ponedjeljak, 14.06.2010.
Odlasci..
Uvijek popraćeni tugom, suzama i osjećajem gubitka..shvaćeni uvijek tako konačno..iako možda i nisu dugoročni, bole kao da jesu..
A kada odlazi osoba koja je prisutna u tvom životu neko dogledno vrijeme, koja zna i prepoznaje sve tvoje ličnosti, maske, snove, želje, nadanja, strahove?
Kada ode osoba koja te zna bolje negoli li ti sam sebe?
Takav odlazak, ma kako kratkoročan bio, izaziva dugoročnu bol..gotovo nepopravljivu..ostavlja prazninu koju nitko i ništa ne može umanjiti a kamo li izbrisati..ostaje samo nada da će to vrijeme izbivanja te osobe iz tvog života proći što brže..kažeš sama sebi: Ok, organizirat ću se, ići ću tu i tamo, raditi ću to i to, više ću vremena posvetiti osobama koje sam možda do tada zanemarivala..proći će vrijeme..izlaziti ću i zabavljati se..
Uporno u glavi vrtiš fimove kako taj odlazak možda i ima pozitivnih strana..ona to mora napraviti, nije njen izbor..to je nešto što treba i meni i njoj..a zapravo samo navodiš glupe izgovore kako ne bi dopustila sama sebi da osvijestiš osjećaj okrivljavanja..ona odlazi i ostavlja me ovdje, gdje trenutno ne želim biti..nikako ne samu, ali bez dijela same sebe..bez polovice svoga bića..
Ne možeš a da joj ne zamijeriš što je nema..
..jer ipak, uvijek su krivi oni koji odlaze..
- 23:41 -
nedjelja, 13.06.2010.
politika ljubavi
Reperkusije bivših ljubavi, iliti (ne)očekivane posljedice istih..
Koliko trajne i dugoročne mogu biti?
Što učiniti kada osvijestiš da određenu osobu, u budućem tekstu, prvu ljubav, nikada nećeš preboljeti? Koliko je taj isti akter oštećen nepovratno?
Kako je lako zapravo ljubav i osjećaje svesti na politološke termine..ali nije jednako lako donijeti odluke o tome na koji način nositi se s određenim problemima koji se jave u trenucima osvješćivanja..
prilično je zajebano kad si u nazovi to sretnoj sadašnjij vezi, a kad vidiš bivšeg noge ti se odsijeku, srce počne malo jače i brže kucat, fokus s do tada strahovito zanimljivih tema nestane i raspline se u vihoru nekih čudnih nedefiniranih osjećaja..ali ja sam ga prebolila, ne želim više biti s njim - kažem sama sebi i frendici koja zbunjeno pogledava i mene i ljude oko mene..objašnjavam joj kako je ta priča gotova.. Ne, mi smo svoje prošli, ne bih više nikad mogla biti s njim - kažem, i ne znam koga više uvjeravam u to.
A sve do tog trenutka susreta,svaki atom mog tijela je uistinu bio uvjeren u to..je li to bilo samo zavaravanje ili su stvarno neke bivše ljubavi nemoguće za preboljeti?
Kaže mi frendica, ona je znala da je svog preboljela onog trenutka kada joj je postalo svejedno..suprotnost ljubavi nije mržnja, već ravnodušnost..
a što ako sam ravnodušna sve do našeg susreta? ako mi život sasvim savršeno funkcionira, organizirana sam i sretna sve dok mi nije u vidokrugu..kako to nazvati, definirati..buni li se moj razum ili duša kada ga vidi i zna da ga više nema..ili je to neki normalan osjećaj kada nakon nekog vremena sretneš osobu koja je prilično dugo vremena bio centar tvog života..možda bi se to na neki način moglo usporediti s osjećajem narkomana koji je već neko vrijeme "čist"..znaš da ne smiješ, da nije dobro za tebe i tvoju sadašnjost a kamo li budućnost..ali ipak se prepuštaš..posrneš, i uzmeš to što ti treba..za dobra stara vremena..samo još jednom..
vratiš se lošim starim navikama..i sljedeće jutro ti je žao..
kada prestaneš raditi iste greške s istom osobom? jer bez obzira što ti razum nalaže, osjećaji su nekad glasniji i bučniji..
i tu dolazimo do konačnog pitanja- konfliktnog područja razuma i duše, je li ono što želiš upravo ono što ti treba?
- 22:25 -
