sjenovita strana mog uma

srijeda, 31.03.2010.





USTRAJANJE

Zašto je ponekad tako teško naći motivaciju, nastavit dalje ili počet iznova? Nastavljamo samo ako su rezultati opipljivi i dobro vidljivi. Ne želimo nastaviti, a ponekad ni početi jer se bojimo perfekcionizma. Perfekcionizam nas ubija. Perfekcionizam je nezakonita sestra uspjehu.Uvijek je bolje sjediti i čekati neku bolju priliku, ili čekati da ideja bolje sjedne, da sjedne tako dobro dok se ne uhljebi, počne se hranit od naših energija, dok oteža i skroz ne izgubi svoj smisao, dok ne postane prazni predložak za neki novi skup iluzija od kojih će nam još neko vrijeme živjet ego. Perfekcionizam i odgađanje su formula kako od mladih ideja napraviti stare iluzije. Danas je za odvikavanje od perfekcionizma potrebno mnogo smjernosti, mnogo mudrosti i discipline. Ili samo mnogo mudrosti. Svi znamo i probali smo da stvari i planovi, tj.njihove provedbe nikad ne teku sasvim glatko, a svejedno stalno zapinjemo pokušavajući nasilu izgladiti život i učinit ga potpunom bonacom, mada život često više puta svojom prirodno posjeća na kakav divlji planinski brzac. Zašto više cijenimo idilu, LAKOĆU i stvari koje su nam došle same? Smiješno, za njih ćemo prvo pretpostaviti da nam pripadaju. Možda i ne…ali kvragu, zašto priželjkujemo da nam stvari dođu same, da sve dođe k nama?
A što se tiče života…. I perfekcionizma..Zašto se ne bi prepustili životu, učili, griješili i radili svoje, i strpljivo, strpljivo se prepustili? Jer jedino je to i bitno…Kako nastaviti s radom, zadatkom ako je pomak malen ili skoro nikakav , jel se isplati nastaviti? Možda to nešto nije za nas? Ili imamo neki drugu poteškoću, neki kompleksniji problem koji nam je na putu? Kako ćemo prepoznati jeli neka želja prava, o čemu se od ovoga dvoje radi? Jer doista postoji mogućnost da smo odabrali nešto što nije za nas..da smo fulali i vagon, i stanicu? Btw, što je uopće uspjeh?

Kako prihvatiti sve „postaje“ puta? Bol nije ugodna, još manje duševna bol, no bol, kada ima svoju putanju, ima i smisao. Trpimo da bi uživali u plodovima prosvjetljenja. Ali gdje je tu raj, kako uživati u boli kad bol nije namijenjena uživanju? Bol je namijenjena triježnjenju, shvaćam, bol nije ugodna….ali za ljepotu valja trpjeti…još jedna u nizu mudrosti koju je svijet isprostituirao i izvrnuo. Ko i zapravo većinu toga. Ako smo prepuni iluzija, što jesmo, tada razočaranja znaju biti posebno gorka, no pod cijenu buđenja…tko zna što naš čeka kad se probudimo…no ako ćemo raditi što smo i dosad radili, dobivat ćemo ono što smo uvijek dobivali. Nikad ne znamo kamo će nas bol odvesti, no ipak joj se instinktivno utičemo, nadajući da će nas otrijezniti i oživjeti, ili ako nas zdrobi, da će nas bar uništiti. Da će u nama ubiti ono što valja umrijeti, ono što je prijeko potrebno. No što dalje odlutamo u iluzije, na što smo više njih gradili svoju kulu snova, to je sve teže prihvatit razočaranja. Badava lijepa kula ako je korišten loš materijal, ako su ignorirani savjeti struke, ako je izgrađena na klizavom terenu. Ne znam zašto ljudi misle da će ih gajenje iluzija održati na životu. Zašto nam je tako teško prihvatiti životne logičnosti poput onih da ne možemo natjerati neke ljude da nešto SHVATE ili natjerat ih da nas VOLE, ili SLUŠAJU. Bit neovisan je težak zadatak ako se ne voliš.
Teško je izgraditi samopouzdanje. Taman kad pomisliš da si naišao na osobu koja nema problema sa tim, shvatiš da to nije to, i da samopouzdanje nije to što ti se činilo prije, tj., osjećao si vjerojatno uvijek što bi to moglo biti, ali si se izgubio onog dana kad su ti drugi uspjeli silom nametnuti svoje viđenje tog pojma, tog moćnog svojstva što ga posjeduju samo odabrani.. Ko da to nosiš u genima pa nije svatko u stanju rodit se s tim.
I tako shvatiš jednu jebenu istinu da se nije rodio nijedan kreten koji se rodio i ostao samopouzdan, i koji nije ostao kreten. I da će uvijek biti dovoljno kretena koje će ta iluzija zadovoljiti.Toliko o tome. Za te iste koji zlorabe riječ uspjeh,i sve ostalo što im je poklonjeno u životu. Da skratim, ne postoji kreten koji je samopouzdan, postoji samo kreten koji je napuhan. Razlika je očita, treba samo znati značenje riječi hrv.jezika i neće biti zabune.


Sve ovo su jednostavne teme, razlažem ih kako ne bi bilo zabune i naknadnih lutanja. Mada postoji i kraća verzija. Ne znam točno otkud dolazi, ali znam, možda jer osjećam. Moj je cilj osjetiti svoje misli, doživjeti ih. Ovako sama dolazim do zaključaka umjesto da ih o nekog drugog učim i prepisujem. Dolazim do jednostavnih istina, i dok god ja sama dolazim do njih, imat će smisla.
Biblija, i tisuću dobrih izvora koje sadrže fantastične misli još uvijek su jednostavne istine. No vrijedi ih sve dobro propitati, da se ne bi ulovili u zamci vlastita spasenja.

31.03.2010. u 15:58 • 3 KomentaraPrint#

utorak, 30.03.2010.

Ubacih nešto u usta nabrzinu i sjedam za komp,tj.laptop, u glavi mi par tema za diskutiranje, al njih ću kasnije. Ili jednom drugom prilikom... Ne stignem danas jerbo sutra imam kolokvij trebam i učit. Trebala sam večerat tofu, ali umjesto toga sam dobila vodeni kesten. Ili kesten u vodi. Samo nemam pojma otkud, kako baš kesten kad to meni više liči na nekakve lukovice,onak je vodenasto. Imaju odvratan okus, okus najsličniji nekakvoj kuhanoj gljivi,ma nemože se opisat, nisam nikad probala nešto slično, navodno je iz Tajlanda, a dođe 16 kuna, koliko dojde pola kile sira. A samo sam htjela probat nešto novo, a na polici bila konzervica kraj koje je pisalo "tofu sir" (bila danas u Superkonzumu) pa sam uzela, pa da probam i ja taj famozni sir od soje... Inače nikad nisam jela soju ni ništa od soje, mislim da zapravo jesam jednom, polpete od soje, stara napravila, al je bilo jako davno. Inače ne bunim se protiv ničeg zdravog, i sama općenito volim te stvari, jedem sve integralno, sjemenkasto i orašasto (o tome bi mogla dugo)... Čak sam nedavno kupila u konzumu nešto sto nisam jela tisuću godina-suhe šljive.....majko mila, Djevice, što je to uukusnoo! Ma jebote, ne pamtim kad sam zadnji put jela neku čokoladni bombon da je bil finiji od toga! Ozbiljno...Njam...i da, moraju bit s rinfuze, još onako mljackave i vlažne , ne suhe pakovane... I tako...Sutra bi trebala ić u kino gledat.....kako se ono zove...Istjerivač gromova, (al nemojte me točno uzet za riječ)s Pierceom Brosnanom... Ovo bude drugi put u kinu otkad sam tu, gledala Alisu u zemlji čudesa (no, it's not the wrong Alice! rolleyes) , hehe...vrlo simpatičan filmić...mada sam očekivala da će bit 3satni spetakl..al bio je unatoč tome vrlo gledljiv, brzo mi je prošlo tih 2h, k'o (električni) vlak... ;) izvrsni efekti...very nice!
Inače muče me još neke stvari, ali o njima ću kasnije..... Muči me debljina, kolokvij sutra, odjeća plus neke metafizičke teme-problemi koje mi utječu na život, o kojima trebam razmisliti. Uf, ovo priznanje...bilo k'o skok u hladnu vodu;)... Znači, ovaj blog je i dalje iskren...nisam mu izokrenula smisao...još ;)naughty No, sutra moram ić i na jedno tajno mjesto... Ne...nije faks, nemam dilera i nemam dečka. Ali savjest mi nalaže da šutim o tome. Bok.

30.03.2010. u 19:21 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 29.03.2010.

Ja inače nisam baš nešto cinična

Zašto je moj blog uglavnom pun gnjeva, ljutnje, čuđenja, i svega toga..? Jer je riječ o materijalu kojeg želim izbacit na površinu i upotrijebit ga...pa, za nešto korisno. Ako ništa drugo, ostat će pokušaj, moj trud... A komplicirana je stvar ljudska psiha, i mozak...iz nekog razloga, a ja vjerujem da razloga ima i da je dobar (uvijek ga ima), najmanje mi dođe da pričam o ljepšim stvarima koje se dese. Njih uglavnom ne analiziram...mada ponekad i to...jer kako opisati..... Ponekad ih sebično želim sačuvati za sebe... Ili ne pokvariti ih, jer um često iz svojih razloga izokrene smisao....što nam kojiput,zapravo često pruža utjehu, i tome slično... Zato ja volim fotoaparat...fotić snimi, i šuti, ništa ne kaže. Čak i zabilježi emociju na nečijem licu, ali samo ponudi fotografiju, a promatrač je taj koji sudi...
Danas se opet probudih u bučnom gradu. Kraj prozora mi prolaze auti,drndaju auspusi, asfalt je već stoposto užaren...pravi je proljetni dan. Unatoč buci u prometu, čuje se energično ptičje cvrčanje. Pitam se kojiput kaj traže tu oko moje zgrade, kad nema skoro nikakve zasađene vegetacije, osim 2-3 stabla. Nego....sunčan dan i sva ta strka me malo...uplašila, izgubih se na tren da je ljeto, jer vani ko da je ful vruće. Ali me ipak razveselilo sunce na licu. Skipala sam danas predavanje. Nisam kolegicama rekla da idem u nsb učit, kad nejdem, zapravo nisam im niš rekla. Jedna frendica često veli da ode rađe učit u nsb nego na predavanja...ma ovo joj vjerujem cool. Skočila sam nešto kasnije do pošte. (u međuvremenu sam i jela, i napravila još 10ak manjih stvari al to sad nije bitno). Kad sam išla obavit tu poštu, uopće mi se nije svidio osjećaj na ulicama. Možda je to kaj mi je ovo prvo proljeće otkako sam u Zagrebu,ali...fakat je ko u...kakvoj košnici! Nekako me zatekao taj osjećaj proljeća. Kažem osjećaj jer...kalendarski ono traje već neko vrijeme, al danas nema sumnje...proljeće je. I pomislih kako nemam šta za obući, al sam se ušutkala jer to valjda svaka cura i žena obavezno pomisli barem jedom na početku i na kraju dana.
Ma dosta mi je seruckanja više, idem...dok mi nije blog počeo ličit na... Ma doć ću opet kad ću imat kaj pametno za reći.

29.03.2010. u 15:21 • 1 KomentaraPrint#

24.3. Što čini dobrog pisca, semantika ili sposobnost da motivira?



Što čini dobrog pisca ? Što se podrazumijeva kad se kaže za nekog da ima smisla za pisanje, talent za pisanje? Je li to vještina sumiranja stvari ili vještina obrazlaganja stvari? Odnosno, je li to osoba koja teži recenziranju teksta, da se ono što se želi reći, poanta, poruka priče, informacije prenesu u čim kraćem, smislenijem i jezgrovitijem obliku, ili je to umjetnost tajanstvenog izražavanja, da se kroz priču, metafore i analogije izazove čitatelja, navede ga na razmišljanje, izvlačenje vlastitih zaključaka? Je li se pod to ubraja i vještina vođenja priče u pravom smjeru ne izostavljajući ništa važno, te pravilnog (i pravovremenog) doziranja izraza i ....elemenata?
Ili dobar autor mora sadržavati sve te kvalitete? Ili su to već dramaturške, glumačke sposobnosti autora...a možda je u pitanju karizma, kojom se navodi slušateljstvo na interes, (bez da se koristi seksualnim aluzijama, i ako je to u konačnici uopće moguće,haha laze).. Ili je pak kvaliteta ostati svoj, ne tražeći nagradu, ne tražeći publiku, ne tražeći ništa zauzvrat, nego puko uzgajanje stavova iz glave te čisto njihovo prenošenje? Nije li to možda jedan od bitnih vidova umjetnosti..? I odakle izvire tuđa ekscentričnost? Je li moguće postići sintezu tih dviju suprotnosti, i koristit ih obje po potrebi?
Koja bi trebala bit poanta ovog bloga, nisam sigurna. Prvotna namjena je bila da meni posluži kao neki spremnik misli, predložaka iz psihe, mjesto gdje bi velik dio bio na sigurnom i mirnom, izdvojenom području, bez da mi terorizira psihu. Pa možda netko od svega toga izvuče i nekaj korisno, ako ja ne uspijem. Tko zna jesu li svi oni pisci knjiga za samopomoć ustvari stabilni...tko zna jesu li njihove namjere bile uistinu sasvim čiste? Možda stvarno u njima ima pametnih stvari, pametnih dijelova, a možda je u pojedinim knjigama više brzinskih recepata i prečaca, i senzacija nego li istinske pameti. Nešto mi govori da ,,,,,,,,,uostalom sve su te knjige različite..a možda sam ja prepuna predrasuda. Ne znam. Ja nekako više vjerujem u poticaje ljudi...poticanje na korištenje vlastitog uma i srca, na vlastitu odgovornost. Poticaj u smislu pružanja vlastitog primjera, no još važnije, poticanje na postavljanje PITANJA. To je naš cilj, a ne....jer čak i da imamo savršen koncept/recept za...za pardon, što? Za bezbolan život, naglo izlječenje..? Za brzo bogaćenje?? Znamo mi... Kaj stvarno tak nekaj moguće? Brijem da je...čak, pitam se zašto već nije izumljeno nešto na kemijskoj bazi, neki eliksir mladosti, tj.ljepote? Evo ti savršenog načina za dopiranje do srca žena...i beskrajnog povjerenja. Ili je možda ponuda "dobrog" rješenja pod velikom prijetnjom ipak bolji pokretač....?! Čime zapravo ljudi služe pri motiviranju drugih? MOĆ (iluzija moći), tj.novac, SEKS, ljepota, konkurencija. Bi li bilo pošteno od mene da se i ja na taj način trudim zainteresirati druge? KAKO bi to uopće završilo..? Sigurno ne dobro....o, ne nikako. Da vas golim sisama navodim na čitanje...? Mislim, ja i dalje imam sise, i da se razumije, i one služe svojoj svrsi... Možda bi moje misli mogle pomoći ljudima da se osvijeste? Ne skrivam da mi je to želja...time bi moje trabunjanje dobilo neku novu dimenziju, ja se više ne bi osjećala tako bezveze.
Bila bi sretna da nađem makar jednu osobu, koja će mi reći da me itekako shvaća. Makar ijednu osobu, koja ću uspjet potaknut na razmišljanje... Ne valja držat stvari u sebi...nikako, nitko od toga zapravo nema koristi...dapače, smatram da mi je to čak i dužnost. Mene npr. stvarno obraduje kad čujem ili pročitam da je netko neke stvari javno rekao, u vezi nekih stvari..da se izrazio...ne onako kako bi to učinio Barrak Obama, već-iskreno... Trebalo bi čim više ljudi govoriti što misle, iskreno, hrabro i- MIRNO... jer sve ono što se javno kaže, isto tako i svaki drek koji ljudima uđe u glavu preko medija dok pokušavaju živjet nekako, preživjet obavljajući svoje dužnosti živeći....sve to oblikuje kolektivno mišljenje. Pa zašto se nebi reklo na glas? Pa kad smo već u manjini... E, da...humor je isto jedna jaaako dobra stvar...

29.03.2010. u 14:46 • 0 KomentaraPrint#




24.3.2010.,KASNO NAVEČER

Osjećam jaz između svojih želja i…svog stanja. Samo ovdje ću priznat da se često ne osjećam spremna, često upadam u tu zamku…u zamku nezadovoljstva i težnje za perfekcionizmom mada, paradoksalno, vjerojatno zapravo i funkcioniram solidno. Opet…unatoč svemu, ne želim upast ni u zamku sušnog života, kojim se želje, ideali, planovi , pa i snovi tumače kao nestabilnost, bolesti, ili što je pokvarenije, hirovi….uglavnom, odbacuje kao negativnu osobinu. Ne mogu vjerovati kakve stvari navodim ovdje…koga ja to navodim sad..? Kad ja ne mislim tako i jer sam svjesna ?
Ni s kim ne ratujem, samo…uhvatila sam se opet na misao da previše promišljam o ishodima i zavaravam se da tako pridonosim ostvarenju planova, i da je to zapravo važan i neizostavan, zapravo nužan korak prije akcije. A vrlo rijetko, ili nikad, nisam uspjela precizno predvidjeti stvarne ishode planova prije provedbe. Ne možeš se osloniti na to. Ne možeš ni živjet od straha i hranit se njime. Odlučila sam prestat se bojati.

29.03.2010. u 11:44 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 23.03.2010.

Šta čini ljude lijepima, sexy-ma,po vašem mišljenju? Ozbiljno, to me vrlo zbunjivalo prije, što najbolje zna čovjek koji iz neke svoje puke potrebe trudi razmišljati svojom glavom i osjećati svojom glavom, i onda čovjek krene u vrtić i skuži da svi bespogovorno slušaju tam nekoga na čelu stola (teta ili učiteljica u vrtiću) ko da boje kazne ili nečeg. (?) Zadatak je npr.sljedeći- da se slovarica složi za domaću zadaću. Ali što ako tebi slovarica nije potrebna, a kaj ak znam već sva slova, kaj bu me zato kaznili? Ili, npr.ako su mi moji doma, jebiga,zaboravili reći da se zadaća mora pisati svaki dan? Hoću li dobiti kaznu, ili osudu učiteljice, možda i druge djece? Najbolje bi,naravno bilo da se slovarica složi kak Bog zapovijeda, ko što su to napravila sva ostala djeca. A ti tam začepi, iako šutiš i ne žališ se na kaznu. Da se vratim sad na početak...dakle, svakakve pojave i pojava ukusa su me prije zbunjivali, dok nisam skužila 2 stvari: a to je da svak ima svoj ukus, jer svijet je lopta šarena. Ali druga, neusporedivo važnija stvar je da su ljudi bedasti i mišljenje im kroje drugi...koji po svojem ponašanju i reakcijama podsjećaju na ovce koje kolektivno skaču u ponor nit da pogledaju. One malo naprednije ovce će malo i pogledat, ali će svejedno skočiti jer su uvjerene da ih dolje čeka bujna i vječna njiva marihuane ili nečega što vole papati. To objašnjava današnju pojavu "prevelikih sličnosti u ukusima"- ukusi su nekako sve sličniji,poklapaju se, možda previše se, preklapaju..ali ljudi su društvena bića,slični, ljudi se moraju nekako povezati, identificirati s drugima.. Kad jedan pada svi padaju, to je ono najljepše u povezivanju...zajedno padamo...ne??" I eto ti omiljenu savršenu kamenčinu za spoticanje za ljudski rod. Žrtvuj sebe da bi imao "poštovanja" od drugih, stvari... (morala sam to staviti pod navodnike) A jedino sebe imamo, jedino oruđe smo mi, i mi ga predajemo dobrovoljno, osjećajući pritom prijetnju, a ne sigurnost. Nikad ne dobijemo ono nešto kaj priželjkujemo...a koža sve tjesnija.
Povezujmo se putem integriteta, putem pozitive, a ne preko konkurencije..za promjenu.

23.03.2010. u 14:30 • 2 KomentaraPrint#

Ovo pisanje me totalno zarazilo.. Ovo me otvara. Primijetila sam da govorim otvorene duše nakon ovog...otvara se čitavo polje mogućnosti...s tisuću vrata..ni blizu onom skučenom i osušenom načinu života koji mi se dogodi... Nego život di sjebano znači zanimljivo i izazovno, di se problemi mogu zavoljeti, di ideje mogu da preplave deltu.

23.03.2010. u 12:38 • 0 KomentaraPrint#

Postoji li način da se stvari skrate,sažmu?

Ponekad mi se čini da postoji način kako da se stvari sažmu. Da je sve vrlo jednostavno,da je svako daljnje obrazlaganje nepotrebno, čak i štetno. Kakav paradoks...čemu nam taj um služi? Kojim to mi prirodnim putem uopće dolazimo do viših spoznaja? Je li taj naš um taj koji stalno komplicira,i popuje? Zašto, kad smo u stanju sve sagledati na fin i jednostavan način..? Zašto se meni misli množe poput bakterija na spužvi, umjesto da se razlaže na jednostavne oblike? Je li to prljanje našeg već prljavog uma, pretrpavanje već prepunog skladišta?
A možda se ja to borim, sa svim informacijama koje primam putem 5-6 osjetila, koje su logičnije i smjernije nego što ih moja nespremna, neiskusna, još uvijek skoro dječja, svijest, može obraditi dovoljno učinkovito...? Koliko mom mozgu još treba skladišta, studija za proučavanje, dodatnih prostorija, dosjea prije nego se vrati svojim nezaprljanim oblicima,svojem izvornom konceptu?
Paralelno s tim, koliko će planetu zemlji trebati smeća i raznih onečišćenja dok ne shvati, dok živi organizmi na njoj ne shvate da je prirodno, izvorno, suštinsko ono što nam svima treba? Hoće li se jednog dana naš planet sam, prirodnim slijedom, reciklirati od nakupljenog, hoće li se konačno počet vraćat svojim prirodnim korijenima? Hoće li moj um dozvoliti da izvuče maksimum od smeća, da se reciklira? Hoće li naše stanovništvo dozvoliti Višoj sili da nas preporodi; hoćemo li biti dovoljno snažni da se s ravnotežom nosimo s dostignućima tehnoogije? Hoćemo li upotrijebiti to kao oruđe da se vratimo na početak, neki novi početak, ali ovaj put pametniji, smjerniji i mudriji? Ili ćemo nastaviti sebi marljivo utirati put kvragu?

Hoće li mi više znanja pomoći u životu? Hoće, ako to znanje ne zloupotrijebim, naravno.
Naš planet plače. Paralelno s njom plače i naša psiha, ali potajno,u tišini. Dokad?

23.03.2010. u 11:29 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 22.03.2010.

Zašto? Jednom mi je netko rekao da, kad neznaš što bi rekao, a osjećaš da si prepun svega, najbolje je počet pisat,a ruka će sama nastavit. Bitno je početi, pustiti...ruka će sama nastaviti. Moj prvi pravi post je počeo pomalo melankolično,ali to je stanje u kojem sam sada.. Začudo, ne bih rekla da sam usamljena, zapravo neznam jesam li, ali znam da vjerojatno nebih trebala biti. Možda je problem u tome što često zastajem, umjesto da se ne osvrćem...može li život ikada biti toliko dobar da se nebi morali osvrtati? Je li ima u preispitivanju samih sebe ičeg dobrog,zapravo? Zašto se čovjek uopće dovodi u situaciju da se mora preispitivati? Valjda zato da bi korigirao sto ne valja, jer je nesavršen. Ili možda jer ga je natjeralo nezadovoljstvo sobom. Nažalost, ni ja neznam točno što je potaknulo moje preispitivanje. Vjerojatno, nezadovoljstvo sobom, a ne neki gorući problem u meni ili oko mene na koji mogu utjecati. Znala bi da je tako. Zašto se čovjek nebi preispitivao svakodnevno, i uveo to kao neki dnevni ritual, poput pranja zubi ili peglanja veša za posal,ili tako nešto? Sigurna sam da bi se spriječile mnoge zbunjujuće, često i mučne situacije...
I tako...Koliko će trajati ovakvo stanje,raspoloženje,sa tim i moje preispitivanje, s čime će završiti? Hoće li mi pažnju odvući nešto izazovno, primamljivo i nezahtjevno?

Ma dala bi sve, ošišala bi kosu samo da mogu pronać jednu osobu, ili ona mene, koja će mi reći da razumije ovo što govorim...zašto me muče ovakve stvari? Nebi trebale, ta ja sam...u redu ko osoba,nisam ni ružna, čemu nezadovoljstvo..? Stvari su najbolje što u ovom trenutku mogu biti...balansiram nekako između svega. Hoće li ovo stanje otići samo od sebe? Hoće li mi netko reći da je ovo samo rezultat trenutnog bućkuriša kemikalija u mom mozgu,da se neka strpim? Možda biometeorološka prognoza ne štima? Ma nije, ma premlada sam...možda da prekontroliram hormone?
Možda je ovaj članak samo loš pokušaj, da raščlanim ovo i nađem.......
Našla sam kvar. Našla sam što me muči. Nezadovoljna sam što sam nesavršena. No da i nekim slučajem jesam...ne, ne, to je nemoguće, ne u ovom životu. Ne na planeti Zemlji.. I ja ovo obožavam. Obožavam boleštine u svojoj glavi...i one daju mom životu sok...a znamo da samo na vlažnom tlu nešto može proklijati, i stvari mogu cvjetati...;)) I zato...dobro je u glavi imat nešto čorbe...nešto uvijek može da se otkrije.

E da, i treba čovjek cijenit vremena, tj. trenutke kad se fizički osjeća dobro, kad ga ništa ne boli. Tad nas nešto najčešće počne smetat.. ;)

22.03.2010. u 21:37 • 0 KomentaraPrint#

Zašto se javlja potreba za tim?

Što meni osobno znači ovo..? Hm. Ovaj blog bi mi trebao poslužiti kao neko formalno odlagalište ideja,mišljenja,nepoželjnih i nesavršenih misli, kao mjesto gdje mogu pisat o svemu i svačemu,što mi god padne na pamet, a da zbog toga ne budem proglašena čudnom i bedastom od strane mojih prijatelja i najbliže okoline. Pogađate, IMAM svoj profil na fejsu već neko vrijeme (nekih dva mjeseca) al on nije ni približno ispunio ono što je trebao,a to su moja očekivanja, da konačno imam neki alat, mjesto na kojem ću zadovoljit svoju potrebu za izražavanjem sebe, mjesto na kojem ću moć istrest sve, ili barem dobar dio misli koje opterećuju moj um tijekom dana, te isto tako one stvari koje u žamoru svakodnevice ostanu neizrečene, i nedorečene...stvari koje ne stignem reći kolegicama i frendicama zbog žurbe ili nedostatka fluidnosti i usredotočenosti, ili pak, stvari koje njima -ta daaa! -NISU zanimljive.. Znači, blog bi mi trebao pomoći da se rasteretim. I da mi pomogne zadržati anonimnost, barem za sada, jer mi je to u ovom trenutku jako potrebno. A što se tiče onog rasterećenja...Primijetila sam da mi se tijekom dana, svakog dana, a često i preko noći,gotovo pa stalno u glavi vrte razni filmovi i misli, što mi ne ostavlja baš puno vremena za svete trenutke budističkog ništavila,ali...ja brijem da su to zgodne ideje u začetku kojima nesmijem dopustit da se izgube i da ostanu neuobličene. Uvijek sam imala želju za rasterećenjem, oduvijek, i mislim da bi mi samoizražavanje u obliku riječi (umjesto da to držim u sebi), trenutno najviše pomoglo, jer zapravo jedino to i znam radit kako treba, od početka. No, uvijek sam imala taj neki jebeni problem, da kad god bi došla inspiracija za pisanjem konkretne stvari, misli bi se gomilale takvom brzinom,da ih ruka nebi stigla napisati. A kad bi i uspjela u tome, vrlo često bi došla u napast da previše prerađujem, doslovce -friziram-napisano,na čemu bi moje istinske misli izgubile na autentičnosti, i istinitosti namjere... Ko zapravo ima koristi od toga da friziramo svoj život, događaje,svoje doživljaje? Zašto ih ne pustimo u svom suštinskom obliku, da se prirodno razvijaju,da spontano pronađu svoj put do svjesnog,umjesto da ih korigiramo?? Kad bismo bili što jesmo, mislili što mislimo, kad bismo pustili spontanost iz nas, nebismo dolazili do krivih spoznaja,iskrivljenih stavova, silovanih zaključaka,izjebanih 'mišljenja'. Zato kažem, meni ovaj blog služi kao privremeno sredstvo do kojeg dolazim do zaključaka, kojim rasterećujem duh od uma,ili um od duhova,kako vam drago..i dijelim to s ostalim svijetom, sa svim ljudima koje zanimaju i propituju se o sličnim stvarima...pa zar ima išta ljepše od toga? I još ostajem anonimna...

22.03.2010. u 14:38 • 1 KomentaraPrint#

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

  ožujak, 2010 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Prosinac 2013 (2)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (10)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (4)
Travanj 2012 (4)
Ožujak 2012 (10)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (3)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (9)
Lipanj 2011 (7)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (6)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (4)
Siječanj 2011 (6)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)
Listopad 2010 (4)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (10)
Lipanj 2010 (15)
Svibanj 2010 (13)
Travanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (10)

Opis bloga

Postoji taj neki dio mene koji bi do vječnosti filozofirao. Ne znaju svi za taj moj dio, ponekad izađe na svjetlo dana kao kakav biser. Ponekad čak i napravim nešto pametno... Ne volim taj svoj dio svijesti uvijek, ponekad me opterećuje, i uopće nije sexy, ali bez njega ne mogu.
Ovdje iznosim ponešto od svega.
U horoskopu sam strijelac, kao i u podznaku.

''I misao koja je zarobljena, kopni i tuguje.
Sputana misao, baš kao i zarobljena voda,
u toj sputanosti svojoj, ne dokazuju čari slobode.
Nesputane, teku voda i misao.
Misao ka vječnosti, a voda ka drugom agregatnom stanju.
U kretnji je čar slobode.
(blade777)

''Dobro se vidi samo srcem. Bitno je očima nevidljivo''
A.de Saint Exupery,Mali princ

''Koliko voliš sebe toliko popravljaš svijet oko sebe''
ksenija

''Anyone who is not on your same evolutionary and spiritual frequency will distance himself from you, while those who are on the same frequency as you will come closer to you. You will see how amazing it is to discover that everyone who needs to be by your side will ultimately appear in your life in the most spontaneous and divine manner. That's how powerful the mind is! "
Ricky Martin

''Prirodna osjetljivost za ono što je dobro i za ono što je loše najbolji je navigator za sve naše postupke i odluke. Prirodno klijanje vlastite senzitivnosti - ako se smijem tako izraziti - neusporedivo je učinkovitije od bilo kakvih autodestruktivnih i umjetnih pokušaja da "budem bolji". Stvari koje činimo ili ne činimo vrlo su često suptilni ispušni ventili čija zamjena drugim suptilnim ispušnim ventilima zapravo znači vrtnju ukrug; unutarnje povećanje osjetljivosti za određene pojave u nama i izvan nas jedino je pravo i trajno rješenje svih naših kriza svijesti.''

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se