sjenovita strana mog uma

četvrtak, 23.09.2010.

Jednom sam, slučajno u razgovoru, pitala frenda - dali on zna procijeniti kad je party gotov, kad treba otići. Bila sam začuđena, čak i pomalo uvrijeđena što on nije znao na što ja mislim, a dečko jako dobro kopča inače. Nisam mu baš niti znala objasniti riječima, fali mi par komadića slagalice da uopće skužim što TOČNO mislim, ali instinktivno razumijem. E btw, sad sam ugledala par centimetara iznad teksta oko, i ja se nadam da to nije masonsko-aluminijsko pardon.iluminatsko oko. Tamo, iznad di piše di se treba pogledat blog. haha.

Nego...kaj sam ono htjela reći...da. Kad je party gotov? Jeli znate kad treba prekinut s nečim, da se nebi proizvela šteta? Znate li procijeniti kad je neka stvar završena, kad se na nju više ne treba vraćati jer se ništa više ne može dobiti. Ne naivno otpisati, nego instinktivno odlučiti, procijeniti kad neka stvar dostiže svoju konačnu vrijednost. Pritom ne mislim na spoznaje. Spoznaje su podložne promjeni, to je tijek života.
Mislila sam.. da bi trebalo moći procijeniti do koje mjere je dobro uživati u nečemu, i očekivati nešto, do određene granice, prije nego to nešto ne počnemo izrabljivati.
Moći procijeniti do koje mjere su važne riječi kojima govorimo, prostor koji nas nadahnjuje, materijalne stvari.
Znati prihvatiti da smo naučili ono što smo trebali naučiti u toj situaciji, dobili od nečeg što smo trebali dobiti. Znati kad treba otići. Svjesno.

23.09.2010. u 18:17 • 8 KomentaraPrint#

nedjelja, 19.09.2010.

O hrani i kuhanju,o mojoj mami

Nekako mi jako često dođe da počnem s pisanjem tako da prvo počnem o hrani. Nemam pojma zašto, vjerojatno zato što uz klopu se nekako lakše priča... Ako netko klopa s tobom onda mu je ugodno. Ili fino.
Nutkanje jelom je dobro ako želite natjerat osobu da bude pasivna i da vas sluša. Sigurno će lakše slušat ako osobu posjednete i date joj nešto hranjivo, da se time bavi. Vjerojatno neće puno filozofirat. To meni radi moja stara, vabi me hranom, pa mi priča svašta. Pokušala sam već razgovarat s njom o tome.
Moram napomenut, tj.već jesam jednom prije- stara izvrsno kuha. Danas smo pričale u čemu je štos, zašto i najjednostavniji kolač poput čupavaca ispadne nevjerojatno dobro. Njezine torte su uvijek ogromne, king-size biskvit, puuno kreme..i ukupan dojam je upravo kraljevski! Jednostavno, radi se o tome da ne štedi materijala-njezini kolači nikad nisu sitni i suhi. A suhi kolačići su prhki i sočni- sitne i osušene kolačiće nebi od sramote stavila na stol.
Za ručak je stara napravila punjene paprike, kojih inače baš i nisam ljubiteljica...jednostavno ne volim okus kuhanih paprika. Ali moja stara čak i to napravi maksimalno.. Kažem da ne volim punjene paprike samo radi kolike-tolike selekcije- jer ja od njezine hrane ne mogu jesti baš sve. Mislim, mogla bi, ali to nebi bilo dobro....nikako... Čak i kajganu radi onako kako to ja nikad nebi uspjela napravit. Neznam jeli to privid ili kaj, ali njezina kajgana izgleda nekako sočnije nego kad je ja napravim. (?!)
Jedamput sam pričala dečku o njoj i njezinom kuhanju. On je doduše probao tek njenu bučnicu...** Objasnila sam mu- da stara tako dobro kuha, da bi ona, da joj daš govno da ispeče, ona bi ga tako dobro pripremila da bi sav bio sočan, rumen i fino mirisao, za prste polizat.thumbup Čudna stvar, ali stvarno nisam daleko od istine.

I tako...opet se ja kitim tuđim perjem, umijećima moje stare i slično, ali ajde utješna je pomisao da ja ipak imam njezine gene pa možda...zasad dobro pečem integralni kruh i pizzu, i tak još neke stvari. Šokirala me nedavno frendica koja nije imala pojma da se tijesto za pizzu mora premijesivati...mislim!

Šalu na stranu...mislim, koja je tajna moje stare, tj.njezinog kuhanja? Ja mislim da se, osim ne štednji na materijalu, radi i o tome da ona radi bez stresa, spretnije rečeno, u kuhanje ne unosi svoj stres, i svako jelo joj je ko posao koji se mora obavit kak spada, čak i kad se žuri.

Jednom možda objavim kako ja i stara pečemo integralni kruh. Imamo po dvije ili tri vrste brašna, i čak i ubacujemo malo bijelog, da kruh ne ispadne presabijen, jer raženo brašno je dosta teško. Zanimljivo je da kruh uvijek ispadne drukčije, ovisno o omjerima brašna i o još nekim finesama. Uglavnom, već smo dovoljno ovladale vještinom (pogotovo ona) da si po želji napravimo tip kruha koji poželimo. Pisat ću o tome još, ali drugom prilikom.

P.S. Budući da sam- na dijeti, pojela sam od punjenih paprika ipak samo papriku. Bila je sočna i imala je okus po mesu.
Stari je donio jutros kolače iz slastičarne za inat staroj. Ne volim kremšnite i nisam imala u planu ih jesti. Poslije sam iz samomržnje pojela pola one druge nekakve kakašećermuss-kocke i ožednila ko da sam jela masnu janjetinu ili prženog oslića...uglavnom, osjetim razliku između kupovnog i domaćeg. Naravno da je sve to dobro za pojest, (uglavnom), ali kupovni kolači su prepuni šećera. Sami bjelanjak i šećer i maslac se osjeća.
Grize me savjest.

Olmost forgat..**bučnica- za one koji neznaju o kojem jelu se točno radi. To su u biti štrukle, sa dodatkom naribane buče. (fila od buče, vrhnja i sira). Valjda netrebam objašnjavat kaj su štrukle.
Šaljem puno pusa i pozdrava.

19.09.2010. u 21:11 • 5 KomentaraPrint#

Potraga za izgubljenim vremenom

Imam određene osjećaje za koje ne znam kamo da ih da ih svrstam- u želje, slutnje ili uspomene.
Tu i tamo prisjetim se djetinjstva, pokojeg doživljaja…Možda su upravo ti doživljaji, ti trenuci čuđenja, trenuci kada smo širom otvorenih očiju sve promatrali s nadom, kad nismo bili opterećeni strahovima, konvencijama, i raznih očekivanjima..oblikovali naše današnje želje? Jesmo li ih odživjeli uopće, te neke emocije i doživljaje koji se misteriozno javljaju, ili smo ih pospremili za kasnije zbog nekog razloga? Kad se sjećam toga, nisam sigurna radi li se o stvarima kojih više nema, stvarima koje bi voljela da se opet dese, ili je riječ o tajnim željama, koje su proizašle iz nemogućnosti da doživimo te stvari cjelovito, iz nekog razloga?

Dječje spoznaje, dječja iznenađenja. Živjeli smo kako smo mogli, veselili kada smo mogli, gajili golemo povjerenje u vjernost i ljubav ljudi oko nas. Gdje sam tada crpila energiju za sve one stvari koje su dolazile s godinama? Bio je neki elan, nada, radost koju smo rado širili. Čak i kad su se počele javljati sumnje, uvijek su postojala neka vrata koje se moglo nacrtati. Izvori zabave i utjehe je bilo posvuda. Naprimjer, bilo bi mi neopisivo drago kad bi me mama primila za ruku i kupila mi krafnu nakon što bi me kod doktora piknuli u prst, to je bilo dovoljno da se osjećam ok.
Sjećam se nekih stvari, više nisam sigurna jeli bio neki film koji sam gledala jako davno, ili je to uspomena na nešto, kad sam bila jako mala…toliko je mutno da više ni neznam jeli stvarno ili nije, jeli riječ o samom događaju (nisam sigurna da je tada bio toliko ugodan koliko sada) ili se nekoliko stvari stopilo u jedno. Samo znam da mi fali onaj neki osjećaj svježine i nade, stanja bez straha, nesvjesno, gotovo bez ikakvog ega, kad sam se mogla stopiti sa svime prirodnim oko mene i doživjeti to na prikladan način, dovoljno intenzivno, ali ne previše.
Tada nije bilo ničega da mi zablati doživljaj, jer sam ionako uživala u poziciji promatrača.

Stvari koje su mi se urezale stvorile su današnje želje i snove, za koje vjerujem da bi mi mogle donijeti ono nešto..što neznam kako da opišem. Tih stvari nisam bila tada svjesna, svjesna sam ih sad, kad su izvirile uspomene…

19.09.2010. u 19:34 • 2 KomentaraPrint#

četvrtak, 09.09.2010.

Ma.....svašta! :)

Evo me nakon pauze od tjedan dana...
Osjećam da mi blog umire. Jednostavno imam osjećaj da nemam više što za reći. Neki dan sam pročitala u novinama kako je Stephen Hawking opisao Boga- u jednoj-dvije rečenice i u biti to je ono što bi i ja rekla, tako da mislim da ne mogu reći ništa što se već nije otkrilo i spomenulo, jedino što mi preostaje je sažeti (ne)znanje na najmanju mjeru, i izvuć neke ključne lekcije za ručnu primjenu...

Mljevenje....sve je to ok, korisno, lijepo i vrijedno-koliko god netko mislio da se više isplati držat u sebi i glumit tajanstvenost. Zapravo, nemam ništa protiv tajanstvenosti, samo ne bih to miješala sa šupljošću, to dvoje nije isto. Najbolje mi je kad npr.tip glumi da je tajanstven. Pomisliš kak je samouvjeren. Samosvjestan. Sigurno je jako vješt u procjenjivanju šta treba reć a što ne. Majstor. Sigurno ima slatko punjenje ispod te glazure-blazure, samo ako ću bit dovoljno umješna i vješta da to otkrijem....Noup... Prava istina je da tip ustvari nema što za reći, glup je ko stol, ali to prekriva lošom frizurom i par rečenica koje je uvježbao- voli se igrati s nećacima, bavi se ovim i ovim sportom i voli gledat ove i ove filmove. I misli da je to dovoljno....ajmo prijeć na igre prstima... Znam da sam ponekad malo vulgarna, ali često puta neki izrazi ili kao kad ja koristim neku vulgarnu metaforu za nešto-da opišem nešto dosljednije ili da...izrazim koliko me to nešto raspižđuje..kao neko stilsko sredstvo, jel.
Tako npr.kad kažem da se nekome cijelo vrijeme gladila kita, ili da netko ko da ima pozlaćenu kitu, mislim na nekog razmaženog, kome se previše ugađalo i govorilo da je uvijek u pravu, u metafori. Znači, nitko se nije rodio da bude uvijek u pravu, jer nitko se nije ni rodio sa pozlaćenom kitom, već vrlo vjerojatno sa posve običnom.

Brbljam, i uživam. Nije bogzna što, ali je zabavno. A i moje brbljanje je pametnije od nečijih tamo spika. Volim ljude koji mogu dugo brbljati, a koji te ne raspizde nakon 10min. Naravno, opet ima ljudi koji me čude, čisto sa znanstvenog stajališta, tipa neki curetki (a bogme i malo starije curice), koliko mogu pričat. Beskrajno dugo! Pogotovo na mobitel. U busu, u tramvaju, na ulici. Ne ljute me osobito, samo im se čudim. Zakaj to rade, nemam pojma. Žele bit zapažene, pa makar i raživcirale nekog?
Priča mi frendica neki dan da je neka njena frendica u kurcu jer nezna kaj bi s dečkom, veli da se već mjesec dana chataju na fejsu, u biti poznaju se, ali mnogo su na fejsu- ali nikad ništa, veli. U čemu je problem? A pitam, o čemu pa pričaju njih dvoje? Veli- pa , zezaju se. A kaj, ringe ringeraja, bockaju se, pa o čemu pričaju?
Ja sam sa ovim svojim s kojim sam neko vrijeme bila- pričala strašno puno....tip je volio pričati. I još uvijek me tu i tam zna nazvati, da bi pričali o 'kuhanoj ribi'. Ali kad čovjek ima nekog sadržaja u glavi. Jedino kad mi krene pričat detaljno o puškama, onda...ali tip je stvarno sposoban za razgovor. Više nas ne veže zaljubljenost, veže nas kvalitetan razgovor. Čak sam mislila da me i mulja, da opet priča samnom jer me opet želi pridobiti, ali kaže da ne želi ništa, osim da budemo prijatelji. Meni paše. Ako je tako, mislim da si mogu na popis (bliskih) prijatelja staviti i jedno muško ime. Živi bili pa vidjeli.

09.09.2010. u 17:42 • 2 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< rujan, 2010 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Prosinac 2013 (2)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (10)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (4)
Travanj 2012 (4)
Ožujak 2012 (10)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (3)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (9)
Lipanj 2011 (7)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (6)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (4)
Siječanj 2011 (6)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)
Listopad 2010 (4)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (10)
Lipanj 2010 (15)
Svibanj 2010 (13)
Travanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (10)

Opis bloga

Postoji taj neki dio mene koji bi do vječnosti filozofirao. Ne znaju svi za taj moj dio, ponekad izađe na svjetlo dana kao kakav biser. Ponekad čak i napravim nešto pametno... Ne volim taj svoj dio svijesti uvijek, ponekad me opterećuje, i uopće nije sexy, ali bez njega ne mogu.
Ovdje iznosim ponešto od svega.
U horoskopu sam strijelac, kao i u podznaku.

''I misao koja je zarobljena, kopni i tuguje.
Sputana misao, baš kao i zarobljena voda,
u toj sputanosti svojoj, ne dokazuju čari slobode.
Nesputane, teku voda i misao.
Misao ka vječnosti, a voda ka drugom agregatnom stanju.
U kretnji je čar slobode.
(blade777)

''Dobro se vidi samo srcem. Bitno je očima nevidljivo''
A.de Saint Exupery,Mali princ

''Koliko voliš sebe toliko popravljaš svijet oko sebe''
ksenija

''Anyone who is not on your same evolutionary and spiritual frequency will distance himself from you, while those who are on the same frequency as you will come closer to you. You will see how amazing it is to discover that everyone who needs to be by your side will ultimately appear in your life in the most spontaneous and divine manner. That's how powerful the mind is! "
Ricky Martin

''Prirodna osjetljivost za ono što je dobro i za ono što je loše najbolji je navigator za sve naše postupke i odluke. Prirodno klijanje vlastite senzitivnosti - ako se smijem tako izraziti - neusporedivo je učinkovitije od bilo kakvih autodestruktivnih i umjetnih pokušaja da "budem bolji". Stvari koje činimo ili ne činimo vrlo su često suptilni ispušni ventili čija zamjena drugim suptilnim ispušnim ventilima zapravo znači vrtnju ukrug; unutarnje povećanje osjetljivosti za određene pojave u nama i izvan nas jedino je pravo i trajno rješenje svih naših kriza svijesti.''

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se