Crna rupa

ponedjeljak, 14.02.2011.

Close enough to start a war.

Nevjerojatno je zamisliti, barem onima koji su prije čitali mnogo tekstova na mom blogu, da ću ja sada, odmah nakon ove rečenice, pisati o nečemu o čemu inače ne pišem.

Ne o politici, ne o školstvu (koje je zapravo politika), nego o sebi.

Zapravo ne o sebe nego o onome što me ljuti. A zapravo me ne ljuti, jer to o čemu pišem me ne može naljutiti.

A i zapravo neću pisati o onome o čemu sam namjeravao pisati.

- -

Neizmjerno je dobar osjećaj kad znate da utječete pozitivno na nekoga ili na nešto. A onda, s druge strane, počnete se pitati ima li sve to smisla. Ima li smisla biti pozitivan prema drugima; pomagati; biti dobar kako bi bili dobri. Kako bi se dobro osjećali.

Mogu se zapravo dobro osjećati ako se potrudim pronaći druge stvari koje taj moj osjećaj čine takavime da se zapravo, dobro osjećam. Da se osjećam sretno; ispunjeno.

Budimo realni.

Znam da je onako kako si sam napravim. I znam da su neke stvari koje radim dobre. A neke, naravno, loše. I Znam da je to što znam što je loše, dobro. I znam da loše moram mijenjati.

Ali opet si postavljam pitanja zašto. I uvijek dolazim do istog odgovora. Zbog sebe.

Meni je dobro kad drugima radim dobro. Kad utječem pozitivno. Kad zbog onoga što radim ljudi budu sretni.

I onda sam i ja sretan.

A to nije uvijek tako. I ne može uvijek biti tako.

14.02.2011. u 23:36 • 2 KomentaraPrint#

srijeda, 10.11.2010.

4569222

Mediji nas kontroliraju.

Znate koji?

Oni u kojima se u "središnjoj emisiji", popularnom Dnevniku ili kako Šprajc kaže "najgledanijih trideset minuta" urednica i voditeljica nekoliko minuta zabavlja dječacima koji su pronašli novčanik i vratili ga vlasnici/vlasniku. Ne samo da govori o tome nego reportažu naziva "Ima nade za Hrvatsku!".

Oni u kojima "protivnici" na tržištu kopiraju tekstove jedni od drugih, a onda se o tome još i pred čitateljima prepucavaju. Jer, ne znamo čitati, pa su nam morali ukazati na neprofesionalnost.

Oni u kojima javna televizija spominje u već spomenutoj "središnjoj emisiji" glavnu djevu iz serije s komercijalne televizije. Jer, nema je dovoljno po ostalim medijima.

Draga Tončica, nema nade.

Ima zabave, ima koncerata. Onih na koje roditelji vode svoju djecu koja ih ne mogu razumijeti.

Ima kredita za zimovanja. Onih koje moraju dizati jer im je "odmor tjedan dana prerano".

Ima nade jedino ako svi odselimo u Tursku, a Hrvatsku ostavimo s građevinskom dozvolom za gradnju parkinga za Europu. A i za to bismo morali, kao što je kod nas za sve običaj, "potegnuti" poznanstva.

10.11.2010. u 22:26 • 4 KomentaraPrint#

nedjelja, 14.03.2010.

Tri cijela je manje od četiri

Svi koji malo prate American Idol, a ponajprije iz razloga što jako dobro znaju da tamo mogu vidjeti nešto kvalitetno, znaju poznatu izjavu koju koriste Simon i Randy Jackson: "I don't get it.".

Kad malo više razmišljam o tome mogu zaključiti da ima puno veće značenje nego što zvučni "na prvi pogled". Ima svakako veću snagu od svake poruke koju hrvatska premijerka daje svojim broševima. Toliko jaku da ju od sad mogu iskoristiti za ogroman broj situacija.

I, bez obzira na to što podupirem korištenje hrvatskog jezika i hrvatskih izraza općenito, puno je jača kada se izgovori na engleskom. U ostalom, ne vidim zapravo razlog zašto bih se opravdavao za korištenje engleskog izraza.

Kad vidim srednjoškolce da "štrajkaju" protiv državne mature mogu samo reći: "I don't get it.".

Isto je i kad me pitaju zašto netko glasuje za Hrvatsku demokratsku zajednicu i slične.

Isto je i kad se govori o "besplatnom obrazovanju i zdravstvu".

Isto je i kad netko kaže/smatra/misli da Oscar ništa ne znači; kad svaki poljoprivrednik ima svoj kombajn; kad je svaka riječ Željka Pervana smiješna.

Mogu isto reći i za one koji vjeruju da je Nives Farenhajt trebala dobiti onu nagradu ili za one koji vjeruju da svaki informatičar sastavlja čvrste diskove.

Zašto postoje glupi ljudi?

I just fuckin' don't get it.

14.03.2010. u 14:53 • 20 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 20.07.2009.

One dollar shop. Trip to america post 1.

Nedugo nakon smjeska striceku policajcu u kucici koji je tek dosao na posao pjeske prolazim nepokretnim stepenicama u prostor prije izlaza za zrakoplove. Ducan jos ne radi, kava mi se ne pije, ostalo mi je jos dvadesetak minuta prije odlaska. Uzimam besplatni Vecernji list, nedugo zatim i nevoljenih mi 24sata. Ponosno ih spremam u torbu misleci na to kako ce mi prikratiti nekoliko minuta na dugom letu. Pomokrim se, stricek nesto govori na mikrofon. Potpuno nebitno sto je sve rekao, otvaraju se jedina vrata i krece nekolicina ljudi koji putuju u Pariz. Krecem i ja.

Lijen sam izvaditi posudeni fotookidac, pa gledajuci u prazno preko tamnih stakala nakon vrlo kratke i potpuno nezanimljive voznje za pola sedam ujutro dolazim ispred zrakoplova zracnog Franca. Ulazim unutra i kimam glavom poput pozdrava nakon nekoliko mi upucenih nerazumljivih rijeci na francuskome od dva clana osoblja zrakoplova. Po nasem, dva stjuarda.

Sjedam sam, vise nego poluprazan zrakoplov. Procedura ista, svasta pricaju, ignoriram, polijecem. Nedugo zatim uzivam blagodati ovog leta. Sendvic velicine mog noznog palca, sok i vraceni minijaturni jogurt. Osjetim malo slatkog u ustima od kolaca upola manjeg od sendvica.

Dva stjuarda odlaze na mjesto gdje se vrsi nuzda i ne izlaze do kraja leta.

Taj kraj leta dolazi vrlo brzo. Tek sam uspio napraviti pokoju fotku oblaka, prelistati stare vijesti u 24sata i rjesiti nekoliko vrlo laganih Sudoku prozora. Sletismo.

Opet isto. Ulazim u autobus, palim mobitel da pisem poruke, vozim se i dolazim do terminala. Zurim, nemam previse vremena do sljedeceg leta. Naravno, zapinjem na pregledu ljudi. Nista strasno, samo kolone ljudi. Pregledaju me i mahnu. Vjerojatno kazu da uzivam u putovanju, ali ja i dalje ne razumijem nego samo klimam glavom i smjeskam se.

Dolazim na drugi kraj terminala. Za razliku od Zagreba sve je otvoreno, vec je dan. Lui Viton, Dolce i njegov partner, Prada, Fendi, Glavni od kristala i ostali. Jedan za drugime, krema de la krema. Ulazim u jedan, sa smjeskom gleda Rolex, zatim napravim pogled koji ukazuje da nisam zadovoljan ponudenim i izlazim. Teta opet nesto rekla.

Brzo analiziram i zakljucujem da je pocelo ukrcavanje u poveci zrakoplov za Atlantu. Odlazim i ja...

/o covjeku koji podriguje, dugom letu, atlanti i dolasku u sljedecem postu/

20.07.2009. u 03:00 • 1 KomentaraPrint#

petak, 03.07.2009.

Glup, gluplji, Irena i njihov brat.

Ne vjerujem da više u društvu postoje interaktivni i međovisni pojedinci koji su se udružili kako bi ostalima nanijeli štetu, a sebi donijeli korist. Osjećam polako kako takvima dolazi kraj, kako ih službe zadužene za takve procese brišu s njihove scene. I osjećam da su te službe neovisne od tih istih.

Teško će, smatram, ti pojedinci društvu nametati svoju percepciju vrijednosti. Teško će njihove stavove masovno moći mijenjati kako oni žele.

Ipak, takvo što u našoj državi nije slučaj. Masa je možda bila na nekom zajedničkom ispiranju šupljina koje imaju u glavi kako bi prestali biti neovisni primatelji poruka koji razmišljaju. Ne kako bi razmišljali istim tim svojim ostacima u šupljinama, već kako bi uopće razmišljali. Toga nema.

Pojednostavimo. Većina se ne pravi glupa; većina je očito postala glupa. Na njih ne utječe kvalitetna komunikacija koja ih zavarava, ne utječe kvalitetno vodstvo radi kojega nemaju potrebu razmišljati sami. Oni zanemaruju svoja temeljna uvjerenja, zanemaruju svoja tumačenja značenja vrijednosti, brišu svoje stavove, zamagljuju norme. Više ne koriste ljudi moć i politiku. Ne ulaze u konflikte koji dovode do funkcionalnih ishoda.

Glupi su.

03.07.2009. u 21:54 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Više od dvije godine na ovom blogu mijenjali su se razni postovi. Neki više, neki manje zanimljivi. O svemu, svačemu i ničemu.

I dalje će se ponekad pojavljivat tekstovi o trenutnim aktualnostima, političkim situacijama, bespotrebnim činjenicama. Neki više potrebni, neki manje. I to sve bez posebnog razloga.

I dalje će većina vjerojatno imati dozu ironije i bahatosti. I dalje ću ignorirati nametnuta mišljenja i pisati onako kako ja to želim i znam.

Neki će čitati, neki neće. Neki će komentirati, neki neće.

Ovo je blog.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se