Don`t let mi bi misandrstd ili vrijeme za...otići...
Teče i teče jedan mali slap...u mom slučaju ne da teče slap nego mi izgleda kao da živim ispod Nijagarinih slapova, od silne kiše. Ali neću danas komentirat kišu jer je ona izvan domašaja moje moći. :))
Pozvana sam! Aha! Idem sutra radit - opet! Dugo nisam, skoro pa mjesec dana. Došlo je vrime da i ja dam doprinos kapitalizmu, a ne samo da se pravim slobodnom umjetničkom dušom koja luta po izlozima i sjedi po kafićima. Ah, kao je teško biti lijen i shvaćen. Skoro da mi dođe da osnujem udrugu istomišljenika. Čini mi se da bi nas bio popriličan broj! :))
Kraj mjeseca je i, afkors da sam kupila Cosmo (pa niste valjda sumnjali). I tako listam ja šarene stranice i naiđem na tekst M. Jergovića s naslovom "Što reći kad želiš otići?". Pročitam i dođem do zadnje rečenice - "...čini mi se da je bolje biti ostavljen nego ostavljati". Je li stvarno bolje? Kako kome. Svatko ima svoje razloge i svoju patnju i težinu. Ali, što reći? I ja sam se tisuću puta našla u takvoj situaciji (i u onoj drugoj, ali dajmo sad malo o ovoj). U kojem to trenutku shvatimo da je gotovo? Teško je ostavljati, iako izgleda da onaj koji ostavlja iz bitke zvane prekid izlazi kao pobjednik. Je li doista svaki put tako? Ipak, još vam je na neki način stalo do te osobe, ne želite je povrijediti, sravniti mu srce sa zemljom. Najčešća (barem što se mojih "prekidnih isprika" tiće) je - slavna rečenica: "Nije problem u tebi, nego u meni". Ajde, ajde, priznajte, koliko vam je puta ta rečenica stavila točku na i? Ironija u svemu je da je ta rečenica skroz istinita. Ali ne zvuči tako onoj drugoj strani. A što drugo reći? Treba li navesti razloge za prekid? Bilo bi pristojno, ali to ne mijenja situaciju. Dakle, bolje je biti ostavljen? I to ima svoju tešku stranu - pitanja kao: zašto, kako odjednom, itd. I svi znamo da boli, ali bol prestane (s vremenom), ali grižnja savijesti je nešto skroz drugačije. Mislim na onu grižnju savijesti kad pomislite da niste možda bili malo preoštri. Ali zato je, valjda, nastala ona slavna: "U ljubavi i ratu je sve dopušteno"...
Da, da, prestajem s filozofiranjem, ali za jednu protuuslugu od vas my dear blogeri. Pa šta sad ona hoće, pitate se? Evo ovako: vaš najorginalniji prekid? (Odgovorite samo ako hoćete, da ne ispadne da vas tjeram bičem!). :))
Glava me boli od silne filozofije, pa neka to malo drugi rade umjesto mene. Here it comes!
Vrijeme za smrt
Ikju, učitelj zena, bijaše vrlo pametan još kao dječak. Njegov učitelj je imao skupocjenu šalicu za čaj koja je bila rijedak antikvitet. Dogodi se da Ikju slučajno razbije ovu šalicu i silno se zbuni. Čuvši korake svoga učitelja, on sakri komade šalice iza leđa. Kada se učitelj pojavi, Ikju ga upita:
- Zašto ljudi moraju umrijeti?
- To je prirodno - objasni mu učitelj - sve mora umrijeti i sve ima svoj vijek.
Ikju, pokazujući slomljenu šalicu, dodade:
- Bilo je vrijeme za tvoju šalicu da umre.
A tek ovo:
Otići iz poznatog i prividno sigurnog, zahtijeva puno hrabrosti. No nema stvarne sigurnosti u nečemu što je izgubilo značenje, jer u kretanju je život, a sanga leži u promjenama.
Odo ja sad pročitat još koju pametnu iz Cosma, a onda na beauty sleep.
Lipo mi se omorite i vi, lipi moji.
Ljubi vas Šišmišela! :))
|