sjenovita strana mog uma

utorak, 31.08.2010.

Danas sam radila generalku u stanu, ono, godišnje pospremanje. U biti, nije tu bilo previše posla jer pospremam postepeno tijekom godine, npr. prije 2 mj.sam napravila dežoharizaciju i dekartonizaciju, tako što sam bacila staklenke (koje me stara molila da čuvam) u kojima su se skrivale prave familije žohara. Ma, sad zvuči ko da mi je stan smetlište, ali nije tako, poprilično je uredan, otkad ja živim u njemu. :) Inače, žohare ne mogu vidjet ni nacrtane.

Još od jučer odkako sam u Zagrebu odgađam pisati, neznam zašto. Inače je sve dobro samnom.. Bit nepovrediva-to je moj moto. Samo kad barem za to nebi trebali lijekovi... Pilulu serotonina da izume. Pa već jesu -antidepresivi djeluju slično,barem mislim. Može se i postić vježbanjem isti učinak.
No...jučer otkad sam stigla ovamo bila sam, e pa, ko da me netko šmrkom polio, makar sam imala kišobran pa nisam pokisla. Znam da nije osobito zanimljivo slušat što sam sve radila tu večer, ali samo ću reć da sam se osjećala ko da ću ili umrijeti ili neobjašnjivo živnuti. I tako nekoliko sati, jednostavno se nisam mogla pribrati. Apetit nula bodova, osjećaj praznine i apsurda pojačan do maksimuma. Ništa nije dopiralo do mene, ni pjesma ni ništa....
Jednostavno sam se osjećala ko u nekakvoj klopci, zarobljeno, osjećala se loše i psihički i fizički, neznajući uopće što me je dotuklo...što je to na što ja već nisam navikla i vidjela stotinama puta?
I onda sam naletila na-juhu u vrećici. Na jebenu juhu u vrećici koja je tu već možda godinama, a nitko je nije potrošio. Juha, kava i žlica meda su mi skroz zavrtile perspektivu,začas sam postala optimistična i vedra.. I zamisli sad, koliko mi dnevno
učinimo loših koraka, odluka, i koliko tome je izravno uzrok umor i manjak energije..Zato znam koliko je bitno da se čovjek pobrine da se fizički osjeća čim bolje...

Ponekad me stvarno čudi pomisao-koliko puta sam se dosad zatekla pitajući se -što samnom ne štima. (I prije puberteta). Oduvijek sam nekako ispitivački, radoznalo nastrojena prema svemu. Primjećujem abnormalnosti odmalena i one tako duboko utječu na mene i mijenjaju me. Mislila sam da će se to promijeniti npr.kada iziđem iz srednje, kada se sve nekako sredi i uravnoteži, međutim te neke stvari koje su me tada smetale, sada još teže podnosim. I sve su mi jasnije. Izvor tih sranja nije zapravo moja nesposobnost toleriranja, već to što uglavnom svi očekuju da se ponašaš prema statičnoj slici koju imaju o tebi u svojoj glavi. Ne mogu se natjerat da budem prazna i isprana mozga. Imam neki problem da mi smeta kurčenje. I tuđe, i moje. Zapravo, smeta mi kurčenje po tuđim pravilima, ako se i želim kurčit, 'kurčit' ću se na svoj način, ako to netko smatra kurčenjem, a ne onako kako bi netko volio.


Znam da šaltam previše teme, ali jebiga kad neznam pisati blog. Niti neznam kak bi on to točno 'trebao' izgledati... Čisto radi ravnoteže se ovdje malo razularim na papiru; ne mogu uvijek i svuda paziti na estetički dojam. I tako najčešće ispadne i najljepše.
Ali problem je kaj ja neznam što da očekujem od ovog komadića moje psihe istresenog na papir. Prati me često osjećaj nedorečenosti, ali je opet i nemoguće da pretočim cijeli svoj mozak ovamo. Sve ka bih i mogla, nebi bilo dobro da to sve napravim ovako za javnost. Nije ni potrebno sve to, samo kad bih bila sigurna da ovo što i uspijem zapisati jesu doista moje autentične misli- dio onoga što napišem je friško, manji dio čine misli koje se već neko vrijeme koprcaju u svjesnom umu.
Sad nakon nekog vremena, kada sam otkrila dio svojeg identiteta ovdje, doduše skoro ništa od formalnog dijela, ništa što mi piše na osobnoj...pitam se s pravom-čemu mi ovo služi..? Jeli ovo sada sredstvo s kojim istupam u javnost? Jer....ono, pišem o tome kako sam pošandrcala nakon što sam pokisla vani, pišem šta sam jela, da sam u stanu našla žohare, kakvog muškarca želim,ovo ono.....ja kukam i zabavljam čitatelje. Ja sam entertainer.

31.08.2010. u 17:58 • 4 KomentaraPrint#

srijeda, 18.08.2010.

Nakon promišljanja dal to ikome pokazati, ipak mislim da je u redu da to napravim jer, iako osobno, ipak je to komadić nečije duše pretočen u umjetnost, i bilo bi šteta da to nitko nikad ne vidi... Objavit ću pjesmu koju mi je napisao frend kojeg sam spominjala u prekjučerašnjem postu. Poklonio mi je za Božić 2007.. Ja sam njemu poklonila suvenir od školjaka kojeg sam sama napravila, valjda mu se dopalo. :)
Nešto najljepše što sam imala prilike pročitati; pjesma me dirnula do suza, a ja, pa plačem valjda svakih sto god...


BIJELO LICE, BIJELA DUŠA
BIJELI SNIJEG

Rane i tragove na duši je prekrio snijeg
Večeras se u tvom srcu rodio Bog
Shvaćaš da uzaludan je tvoj bijeg
Dopusti da osjetiš puninu osjećaja tog.

Možeš li vidjeti u pahulji odraz svog bijelog lica?
Osjeti bijelinu na dlanu,
Slušaj blaženstvo rajskih ptica,
Zaboravi prošlost gorku i slanu.

Odmori sa nama barem ovaj dan,
Zamrzni misli, ja ću zaustaviti vrijeme
Pokušaj vratiti zaboravljeni san.

Neka ti noć ova bude svila,
Otvori dušu prema zvijezdama
I biti ćeš ljepša no što si ikad bila!

Teško je bit ravnodušan na ovo....Meni je to prelijepo,neznam što da drugo kažem.
Piše on inače pjesme, pričao mi je koje sve tematike, ali mi ih nije baš pokazivao, tek tu i tamo nešto....

18.08.2010. u 23:34 • 8 KomentaraPrint#

utorak, 17.08.2010.

Noć je prekrasna. Promet je nešto gušći nego zadnjih dana, izgleda da su ljudi počeli vraćat s mora. Potpuno sam sama i pijem istarsku Malvaziju iz 2006. i počinjem osjećati kako me lagano opija.
Voljela bi da sam zaljubljena al ta je misao toliko kratka i ...evo nestaje.
Stalno me muči o čemu da pišem, ne mogu odlučiti što je bitno...da bi na kraju otkrila da je sve bitno, i da sam si sama kriva ako odlučim previše ušminkati ovaj blog.
Došo je k meni maloprije frend, i brzo je ošo, kaj je i ok jer me počeo živcirati.
Zadnjih dana sam bila ozbilnjo zagrijana za crtanje. Samo što bih trebala iznova uvježbat neke finese a neke bogme i pošteno naučit a to zahtijeva strpljenja.....s velikim s. Zato je tu i crtanje olovkom. Zadnje što sam nacrtala je bilo u 12.mjesecu, za pola sata-sat sam na velikom papiru nacrtala Catherine Zetu Jones. Nije bilo savršeno, ali sam crtala brzo i dosta sam dobro skinula njen prćasti nosić, usne i oči. U biti nacrtala sam je i našminkala, bez puno sjenčanja, iz poluprofila, bez kose. Htjela bi naučit skidat nečije crte lica, tj.prenosit ih na papir točno, tj.bitna obilježja, jer zgodnog komada mogu nacrtat lako..nije čak ni bitna fotografska točnost fotke, samo treba skinut 'poantu' lica,pogoditi... Ak dosad bi tu i tamo još i črčkala nešto, ali bi se često požurivala, pa bi recimo jako brzo načrčkala oko i pogodila ga, onda bi npr. drugo oko skroz fulala. Zato treba radit jako pažljivo...... Naravno treba imat i oštro oko, al ono što ja trebam izvježbat...je oštru ruku......mada nije ni loše ispala Catherine z.j. s obzirom da nisam crtala prije toga jaako dugo...a nikad se u životu ozbiljnije nisam bacila na to. Crtala sam ponešto u 5.osnovne i sličice sam podavala prijateljicama.... Tako da...premalo sam se razvijala i radila na sebi općenito. Mogla bih reći da sam malo zaostala. Mnogo...ali nikad nije kasno da se to ispravi...
Sad bi crtala, ali neznam točno koga i što...načrčkala sam u 10minuta Avu Gardner. Jednu polovicu lica sam pogodila, al drugu baš i ne-drugo oko sam totalno fulala. Ali potrebna je vježba.
Sad mi kroz prozor ulazi miris pive iz obližnje pivovare, što je često navečer.

Frustrira me život i ta manjina ljudi koji znaju misliti, doista nisu mnogobrojni... Kažu da manjina vlada svijetom a ja imam osjećaj da je ta tkozvana manjina na svakom koraku...i prožimlje društvo uzduži poprijeko pretvara u blato sve čega se dotakne. Još me više frustrira činjenica što svijest o nečemu ne znači mnogo-pa mnogi i većina ljudi koji se bedasto ponašaju znaju da je to bedasto i ovakvo i onakvo ali su svejedno preuzeli takav stil življenja i ostaju mu vjerni. Ima trenutaka kad pomislim da se svijet mijenja, da se nekakav pomak u ljudskoj svijesti definitivno dogodio, a katkad.... Ustvari, to i je točno, samo što to očito nije dovoljno, jer mnogi ljudi koji su ponešto i shvatili silom prilika su od toga pobjegli i prigrlili natrag zatupljenost i stare prašnjave navike. Kolektivni manjak srčanosti, čisti instrumentalni način gledanja na život dok u sjeni maštaju o hedonizmu i šopingu bez granica... Ljudi se drže svoje gluposti jer im to ne ulijeva osjećaj straha. Ljudi su spremni svoje iluzije i platit novcem.
Uvijek ispada da onim ljudi koji žele nešto mjenjat manjka tolerancije, a naravno da se razmisli bilo bi jasno da oni koji ne žele nikakvu promjenu nemeju nikakvu namjeru sebe mijenjat jer im je ovako kako im je sada predobro i na neki način podržavaju ovakvu situaciju. I inače su potpuno ravnodušni prema nepravdi, ako je već i izravno ne podupiru. Kako netko u današnje vrijeme kad nepravda i razlike dostižu vrhunac biti ravnodušan prema svemu šta se događa? Netko tko se cijelo vrijeme izvrsno zabavlja. Pogledajte ljude u svojoj okolini koji su non stop u naponu energije, nonstop su uspaljeni ili se krevelje. Kako reagiraju kad zabava na čas utihne? Umiru od dosade, počinju se živcirati, gubiti kontrolu kad se sve, i ljudi i prilike ne odvijaju savršeno kako su su zacrtali. Tup pogled u očima. Ti ljudi će prvi optuživat druge da su čangrizavi, pesimisti, iskompleksirani, frustrirani, kad god se usude primijetit da nešto ne valja, da nešto nije smiješno. Vrlo vjerojatno da s nekim takvim idete na kavu.

Sutra ću odvojit malo vremena samo za crtanje..... Inače, vidjela sam kod mame notes iz njezinih studentskih dana,koji je krcat črčkarijama...kemijskom je radila skice, crteže balerina, portrete, a voljela je crtat i Merlinku..i to je sve bilo izvrsno, pogotovo bi super crtala ženske figure, krojeve haljina...onako stručno načrčkano kemijskom, ko da joj je to posao..... Bila je i neka karikatura, od nekog profesora. Ma stara mi je genije za toliko toga...ne pretjerujem.
Jednom kad sam bila mala rekla sam joj da mi nacrta friz pa da odnesemo frizerki da me tak ošiša...ona nije ni bila svjesna da je to bilo čudno vidjet, kako to stručno radi, a kako su tek frizerke reagirale. :))))

Idem sad dovršit, pa ću spavat...sutra se nalazim na kavi s jednom posebnom osobom.... :)

17.08.2010. u 22:50 • 2 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 16.08.2010.

Zakržljala sam. Možda me samo hvata samoprijezir, kojem ne mogu otkriti uzrok, ali osjećam da ima veze baš sa blogom. Možda je došao trenutak kad mi počinje smetati moja prevelika iskrenost. Jeli se isplati biti iskren danas? U ponekim kulturama i manjim sredinama se drži da je to grijeh, oholost kojim dovodiš u opasnost svoje bližnje i opstanak familije.

Svjesna sam da moje misli i moja iskrenost vrlo često znaju zvučati kao vapaji i kao mladenački i kao zanesenjački...i često puta se udaljim sa zemlje i približavam nekim čudnim sferama, ali te sfere su ipak ljudske i svakome (ajde ne baš svakome) poznate...kužite. Ovo je mjesto gdje uranjam u to nešto, međupolje između sna i jave, i gdje mogu sagledati stvari sa jedinstvene točke.
Zapravo, većina misli i utisaka se 'kristalizira' tijekom dana...u raznim situacijama...cijeli dan.

Stvarno bi rado da se mogu distancirati i zauzeti poziciju koja će biti nepristranija, i onako više cool, kada pišem o svemu tome, ali to je vjerojatno nemoguće,još nisam oguglala na to do prihvatljive mjere. Gledati na to s cool stajališta bi za mene bio pokušaj zavaravanja, ili bi značilo da me te neobične pojave u društvu ne živciraju, ne smetaju toliko, nebi bilo ni potrebe za analizom. Ali kad gledam neke ljude i njihove načine ophođenja, odbijanje iskazivanja tolerancije, manjak samokontrole izlijevanja nadrkanosti....ponekad se osjetim jebeno superiorna njima, i osjećam da mi je dužnost da takve ljude stavim na stup srama gdje im je i mjesto. Često se uplićem gdje mi nije mjesto, imam potrebu pomoći svakome kome je potrebno, i volim imati iluziju da mogu raskrinkati nečiju prgavost i zloću i staviti ih tamo gdje pripadaju...na hrpu....ali na kraju se to svede na potrebu, neodoljivu želju da te ljude samo prebijem , ništa više. Al zašto da moji živci stradaju? Kaj se tu ionako može. Najčešće i ne napravim ništa...ne mogu ni da zastajkujem na svakog psa koji laje i da lajem na njega, kad ga vjerojatno u lajanju ne mogu nadmašiti. Ponekad je bolje pustiti da laje...a i kažem, određena doza dobrog humora zna bit jača i od šake i groma.

Ovaj blog.. je ispada bojno polje. Ali ne drugih blogera, već moje.
Stalno se borim protiv destruktivnog nagona da nešto ograničim, učinim jasnim i isključivo nekakvim, konačnim, da saberem nešto...jer sam nestrpljiva, imam duge repove starih priča, i dovršenih i nedovršenih, koje želim odrezati, stvari koje trebam ostaviti da leže mirno zakopane, stalno se trudim doseći dovoljno svijesti da se konačno pozdravim sa starim duhovima, da se odmaknem od njih, da skinem govno s cipele. Nestrpljiva sam, stvari ne dolaze preko noći, hvala bogu da je tako, ali s druge strane je to i problem...
Al kad bi doista voljela iskoristiti to što opažam i shvaćam.

Nedavno...zapravo prije 6 mjeseci me jedan prijatelj (koji isto nezna koristit svoju pamet) dok smo pričali pitao pomalo histerično- kad ćeš ti konačno počet koristit tu svoju pamet i to kaj imaš? ? Zaboravila sam mu uzvratit isto, jer njega to isto ide. Mogao je to biti za nekog 'AHAmoment', kak bi rekla Oprah, ko je pametan, al za mene ne.
Dapače, ja stalno imam AHA momente, ali je potrebno neobično puno ponavljanja da mi neke stvari sjednu... Ja kao da obožavam ponavljati neke iste greške, ignorirat stvari nadajuć se da će tako nestat ili SMANJIT ili jednostavno stavim malo šlaga i maslaca gore i uljepšam. Ponekad pokušam pretvoriti u umjetnost, što bii moglo dovesti do toga da mi se ta stanja počnu SVIDJATI... Ako ne napravim nešto od toga, ostaju vrlo ružne rane. Koje bi valjda trebale poslužit nečemu. Valjda kako izdržat samoću. SAMOĆA je subjektivan doživljaj. Tetovirati.
A opet, možda je moj problem što znam stvari gledati crno-bijelo...ali ponekad i ne. Evo npr.ovog svog prijatelja sam odbijala gledat crno bijelo, njegovo ponašanje pripisivat isključivo crnom ili bijelom. Pitam se koji je pravi razlog za to? Možda je meni tako odgovaralo tada. Da zažmirim na jedno oko. Čak i onu večer sam to napravila, pravila sam se da ne vidim i da ne kužim. Sve dok tu večer nije nasrnuo na mene. I od tad ne pričamo, mada cijelu stvar uopće nisam analizirala od tad, nisam ništa proglasila konačnim i crnim ili bijelim.. Ali sve ovo me nije iznenadilo previše. To je stara rana koja više ne boli. Trebalo se kad tad nešto slično dogoditi... Ne želim reći da tom tipu nije stalo do mene, ali izgleda da je on pokušao uzet od mene što je htio, i ja sam na neki svoj način uzela od njega što je meni trebalo.. Zapravo, sve do tad mu nisam vjerovala da je zaljubljen u mene. Mislila sam da je pobrkao neke stvari, da je nezreo ili nedlučan, možda samo ipak ne želi izgubit frendicu iz osnovne škole,s kojom je mogao iskreno popričat o svemu, koja ga nije bijelo gledala i čudila se na njegove često crne poglede na svijet, koji su doduše inducirali njegov razvoj u umjetnika koji bi slobodno mogao pregaziti po talentu i 'velikog' Štulića..


16.08.2010. u 20:20 • 4 KomentaraPrint#

četvrtak, 12.08.2010.

Što južnije to tužnije...al ne i meni..

Danas sam se probudila dobre volje. Unatoč par ranojutarnjim pozivima... Mislim da je to kombinacija Jacobsa Monarcha i jer mi je stara došla u posjetu :). Donijela mi je kruškica od doma, baš su sočne i fine, čak dvije vrste, jedne okruglaste i jako sočne i druge one klasične malo brašnastije.
Malo mi je bed, ali ću priznat da mi, unatoč nekim drugim stvarima koje mi zaokupljaju pažnju i zabavljaju me i vesele, ipak strašno teško pada što ove godine neću na more. More mi je tako često u mislima... Ne znam jel se točno radi o ugodnim iskustvima s ljetovanja koja mi sada fale....jeli riječ o tome...ili sa nekim novim željama. Ili pak more.
Što me ustvari toliko privlači na moru..? I došla sam do odgovora da eto, iako mnoge stvari tada nisu štimale, nije sve bilo savršeno idilično, svejedno sam se i tada, na trenutke, i sate, osjećala nekako..mirna, sigurna, sama sa sobom dobro ''udomljena'', neznam kako da se točno izrazim...fali mi taj osjećaj, a znam da nije došao sam od sebe, znam da je tome posredovalo more, divljina, oni prekrasni dijelovi koji su pravili ravnotežu onom izgrađenom dijelu otoka...
Otkako sam zadnji put bila tamo, još je bila ravnoteža tih dijelova, kolika tolika, nije bilo sve prenazidano, makar je sve bilo na pravom putu da tako i postane.
Pamtim da sam se zadnjih par godina ljetovanja na Pagu osjećala nekako svježe, tj.zadnji puta, slobodu, bez ikakvih nametanja rasporeda, ili ''aktivnosti'' koje me ne privlače... Opet shvaćam da nikad nije idealno, ali bilo je maksimalno dobro jer sam si dopustila da osjetim onaj ugođaj mora, pravi morski ugođaj. Ono, biti ''in tune with nature''....u potpunom smislu..
Pa si mislim, odmor bi trebao biti odmor...iskoristiti ga da se riješimo viška smeća, osvježimo ideale ...a ne da ispunimo kvotu nečega pod svaku cijenu.

Jednostavno, u krugu od 5 kilometara mora biti koza, inače to nije to. Jer mogla bi i unajmit stan u Zg Vrbanima. Tam sam se osjećala baš ko da sam u nekom labirintu apartmana na moru, brdo asfalta, kad sam bila. Imaš di skočit po pivu i u šoping, sve je blizu.
Fali mi pravi odmor..ne sviđa mi se ideja odmora provedenog u bircu i slično. Teško je nać nekog kome to nije prioritet.. Fali mi duboka voda, pješčano dno, kako se talasa i tvori žlijebove..prekrasno pješčano dno, ko bazen samo za mene. I zato mi teško pada kad gledam svoje stare slike s mora ili kad gledam tuđe fotke, kojih sam se nagledala na blogu...napasla sam oči, dosta sam ih i sejvala, imam ih na desktopu često.
Nadam se da ću sljedeće ljeto imat dovoljno love da si priuštim pravi odmor.

12.08.2010. u 12:21 • 5 KomentaraPrint#

nedjelja, 08.08.2010.



Pozdrav svima. Evo me nakon kratke stanke. Svašta se u međuvremenu izdogađalo,,nisam stigla ni prav sjesti u miru i pisati mada sam htjela. Al nebi da je to sad bitno, bit će još.
Razmišljala sam ima li koristi od proučavanja, učenja..? Kad možda sve već znamo. Ponekad bi voljela isključiti to vječito oštro promatračko oko i bit nigdje. Razmišljala sam ozbiljno da počnem meditirati, možda je baš to ono što mi fali, da se smirim i budem opuštena, koliko treba. Stigla sam večeras u zagreb i čisto iz navike prolistala vijesti. Šupljoglavi ljudi doista šeću hrv.ulicama. U zadnje vrijeme češće po Hvaru i Braču. Imaju neobičnu naviku da se namještaju ko da će ih Lupino uslikat. Neznam.

Kaj se tiče bloga, baš mi je drago eto da dobivam komentare od ljudi koji mi se čine iskreni. Kak vrijeme odmiče,, baš mi je drago da moj blog ne liči na suck in'ass ni na nekakvo tinejđersko preseravanje. ono, da te blogosfera baš podsjeti na školosferu ili kafićsferu, na one presamouvjerene samoaktuASSLIZirane pojedince koji misle da je cijeli poredak i sistem pravila napravljen za njih, na sve one karizmatike koji u vezi svega osjećaju kako svemu imaju pravo pristupiti prvi. Nekako su mene ta preseravanja zaobišla. Ma sve je stvar u tome da moraš bit dobrovoljac za preseravanje, to je jedino potrebno. Skužila sam da s tim nema veze ni boja kose ni nužno rodno pripadanje nekom povlaštenom sloju građana. Ovo zadnje nije presudno, ta pare će doći kasnije, kad već karma nije bila blagonaklona pa se rodiš u prosječnoj obitelji.

Dosta fuka u mozak. Rastjerujem sranja obećanjem da više nikad neću misliti na neobične pojave u društvu. Možda im se kojiput onako malo načudim. Ili da uzmem Pips?

Kažu da je pisanje i umjetnost duševna hrana.
S druge pak strane ima more onih koji misle da takvo nešto ne postoji, da je sve to mašta i da od gonjenja mašte nema koristi. Tu i tam neki sumnjivac bi se usudio primijetit da i umjetnost i mašta lako može poslužiti kao bijeg, a nikad kao dostojna zamjena za osnovne ljudske potrebe. Ja sam među njima, i čini mi se da je umjetnost doista lijek za dušu ukoliko postoji kolika tolika ravnoteža ostalih dijelova. Stvarno primjećujem, da me npr.moje pisanje i još neke stvari doista podižu energiju i to neobjašnjivo..
I da doista postoji nešto što nebi rekla ni da je mašta, nego možda prije-osjetilnost.
Još donedavno mi se činilo da je jedina istina- u zdravom tijelu zdrav duh...tj.da mu je da bi se čovjek uopće mogao dobro osjećati i otjerat depru potrebno dovoljno kretanja, sna i zdrava prehrana. To je istina, no je li baš sasvim tako? Jer primijetim da mi volja za život fluktuira čak i neovisno o načinu prehrane, spavanja i sl. .... Definitivno postoje stvari koje nadahnjuju, što dokazuje da nismo samo bića čistih životinjskih .potreba nego…kombinacija životinja i ljudi.Budimo realni ;))
Fala svima na komentarima, baš sam fakat ponosna na njih. :))))

Stay cool.wink

08.08.2010. u 20:42 • 9 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< kolovoz, 2010 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Prosinac 2013 (2)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (10)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (4)
Travanj 2012 (4)
Ožujak 2012 (10)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (3)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (9)
Lipanj 2011 (7)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (6)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (4)
Siječanj 2011 (6)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)
Listopad 2010 (4)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (10)
Lipanj 2010 (15)
Svibanj 2010 (13)
Travanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (10)

Opis bloga

Postoji taj neki dio mene koji bi do vječnosti filozofirao. Ne znaju svi za taj moj dio, ponekad izađe na svjetlo dana kao kakav biser. Ponekad čak i napravim nešto pametno... Ne volim taj svoj dio svijesti uvijek, ponekad me opterećuje, i uopće nije sexy, ali bez njega ne mogu.
Ovdje iznosim ponešto od svega.
U horoskopu sam strijelac, kao i u podznaku.

''I misao koja je zarobljena, kopni i tuguje.
Sputana misao, baš kao i zarobljena voda,
u toj sputanosti svojoj, ne dokazuju čari slobode.
Nesputane, teku voda i misao.
Misao ka vječnosti, a voda ka drugom agregatnom stanju.
U kretnji je čar slobode.
(blade777)

''Dobro se vidi samo srcem. Bitno je očima nevidljivo''
A.de Saint Exupery,Mali princ

''Koliko voliš sebe toliko popravljaš svijet oko sebe''
ksenija

''Anyone who is not on your same evolutionary and spiritual frequency will distance himself from you, while those who are on the same frequency as you will come closer to you. You will see how amazing it is to discover that everyone who needs to be by your side will ultimately appear in your life in the most spontaneous and divine manner. That's how powerful the mind is! "
Ricky Martin

''Prirodna osjetljivost za ono što je dobro i za ono što je loše najbolji je navigator za sve naše postupke i odluke. Prirodno klijanje vlastite senzitivnosti - ako se smijem tako izraziti - neusporedivo je učinkovitije od bilo kakvih autodestruktivnih i umjetnih pokušaja da "budem bolji". Stvari koje činimo ili ne činimo vrlo su često suptilni ispušni ventili čija zamjena drugim suptilnim ispušnim ventilima zapravo znači vrtnju ukrug; unutarnje povećanje osjetljivosti za određene pojave u nama i izvan nas jedino je pravo i trajno rješenje svih naših kriza svijesti.''

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se