ponedjeljak, 14.07.2008.
...
|
Želim se pretvoriti u riječi
sve što osjećam Želim biti riječ slovo na papiru crno na bijelo zauvijek zapisano (iako sve prolazi ah, panta rei) Želim se pretvoriti u riječi Želim da svako ovakvo jutro budem ja napisana nečijom tuđom rukom a opet ista da me ne odnese orkanski vjetar i da me grmljavina ne sakrije pod plahte Želim biti riječi one koje su i koje sad i koje će netko jednom pisati Želim |
subota, 12.07.2008.
...
|
vidim da sam jako inventivna s naslovima postova, ali nije bitno
pogledala sam, u trenucima izmedu citanja Tomicevog romana Ljubav, struja, voda & telefon (strasno) po stoti put povratak kralja ... u ovom gledanju dvije scene ili mozda samo kratki flashevi, ne znam kako bi to drugacije nazvala, su me nekako natjerali na razmisljanje... prva je bila trenutak kada aragorn "otpusti grijehe duznicima svojima" i pogled, tj izraz lica predvodnika prokletih duhova... znam da kompjuteri i programcici za takve stvari mogu svasta u ovo vrijeme, ali taj izraz potpunog olaksanja i mira koji je presao licem tog duha izgledao je tako autenticno. bijesni duhovi, stoljecima zatvoreni u medusvijetu, osudeni na skoro vjecno razmisljanje o tome sto bi bilo kad bi bilo, osudeni razmisljati kako su sami krivi za svoju sudbinu, dobivaju mir i odrjesenje svoje krivnje, izraz lica u tom trenutku potpuno razumijem .. bilo bi ljepo drugi trenutak je (pravi) kraj - smeagol se dokopava prstena. nekako je i najtragicniji lik, a u jednu ruku i najsretniji lik cijelog djela. godinama osamljen bez ikakvog vise osjecaja za bilo sto osim zelje ili bolje zudnje za onim sto ga najvise unistava, onim sto ga je ucinilo necovjekom tj nehobitom... ne znam vise koliko puta sam to bila ja i kolike stvari su bile moj prsten ... ne znam zelim li se toga vise sjecati... konacno se docepava Sebe, jer taj je prsten za njega postao on sam (spretno izreceno :D) i tu postaje najsretniji lik. u svojoj glavi on je spasio prsten, nasao i spasio sebe i jedini dobio pravo unistiti ga. pada u vrelu lavu, a njegovo lice i visoko ispruzena ruka pokazuju strah samo za prsten. umire zajedno s njim jer za njega vise nema zivota bez prstena i to ga cini potpunim i sretnim pa i u vrelini Dooma... (zbog ovoga duboko se ispricavam tolkienu) veliki listovi, bijeli, prazni čekaju ... čekaju... na vratima beskraja među stotinama svjetova stvaraju svemire male srebrne točkice zlatne prašine velike ravnice crnila i blijedog plavetnila samo je jedna živa izmaštana jednom u drevnosti jednom u pjesmi, daleko na zapadu ili istoku možda sjeveru ili jugu oprana kišom suza pustog prozirnog nepostojećeg horizonta nečije svijesti |
petak, 11.07.2008.
...
|
Čemu taj strah od emocija? Od izgubljenosti? Zašto su trenuci izgubljenosti loši? Uporno pokušavam napisati neku emotivnu, inteligentu, zanimljivu ispovijed, a kad slučajno to počnem (iako su mi takvi tekstovi uvijek najbolji) ili se uplašim i ne želim to priopćiti niti sama sebi, a kamoli nekome drugome ili, s druge strane, napišem taj tekst, pročitam ga, oduševim se, ali zbog straha da bi netko mogao vidjeti ono što se zapravo u meni događa, ili još gore, da bi ja kasnije mogla vidjeti što se zapravo u meni događalo, obrišem ga u nepovrat i onda još koji put požalim taj čin, ali prije ili kasnije odustanem od svega, pomirim se s time da sam prosječna i da nemam što tražiti u tim pjesničko-proznim izmišljenim svjetovima. Sve što mogu napisati vjerojatno je već rečeno, ne izaziva nikakvo čuđenje i nije posebno i takvo mišljenje nije samo pitanje nedostatka samopouzdanja, već rezultat nemogućnosti ljudi koji me okružuju, da me na temelju mojih, nazovimo ih, dostignuća, razuvjere ili uvjere u suprotno.
No, here goes nothing... Sad kad sam to napisala, zapravo nemam pojma što bih rekla. Gledam zadnjih dana previše televizije, slušanje muzike skoro pa je postalo približno nuli dok prije nisam mogla živjeti bez nekog albuma odlušanog nekoliko puta na dan, a čitam samo znanstvenu literaturu za ispite, tako da mi je čitanje zadnja dva romana (i kao nekakvo promišljanje o njima) došlo kao šok. Odjednom sam počela malo razmišljati o toj književnosti koju studiram (iako 6 godina sveukupno, čini mi se kao da ju studiram samo jednu), počela sam se sjećati kako je to bilo kad sam stalno čitala i kakva sam onda imala razmišljanja. Iskreno, iako sam žena, ono što čitam, a što se naziva „ženskim pismom“ i nije baš nešto. Iskreno mi je žao to reći i ispada kao ono kad u Ponosu i predrasudama Binglijeva sestra kaže heroini romana, Elizabeth, da time što omalovažava ženski rod zapravo želi sebe uzdići pred gosp Darcyjem, ali žene, koje se smatraju emotivnijim, neracionalnijim spolom, ne znaju istu stvar i pisati. Kao da teže za time da zvuče kao muški pisci, a time ispadaju samo vulgarne na granici jadnog i gube ženskost, s druge strane one koje se ne trude biti kao muški pisci pišu kao osnovnoškolke. Vjerujem da postoje i one koje dobro pišu (barem dobro što to znači za mene), ali ne znam jesam li ih i u hrvatskoj književnosti uspjela čitati... Dakako, sve napisano nema ni približno veze s onime što sam htjela, što mi je samo dokazalo tvrdnju da se bojim vlastitih emocija i posebno da se bojim iste pokazati nekom drugome. Čvrsto sam odlučila prilijepiti (u nedostatku bolje riječi) OVO na blog pa kud puklo da puklo. osjećam se užasno izgubljeno. Završavam fakultet, a u meni se umjesto elana i spremnosti za posao i sve što život donosi, javlja sve veća nesigurnost, izgubljenost u moru nemogućnosti koje slijede nakon rujna kada bih konačno trebala biti gotova, i sve se više javlja misao da je cijelo to studiranje bačenih 6 godina života jer ne znam više želim li raditi to što sam završila ili ne želim, imam li dovoljno sposobnosti za isto ili nemam, hoću li se snaći u svemu tome ili neću, a osim tih strahova uporno se u mojoj glavi nadovezuju strahovi još od djetinjstva o kojima sad stvarno ne želim pričati niti sama sebi. Autobiografije malih ljudi možda nisu bitne nikome drugome, ali su bitne za iste male ljude koji ih pišu pa makar ih pisali sami za sebe. Moja autobiografija, ili ovaj mali fragment autobiografije, neće nikome drugome biti bitan osim meni. Nije u ovom rečeno ništa bitno niti rasvjetljujuće za svijet bla bla bla, ali jednostavno činjenica da je napisano i poslano „out there into the void“ donosi mi u isto vrijeme smirenje i uzbuđenje (ništa pretjerano, ali se barem osjećam živom :D) Jednom kad pronađem jednadžbu za rušenje te nevidljive, ali ipak jake i postojeće barijere u mom mozgu ili kojem god organu, možda i bude nešto od mene. Nisam kockar, ali možda je vrijeme da postanem, barem u nekom duhovnom smislu, iako ne znam je li to pametno ... vrijeme će pokazati, ako se, dakako, odlučim na taj korak... |
utorak, 01.07.2008.
za simplya
|
znam da ovaj blog nitko ne cita, ali onaj mali djelic mogucnosti da ce ga nekad netko procitati i da ce mu mozda barem jedna recenica s njega nesto znaciti (ili nece) ipak me tjera da barem svake stote godine u nekakvom paralelnom svemiru nesto nasvrljam.
naslov ovog posta, hm... a to je moj komentar na poeziju gospodina pod istim nickom jer mi je glupo pisati komentare kakve dosad ostavljam ljudima cija mi poezija ili price na blogovima nesto znace ili nesto pokrenu u meni ili kako bilo ... uglavnom dragi (nadam se da se nitko tim nazivom ne vrijeda) simply s vremena na vrijeme skocim do tvog bloga, kao, samo da bacim pogled, a onda se uhvatim kako pjesmu od nekoliko redaka citam po sto puta. posebno ovu zadnju (barem za sad zadnju). u nekim "bolesnim" vidicima nazirem sebe ili se barem zelim vidjeti u nekima, posebno u toj. od nekoliko redaka ispricam si cijelu pricu s potpuno vizualno razradenim detaljima i osjecam se (da budem pateticna) nepobjedivo. osjecam se kao dio price koja je trajala oduvijek i traje zauvijek, negdje u beskraju boja, vristanju tisine, vrtlozima svih dosad izmisljenih i stvarnih svjetova. u jednom trenutku nestanem iz moje, ali doslovno, kolotecine, dosadnog zivota i postanem... pa sad kad o tome razmisljam... postanem boja, i to crvena, ne znam zasto mi se to tako cini, ali eto ... volim citati tvoje pjesme jer u vecini njih vidim nesto sto sam htjela reci izreceno na nacin na koji sam to htjela reci, ali me moja, stogod vec bila, sprijeci na neki najgluplji moguci nacin da to iskazem, mozda zato sto u nekim trenucima moja muza (haha eto i ja sam to jednom izrekla, sada mogu tu recenicu ostaviti na miru jednom zauvijek...) pobjegne od mene i pojavi se kod tebe, ali drago mi je jer nije lose rekao Croce ima pjesnika i onih koji to nisu, ja eto, nazalost, pripadam onim ljudima koji to nisu pa ovako piskaram polupoeticne polupateticne kratke ispovijedi i pricice koje i nisu bas nesto ... u svakom slucaju hvala |
