imalo bi smisla kad bi imalo smisla

subota, 07.01.2012.

ŠTO JE TO DANAS GREŠAN MILOJE?!



Nije ovo seoski paroh no grešni Miloje Stevanović vas u čudu šta je Bogu zgrešio što ljubi ne samo bližnjega svoga, jer to čine i fariseji, no svakog božjeg stvora a Crkvi pravoslavnoj to nije po volji

Okrenu se godina od kako se grešni Miloje Stevanović, kao Sveti Georgije, trgovac iz unutrašnjosti Srbije, bori s aždahom. I nikako da je savlada. Uistinu, nije sva njegova zasluga, ali svakako mu je pripomoć što Crkva, zagledana u sebe, kao nevesta što je dugo čekala taj dan, i dalje koči uzbrdo.

A rekao bih, ako bih ponašanje Crkve preneo na realni teren, ne u sferu srca/religije, da je Crkva ljubomorna što je Miloje ozbiljno shvatio koncepciju hrišćanstva pa pomaže i one koje je Crkva do onomad prihvatala, hvalila, slavila. Dabome, reč je o monasima i episkopu, raščinjenom doduše, a to je posebna bajka, da na monaha siđe Sveti duh, što je valjda nekakav znak, neizbrisiv, pa Sveti(teljski) sinod objavi da je izabran episkop ili arhiepiskop. A onda, grom iz vedra neba, puj–pike ne važi. Pišmanio se Duh sveti.

Ma nije grešni Miloje uveden među crkvene velikodostojnike, ali, koliko odavde vidim, Miloju bi pre pristajali kruna i žezlo patrijarha i da usedne u patrijaršijski presto nego dvojici Irineja, ne jednome, no dvojici.


Miloju više liči da bude patrijarh no obojici Irineja

Nije Crkva još počela da prodaje /javno/ indulgencije, mada mi sve liči na to. Uistinu, tu i tamo, Crkva zažmuri, kad joj upadne trun u oko.

Možda nisam obavešten, a znam neke primere, što je i laicima jasno, da ako nema čoveka koji nije grešan, onda, vala, nema ni kaluđera, ni sveštenika, ni velikoshimnik ne ide u samoću zbog prevelike svetosti svoje, ne da svoju revnost trampi za blagost Gospodovu, koji će pomilovati grešne /a šta beše greh, kako se opisuje, kako odražava ne doznasmo/ već zarad dostojanija svojega, da se otrese grehova svojih /za koje ne znamo šta behu/.

Tako ja o tome, ako ko god, zna tačnije neka se kaže.


Grešni Miloje na apostolskom putovanju preko mora

A Miloje da bi bio grešan trebalo je da zgreši. Naravno, trebalo bi najpre da znamo šta je greh. I šta znači grešan biti. Za sada, samo je Crkvi dato (od koga, ne znamo) da odluči šta je krivo, šta grešno, šta Sotona misli, šta Bog smera, ko je na pravome putu, ko jeste pobožan, ko farisej. Sve Crkva zna. I Juda ko je. Isus je, kaže predanje, znao da će ga Juda izdati, ali je istrajao, kao da je želeo da bude raspet. Da li je normalno trpeti na krstu? Meni nije.

Crkvu čine ljudi. Kako je moguće da jedan čovek zna šta je dobro, a da ne zna šta je zlo, pa i više od toga: kako patrijarh, na priliku, ili Sinod, po prilici, zna šta je Bogu milo i pravo, a milioni drugih pojma nemaju.

Kada bi tako odista bilo, zar bi svatjejši patrijarh biran bio kao na vašaru – iz šešira. Posle, dabome, žešćeg lobiranja.

Elem, Crkvi je smetalo dok Miloje beše iskreni komunista. Verujem da joj je bilo krivo zato što nema Miloja u svom krilu. A kada ga je pridobila nije ga sačuvala, mada ga je zadojila (i time privukla) idejom hrišćanstva. Dok je davao SPC sve je bilo da bolje ne može (a više uvek!) ali kada je milosrđe, i blago svoje podelio s prognanim monasima i episkopom Artemijem, najednom zgreši Miloje i odbaci ga Crkva kao kužnog, kao da je on u Crkvi trgovao, kao da se on na udovu bacio kamenom.

Zato što nema greha, tako milog SPC, izopšten je.

Miloje sada traži pravdu na zemlji, umesto da okrene Crkvi leđa kao što je, uostalom, ona njemu. Nije više bitno ni ko je kriv, ko prav, ko dužan, ko ružan, Miloju prođe život dokazujući da je hrišćanin. Da ne pominem da je u toj Crkvi i manje veran i iskren, manje zaslužan bogougodnik, blažen pa i svetac postao. Ako. Tako treba.

Valjda.

Mi znamo ko je šta činio ali - ćutimo. Takvo je vreme, naš je omiljeni verbalni i (ne) moralni štit.


Miloje obilazi stećke znanih i neznanih, obnavlja ih, moli se, sveće pali, a crkva se moli da se u pravoslavlju najzad javi Toma Torkvemada pa da vidimo ćija majka crnu vunu prede

A Miloje, grešni, i dalje se bori za milost Crkve, za milost one koju je milošću svojom, milosrđem, ljubavlju toliko nadmašio da mu se nikada neće primaći.

U istrajnosti da dokaže da je nevin, čist, da zgrešio nije, da pripada ortodoksnom pravoslavlju, Miloje je snimio film. Propade čovek dokazujući, svedoci govore, prost svet ali i profesori Univerziteta, umalo ne rekoh Univerzuma, da je Miloje čado Gospodnje. Uzaman. Koga je briga. SPC će radije da se odrekne onoga što bi joj Miloje Grešni još dao, nego što će pristati da Miloje daje i drugima.



Zato je uzaman Milojev trud i trudoljubivost. Zaman je dao imanje, zgrade, zemlju, blago, mehanizaciju monasima da obdelavaju, a plod će njihov, Miloje pošteno platiti. Ali ti monasi nisu po volji irinejima, ni Artemijevom nasledniku. Nikome u SPC.

Crkva je zadovoljna, samo kada ona ima. Crkva je zadovoljna kada se samo njoj gura.

U međuvremenu sve je moćniji glas Crkve. U sve se meša kao margarin.

Više državno tužilaštvo u Podgorici najavilo je da će pokrenuti prekršajni postupak protiv sveštenika Mitropolije crnogorsko-primorske Nikodima (Bogosavljevića) zbog izjave da je "crnogorsku naciju stvorio đavo". Bogosavljević je spornu rečenicu izgovorio u nedelju u emisiji radija "Svetigora" odgovarajući na pitanja slušalaca kako se treba izjasniti na predstojećem popisu, a od sveštenikove izjave ogradila se Mitropolija crnogorsko primorska Srpske pravoslavne crkve (SPC).

"Pravoslavna crkva nikada ne može da blagosilja ono što nije stvorio Bog, a definitivno crnogorsku naciju nije stvorio bog nego je ona plod ljudskih sujeta i slabosti. Generalno tvorac crnogorske nacije je đavo", kazao je iguman manastira Dajbabe Nikodim (Bogosavljević) u radijskoj emisiji.

"Pravoslavna crkva nikada ne može da blagosilja ono što nije stvorio Bog, a definitivno crnogorsku naciju nije stvorio bog nego je ona plod ljudskih sujeta i slabosti. Generalno tvorac crnogorske nacije je đavo", kazao je iguman manastira Dajbabe Nikodim (Bogosavljević) u radijskoj emisiji.

Otkud takva jeretička misao igumanu koji se još baškari u krilu majčice SPC?!

Ima li grešni Miloje veze s tim? Naravno, ne. Ali, virus SPC zahvatio je i katoličku crkvu kano što se može videti iz pasaža koji sledi.

Katoličkog sveštenika u penziji Ivana Grubišića, koji je sa svojom nezavisnom listom osvojio dva mandata u Saboru Hrvatske, crkva je kaznila zbog prihvatanja mandata u parlamentu. Splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić je danas saopštio da su Grubišiću uskraćena ovlašćenja kao što su ispovedanje, propovedanje i slavljenje mise, a zabranjeno mu je nošenje svešteničkog odela.

Stvarno: kakve veze ima božićna ćurka na podvarku s Hristovim rođenjem. Mora da postoji neka tajna veza.

07.01.2012. u 16:45 • 0 KomentaraPrint#

petak, 25.03.2011.

NAOBLAČI LI SE, OSTAĆEŠ SAM



Stiže nam lepo upakovan idiotizam: između subote 26. i nedelje 27.3 ako nemate atomski kontrolisane satove moraćete onima kakve imate da udarite nokat! I, naravno, da promenite navike pre no što stigne listopad kada ćete opet morati da menjate biološki ritam.

Predsednik Rusije Dmitrij Medvedev (poslaću mu depešu podrške) početkom februara 2011. pametno je prelomio: da u svojoj zemlji ukine letnje i zimsko računanje vremena. Rusija će 27. marta pomeriti sat unapred kao i u ostatku Evrope, ali na jesen neće vratiti vreme unatrag, kao što čine ostale evropske države. Francuska, koja je bila vatreni pobornik ideje da postoje letnje i zimsko vreme, sada se s isto toliko žara bori protiv takve budalaštine.

Proteklo je više od četrdeset vekova od časa kada je čovek počeo da prati trošenje vremena. Toliko je star i zanat izrade sunčanih satova. Iskonski merioci vremena behu sunčani i mesečevi, zvezdani, vodeni, vatreni, peščani i drugi zadivljujuće domišljato izvedeni satovi. Onog časa kada je čovek utvrdio nešto što je danas nesporno – da se dužina i smer senke menjaju s protokom vremena – počelo je zlatno doba sunčanih satova. Nekad neophodni, sunčani satovi su danas retki do čuđenja, ali, za znalce istorije hronosa i prolaznosti – dragoceni. Najstariji, poznati, zapis o sunčanim satovima je – gde bi drugde – u Bibliji, u 20. glavi Knjige o carevima, ali nalazi staroegipatskih sunčanih satova iz 13. i 15. veka pre naše ere, stvarno vreme nastanka pomeraju u mnogo dublju prošlost od biblijskog pomena.

Kalugerosi ne mare za prolaznost: sunčani sat u Studenici

Ma kako izgledao jednostavan sunčani sat izaziva divljenje jer je silno znanje matematičara i astronoma ugrađeno u prividnu jednostavnost. To potvrđuje i početkom 16. veka uvođenje predmeta o sunčanicima, kao deo matematičkih studija, na univerzitetima u Vitembergu, Tibingenu, Pragu i Gracu. Osim dnevnog vremena sunčanici isprva pokazuju letnji i zimski solsticij, kasnije i tako profane i narcisoidne podatke poput položaja zodijaka, a zaboravnog vlasnika može da podseti i na rođendan. Šta će savremeni sunčani sat pokazati zavisi od umešnosti i znanja graditelja i mašte naručioca.

Gruba podela sunčanika je na vertikalne i horizontalne. Obično se zaboravlja na prenosive sunčane časovnike. Zanimljivi su i stepenišni sunčanici kod kojih pri izlasku Sunca senka pada na rub gornjeg stepenika, pa postpuno opada da u podne nestane. Popodne se senka pojavi u donjem delu zapadnog stepeništa, odatle raste, da pri zalasku Sunca dotakne ivicu gornjeg stepenika.

Sunčanici su doživeli zlatno doba kada su počeli da se nose kao privesci. Praćenje mode, eto, nije dosetka savremenog potrošačkog društva. Indijski hodočasnici nosili su u Benares ašade, drvene sunčanike: osmostrani štap od 160 santimetara s urezanom skalom. Doznati koliko je sati nije bilo moguće jednostavnim, ovlašnim, pogledom na sat, ma šta to značilo: bilo je neophodno znanje geografske širine.

Seljački sunčani sat je primitivan način da putnik dozna okvirni čas: levu ruku onaj znatiželjnik što do vremena drži okrene dlanom prema gore; palac je pokazivač senke. Dužina senke, u odnosu na ostale prste, označava trenutni čas.

Sunčanik u Valjevu

U Srbiji, koja najmanje drži do sunčanika kao da je modna ludost, pa ide tako daleko da već podignute poruši, gotovo na prste jedne ruke mogu se nabrojati gradovi sa sunčanim satovima: Zemun, Kraljevo (sat na obdaništu pokazuje kada će roditelji doći po decu), Sombor, Valjevo (podseća na rođendane Desanke Maksimović, Nikole Tesle, Milutina Milankovića i Jovana Cvijića), Prokuplje, manastir Studenica (najstariji kod Južnih Slovena, 12. vek) i Tronoša.

Pre neku godinu je u drevnom Smederevu izgrađen ogroman, asketski, trg: nikome nije palo na um da bi jedan sunčani sat, uz minimalno ulaganje, kad već nigde nema hlada ni koliko od palidrvca, doneo mnogo zadovoljstva i udahnuo dušu tom prostoru. Ponekad se zaboravimo, omalovažavamo lepotu, mudrost pa i smišljeni hedonizam renesase.

Sam svoj hronometar u Virovitici

Pesnici su pevali o sunčanim satovima. Latini su im posvetili mnoge mudre krilatice i igre reči; savremenici ih omalovažavaju. Na gradskoj većnici u Lajpcigu poruka na sunčanom satu je Mors certa, hora mortis incerta (Smrt jer izvesna, smrtni čas neizvestan) što je prvi stih 75. Mikelanđelovog soneta. Na sunčaniku jedne bolnice čitamo Afflictis lentae horae (Bolesnicima vreme teče sporo), mada ni poruka Vulnerant omnes, ultima necat (Svi ranjavaju, poslednji ubija) nije optimistična. Brojim samo vedre časove (Horas non numero nisi serenas) poverava prolazniku tekst na sunčanom satu u Jardin des Plantes u Parizu a i naslov ovog teksta pozajmljen je od sunčanika.

Sunčanik u Prokuplju

Sunčani satovi su uvek atraktivni pa je takav, vertikalni, na zgradi Sokolane u Prokuplju napravljen na inicijativu nevladine organizacije Magelanov oblak. Izgradili su ga profesor Milutin Tadić (čuven po kursevima matematičke geografije), apsolvent geografije Aleksandar Simonović i postdiplomac astronomije Aleksandar Valjarević uz podršku Vlade Jovanovića, direktora Direkcije za izgradnju Prokuplja.

Pored sata ispisana je severna geografska širina i istočna geografska dužina Prokuplja, a tačka merenja je crkva Svetog Prokopija; svetac je zaštitnik grada.

Profesor Tadić je za sunčanik dobavio indijske brojke iz Amerike. Garancija za svaki sunčani sat, nemog brojača vremena, jeste pet milijardi godina kada će, računa se, Sunce početi da gubi energiju.

Volim sunčane časovnike zato što im ne možete zapovedati kako da računaju vreme. Nema letnjeg i zimskog računanja, nema kerefeka: vreme je jedno, ćudi je nebrojeno. A budalama se broj ne zna. I kao što, tvrde, da je rekao Ajnštajn: kosmos i glupost su bezgranični. I, vele, dodao je: za glupost sam siguran. To dokazuje i dvojako računanje vremena.

Kada bi imalo smisla imati dvostruke aršine za računanje vremena to bi svaki petao znao i po tome se ravnao.



Petao obično drži zatvorene oči kada peva, ali kako će sada: ako zažmuri podmetnuće mu pesmu o vremenu

25.03.2011. u 17:09 • 1 KomentaraPrint#

utorak, 22.03.2011.

KO SU UBICE



Armija eksperata raznih oblasti, pre svih sociologije, psihologije i psihijatrije, propadoše objašnjavajući da je čovek društveno biće. Moguće, ne branim, što bi rekle lale. Nisam, za ovo malo života, stekao utisak da je čovek nepretvorno pozitivno biće. Svakako, znam da prema retkima koji istinski vole životinje i skloni su empatiji (podrazumeva se i ljudima) okruženje nije naklonjeno. Pri tom se zaboravlja da je čovek, ako to nije kontradiktorno, samoživo biće. Razume se da se to objašnjava (životinjskim!) nagonom za samoodržanjem.

Kontra svih tih učenih glava držim da nagon za samoodržanjem ne može da pravda ljudski rod zbog bezosećajnosti, surovosti, pritajene krvoločnosti, agresivnosti, podlosti.

Danima selektujem jednu fotografiju i učitavam je. Ugrožavam vlastitu emotivnu ravnotežu. Urušavam se. To što činim – svestan sam – destruktivno je, razara me: ubija me legenda ispod fotografije.

Morao sam legendu da odstranim da bih se, mada znam pozadinu, bar malo stabilizovao.

Imam, zapravo, negde u kompjuteru, legendu fotografije za slučaj da zatreba ali ne, nije mi potrebno tako nešto destruktivno. Dovoljno je što gledam tu fotografiju kao opčinjen i, bezrezervno na strani sam psa, kojeg vlasnik ostavlja dok autor fotografije čovekov gest opravdava situacijom, položajem, ratnim dejstvima, spasava glavu. Da, spasava glavu i šta još čini – ostavlja najboljeg, odista vernog prijatelja.

Mnogi bi policajac mogao da ispriča brojne priče u kojima je pas poginuo na zadatku spasavajući svog vodiča!

I šta još čini taj bezimeni, bezlični Rus – možda će kamion kod prvog zavijutka uleteti u neprijateljsku vatru, možda će svi izginuti – što ne želim, ali lakše bi mi bilo da je čovek poveo svog psa. Ako u potrazi za sigurnošću pogine vlasnik psa, neka pogine i njegov pas, njegov prijatelj, onaj koji ga je čuvao od svakog neprijatelja, ne čineći razliku, ne prezajući da izgubi život.

To što čovek iz kamiona, iz pretpostavljene bezbednosti, pruža ruku psu, oprašta se od njega, svestan da se više nikada neće videti, potez je ne samo slika surovosti, bezdušnosti, već i kukavičluka, samoživosti, prokletog samoodržanja.

Možda će čovek preživeti, ali šta će biti s njegovim psom? Šta će biti s onim koji se privio uz tog bednog čoveka nadajući se uzajamnom pomaganju, poverenju, zajedničkoj borbi da se preživi? Ovo nije pitanje već krik!

U mom bliskom okruženju dva događaja, dve nesreće dobile su epilog na sudu. U oba slučaja pas je konačni gubitnik.

U prvom slučaju ministar policije je doživeo težak saobraćajni udes: službeno vozilo je na auto–putu oko ponoći naletelo na psa. Bilo bi gore da vozilo nije bilo blindirano, ali uprkos toj činjenici ministar se sporo, dugo i teško oporavlja. Ministar nije teretio vozača, sud ga je oslobodio. To je u redu. Zakon dozvoljava vozaču da vozi brzinom koju može vozilo da postigne, a da ne ugrozi VIP putnika. U drugom slučaju vlasnik je nahuškao dresiranog neslužbenog rotvajlera da napadne čoveka. Epilog je: napadnuti je umro od 67 rana. Dodajem: ubica je čovek, ne pas. Ubica je potom odeću ubijenog spalio, leš odneo desetak kilomeara dalje, bacio u urušeni bunar na poznatoj parceli i – u bunar bacio i psa koji je čuvao tu parcelu. Zašto?!

Mnogo je pitanja!

Otkud pas na auto–putu?! Prethodnog dana vlasnik ga je isterao iz dvorišta jer više nije mogao da ga izdržava. To je službena beleška i službena. Rotvajler je naknadno službeno ubijen.

U oba slučaja, nezavisno od mudrog i upornog ćutanja silnih udruženja za zaštitu životinja, pitao sam sudije koje su presudile: ko će odgovarati što su ubijena dva psa.

Ne mogu da opišem koliko su se sudije iznenadile pitanju!

Prvi pas je ubijen jer ga se vlasnik, društveno itd biće, odrekao, neodgovorno ga izbacivši na drum. Bivši vlasnik je poznat.

Drugi je ubjen zato što je izvršavao komande za koje je bio obučen. Bivši vlasnik je poznat.

I na fotografiji uz ovaj blog, poznat je vlasnik psa ostavljenog u gradu Gorki. Eno ga, sedi u kamionu koji će ga odvesti na sigurno – pruža šapu psu.



22.03.2011. u 08:59 • 0 KomentaraPrint#

subota, 19.03.2011.

SRBIJA JURI SVOJ REP


Srpsko pravosuđe ne može da kaže da nije imalo primere kako civilizovane zemlje reaguju na divljanje raznih ekstremisitičkih, ksenofobičnih, rasističkih i fašisoidnih navijačkih hordi na stadionima i kako se primenom zakona, pa ako je potrebno i njihovom promenom disciplinuje agresivnost nasilnika. Srbija je imala i ličnih primera koji su nas u svetu svrstali u red divljaka. Pouke nisu postale jasne.


Najsvežiji, užasavajući, blago je reći upozoravajući primer je ubistvo u Beogradu francuskog navijača Brisa Tatona. Koračnica onih koji podržavaju takvo divljanje ili su ubili nedužnog Francuza: Bris Taton, Bris Taton nek ga bude sram, mi ga nismo ubili skočio je SAM, jasno poručuje onima koji ne žele da čuju – na tom se slučaju neće završiti. Uostalom, nije njime ni počelo. Treba li sam ministar policije da plati glavom postupke neiživljenih navijačkih nezadovoljnika da bi se štogod promenilo u odnosu pravosuđa, u odnosu zemlje, u odnosu svakog pojedinca prema nasilju. Kao da je malo što trpimo nasilje, slepilo i smotanost vlasti?

U slučaju ubistva navijača pravosuđe je otišlo u drugu krajnost, a svakako je reagovalo i presudilo udvorički, zastrašeno, podrepaški, vazalski. Da ne bude zabune: mislim da su kazne u slučaju ubistva Brisa Tatona prave, ali one su bile samo za tu priliku, za jednokratnu upotrebu. Taj se film više neće prikazivati u našim sudovima.

Posle godinu dana kilavljenja Ustavni sud je odbacio zahtev tužilaštva da se procesuiraju ili zabrane, obratite pažnju, ekstremne navijačke podgrupe! Predsednik Ustavnog suda Srbije ne treba da čeka da ga smene, trebalo je da, ako je odluka doneta pod pritiskom, a on častan čovek, da se ubije.

Jedna od prepreka za ukidanje ekstremnih navijačkih podgrupa je što se ne može ukinuti ono što nije registrovano, a što nije registrovano – ne postoji. Ako imate u garaži ili nasred dvorišta neregistrovani auto, kamion, bager, rovokopač, utovarivač, vi ga u stvari nemate, ne postoji. Zakon je zakon. Samo što kod nas zakon ništa ne znači. Sad ga ima, sad ga nema.

Zamalo pa je mogao sud da oslobodi one koje je okrivio za smrt Brisa Tatona. On je mrtav, dakle takav više, kao čovek, ne postoji. Kako neko može biti kriv za ubistvo pre nego što se dogodi, a kad se dogodi, zakon je jasan, ili tumačenje, svejedno, nema ga, ne postoji. Praktično: nema (ne)dela, nema kazne.

Dragiša Slijepčević, kada je sudija izvestilac, tvrdi da se mogu ukinuti i neregistrovane grupe, kada govori sa pozicije redsednika Ustavnog suda onda tvrdi suprotno. Baš dosledno, nema zbora.

Sada je jasno zašto je državna blagajna prazna: znatan deo ljudi bavi se nekim obrtom, proizvodnjom, prodajom, preprodajom, uslugama, nije važno čime , a neregularno, bez prijave. Kako onda takvoga kazniti što izbegava da plati dažbine državi, ma zvale se te dažbine krvarina, drumarina, stanarina, firmarina,porez ili bilo kako, kad nema prijavljenu firmu. Ne postoji, kratko rečeno.

Ergo, Brisa Tatona, ako je postojao, ubio je neko nepostojeći, neregistrovani ubica. Ipak, osuđeni su vođa Alkatraza Đorđe Prelić, i njegov saborac Ljuba Marković pa vođa podgrupe Irudićibili Ivan Grković... U Italiji je bez mnogo mudrovanja osuđen vođa navijača Ivan Bogdanov.

A mi u Srbji čekamo da neki klub zbog navijača bude osuđen na takvu globu da ćemo pasti u dužničko ropstvo dok isplatimo kaznu.

Ako sledim logiku Ustavnog suda da se neregistrovane grupe ne mogu ukinuti, kako je moguće da se Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi (CPC) ne izda dozvola da gradi crkvu u Srbiji na osnovu toga što nije registrovana. Pa, ako nije registrovana, kaže Ustavni sud, onda ne postoji. A ne može da se registruje jer je u Srbiji SPC monopolistička religija. Državna, tako reći, u sekularnoj državi. I tako u nedogled.



19.03.2011. u 23:58 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 14.03.2011.

NAPREDNJACI ŽURE U MESTU!


Brže naprednjaci, brže! Pokušajte unazad da idete!!!

Pokretne stepenice zbunile su grupu naprednih nazadnjaka koji sve vreme trajanja snimka ne shvataju da neće daleko stići ako nastave da idu u kontra smeru kretanja stepenica. Oni, uistinu, ne mogu da shvate da stepenice mogu da se kreću na gore i na dole, dok oni mogu da idu samo nagore.

Situacija je do te mere neverovatna da ni povici, podsmeh, zvižduci i uputstva nešto iskusnijih ili opreznijih naprednjaka nisu narušile stameni optimizam i tvrdoglavost naprednjaka u trudoljubivom pokušaju penjanja pokretnim stepenicama.

Akteri epizode na stepenicama koje se kreću u suprotnom smeru od nauma naprednjaka, članovi su i simpatizeri Srpske naprednjačke stranke (SNS) koji su pošli da navijaju za vođe stranke. To je najmlađa stranka u Srbiji (čine je pretežno bivši radikali) pa epizoda sa stepenicama slikovito otkriva stranački IQ.

Vreme je da se za prijem u bilo koju stranku, posebno za preletače, uvede najviši stepen provere moralno– političke podobnosti i sposobnosti rasuđivanja: korišćenje pokretnih stepenica.

Verovatno tako nešto do sada nije uvedeno jer problem smera pokretnih stepenica je zapravo nerešiv za određenu populaciju.

14.03.2011. u 04:27 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 13.03.2011.

KAKO POMOĆI BLOGERIMA



Ima stvari koje razumem i podržavam, stvari koje razumem i ne podržavam i, naravno, stvari koje ne razumem i o kojima se ne izjašnjavam – niti podržavam, niti sam protiv, jednostavno, ne razumem šta se njima hoće.

U ovom času kada je Japan pogođen najvećom katastrofom koja ga je zadesila u dugom postojanju i, ma kako to bila bogata zemlja, neophodna joj je pomoć, materijalna i u ljudstvu, mada ni moralna nije suvišna, ali treba da bude dobro promišljena da se ne izvrgne u suprotnost.

Blogeri B92 došli su na genijalnu ideju da se samoreklamiraju krijući se iza tzv. brige i saosećanja s narodom Japana. To je u tako neprimerenom času smišljeno da ne mogu da verujem.

Ti nenadmašni majstori narcizma i samoreklamerstva nešto su načuli o origamiju, koji su koliko juče brkali sa origanom, ako su i za taj začin čuli, a već danas pozivaju građane da se okupe i načine hiljadu ždralova od papira koji će iskazati sve saosećanje blogera i verovatno građana Srbije s Japanom.

Neverovatno je dokle ide ljudska glupost i samoživost. Neću da verujem, ali ne mogu da trpim.

Prokupčani su od svoje sirotinje uputili su narodu Japana 10.000 dolara, a blogeri B92 ni zrnce pameti nisu utrošili da bi se setili ičeg iole normalnog čime bi podstakli Srbe da im se pridruže u pomoći unesrećenom Japanu.

Blogeri B92 organizovaće u Beogradu (to je, ako vam još niko nije rekao centar sveta, a Srbiji Jerusalim, Carigrad, Vatikan, Meka i Medina zajedno) akciju pravljenja 1.000 papirnih ždralova, kao čin tradicionalne molitve za uspešno savladavanje prepreka i boljitak prijateljskom japanskom narodu, javili su mediji.

Grupa građana koji u neverovatno velikom broju slučajeva nemaju pojma o molitvi, kako se čita, šta se od nje očekuje, kome se moli, kakva je i u čemu je moć molitve itd i tsl sada pozivaju sve zainteresovane kao da bi se nezainteresovani (bez obzira u čemu je) odazvali u crvenim ili belim majicama kako bi svojim telima formirali japansku zastavuI? Hoće li mali Japanci manje patiti za svojim roditeljima i porodicama, familijama, ako neko u Srbiji obuče belu ili crvenu majicu i nekako formira japansku zastavu. Hoće li im, makar ovolišno, biti lakše?!?!


Naravno da znam koji je motiv organizatora, ali makoliko se trudio ne vidim da iole čine pomoć ljudima koji su ostali bez porodica, dece, roditelja, koji su preživeli traumatične čase i koji su i dalje, u mnogim slučajevima, bez ičega pa i ikoga svog, bez krova, dezorijentisani, satrti.

Samo su blogeri kano klisurine, posebna priča: pozivaju gradjane Srbije da dođu u što većem broju i naprave ždralove od papira koji simbolizuju nadu za život i opstanak a koji će biti uručeni ambasadoru Japana Topiju Cunozakaju.

Uspeh je kosmičkih razmera ako koji Srbin zna šta je ždral, gde živi, šta jede, kako se razmnožava, tek li će umeti da ga stilizovanog načini od papira. Uzgred, za origami je potreban poseban papir koji jedva da se može u Srbiji kupiti; u Japanu ga proizvode specijalizovane fabrike u raznim nivoima kvaliteta, strukture i boje.

Ambasador Japana je fin, decentan gospodin koji će uljudno primiti ždralove što ih sprčkaju zainteresovani građani ali ljudi moji to nije pomoć nesrećnom Japanu, to je izrugivanje.

Hiljadu ždralova, prema japanskim običajima i verovanju, pravila su deca stradala od radijacije atomske bombe. Bio je to očajnički pokušaj da se deci oboleloj od posledica radijacije pomogne tako što će verujući da će ozdraviti biti zaokupljena pravljenjem papirnatih ždralova a ne bolom, upropašćenim detinjstvom.

Pravljenje origami figura u Japanu ozbiljno, makar kroz igru, uči se u školama, na umetničkim akademijama postoje odseci za origami, za ručni pravljeni papir kojim će se kasnije kreirati figure od jednostavnih do beskrajno složenih za koje je potrebno solidno znanje matematike, mogućnost proračunavanja izgleda figure, arhitekture figura (u slučaju kurigrami konstrukcija) a blogeri su kao žaba iz basne.


U Crnoj Gori na jugositočnim padinama Komova, u opštini Andrijevica postoji seoce Japan. Nevladina organizacija Japan-Japan, koja okuplja meštane podkomovskog sela, uputila je pismo ambasadi Japana u Beogradu, koja pokriva i Crnu Goru, u kome je izraženo duboko žaljenje zbog katastrofe koja je zadesila japanski narod.

To je civilizovani vid izražavanja saosećanja i zajedništva. Blogeri B92 ne vide ništa osim samoljublja.

Vlade Crne Gore je, pored državne pomoći Japanu, uputila u ime sela Japan 10.000 evra potpore. Meštani sela Japan su pripravni da i sami daju obol pomoći Zemlji izlazećeg Sunca time što bi prihvatili na oporavak nekoliko deteta školskog uzrasta. To je istinska pomoć, a ne prenemaganje neukim upražnjavanjem origamija. Origami figure se prave u dokolici, a ne kada treba zasukati rukave, pomoći ljudima u nevolji. Najzad, origami je veština, ako sam jasan.

Azijski i crnogorski Japan zbližili su se u jesen 2008. kada je japanski nerezidencijalni ambasador u Crnoj Gori Tadaši Nagai posetio podkomovski Japan. Od tada, na ulazu u selo, stoji bilingvalna tabla s imenom mesta: drugi jezik je japanski.

Meštani su Nagaia dočekali, kako priliči, šljivom i priganicama s medom, a on im je darovao knjige o Japanu. Bio je zadivljen kada ga je Crnogorka Maja Vojvodić, poreklom sa Komova, pozdravila na besprekornom japanskom jeziku.

Blogeri B92 mogli bi, za promenu, bar da se postide. I da štogod nauče.


Za početak neka vežbaju pravljenje origami ždrala.

13.03.2011. u 16:20 • 0 KomentaraPrint#

subota, 12.03.2011.

8x4

Na godišnjicu ubistva Zorana Đinđića DS je upriličila diljem zemlje Srbije pomen. S najboljom namerom i lošim treningom. Koliko onomad u Valjevu je suđeno čoveku koji je na internet stranici napisao da su Đinđu ubili njegovi. E, sad ja sam neuk i ne znam koji su ga ubili, i čiji su koji, ali nešto ne vidim da se daleko otišlo s otkrivanjem počinioca. Možda njegovi ne dopuštaju da se otkriju njegovi. Ali, to nije tema ovog bloga no, na početku, pomen.

A na pomenu sjaj i beda stranačkog života. Ni Akademija nauka nije što smo mislili u mladosti da jeste, pa što bi bile stranke iznad Akademije koja je ostala bez kriterija.

Poznavao sam Đinđića. Ne tako dobro kao ovi što sada pišu memoare (ne koriste sva slova!) s posebnim osvrtom o tome šta su, u datom trenutku, epohalno nedotupavo rekli Đinđi (ako su ikada išta) i kako im je oćutao, onaj što je - kada im ni brkovi nisu štrčali iz trica - morao da ide iz zemlje da bi sačuvao integritet. O glavi da ne govorim.

Urbane legende po definiciji se uvećavaju, množe, vetar ih raznosi, mediji, štogod. Ništa neobično. Svaka stranka koja dođe u Srbiji na vlast najednom ima više osnivača nego članova.

Znam jednog profesora, ako se lažno ne predstavlja, koji i dandanji priča kako je poginuo na Sutjesci dok je štitio odstupnicu Savi Kovačeviću. Pa kad takva priča prolazi, što ne bi i sve ostalo.

Znao sam Đinđića sa studija; izbegavam da to pominjem da sveznalice ne kažu: gde baš on da ga zna! Ali, i to je nebitno. Pa šta je bitno, čujem kako neko viče iz pustinje. Bitno je, gospodine moj, ili samo moj, da Zoran Đinđić nije tako nešto zaslužio.

Niti je hteo da ima pomen, niti je mislio da će doći vreme kada će neki likovi da tapšu na pomenu (ma bio i takav kakav je bio) samo fali da punjene lepotice viču vau, još manje je Đinđić verovao da će doći vreme (prebrzo!) da ko gleda pomen pocrveni umesto onih koji tapšu s ustima od uva do uva.

Dakle, omladinke i omladinci, puni sebe, napuhani, zalutali, nabeđeni simpatizeri (šta ćete – besposlica, sila boga ne moli), članovi, prvoborci, osnivači iliti zvanično pročitano beogradske stranke opštinskog odbora Palilula (!!!) citiraće izjave i poruke doktora Zorana Đinđića. Pa, pozivam Slađanu Zdravković da prva nastupi (samo dok namesti šnalu i isturi prsa) i – kod šeste sekunde mlada, lepa, pametna i sl. reče eeeee, zasmeja se, štucnu, dobi aplauz kao da je sve u najboljem redu, tako treba, pokuša još jednom s manjim uspehom i štuče među retke postrojene članove gradskog odbora da prelomi pametno


Voditeljka: Hvala vam na pažnji puno. Uživajte u liku i delu doktora Zorana Đinđića!

Šta to mladunica reče: Uživajte u smrti Zorana Đinđića!?!

Pošto tu nije kraj, odbijam dalje prepričavanje. Prosudite sami u celini i celosti. Obratite pažnju zašto je samouvereno došao Dalibor Damjanović koji se sapleo u trećoj sekundi.

Imajate razumevanja, nije lako omladincima koji u vokabularu imaju osam i po reči i nisu ni strip dočitali, a od njih se zahteva bez razloga da izgovore napamet jednu rečenicu s vrućim krompirom u ustima. Pa to ni njihiovi idoli na Farmi i Dvoru udruženim snagama ne mogu da izvedu.

Predsednik Boris Tadić je pravi lik. Mnogo je obećao i sva obećanja je održao: da pomogne našoj omladini da nas izvede na pravi put. Nije lako naučiti rečenicu, jednu, jednu i po, ali ima i težih zadataka za treći nivo.


Ih, obećavao je Boris, obećavao

Evo trećeg nivoa, posebno je koncipiran za ponosne plavuše iz Požarevca (sve osobito u Srbiju stiže iz Požarevca) kojima je tablica množenja poslednja briga u životu. Važni su silikonski podupirači i napuhavanje zabluda da su sada lepotice. Nisu sise ono što treba dopuniti, ali glava svakako jeste. Hitno, ako nije kasno. Zato je 8x4 pristupna beseda za Akademiju nauka. S dobijenim rezultatom od 26 vlasnica veštačkih sisa doživotni je predsednik Mense.

Lako je nakačiti silikonske sise i biti članica šupljoglavih aveti tzv umjetnih samozvanih lepotica. Pogledajte, makar se složili sa mnom.

Ja sam se već predstavila: 8x4=26!

E pa neko toliku neukost i primitivnost mora da prekrati. Opet je to učinila plavuša, ali s mudima kao japanska lubenica, dobrim prsima i kratkim fitiljem. Bravo sestro! Znam da jedna lasta ne može da popravi plavušama skor, ali ti, očigledno, nisi prava plava.

Jeste publika koja svašta ume, ništa ne razume, uspela da te izbaci iz osetljive ravnoteže, i jesi se uzdržavala do pucanja - znam kako ti je - ali sve ima granicu. Ako zatreba i gde treba svedočiću sestro da si bila maksimalno trpeljiva i da te takva publika ne zaslužuje. Ali, bar si im rekla! I neka si, vala.

Sestro, ako ti zatreba telegram podrške, samo zovi!

12.03.2011. u 16:37 • 0 KomentaraPrint#

petak, 11.03.2011.

SRBI IŠTU VOŽDA

Ne znam šta je, ali neki vrag jeste. Da li se to Srbi bore s kompleksima, ili ih neka druga muka zgrabila tek ako Hrvati imaju Seve Nacionale, odmah moraju i Srbi da skarabudže Cecu Nacionale. Ako Hrvati imaju emisiju Latinica, eto ti Srba s kopijom: Ćirilica. Bar da je vodi Jovan Ćirilov pa bi imalo bar malo smisla, ovako je kao parodija.

Vidim da je Seve napućila usne i da je Ceca za prsa ispred!

Za sad vodimo.

Kad Hrvati krenu s novogovorom, eto ti Srba s rodnom ravnopravnošću: lovkinja, borkinja, andragoginja, dopisnica (za razliku od razglednice: dopisnikinja), potpukovnikinja (ili –ica, još nije utvrđeno).

Ne znam brate, o čemu govore kada Srbi kažu da im je srpski jezik maternji.

Znam, samo, da majke tih novih oratora i mislioca ne govore istim jezikom sa potomstvom.

Ako Severini neko digne disk s Lukićem, eto ti Suzane Mančić: dva puta joj maznu istu epizodu. Prosto čoveku dođe žao onolikih suza po medijima.

Izvesno je da Srbi pate što im se istorija banalizovala, nema više vođa, div–junaka, najvećih sinova (naroda i narodnosti). Sve se ispostilo, istanjilo, isprofanisalo.

I kad nešto imaju ne umeju da sačuvaju. Ubiše Ćuruviju. Ubiše Đinđića. Koliko vidim odavde, polomiše se da nađu Arkanove ubice. I treba. Svako da odgovara za nedela. Ali, da pitam, šta bi s ubicama pomenutog novinara i pomenutog predsednika. I nepomenutih.

Nikom ništa.

Na Avalu više ne idu delegacije. Zaboravili neznanog junka. Zaboravili i znane, neće li neznane. Mora da ih neka druga briga mori.

Problem je s prevozom i kloniranjem: da li da idu u Kuću cveća, ili u avliju Mire Marković.

Ali, koprcaju se. Eto, pre nekoliko dana na jedno niško ćoše odneše omladinci nekoliko cvetića; lepo, prirodno, maleni aranžman, skromno društvo: skromni mladi De eS ovci. Poletarci. Niti znaju jezik, niti im je potreban. Oni bi na svakom jeziku govorili nerazumljivo i nerazumno.

Samo prate trend i brend. Do jaja. Mrak. Super. Kuliraju. Ej! Guru nam ga! Guru im ga.

Đinđić je, na žalost Nišlija, ubijen u Beogradu. Pa čekaj, ne može to tako. Imamo u Nišu Ćele kulu s lobanjama srpskih ratnika. Ako je još tamo. Jesmo je zapustili, ali druga su vremena. Druge tendencije. Ona je demode. Potrebne su nam druge ikone da se održimo.

Dobro. Evo vam Bulevar Dr Zorana Đinđića. Uistinu, nisam znao da se Zoran Đinđić zvao kao Kinez: Dr. Video sam da po Srbiji ima i škola koje zovu Dr Jovan Cvijić. Dakle, u Srbiji nije, kao što bi se moglo pomisliti, ime Dr retko. Možda je i to uticaj nadmetanja sa Hrvatima: Dr Oetker, zar ne?

Ne znam da li se Bulevar Dr Zorana Đinđića nastavlja na Bulevar Kralja Romske Muzike Dr Šabana Bajramovića. U Nišu, jakako!

A nije, čini mi se, retko ni da mladi odnesu pregršt cveća na ćoše. Recimo na ćoše Bulevara Dr Zorana Đinđića. Na godišnjicu. U Nišu. Iznad imena bulevara stajala je – tvrde obavešteni omladinci, a u policiji negiraju – spomen ploča. Što na tom mestu, zna samo onaj ko je tako odlučio. Nebitno u ovom času. Ali, ljudiii mojiiiii, što bi rekao Mladen, gde je spomen ploča?! Da nije premeštena u Beograd!?!

A kad smo prošle godine cveće stavljali isto ovako bila je ploča, vidim da je nema, pa sam malo pravo da vam kažem iznenađen ovaaaj zbog toga tako da ćemo videti ispitati razloge zbog čega je ona skinula skinuta i KAKO JE SKINUTA (beseda predsednika omladine DS Niš).



I pored toliko godina i dalje osećamo tužnu prazninu u glavama!

11.03.2011. u 12:01 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 10.03.2011.

ŠTA ĆEŠ OVDE?!



Izgleda da gubim korak s vremenom. Govorili su nam da smo svi jednaki. Naravno, to je proklamovao i Ustav, dakle tačno je, osim kada nije tačno. To otvara neke dileme, posebno kada se sudarimo s činjenicom da postoje ljudi koji su imuni na sve osim na bolest i smrt. Tako da ima nade; vremenom će postati jednaki sa smrtnima.

Biće mi i dalje nejasno: kako je moguće da jedna budala ima imunitet, niko ne sme popreko da je pogleda, a druga budala nema imunitet i može svako da se na takvoga ostrvi.

Naravno, prva budala iz priče je poslanik, tzv narodni, druga je običan čovek, tzv čovek iz naroda. Poslanici su s Marsa, obični ljudi iz p.m. Žene, poslanici, u Srbiji, takođe su s Marsa.

U Indiji bi mnogi običan čovek pripadao kasti nedodirljivih, ali nipošto imunih, u Srbiji je nedodirljiv svaki poslanički buzdovan, naročito oni koje su drugovi u osnovnoj školi odlikovali egzotičnim neobično tačnim nadimcima iz životinjskog carstva. Takvi su sada, pretežno, predstavnici naroda u Skupštini.

Ne znam, ali mogu da pretpostavim, pa i zamislim kako bi se presamitio kontrolor u gradskom prevozu kad bi kojim neverovatnim slučajem natrčao na narodnog poslanika, bez karte, razume se. Najpre – mislim da se svakojake beneficije poslanicima podrazumevaju pa i vožnja za džabaka – situacija je nemoguća: poslanici imaju dodatak na odvojeni život (od naroda), imaju gratis hotelsku kost i konak, ako baš luduju za gradskim prevozom (da oslušnu narod) besplatnu teleportaciju, tako da nema teorije da kontrolor zatekne poslanika u prevozu pa je nezamisliva misija da bi se takav švercovao. A kada bi se desilo nedesivo, pošto je to prekršaj za koji nije prevdiđena višegodišnja robija, pozvao bi se na imunitet. To je rampa za pristup poslaniku.

Ne treba zanemariti činjenicu: poslaniku je pasoš – potpis. Što god mu se prohte: potpiše, što je dokaz da priznaje trošak, a ima ko će to da plati. Jasno.


Zato sada roditelji traže da njihovi potomci bezuslovno upišu koju hoće školu bez provere znanja. Ko je, recimo, proveravao psihičku sposobnost budućih poslanika. Niko. I šta im fali: ništa sem – mozga. Što bi pred decu stavljali prepreke poput prijemnog i slične gluposti. Omogućimo im da napeduju. Možda bi najcelishodnije bilo da se škole ukinu.

Mada, ima i racionalnih tendencija.

U dnevnim novinama baš gledam kako dreči reklama: Šta ćeš ovde? Završi Megatrend i – pali!

Setih se mog prijatelja. Nije mogao krajem prošlog veka da se oženi krasnom Slovakinjom jer je tadašnja Češkoslovačka nepopustljivo tražila da đuvegija prvo plati što je država uložila u školovanje te lepotice, a posle neka je vodi kud ih noge nose.

Poželjno je pre no što otadžbini okrenu leđa da se domognu poslaničkog mandata i imuniteta. Prvo će im omogućiti da se ekonomski osamostale, imunitet im daje optimizam: što god urade – nema odgovornosti.

Napred u nove pobede.


10.03.2011. u 15:08 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 09.03.2011.

ZAŠTO

Ne mogu danas da pišem. Ne da mi se. Ali, neću nikome ostati dužan.

Našao sam pesmu jednog srpskog pesnika. Tu je, ispod soneta, potpis.

Nagnalo me na takvo reagovanje pisanje blogera, Sredovječni udovac, i sad, za neko vreme, ne mogu nazad.

Bolje je - meni lakše - da prikačim sonet, no da komentarišem.




ZAŠTO DOPUSTI

Sanjam da svako ima bar prostran vrt,
u vrtu kuću smehom krcatu.
Tek malo treba da odloži se smrt
– klize kazaljke satu!

Zdelicu smlačenog mleka
sni jež. I bez nje spokojan spi, uz njega pas.
Mačak, oslonjen o psa, trebi se. Izdaleka
kao da su jedno, sliti. A šta nas

čini različitim
da jedan s drugim ne može?
Šta nas gura večitim

čarkama, besmislu?! Dopustio si da glože
se ljudi oko stvari bezvrednih, sitnih,
da život se rasprši, stroši, o Bože!

Milosav Slavko Pešić




09.03.2011. u 13:05 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< siječanj, 2012  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Siječanj 2012 (1)
Ožujak 2011 (17)
Veljača 2011 (5)
Prosinac 2010 (5)

Komentari da/ne?

Opis bloga

vremenom će se sam opisati

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Igre.hr
Najbolje igre i igrice

Forum.hr
Monitor.hr