četvrtak, 31.05.2007.
krađa
|
pokrali su me, svi pomalo, a ja najviše
onaj što mi laže, onaj što me gleda onaj što me voli, onaj što me gleda onaj koji me primjećuje, onaj koji me gubi onaj koji me ne vidi, onaj koji me sanja onaj koji me diže u nebesa onaj koji me dovodi do ludila (ne dobrog) onaj koji me gazi, onaj koji mi se smije onaj koji me ironizira, a posebno onaj koji mi je prijatelj pokrali su me, svi pomalo, a ja najviše lagala onom koji me lagao uzvratila pogled onome koji me gledao voljela volitelja, mrzila mrzitelja primjećivala primjetitelja, izgubila gubitnika nisam vidjela negledatelja, sanjala onog koji me sanja otišla u nebesa s onim koji me uzdigao poludjela s onim koji me izluđivao gazila onog koji me gazio, smijala se smijatelju ismijavala ismijavatelja ironizirala onog koji me ironizirao bila prijatelj prijatelju a ostala sam nitko i ništa |
srijeda, 23.05.2007.
aleph
|
za sve silne citatelje i osjecane a i one koji mogu doc do osijeka Promjer Alepha mogao je iznositi dva – tri centimetra, ali je u toj kuglici bio sadržan svemir u naravnoj veličini. Jorge Luis Borges, Aleph Davne 1995. godine u Osijeku je izašao prvi broj časopisa Aleph, tada mu je urednikom bio Igor Gajin, a začetnicom ideje profesorica Helena Sablić Tomić. Već sljedeće godine (kada Aleph izlazi kao podlistak Književne revije) studentski je časopis Aleph dobio rektorovu nagradu. Od tih je godina Aleph nastavio izlaziti na svjetlo dana skoro svake godine. Godine 2005. osnovan je i Studentski književni klub Aleph koji je proširio djelovanje Alepha i na internetske stranice i na druge umjetnosti osim književnosti. Ove godine izašao je dvobroj (14. i 15.) tog časopisa pod uredničkom palicom Pauline Lučić. Časopis i rad Studentskog književnog kluba Aleph bit će predstavljen na promociji u ponedjeljak 28. svibnja 2007. godine u 18:00 sati u svečanoj dvorani Filozofskog fakulteta u Osijeku. Nakon promocije održat će se i treća po redu ovogodišnja književna večer u klubu Cadillac s početkom u 20:00 sati! Svi zainteresirani, a i oni koji će to tek postati, srdačno su pozvani! Vidimo se! |
srijeda, 09.05.2007.
Wednesday's Song
|
You'll make it through the day
See things another way and behold Listen to wednesday's song This night you go home alone How the sane go upright How you look another night You're back under my hat And even knowing that you're a whore Nothing ever meant more That switching rooms through a door Out into another one Frames flash inward And you know I have seen the world enough I've drowned in my thoughts alot I canceled heaven I concede Another word to say When everything's O.K you go down And pulling up the slack And never coming back An alarm Ringing to set the sun No one ever becomes What others thought they shoul've been Inside they're what they can see You know I do miss this girl To show I am in a swirl of sun Being what I've got The joy I canceled heaven I concede Everything that I belive I canceled heaven I concede John Frusciante, moja nova ovisnost ... |
utorak, 08.05.2007.
Better of Dead - anathema/bad religion
|
I'm sorry about the sun
How could I know that you would burn? And I'm sorry about the moon How could I know that you'd disapproved? And I'll never make the same mistake So next time I create the universe I'll make sure we communicate at length Oh yeah But until then... better off dead A smile on the lips and a hole in the head Better off dead, it's better than this Take it away cuz there's nothing to miss I'm sorry about the world How could I know you'd take it so bad? And I'll never make the same mistake So if you're looking for a patsy why not try the entire human race Just to play it safe Until then... better off dead A smile on the lips and a hole in the head Better off dead, better than this Take it away cuz there's nothing to miss Better off dead, better off dead Why don't you try pushing daisies instead Better off dead, better off dead A smile on the lips and a hole in the head And I'll never make the same mistake The next time I create the universe I'll make sure you participate Oh yeah And I'll never make the same mistake The next time I create the universe I'll make sure we communicate at length Just in case |
nedjelja, 06.05.2007.
nervosa
|
„To mršavo tijelo! To mršavo tvoje tijelo pritajilo se u svom skeletu, sakrilo se, uvuklo u kosti i tu osjetilo sigurnost puža, miša u rupi, ježa pod bodljama. Jednostavno proglasilo tijelo: mene nema!“ čitala je odlomak iz Marinkovićeva Kiklopa. Ha! Kao da je nju opisivao. Točno u detaljčić. Njezino je tijelo polako počelo padati u kostur koji je ostavljao dovoljno mjesta za malo kože i mesa što je još imala na sebi. Njezino je tijelo odlučilo izreći da ga više nema! Nema nje! To je ona odlučila. Nije to bilo eto samo tako, iz hira, iz neke svojeglavosti, neke autoironije, to je bilo ono što je jednom zauvijek konačno odlučila. Neće dočekati sutra. Da, neće, jer ne može. Nema mjesta na ovom svijetu više za nju. Za njezin kostur i upijeno, izgladnjelo tijelo koje više nitko nije volio. Nema mjesta! Dobro je to znala.
Prisjećala se vremena kada je sve počelo. Bila je suprotnost onome što je bilo lijepo i svi su to mogli vidjeti, vrlo jasno. Svi su joj davali do znanja da nije lijepa, da je odvratna, da je daleko od vremena kada će biti lijepa i poželjna, kada će imati prijatelje, svi su joj govorili da je... a zapravo, nju je najviše boljelo što je to sama sebi govorila. Jedan se dan odlučila promijeniti. Nije više htjela sjediti i slušati kakve joj stvari govore. Odlučila se promijeniti. Zauvijek. Pa makar joj to bilo i zadnje u životu. Da, bila je to zanimljiva uzrečica... Ovih je dana to počinjala shvaćati. Bilo je to... nije se točno mogla sjetiti... nedostatak hrane već je davno uzeo svoj danak u onome što su joj prije bile normalne funkcije života, hodanje, spavanje, razmišljanje, pamćenje... Ipak, bilo je to... sjetila se, prije točno četiri godine. Svoje odlaske u bolnicu pamtila je onim crticama koje se obično pišu tijekom kartanja ili na pustom otoku nakon brodoloma koji je slobodno mogao biti njezin život. To joj je bilo smiješno, a rijetke su bile stvari koje su joj bile smiješne. S druge strane, vlastiti joj je život bio smiješan, barem sada. Zaboravila je okus hrane, voća, onih lijepih, mirišljavih jagoda koje je jela svako ljeto kod bake. Sve je to bilo tužno, ali nije bilo povratka. Nije se htjela niti mogla prisjećati vremena kada su je vidjeli kao odvratnu, kada je ona sebe vidjela kao odvratnu. Da, bilo je puno onih koji su joj pokušavali pomoći s nekim glupostima u stilu: „ti si uvijek lijepa“, „bitna je ljepota iznutra“, „ti si dobra osoba“, ali ona je dobro znala da su to gluposti. Ništa takvo je neće učiniti lijepom. Morala je napraviti nešto radikalno. Morala se riješiti svih onih kalorija koje je unosila, proteina, masnoća, šećera i čega sve ne, sve su novine o tome pisale. Sve je to trebalo nestati. Uspjela je to učiniti vrlo brzo. Znala je da ju većina ljudi gleda kao neku jadnicu slabog karaktera, a zapravo, trebalo je toliko hrabrosti i snage da to napravi i da to izdrži eto sada već četiri godine. Ipak, nije se smatrala hrabrom, smatrala se velikom kukavicom, a to je valjda normalno, već davno nije sebe mogla vidjeti kao nešto ili bolje rečeno bilo što dobro. A sada eto, Marinković ju opisuje. Kako smiješno. Njezina ju lektira opisuje. Takav jedan veliki pisac, a ona je tako nitko i ništa na ovom svijetu, a on je odlučio opisati baš nju. Opet se nasmijala. Dobro je to, već drugi put u tako kratkom vremenu, nešto se čudno tu događa, pomislila je. Vratila se knjizi, ali koncentracija je kao malo vode na dlanu isparila i znala je da je već sve polako gotovo. Pivkajući zvuk onih čudnih strojeva u njezinoj bijeloj sobi sve joj je više išao na živce. Ti otkucaji bili su svaki put sve glasniji nije to više mogla podnijeti. Najradije bi iščupala sve te žice iz sebe i odšetala negdje daleko, na more možda, onu kamenitu plažu koju je davno zamišljala kada je prvi put posjetila bolnicu. Posjetila... da... tako je ona to zvala, ali znala je da to nisu posjeti, nije dolazila dobrovoljno. Osjećala se sve slabije, nije ni čudo. Duge četiri godine. Već je stvarno dugo bila sama. Znala je ona da je nisu zaboravili i da je ljudi nisu namjerno htjeli ignorirati, jednostavno, nisu znali što bi s njom i kako bi se ponašali, tražila je razne isprike za njih, tko zna kako bi se ona ponašala... Ono cviljenje počelo se u njezinoj glavi stišavati. Sve ga je tiše čula. Što je to značilo? Mislila je da će zaspati. Više se nije mogla pomaknuti. Možda će sve biti bolje kada se probudi. Možda... Bip... bip... bip... bip... sve je bilo tiše. Zatvorila je oči jer više nisu mogle podnijeti tu blještavilost sobe i svjetla, jedino u što je mogla gledati tako bespomoćno okrenuta na leđa. Bip... bip... bip... još se uvijek negdje nazirao taj iritantni zvuk. Možda će sve biti bolje kada se probudi. Možda... Više nije čula onaj zvuk, dobro je, zaspala je, možda će sve biti bolje kada se probudi. Biiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii.... Marinković je svojim tvrdim koricama ogromnom snagom tresnuo o pod. „To mršavo tijelo! To mršavo tvoje tijelo pritajilo se u svom skeletu, sakrilo se, uvuklo u kosti i tu osjetilo sigurnost puža, miša u rupi, ježa pod bodljama. Jednostavno proglasilo tijelo: mene nema!“ I njezino je tijelo odlučilo. Nije ga više bilo. |
lover, you should've come over
|
mislim da mi je ovo jedna od najboljih pjesama o nedostajanju nekoga ... a posebno u izvedbi Jeffa Buckleya u cijem se glasu savrseno cuje sve sto osjecam kada mi netko nedostaje, ciji mi glas tjera suze na oci svaki put kad cujem ovu pjesmu... zanimljivo...
"Lover, You Should've Come Over" Looking out the door i see the rain fall upon the funeral mourners Parading in a wake of sad relations as their shoes fill up with water And maybe i'm too young to keep good love from going wrong But tonight you're on my mind so you never know When i'm broken down and hungry for your love with no way to feed it Where are you tonight, child you know how much i need it Too young to hold on and too old to just break free and run Sometimes a man gets carried away, when he feels like he should be having his fun And much too blind to see the damage he's done Sometimes a man must awake to find that really, he has no-one So i'll wait for you... and i'll burn Will I ever see your sweet return Oh will I ever learn Oh lover, you should've come over 'Cause it's not too late Lonely is the room, the bed is made, the open window lets the rain in Burning in the corner is the only one who dreams he had you with him My body turns and yearns for a sleep that will never come It's never over, my kingdom for a kiss upon her shoulder It's never over, all my riches for her smiles when i slept so soft against her It's never over, all my blood for the sweetness of her laughter It's never over, she's the tear that hangs inside my soul forever Well maybe i'm just too young To keep good love from going wrong Oh... lover, you should've come over 'Cause it's not too late Well I feel too young to hold on And i'm much too old to break free and run Too deaf, dumb, and blind to see the damage i've done Sweet lover, you should've come over Oh, love well i'm waiting for you Lover, you should've come over 'Cause it's not too late |
subota, 05.05.2007.
ovisnost?
|
Zemlja se danas okrenula
Po tko zna koji put Mjesec opet izašao, a možda i nije Prošao je još jedan dan Ništa teži od prethodnog Još uvijek se budim s glazbom Provodim s njom cijeli dan Osjećam ju svaki tren Podsjeća me na tebe Čudno? Pitam se silna retorička pitanja Pokušavam? Pokušavam. Znam da si miljama daleko Miljama, kažem Nepostojiš, ne za mene A opet... ? Glupa pitanja Ali ... i dalje ih postavljam Mrzim njihove odgovore Uništavaju me Šteta što ne postojiš Gubim osjećaje, inspiraciju Koju nisam ni imala Otišlo je sve u tvoju glazbu, riječi, zvuk... Daleko si i sve dalje A moja ovisnost nekako je sve jača Čudno...  |
utorak, 01.05.2007.
john frusciante ... what more to say ...
 Sjedio je na klupi u parku. Sjedio ispod velikog kestena, a oko njega lišće, još zeleno, ali već i žuto, smeđe, crveno. Bio je jako mršav. Kosti njegovog lica bile su izražene unatoč neobrijanoj bradi. Ipak, usne su mu bile pune, onakve kakve jednostavno želim probati... Imao je tužne oči. Poželjela sam ga utješiti. Zagrliti. Jednostavno voljeti... a u tom trenutku shvatila sam da ga već volim... kao da sam ga voljela već cijelu vječnost. Vidjelo se da je umjetnik, da je tužan... Glazba. Oko njega se vrtila, nisam morala biti znanstvenik da to čujem i vidim bez obzira na tišinu koja ga je okruživala. Koja je okruživala mene. Lagana glazba, tihe note, skladne i posebne, sve u vrtlogu jesenjeg povjetarca dizale su posljednje suze s njegovog lica, s mog lica. On je bio moj odraz u ogledalu, odraz srebrnog mjeseca na tamnocrnom nebu ovdje ispred mene, on je bio sjećanje na prošlost i ljubav, onu prvu, onu nezaboravnu, on je bio sjećanje na san koji želim da traje i onog trenutka kada se probudim, a u javi je sve savršeno. Bio je ono nedorečeno što želim da zauvijek ostane nedorečeno, ono nepoznato, ali tako blisko. Znala sam sve, a nisam znala ništa. Radoznalost. To je onaj paradoks koji mrzim, a koji volim. Bio je moja ironija i cinizam, bio je moj smiraj i duboki uzdah, pretposljednji izdah, a možda i onaj prvi, nikako onaj posljednji. Tada sam prvi put zamislila da ga vidim i vidjela sam ga, prvi put. Čestice plavetnog vjetra titrale su oko njega. Bio je crno-bijel, najljepših neboja koje postoje. Pored njega je spavala papirnata gitara. Nije bila nimalo potrošena. Bila je savršeno bijela. Tek je čekala novu pjesmu na njoj napisanu, o njoj i za nju napisanu. Prvi put odsviranu i puštenu u veliku prazninu sadašnjosti i spremnu da postane budućnost i prošlost istovremeno. Da postane ono što nitko nije uspio i što nikada neće. Da postane ono što nikada nije bilo izgovoreno i da postane ono što se više nikada neće ponoviti. Sjedio je na klupi u parku. Sjedio ispod velikog kestena, a oko njega note. Male crne oznakice na bijelom podu praznog papira. Tako su veselo-tužno skakale oko njega i na njegov se tihi glas spuštale na savršeno mjesto za njih određeno, možda već i davne vječnosti prije. Nije imao olovku. Nije. Pisao je mislima, riječima, tišinom. Uvlačio se u pradoks mog svijeta najtiše što je mogao. Tako tiho da ni sam to nije znao. I nije čuo da ga slušam, nije vidio da ga gledam, a i da je ne bi mogao znati što mislim. A možda?... Bojala sam se prići mu da ne nestane. Da se one male varljive čestice ne poremete tako da ga više nikada ne vidim. Bio je tako blizu. Samo mali ispružaj ruke sve bi promijenio, a to je baš ono što nisam željela. Ono što ne bih mogla podnijeti. Nisam ispružila ruku, hrabrost koje ionako imam premalo, sasvim se izgubila, a strah nije dao ruci da se podigne i da ga dodirne. Misli su ga počele moliti da se okrene. Da me pogleda i najvažnije, da me vidi. Mene. Ne nekoga drugoga koga svi u meni vide, nego mene, onu pravu, tajnu, zatajenu, lagano već na pragu nestanka koji njegov pogled može zaustaviti. Misli su ga zvale. Vikale! Vrištale! Pjevale... Odraz mog odraza se okrenuo. Pogledao me. Ispružio je ruku, usudio se ono što nisam ja. Dodirnuo je moju ruku, svojom, onom koja stvara glazbu, onom koja prebire žice gitare koja pjeva posebnije od svih ostalih. Volio me. Na trenutak me volio. On. On koji sjedi na klupi u parku ispod velikog kestena među mnoštvom malih crnih oznakica i šarenog jesenskog lišća. Stvara glazbu zvijezda i noćnog neba, rijeke koja teče i trave koja spava, snova koji lete i pijeska koji šumi, prošlosti koja je sadašnjost i budućnosti koja je prošlost, pjesmu svevremenosti, tuge, ljubavi. Jesen je godišnje doba koje volim.   |
orhan pamuk - snijeg
|
"Snijeg je padao u tajnovitoj, gotovo svetoj tišini; Ka nije čuo ništa osim svojih koraka i brzoga daha. Nijedan pas nije lajao. Kao da je stigao do kraja svijeta: u tom se času sve što je vidio, čitav svemir, prepustio osluškivanju snijega. Gledao je pahuljice u krugu blijede svjetlosti jedne ulične svjetiljke: dok su se neke od njih sporo i tromo spuštale, nekoliko ih se odlučno uspinjalo, vraćajući se u tamu."
"Znao si da jedino pametni i nesretni mogu biti pravi pjesnici." |
