezero Vlašku;


Uploaded with ImageShack.us



Uploaded with ImageShack.us



Uploaded with ImageShack.us

Ovo je jezero Vlaška, smješteno na obali Rogotina. Mještani ga zovu jezerom iako se nadovezuje na Neretvu i miješa se s morskom vodom.
Dok se kupaš u njemu cijelo vrijeme se osjeća strujanje tople vode iz mora koja se miješa sa sa slatkom vodom.
Odlično za cirkulaciju. Voda je super, sve bolja i čistija kako se udaljavaš od obale.



Uploaded with ImageShack.us



Uploaded with ImageShack.us



Uploaded with ImageShack.us

evo putića, i križa na vrhu brda


Uploaded with ImageShack.us

smilje i bosilje;


Uploaded with ImageShack.us

Jezerce Jezerina, slikano s vrha.


Uploaded with ImageShack.us

Evo ovo je ušće Neretve. Tamo di je pijesak nekad se bilo predivno kupat, (Škanj) a sad to više ni približno nije isto.
S desne strane se nalazi Luka Ploče, ali nisam uspjela uhvatit u kadar.



Uploaded with ImageShack.us

evo spomenika na vrhu;


Uploaded with ImageShack.us

evo luke Ploče, nađoh fotku;


Uploaded with ImageShack.us

Na Opuzenskom ušću je super za kupanje, a ima i školjaka ko u priči.


Vozili smo se, mi mladež i na jet-skiu, posvuda.


Uploaded with ImageShack.us


Uploaded with ImageShack.us


Evo i mene na jetsky-u, sliku sam dodatno smanjila, da ne bi zaslijepila previše svojom pojavom. Heh.


Uploaded with ImageShack.us

Vratit ću se opet ovo ljeto, kad dođe druga runda smokava.
I onda ću bolje poslikat i imam u planu obić još neka mjesta.
To je to, zasad.
Uživajte u godišnjima, ili gdje god da jeste.
More je uvik blizu. Ako ipak nije, onda pomaže bevanda,ili nešto slično. Ili lijepe uspomene....


28.06.2011. u 18:06 • 8 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 20.06.2011.

O biserima, o trenucima koji se pamte, pa Faulkner

Najveći zajeb koji ljudi mogu sebi napravit je da pokušaju sve kontrolirati. Kad je to ništa drugo nego iluzija, krhka i ne zadovoljava, ni dugoročno ni trenutačno. Ko i uvijek, kontroliramo krive stvari, ili preko mjere, pa ni ne ostaje previše trenutaka za život.
Danas sam se , po tko zna koji put, uhvatila da žurim. 'Kam žuriš opet, u 3pm??' , kaže mi zrnce zdravog razuma ili čega već,i s pravom; nisam nikamo kasnila. Pače, išla sam do dućana, na ne tako dalek put...
Prečesto sam puta u životu bila u takvom kaosu, u takvom rasulu, prepuna unutarnjeg nemira i u nekom svojem samo meni znanom stanju, samo željna da stignem čim prije od točke a do točke b, tako da mi jednostavno nije ostajalo vremena da zastanem, a kamo li da šarmiram nekog.

Najmučnije je stvari potiskivati, ili kriviti sebe za svoje osjećaje. Ako ti nešto-netko ne odgovara, a prisiljen si kretati se u takvom okruženju. Najbolje bi bilo izdržati nekako zdrave glave.....(??)

***
Što se tiče dobrih i loših trenutaka....to je više pitanje, radi li se o umnom stanju, ili o srčanom (autentičnom) stanju...
Loš, neugodan osjećaj se može opisati, a ugodan je najbolje ne opisivati.. Ako je to to, sjećat ćemo ih se. Kao što se ja sjećam tih osjećaja i trenutaka. Bili su ko biseri za mene. Ostalo je nekamo iscurilo, isparilo, ne znam kamo...ostavljaju enentualno osjećaj praznine i laganog samoprijezira, što je btw, najgore stanje koje pamtim, kojeg mogu da se sjetim.
Najgori trenuci su bili kad sam se osjećala krivom i zbunjenom zbog svojih osjećaja i negirala ih, uime..........


I tako.
Ponestaje mi lagano volje i sposobnosti da opisujem, analizujem i obrazlažem. Ali ipak osjećam potrebu da to učinim opet, vjerujem da je osjećaj ispravan.
Tko bi rekao da ću ikad guštati u tome da se izražavam naglas. Navikla sam čuvati stvari u sebi, iz kojih pobuda, nisam sigurna. A razlog zašto....nije mi blog prije padao na pamet. eto, nuff said.
A razlog zašto ovo pišem...jer se nadam da će biti bar nekome od koristi, kao što je meni bilo mnogo puta kad bi čitala nečije riječi od srca. Možda se ne vidi to odmah...ali s vremenom, da.
Koje bi bilo koristi da ja sad pišem o tome kako sam ja danas jela sladoled , tračala s frendicama na kavi, posvađala se sa sestrom, kupila nove cipele, da ne nabrajam sad.........:)
Sjetila sam se sad da sam pročitala jednom par postova kod nekog tipa...opisivao je detaljno ševu sa svojom ženom...ono, opisao bi gdje je sve danas bio sa ženom, što je ona obukla, kako je on reagirao na to, pa krevetne aktivnosti. I to su bili poduži postovi.



Ima jedna stvar koju je rekao William Faulkner na svom govoru dok je primao Nobelovu nagradu....
Ukratko, da je ono što čovjeku daje snagu njegova duša, srce, i da će čovjek koji ima srca, imati snage ne samo da izdrži, nego da i nadvlada. ..
Nije dovoljno samo 'istrpjeti', nego se i znati nositi s tim, prevladati to....a čovjek to može jer nije krhak, jer ima srce.

Eto sjetila se i toga, što sam čitala prije jedno 5 godina. Izgleda da su njegove riječi ipak negdje 'ušle'. Vjerojatno u srce, na sigurno. I sad se opet sjetih toga....

Faulknerov govor:
I feel that this award was not made to me as a man, but to my work--a life's work in the agony and sweat of the human spirit, not for glory and least of all for profit, but to create out of the materials of the human spirit something which did not exist before. So this award is only mine in trust. It will not be difficult to find a dedication for the money part of it commensurate with the purpose and significance of its origin. But I would like to do the same with the acclaim too, by using this moment as a pinnacle from which I might be listened to by the young men and women already dedicated to the same anguish and travail, among whom is already that one who will some day stand where I am standing.

Our tragedy today is a general and universal physical fear so long sustained by now that we can even bear it. There are no longer problems of the spirit. There is only one question: When will I be blown up? Because of this, the young man or woman writing today has forgotten the problems of the human heart in conflict with itself which alone can make good writing because only that is worth writing about, worth the agony and the sweat. He must learn them again. He must teach himself that the basest of all things is to be afraid: and, teaching himself that, forget it forever, leaving no room in his workshop for anything but the old verities and truths of the heart, the universal truths lacking which any story is ephemeral and doomed--love and honor and pity and pride and compassion and sacrifice. Until he does so, he labors under a curse. He writes not of love but of lust, of defeats in which nobody loses anything of value, and victories without hope and worst of all, without pity or compassion. His griefs grieve on no universal bones, leaving no scars. He writes not of the heart but of the glands.

Until he learns these things, he will write as though he stood among and watched the end of man. I decline to accept the end of man. It is easy enough to say that man is immortal because he will endure: that when the last ding-dong of doom has clanged and faded from the last worthless rock hanging tideless in the last red and dying evening, that even then there will still be one more sound: that of his puny inexhaustible voice, still talking. I refuse to accept this. I believe that man will not merely endure: he will prevail. He is immortal, not because he alone among creatures has an inexhaustible voice, but because he has a soul, a spirit capable of compassion and sacrifice and endurance. The poet's, the writer's, duty is to write about these things. It is his privilege to help man endure by lifting his heart, by reminding him of the courage and honor and hope and pride and compassion and pity and sacrifice which have been the glory of his past. The poet's voice need not merely be the record of man, it can be one of the props, the pillars to help him endure and prevail.


20.06.2011. u 01:31 • 7 KomentaraPrint#

subota, 18.06.2011.

Ljutnja vs.krivnja

Dva različita osjećaja, a zajedničko im je da su oba destruktivna. Dvije krajnosti na istom 'štapu', a obje vode k lošem ishodu. Oba brišu vjeru u dobro i u istinsku, sreću. Pa tražimo brojne umjetne 'nadomjestke', umjetno zaslađene....

Osjećali mi te obje emocie, ili koju god da osjećali i koja god prevladavala od njih, svaka 'naprti' sa sobom hrpicu srodnih mana. Tako su osjećaji poput škrtosti, gramzivosti, agresivnosti, dječica majke Ljutnje, dok su s druge strane hladnoća, autodestruktivnost, rezigniranost, nevoljnost, dječica Krivnje.
Sve je to vrlo ljudski, tj.svojstveno svim ljudima. Tebi, meni...drugima...
Svima nama je to čudovište koje vreba u mraku, u koji nikad ne zalazimo, u koji se ne usuđujemo ni posvijetliti lampom da vidimo to strašno čudovište, zvijer koja jede ljude....

Destruktivnost vlada, pritajeno našim životima...dok si ne priznamo da nas to tjera na brojne putove bez cilja, borbe bez smisla. I tako dalje...

I kako onda, kad osjećaj ljutnje i krivice zavlada tijelom i dušom osobe?
Nedaj Bože oba ta feelinga istovremeno, to je onda prava konfuzija...pogotovo ako je osoba tek počela biti svjesna prisutnosti toga.
Nikakva umna instalacija, kao ni hladnoća i zavaravanje neće pomoći da to nestane iz života. Uvijek će tu bit poput parazita, krast životnu vitalnost.

Kako oprostiti, stvarno, sebi i drugima?
Treba početi voljeti sebe. Brinut se za naše duhovne i psihičke potrebe, ne negirat da smo bića sa dušom, snovima i potrebama.
Kad to počnemo, uistinu, bit ćemo drukčiji...i onda ćemo znati što nam je potrebno od drugih i koliko...
Treba prihvatit da često jednostavno tražimo previše od drugih, ili tražimo totalno krive 'supstance'...obično one koje nas polako truju.

Hahaha..baš sam partibrejkerica...kradljivica libida :)
Al kako za koga....

Zašto ljudi više ne pišu o ovakvim temama?
Zato jer je previše ljudi opterećeno radom na svojem društvenom statusu pa ne im nije korisno razmišljati o ovakvim stvarima.
Kad bi bar znali da im je sve to zabadava.

18.06.2011. u 18:37 • 3 KomentaraPrint#

utorak, 14.06.2011.

Moj susjed Štef

Mislim da većina nas ima par osoba, ili barem nekog tko im je obilježio djetinjstvo, koga se još uvijek živo sjećaju.
Za mene je to bio susjed Štef.

Bio je poseban. Ne zato jer je imao etiketu autsajdera, radi slobodnog načina života koji je živio. Znam još neke takve, koje bi mnogi stavili u sličnu kategoriju, ali on se razlikovao od tih nekih, po mnogočemu..
Nije ta aura slobodnog lutalice ono što ga je činilo zanimljivim i vrijednim pozornosti.
Nisu to ni tetovirani ženski likovi po rukama, ni to što je živio neopterećeno, od danas do sutra.
Nego to što je bio neiskvaren, nimalo mračan, i uvijek nekako svoj.

Bio je poput zaigranog djeteta. Naravno, ne stalno, ali većinu vremena, a u punom sjaju kad bi se nasmijao. A to nikad nebi propustio, kad god bi me negdje vidio. Bio je takav prema svima. Uvijek je bio razdragan prema djeci, sav bi se ozario od radosti. Ma poblesavio od radosti :)))
Sjećam se da mi je rekao da sam ja 'najbolje dijete' , jer se uvijek smijem, nikad se ne plačem.
I da ću mu ja peći kolače kad se bude ženio....

Nije često molio pomoć, tek kad bi se našao u ozbiljnom škripcu. Uglavnom su mu drugi pomagali, a kladim se da im je bilo drago bar malo da mu mogu pomoći, iako je lovu uglavnom trošio na pive.
Nije bio beskućnik, imao je kuću, ali nije imao love, uglavnom bi privrijedio nešto sitno tako što bi nekome uskočio i pomogao riješiti kakav fizički posao.


Visok ko jablan, totalno ležeran i spontan u nastupu, prema svakome je pristupao jednako. Imao je ono nešto, što se može naći ili kod vrlo starih ili kod seoskih ljudi koji doista imaju svoj život i nisu opijeni lažnim sjajem. Mirno i jednostavno bi komentirao, kojiput uz dozu sprdnje, ako je kome imao što za primijetiti, ako je nečija osobina previše došla do izražaja, na neprimjeren način, spram nekog nejakog.
Možda je takav i bio, baš zato jer je bio neopterećen, nimalo fasciniram nečijom vještinom 'pravljenja kajgane'.
Ponašao se sasvim pristojno kad god bi ušao u našu kuću, uvijek bi se pet puta izvinuo, uljudno popričao, i obavezno se izuo.

Imao je psa kojeg je dobio u naslijeđe, rasnog lesija,sa pedigreom, inteligentnog psa. Zvao se Lesi.
To je bio najpoznatiji pas u okolici, svi su ga voljeli, bio je pomalo svačiji :)
Mnogo puta me pratio u školu, a moglo ga se sresti gotovo svugdje, uglavnom je lutao neodvezan. Bio je vagabund, slobodnjak, ali i uvijek spreman za zezanciju, ko i njegov gazda.:))
Čula sam neke kako govore da taj pas ima dušu, da ima ljudske oči. I to je bila istina...imao je nešto plemenito u sebi, topao pogled pun razumijevanja i kao da je razlikovao emocije i još neke stvari za koje se mislilo da samo ljudi mogu.

Sjećam se kako mu je s godinama naglo počeo slabiti sluh, i kako je bio sretan kad bi čuo da ga netko zove, a nebi bio siguran jeli dobro čuo....s vremenom mu je i vid počeo slabiti, teturao je ali se još dobro i brzo kretao...
Uvijek je davao capu i tako bih ga rado opet zagrlila..
Ne znam što se točno desilo s njim i kada, samo znam da ga se više nigdje nije moglo sresti....
Doživio je punu starost,kako su rekli. Ali ne i njegov vlasnik...Štef je umro iznenada s nekih 40ak godina, nisam sigurna koliko je imao točno godina... Svi smo bili tužni, sigurna sam da ga se većina ljudi u selu redovito (i rado) sjeti....

*** ***
Bilo nam je mrvicu lakše prihvatiti da Lesija više nema, jer smo znali da je doživio popriličan broj psećih godina, da je bio slobodan i neodvezan i bio je voljen od svih nas.
Lako je bilo i zamisliti da on i Štef još uvijek lunjaju negdje u blizini, da ih se svaki čas može sresti negdje uz cestu ili po putu.
To mi se i dan danas dešava vrlo često, kad prolazim tim mjestima.
Kao da je bilo jučer.
Kako bi mi samo bilo drago da ga mogu još koji put sresti, da me pozdravi, nasmije i uputi kakvu simpatičnu bezazlenu upadicu...
Žao mi je ako sam ga ijednom čudno pogledala radi onoga što je.
Uvijek ću ga se sjećati i kao jednu od najpozitivnijih figura iz mog djetinjstva.

14.06.2011. u 18:41 • 10 KomentaraPrint#

nedjelja, 12.06.2011.

Potreba za mirom i čistoćom

Sjećam se jasno trenutka, kad sam bila jako mala, kad sam se zapitala 'o čemu je tu riječ'?, što mi to toliko fali..? Kad bih barem imala....'mir'.
Nevjerojatno je da se toga sjećam, a nisam se u stanju prisjetiti većine s fotografija, tek površno...


I tako mi je često tijekom života baš to prolazilo kroz glavu, taj čudnovati trenutak kad sam po prvi puta postala svjesna apstraktnoga, da mi treba nešto što ću sama stvoriti, a da to nije od blata, cigli,vodenih boja, itd.
Koliko je važan kontekst za ovu priču u kojoj se odvijalo sve to, nisam sigurna, ali je činjenica da je ta želja za nečim bila jača i od želje za slatkišima tada.
I otada, to je pitanje ostalo visjeti u zraku....po putu se mnogo toga, zakompliciralo, ali tako scenarij uvijek ide.

Shvatila sam ubrzo, ajde možda ne brzo, da ignoriranje stvari koje te muče, i nastojanje na razne načine da se ublaži ozbiljnost situacije, neće popraviti stvari, ni maknuti ih s puta.
Sranja se događaju kako bi bili u mogućnosti otpetljati....petlju.
Potiskivanje emocija čini petlju kompliciranijom i sve težom za otpetljati.
Poludjele i 'izvitoperene'emocije je teško držati pod kontrolom, i sve je teže ostvariti onaj mir...

Sjećam se da sam jednom u blogu pitala jeli život ljepši, u mirovanju ili 'kretanju'..? Zanimljivo je da, upravo kad se doživi mir ('mirovanje'), stvari se zapravo doista kreću, energija diosta i cirkulira, za razliku od 'divljanja' emocija, kada se zapravo ne događa nikakav pomak u svijesti, pa zatim i drugdje...nego čak, i iscrpljuje psihičku energiju.

Ali ipak, lude (i ne baš produktivne) emocije, sve su one tu sa svrhom i da nam ukažu što radimo krivo.
Sve ono negativno što nas usporava, pesimizam, kritika, nepovjerenje u same sebe, pa i potiskivanje svega toga, sve to ima svoju ulogu. Da osjetimo posljedice takvoga mišljenja i djelovanja.
Prvi je korak, k izražavanju, iskrenom iznašanju svega na površinu....

Poanta je da treba prihvatiti i najgore dijelove sebe (drama queen state of mind :)) ), jer nam upravo svijest o tome pomaže da se kontroliramo, da postanemo bolji i stvarno pozitivniji ljudi , ne sa umjetnim smiješkom na licu...umjetnim vrlinama....
Mračne dijelove u psihi, koji privlače patnju i koji nas usporavaju, imamo svi, to je sigurno.

Sjećam se da sam jednom mami pričala o tome da svi imamo mračnu stranu, a ona je rekla da pričam gluposti, da su to pubertetske izmišljotine.
Ja ne mislim da su to pubertetske izmišljotine.

12.06.2011. u 17:28 • 8 KomentaraPrint#

nedjelja, 05.06.2011.



Uploaded with ImageShack.us

popio pivo, podrignuo i otišao...........

05.06.2011. u 19:25 • 7 KomentaraPrint#

srijeda, 01.06.2011.

George Michael u Zg..

Saznala sam nekidan da George Michael na jesen dolazi u Zagreb...
Na jednom 'nezavisnom' portalu na netu, gdje su se , jasno, izredali brojni ljigavi komentari od onih kojima je jedina asocijacija na Georgea njegova seksualna orijentacija.
Ili izgleda ne znaju ustvari ko je on, niti su kad čuli koju njegovu stvar.
Jer da jesu........ma jednostavno ne mogu vjerovat da bi im to bilo prvo na pameti...
Razumijem zašto se stalno priča o Lady gagi i njenom fantomskom ili ne navodnom kurcu, ili pak o štiklama u obliku kurca...pa zato jer nema bogzna što za ponudit osim toga.

Naprotiv njoj, George itekako ima što za ponudit. Samog po sebi već ga je lijepo vidjet na pozornici, sexi je iako je gay , i obučen u pasanca ili što god je već, u ovom spotu, potpuno nevažno.
Spot je stvarno odličan, neću trošit puno riječi (sad je valjda jasno zašto sam uopće spominjala onu Lady gagu na početku)
G.Michael Freeek


odabrala sam slučajno jedan od javnih nastupa....Father figure, jedna od njegovih najboljih pjesama, po mome...a dobrih je stvarno puno....
F.figure live


Pa zatim Careless whisper..
Careless whisper

Kako ga ne voljeti..?

01.06.2011. u 23:50 • 3 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< lipanj, 2011 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Prosinac 2013 (2)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (10)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (4)
Travanj 2012 (4)
Ožujak 2012 (10)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (3)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (9)
Lipanj 2011 (7)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (6)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (4)
Siječanj 2011 (6)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)
Listopad 2010 (4)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (10)
Lipanj 2010 (15)
Svibanj 2010 (13)
Travanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (10)

Opis bloga

Postoji taj neki dio mene koji bi do vječnosti filozofirao. Ne znaju svi za taj moj dio, ponekad izađe na svjetlo dana kao kakav biser. Ponekad čak i napravim nešto pametno... Ne volim taj svoj dio svijesti uvijek, ponekad me opterećuje, i uopće nije sexy, ali bez njega ne mogu.
Ovdje iznosim ponešto od svega.
U horoskopu sam strijelac, kao i u podznaku.

''I misao koja je zarobljena, kopni i tuguje.
Sputana misao, baš kao i zarobljena voda,
u toj sputanosti svojoj, ne dokazuju čari slobode.
Nesputane, teku voda i misao.
Misao ka vječnosti, a voda ka drugom agregatnom stanju.
U kretnji je čar slobode.
(blade777)

''Dobro se vidi samo srcem. Bitno je očima nevidljivo''
A.de Saint Exupery,Mali princ

''Koliko voliš sebe toliko popravljaš svijet oko sebe''
ksenija

''Anyone who is not on your same evolutionary and spiritual frequency will distance himself from you, while those who are on the same frequency as you will come closer to you. You will see how amazing it is to discover that everyone who needs to be by your side will ultimately appear in your life in the most spontaneous and divine manner. That's how powerful the mind is! "
Ricky Martin

''Prirodna osjetljivost za ono što je dobro i za ono što je loše najbolji je navigator za sve naše postupke i odluke. Prirodno klijanje vlastite senzitivnosti - ako se smijem tako izraziti - neusporedivo je učinkovitije od bilo kakvih autodestruktivnih i umjetnih pokušaja da "budem bolji". Stvari koje činimo ili ne činimo vrlo su često suptilni ispušni ventili čija zamjena drugim suptilnim ispušnim ventilima zapravo znači vrtnju ukrug; unutarnje povećanje osjetljivosti za određene pojave u nama i izvan nas jedino je pravo i trajno rješenje svih naših kriza svijesti.''

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se