Šišmišelini memoari

ponedjeljak, 25.04.2005.

Don`t let mi bi misandrstd ili vrijeme za...otići...

Teče i teče jedan mali slap...u mom slučaju ne da teče slap nego mi izgleda kao da živim ispod Nijagarinih slapova, od silne kiše. Ali neću danas komentirat kišu jer je ona izvan domašaja moje moći. :))

Pozvana sam! Aha! Idem sutra radit - opet! Dugo nisam, skoro pa mjesec dana. Došlo je vrime da i ja dam doprinos kapitalizmu, a ne samo da se pravim slobodnom umjetničkom dušom koja luta po izlozima i sjedi po kafićima. Ah, kao je teško biti lijen i shvaćen. Skoro da mi dođe da osnujem udrugu istomišljenika. Čini mi se da bi nas bio popriličan broj! :))

Kraj mjeseca je i, afkors da sam kupila Cosmo (pa niste valjda sumnjali). I tako listam ja šarene stranice i naiđem na tekst M. Jergovića s naslovom "Što reći kad želiš otići?". Pročitam i dođem do zadnje rečenice - "...čini mi se da je bolje biti ostavljen nego ostavljati". Je li stvarno bolje? Kako kome. Svatko ima svoje razloge i svoju patnju i težinu. Ali, što reći? I ja sam se tisuću puta našla u takvoj situaciji (i u onoj drugoj, ali dajmo sad malo o ovoj). U kojem to trenutku shvatimo da je gotovo? Teško je ostavljati, iako izgleda da onaj koji ostavlja iz bitke zvane prekid izlazi kao pobjednik. Je li doista svaki put tako? Ipak, još vam je na neki način stalo do te osobe, ne želite je povrijediti, sravniti mu srce sa zemljom. Najčešća (barem što se mojih "prekidnih isprika" tiće) je - slavna rečenica: "Nije problem u tebi, nego u meni". Ajde, ajde, priznajte, koliko vam je puta ta rečenica stavila točku na i? Ironija u svemu je da je ta rečenica skroz istinita. Ali ne zvuči tako onoj drugoj strani. A što drugo reći? Treba li navesti razloge za prekid? Bilo bi pristojno, ali to ne mijenja situaciju. Dakle, bolje je biti ostavljen? I to ima svoju tešku stranu - pitanja kao: zašto, kako odjednom, itd. I svi znamo da boli, ali bol prestane (s vremenom), ali grižnja savijesti je nešto skroz drugačije. Mislim na onu grižnju savijesti kad pomislite da niste možda bili malo preoštri. Ali zato je, valjda, nastala ona slavna: "U ljubavi i ratu je sve dopušteno"...

Da, da, prestajem s filozofiranjem, ali za jednu protuuslugu od vas my dear blogeri. Pa šta sad ona hoće, pitate se? Evo ovako: vaš najorginalniji prekid? (Odgovorite samo ako hoćete, da ne ispadne da vas tjeram bičem!). :))

Glava me boli od silne filozofije, pa neka to malo drugi rade umjesto mene. Here it comes!

Vrijeme za smrt

Ikju, učitelj zena, bijaše vrlo pametan još kao dječak. Njegov učitelj je imao skupocjenu šalicu za čaj koja je bila rijedak antikvitet. Dogodi se da Ikju slučajno razbije ovu šalicu i silno se zbuni. Čuvši korake svoga učitelja, on sakri komade šalice iza leđa. Kada se učitelj pojavi, Ikju ga upita:
- Zašto ljudi moraju umrijeti?
- To je prirodno - objasni mu učitelj - sve mora umrijeti i sve ima svoj vijek.

Ikju, pokazujući slomljenu šalicu, dodade:
- Bilo je vrijeme za tvoju šalicu da umre.

A tek ovo:

Otići iz poznatog i prividno sigurnog, zahtijeva puno hrabrosti. No nema stvarne sigurnosti u nečemu što je izgubilo značenje, jer u kretanju je život, a sanga leži u promjenama.

Odo ja sad pročitat još koju pametnu iz Cosma, a onda na beauty sleep.
Lipo mi se omorite i vi, lipi moji.
Ljubi vas Šišmišela! :))

- 23:30 - Komentari (28) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.04.2005.

Alter ego & stuff...

Oho! Pa ima već tjedan dana da nisam svoj doprinos ostavila na blogu. Eto, nikako da stignem, a i komp mi je stvara probleme! Zločko jedan!

I tako, četvrtak mi je brzo došao, a s njim i bal. Okupile se curke kod mene pa smo nabacile šminku, obukle se i krenile. Moram odmah reć da je bilo - SUPER! Bolje nego što sam očekivala! Puno bolje!!!! Uglavnom, pivali su nam Luka Nižetić i Jole. Bila sam malo skeptična prema tome (jer nije baš da ih slušam), ali na kraju je dobro ispalo. U Kvarneru smo bili do 2, a onda je tribalo ić do Hemingwaya na after party. I krenile mi tamo, i to kroz park, pa nam je tribalo malo više vrimena da nam tanke pete svladaju kamenčiće. Tamo smo bile negdi do 4. Ma bila bi ja i duže, ali nemaju svi izdržljivosti i snage ko ja, pa kad je frendica zaspala u separeu, odlučile smo otić kući. Sve u svemu, legla sam oko 7, a ustala oko podne, pa se obukla i pravac - kava. Zaključak: bilo mi je skroz lipo, za 5!

Sad kad je i to gotovo triba se opet vratit u svakodnevicu - triba se bacit na knjigu i zapet! :))

Opet nisam sinoć bila vanka, ali ovaj put mi nije bilo žao. Toliko sam bila vani prošli tjedan, gori - doli i po Rijeci i po Opatiji da nisam ni stigla razmišljat o suboti. Legla sam na kauč i odlučila provest većer sa gospodinom Pittom i gospodinom Nortonom u Klubu boraca. I, moram reć, da mi je film svaki put sve bolji. Nego, potaknuta filmom, počela sam razmišljat: kakav bi bija moj alter ego? Jer, zapravo, koliko god mislili da sebe poznajemo, opet se znamo iznenadit. A to mi se u zadnje vrime događa svaki dan. Ali ne mogu reć da sam nekad potpuna suprotnost sebi. Mislim, da smo zapravo svi mi istodobno i mi i naš alter ego (ovo je jedna od onih rečenica koje nikad ne nađu smisao). Život je u svakome od nas kao ples dviju osobnosti - jedna je smirena, a druga divlja. (eh, jake li filozofije)!

Mislim da je već očito, iz gore napisanog, da me nešto muči. Svako toliko mi se dogodi da dođem do križanja i kad triba odlučit kojim putem krenit nisam uvik sigurna u svoj izbor. Gotovo da poželim živit u nekom svijetu u kojem svi odgovori već postoje, u kojem nema magle i sve je kristalno čisto. Ali, opet, u takvom svijetu ne bi bilo iznenadnih obrata, ne bi bilo one energije koja me tjera naprijed, bez obzira na ishod, ne bi bilo adrenalina, leptirića u trbuhu, a čemu onda sve to...

Evo sad par pametnih, potaknutih mojim trenutačnim raspoloženjem (al` im ne znam autora):

Kad bi mogli živjeti bez strasti, ne bi osjećali bol, ali bili bismo mrtvi.
Doista mrtvi.

Prepreke su ono što čovjek vidi kad makne pogled sa cilja!

I na kraju iz "Kluba boraca":

Tek kada izgubimo sve, slobodni smo da napravimo bilo što!

To bi bilo to za today!

A sad, lipi moji, idem pogledat vaše blogove i komentirat, da nadoknadim propušteno!
Bunch of kisses by Šišmišela! :))

- 19:18 - Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.04.2005.

Zebre, pelikani i zvjeri druge vrste...

NE! NE! NE! Nisam napustila blog, nego je mene zadnjih dana napustila teta Inspiracija (valjda je otišla u shopping, ma ko bi nju zna!). I tako san odlučila pričekat par dana pa se, možda, sitin nečeg pametnog, da ne pišem stalno: "danas sam sidila na kavi" ili "danas sam bila na faksu". Nisam danas ni jedno ni drugo, ali nisam radila ni ništa pametnije od toga! Ono, nije mi život u zadnje vrime baš sličan pustolovno akcijskome filmu, ali neka, ima vrimena.

Prvo, da se pohvalim kako su moje "Muke po shoppingu" završile još u petak, kada sam kupila sve potrebno da zablistam taj dan. Moram ovim putem zahvalit i priji jer da nije nje bilo ja bi se kući vratila praznih ruku i zbrčkane glave. Uglavnom, šta se toga tiče - sve je pet! Ako budem te sriće da naletim na neki fotić u četvrtak, na balu (da, da, još samo par dana), onda ću vam stavit i te fotkice na blog, pa da me vidite.

Inače, što se tiče ovog vikenda - opet ništa! Ili, bolje rečeno - opet kiša! Samo što ovaj put ne mogu reći da mi je kiša nešto pokvarila jer izlazak nije ni bio planiran. Naime, još u četvrtak se znalo da od subote ništa, jer su moje "šećerne" odlučile da će ih subotnji izlazak iscrpit pa da neće imat snage za bal. Neću puno komentirat jer me možda čitaju, pa da nikog ne uvridim moram bit dobrica. :))

Jutros smo nakon mise frendica i ja otišle malo do hotela Kvarner u kojem je bija Cosmetic news 2005 iliti sajam kozmetike. I tako mi paradirale malo okolo po štandovima, nadajući se da će nam koji besplatni uzorak doletit s live ili desne strane, a ono ništa! Zapravo, gore od ništa, sami neki papiri. Pa šta ću s tim, samo mogu vatru zapalit, a na logorovanja ne idem pa mi ni zato ne triba. Uglavnom, šteta šume koja je posičena da bi oni mahali tamo po hotelu s tim papirinama.

Popodne sam bila s prijom i njenim dečkom i njegovim malim nećakom u kinu. Išli mi gledat "Zebru trkačicu". Šta reć? Nije loše, ali nijedno se dite u kinu nije smijalo. Meni i priji je bilo još i smišno, ali samo zato što smo pola filma same komentirale. Ja se, inače, rastopim kad vidim film sa životinjama, a ni ovaj nije bija iznimka, tako da sam već nakon 2 minute poželila zebru, ponija i pelikana. Hm, hm, možda mi se želja ispuni! :))

Kako nisam pisala tri dana, osjećan se dužnom ostavit koji citat. Ovaj put, par stvari od Oscara Wildea, i to iz "Zločestih misli" (ne takvih! :)) :

-> O prijateljstvu:

Poznanika biram po izgledu,
prijatelja po karakteru,
a neprijatelja po pameti.
Nemam ni jednog glupog neprijatelja - sve su to bistri i pametni ljudi koji me mrze i poštuju.

-> O muškarcima:

Idealan muškarac ne ogleda se u onom što posjeduje, već u onom što jest.

-> O ženama:

Žene su toliko jake da ih ni psihologija ne može objasniti. Muškarce se i može analizirati, ali žene... Njih treba samo obožavati.

-> O ljudima:

Cijeli je svijet pozornica, ali su uloge krivo podijeljene.

-> I jedna, čisto iz gušta:

Budući da je teško početi ni od čega, treba odmah uzeti - SVE!

Toliko od Šišmišele za danas, a sutra... Sutra je novi dan! :))

- 21:10 - Komentari (18) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.04.2005.

Nagle disižns...

Ku - ku! Evo me! Di sam nestala? Ako mislite da sam zbog bušenja ušiju na kraju posjetila bolnicu moram vas razočarat. Jednostavno sam si odlučila pokloniti jedan slobodan dan, oslobođen svih mogućih ekrana (dobro, ne baš svih jer sam ovisna o mobitelu - priznajem!). Uglavnom, jučer sam bila toliko umorna kad sam došla domu svome da se niti ne sjećam šta sam radila cili dan. Tako da ste barem jedan dan bili pošteđeni mojih nebuloza.

Uglavnom (primjetila sam da često koristim ovu riječ), sve ono što ste pročitali u postu od ponedjeljka, a vezano za spomenuti bal hotelijera - zaboravite i izbrišite iz memorije. Jer, kako to često kod mene biva, promjenila sam mišljenje. Naglo i neplanirano, a rezultat toga je moj današnji odlazak na faks s namjerom da kupim kartu. Uspješno obavljeno!

Dakle, sada slijedi tjedan dana čiste ludnice povezane, a s čim drugim nego odlukom o odjeći, obući i ostalim rekvizitima. Nema sumnje da će me slučajni, ali i namjerni prolaznici u Rijeci vidjeti kako trčim gore - dolje po Korzu u potrazi za onim nečim od čega će mi stati pamet, a i drugima kad obućem tu krpicu i stanem na te pete. I mogla bi ja sad roman napisat o tome, ali neću jer želim poštedit muški dio čitateljstva tako napornog teksta.

Jučer sam vidila frenda koji je prije nekoliko miseci ima nesreću na skijanju (bilo je u svim novinama). Mogu reći da se stvarno odlično oporavija i da su doktori napravili savršen posao. Baš mi ga je bilo drago vidit! A kad se samo sitim kako sam se osjećala kad sam taj dan pročitala u novinama njegovo ime i prezime. Jednostavno me oblio hladan znoj. Nije mi se to nikad prije dogodilo, da pročitam u novinama da mi je prijatelj nastradao i molim Boga da mi se više nikad ne dogodi. Osjećaj je užasan. Ali glavno da je on živ i da je sad dobro.

Još uvijek se borim s nedostatkom samokontrole glede i u svezi (m)učenja. Počela sam čitati Gospodara prstenova i mislim: "kad bi ovako pisali literaturu za ispite sigurno bi počela učit". Ali ne, moraju napadat naše mlade mozgove s tonom nepotrebnih informejšns. Da ubace malo napetosti, iščekivanja, zanimljivog zapleta, pa onda bi se s guštom zatvorila u sobicu i listala, upijala, pamtila... Nego, događa li se i vama da neposredno prije ispita počnete radit bilo što samo da ne bi učili? Recimo, ja počnem zapažat svoj, inače kreativni, nered u sobi i mahnito se uhvatim brisanja prašine i metle. Nekad idem toliko u krajnost da mi je čak i beskrajni prijenos sjednice Sabora zanimljiviji od knjige ili se uhvatim gledat meksičke sapunice - poznati otrov za mozak! :)).

Željezo rđa ako ga ne koristimo;
voda se zamuti od stajanja...
a snaga uma slabi od neaktivnost.
- Leonardo da Vinci-

U nadi da moj um ne oslabi, kao boksač na zalazu karijere, polaku ću današnji blog privest kraju. Idem prekopat po ormaru da vidim ima li u toj "zemlji Pustošiji" kakvih iskoristivih krpica ili se moram zarazit (opet!) shoppingoholitisom. Zaželite mi sreću. :))

Ali, za kraj, ipak:

10 najglupljih pogrešaka koje čine (i) pametni ljudi:

1. Sindrom malog psića - katastrofiziranje
2. Čitanje misli
3. Personaliziranje
4. Vjerovanje svom glasnogovorniku
5. Vjerovanje svakoj kritici
6. Perfekcionizam iliti savršenstvo
7. Uspoređivanje
8. Što_ako_logija
9. Treba_logija
10. Da_ali_logija

(A.Freeman & R.DeWolf)

I jedna od meni najdražih:

Lord we know what we are,
but know not what we may be.

by William Shakespeare

Puse vam šalje Šišmišela & lipo mi pajkite! :))

- 22:51 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 12.04.2005.

Hm - ovi i ostali neartikuliran glasovi (glup naslov, ali volit ću ga jer je moj :))

Hm...hm...Kako da počnem post? Šećem po sobi ko profesor Baltazar nebi li dala sebi odgovor na to pitanje. Ali, evo, već sam počela. I? Jeste vidili kako sam se raspištoljila sa smajlićima? Ludilo jedno kako me zarazilo sinoć. To je još jedan dokaz kako sve što meni padne u ruke bude iskorišteno do krajnosti.

Ah, da, da ne zaboravim. Frendica je sinoć malo surfala po Internetu i nakon sat vremena našla moj blogić. Reakcija? Hm...pa, recimo da joj se nije svidio moj post u kojem pišem da melje ili onaj drugi, u kojem pišem da kasni. Pa ja, koristim ovu prigodu da joj se duboko (evo, onoliko duboko koliko je juhe u tanjuru) ispričam! Što reći osim: I`m busted!

I tako...dan mi je počeo nešto ranije nego jučer. Zaboravila sam vam reći da sam jučer probušila uši (sad vam dajem prostora da mi se smijete i mislite kako to nisam prije već napravila - nemojte razbijat svoje pametne glavice u potrazi za odgovorom). Uglavnom, odem spavat u 4 ujutro i dok sam otkrila kako da se namjestim da mi uši ne dodiruju jastuk, već je bilo 5! Kad u 6 sati, na katu iznad čujem da netko lupa petama ko da predvodi marš. Pa ko bi se pametan ustao u 6 sati i lupao petama? Odgovor: pametni ljudi spavaju dugo da bi odmorili mozgove, kao npr.ja, pa im se to ne može dogodit! :)) Sve u svemu, na nogama sam od 10. Ostatak dana provela sam malo na faksu (2 dana za redom - pravi mirakul!), te na raznoraznim kavicama i inim pićima na bazi, svima nam dragog, kofeina. I opet smo ja i frendica i prija šetale 5 km. I opet me bole mišići i to toliko da sam zapjevala "Aleluja" kad sam legla na kauč!

Evo vam i tekstić. Nekako mi je zanimljiv i što je još zanimljivije potiče mi sive stanice na rad - što je u ovom "studentskom razdoblju" jako važno (kako ja sebi mažem oči, mogla bi se bacit na biznis ko ličioc!). Dakle, vežite se, polijećemo:

Osuđeni smo na slobodu
J.P. SARTRE

... I čuj još ovo:

Znaj da je sve, ma što to bilo, što si vidio u Bardou, nestvarno. To je san koji si sam stvorio. Nisi u njemu prepoznao svoju kreaciju, pa si se uplašio.

Ogledalo koje drži gospodar mrtvih je tvoje sjećanje. Podsjeća te na prošla djela i stvara sud o tebi iz zamisli koju si sam sebi stvorio.

Ti si taj koji će, prema težnji koju nosiš u sebi, izreći sam sebi presudu i odrediti sam sebi drugo rođenje.

- Vrt lotosa -

A ako vas se ikad itko usudi kritizirat (onako zločesto i zlonamjerno), vi njemu ovu bacite ravno u facu:

Kritičari su kao eunusi u haremu:
znaju kako se to radi,
svaki dan gledaju kako se to radi,
no sami to nisu u stanju učiniti.
(B. Beham)

Ha? Jel` dobra? Meni se sviđa! :))

Odo ja sad,lipi moji, odmorit noge & mozgić i otpjevat uhićima jednu uspavanku, pa možda večeras zaspu prije mene. I pozdrav mojoj dear frendici ako ovo čita!

Sweet dreams from Šišmišela! :))

- 23:49 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.04.2005.

Svašta pomalo - ništa pametno...

Obavijest: svima vam draga osoba (ovo pretpostavljam, pa svi oni kojima nisam draga osoba neka me isprave :) ), poznatija kao Šišmišela danas je, nakon mnogo tjedana, stupila nogom na tlo koje se fakultetom zove!!!!

Da, istina je sve što ste čuli. Čudim se što to nisu objavile sve novine i ostala javna glasila! Kao što sam pretpostavljala - nema ništa novo. Zapravo, ništa novo osim jedne stvari. Ovako! Svake godine se na mom faksu organizira bal (poznatiji pod nazivom bal hotelijera) i uglavnom svake godine i ja idem na taj bal. Ali danas na plakatu pročitam da od ove godine vride neka druga pravila. Neću ih sad nabrajat jer su stvarno idiotska, pa me sram i pisat takve gluposti. I tako ove godine ne idem jer me stvarno iživcira (e, šta mene svašta može iživcirat!) kako na ovom faksu triba imat vezu i za banalnu stvar ka šta je jedan obični bal. I baš neću poštivat pravila! Brejk d ruls! :))

Nego, gluposti na stranu. Danas mi je dan bio čista uživancija. Pajkila sam do podne, a onda otišla do prije u Lovran, pa smo bacile par tračeva u Pabu i krenile pješke do Opatije (opet!) - ako nastavim ovim tempom imat ću noge ko gazela! :) Usput smo skupile još jednu frendicu, pa opet sjele na kavicu. Kako vidite iz priloženog, uzela sam mali brejk od učenja, ali sutra se opet vračam toj mučnoj stvari.

Nije mi danas neki dan od pisanja, pa ću se probat izvuć na citate (valjda će mi poć za rukom). Evo jedan koji me nasmijao , a nadam se da će i vas:

Nakon postizanja ravnopravnosti, jednakosti u plaći, oslobođenja duha i tijela, žene još uvijek nisu u stanju učiniti sljedeće:
- upaliti vatru za roštilj,
- objesiti zvučnike,
- ulaštiti cipele,
- odlučiti gdje će objesiti sliku,
- noću istražiti tajanstvene zvukove u kući,
- ubiti i riješiti se velikih kukaca,
- proći pored zrcala bez zastajkivanja.
(P.J. O´Rourke & John Huges)

Moj odgovor na ovo: nije baš istina da nismo to u stanju učiniti, ali što bi onda vi, dragi moji dečki, radili? (nemojte mi se ljutit na izjavu :)) )

A da, ipak, ne odem skroz u neozbiljne vode, evo jedna ozbiljna:

Tko zna, a ne zna da zna - spava, probudite ga!
Tko zna i zna da zna - mudar je, slijedite ga!
Tko ne zna i zna da ne zna - dijete je, poučite ga!
Tko ne zna i ne zna da ne zna - opasan je, čuvajte ga se!
- Konfucije, 479.g.p.Kr.-

Sve mi se čini da sam i ja jedna od opasnih! :))

Uživajte mi! :))

- 22:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.04.2005.

Ispovijedi pokislog uma...

Kiša, rain, pluie, pioggia - na kojem god jeziku je rekli ili napisali, pokvarit će vam dan. Baš to je napravila i meni, i to ne dan, nego 2 dana, i to ne 2 obična dana...ne, ne...to je za nju premalo. Naime, ova glupa tekućina (da se isto tako glupo izrazim) pokvarila mi je cijeli vikend. A što to znači? Nema izlazaka, nema partijanja do zore, nema...ma nema ničeg! Posljedica toga je moja isfrustriranost koja prelazi granice normale, a i granice ovog bloga. Koliko ima drugih mjesta na planeti, evo recimo Sahara, di bi mogla padat u izobilju, a beduini bi partijali. Tamo kiša - beduinima super, ovdje je nema - meni (nama) super = svi zadovoljni. Da, možda u nekom savršenom svijetu.

Pogađate -> nisam bila sinoć vani! Kako sam samo proračunata!!!

I tako sjedim/ležim na kauču, čitam, papam čokoladu i gledam televizore. Nije greška u pisanju jer imam 2 tv-a u dnevnom, koji stoje jedan pored drugog. Objašnjenje slijedi: jedan tv je moj, a drugi je bakin (madre&padre nemaju svoj jer bi nam dnevni izgledo ko dućan sa tehnikom). Uglavnom, upaljena su oba, tako da gledam 2 filma odjednom. Čini vam se nemoguće? Možda na prvi pogled, ali u stvari je odlično za vježbanje koncentracije ili odlična sprava za mučenje kad baka gleda dvije sapunice odjednom. :) Ova posljednja rečenica zvuči kao da vam pokušavam prodat nešto, ko one karikature na Tv-prodaji, ali zanemarite to. Ne pitajte me zašto ne stavim jedan u sobu jer je ionako pretrpana. Ja sam jedna od onih neurednih bića koja svoju neurednost nazivaju "kreativnom". Ko zna, možda jednog dana napravim i izložbu svog "kreativnog nereda". :)

Da nastavim di sam stala. Sjedim, ležim, gledam, čitam, kad odjednom kaže meni moj dragi tata od formata (da, gledala sam sinoć film jer me kišurina nije pustila vanka!):

tata od formata > reci ti meni, da li ti još uvijek studiraš?
ja > pa normalno da studiram!!! odakle sad to pitanje?
tata od formata > pa...dugo te nisam vozio na faks, pa sam mislio da si prekinula studij.
ja....ostala bez teksta....život mi prošao pred očima....krstim se s dvi ruke....hiperventiliram....

Sutra idem na faks, pa makar sjedila u knjižnici i gledala kroz prozor!!! Već se vidim. (Zapravo se vidim u kafiću pored faksa sa društvom na kavi i trachanju, ali nemojte nikom reć. Nećete? Ma super!)

Pogled kroz prozor, još pada...

E, da sad imam auto, pokupila bi ove svoje "šećerne" :) (novi naziv za društvo, jer se boje kiše ko da će se rastopit!) i vozila ih po cijeloj županiji Primorsko - goranskoj (ajmo se pravit da su toliku dobrotu zaslužili, pih!)! Ali ne, ja još ni vozačku nemam, a kamoli auto.
Ha, a zašto? Zato što:

ja> mama, kad ću ja na vozački?
majčica moja darling > aaaaa...ma pusti me sad...pitaj tatu!
ja > tata, kad ćete mi dat pare za vozački?
tata od formata > ima vrimena. Čekaj još malo, pa ja san vozački položija sa 28 godina. Ni tvoje prijateljice ne voze. (Itd. da vam sad ne nabrajam sve isprike)

Uglavnom, nakon što sam izašla iz kuhinje slijedi ovaj razgovor:

tata od formata > jesi ti čula malu, ona oće vozit?!!
majčica moja darling > ma pusti ti nju i šta ona hoće. Još nam samo fali da sidne za volan i razbije se negdi!
tata od formata > imaš ti ženo pravo! A šta bi vozila i da položi? Moj auto?! Da mi ga uzme, a šta ću ja onda vozit?!

....

Težak li je život studentski! :))

Idem sad malo posjetit vaše blogiće, da vidim što mi to vas muči ili veseli! I prokomentirat situaciju koju zateknem. :) Znam da sam se raspisala, možda i previše, a mogla bi još, ali neću...

Još samo jedna pametna, onako tradicionalno:

Blaženi na nebu i blaženi pod zemljom,
vjerojatno su jedini pošteđeni frustracija. - P.Hanck

P.S. Ne mogu, a da ne napišem koliko me oraspolože vaši komentari, moji dragi i odani čitatelji, pa koristim priliku da vam svima puno & mucho zahvalim! Love by Šišmišela! :))

- 18:42 - Komentari (19) - Isprintaj - #

petak, 08.04.2005.

Ma kakav naslov, pravite se da ga nema...

Hvala Bogu prošlo me ono čudno raspoloženje od jučer. Ne događa mi se često da tako razmišljam, ali kad me lupi - e onda me baš lupi! Danas sam proglasila "dan fizičke aktivnosti" i tako smo prija i ja lupile po Lungo Mare od Opatije pa sve do Lovrana. Ima tu nekih 5 ili 6 kilometara, ne znam točno. Uglavnom, prijeti mi upala mišića, uz napomenu da prija živi na 4 katu zgrade, a nema lift. Putem sam prošla pored faksa ( za one koji ne znaju, faks mi je tik do mora), ali bio je zatvoren zbog dana žalosti, pa nisam mogla unutra. Ajde, bit ću iskrena, i da nije bio zatvoren ne bi ušla. Ima vremena, za sada je glavno da sam uopće prošla pored. Veliki napredak! :)

Bila sam i na misi zadušnici za papu i skoro se rasplakala kad sam se išla pričestit jer su pjevali njegovu pjesmu "Krist jednom stade na žalu". Tako mi je neopisivo žao što ga više nema ovdje među nama, iako znam da nas sad svih gleda s neba.

Nego, listala sam neku knjigu iz psihologije i naišla na ovaj tekstić:

Zašto brinuti?

Samo su dvije stvari oko kojih je vrijedno brinuti: zdravlje i bolest,
Ako si zdrav, nemaš zašto brinuti, no ako si bolestan, samo su dvije stvari oko kojih trebaš brinuti: hoćeš li ozdraviti ili nećeš.
Ako ozdraviš, nemaš zbog čega brinuti.
Ako, međutim, umreš, samo su dvije stvari zbog kojih možeš brinuti: hoćeš li završiti u raju ili u paklu?
Završiš li u raju, nemaš zašto brinuti.
Završiš li u paklu, bit ćeš toliko zauzet pozdravljanjem starih prijatelja da nećeš imati vremena za brigu.
Stoga, zašto uopće brinuti.

Čemu ovaj tekst, pitate se. Eto tako. Svako toliko mi se dogodi da naletim na neku knjigu koja se bavi ljudskom psihom, a ja se volim furat na to da ljude čitam ko rendgen, da znam što misle i ostale nebuloze. Silly me! :) Iako, moram priznat, među svojom ekipom ja sam glavni, a često i dežurni psiholog za sve krizne situacije. Ajme, kako to zna bit naporno! Baj d vej, perfektno čitam govor tijela - osobito zgodnog tijela (hi,hi). Uf, koje gluposti pišem...

Neću danas puno pisat, a što se tiče sutra - moje drage subote, ovaj put neću ništa reć niti planirat, pa šta bude. Više o tome u nedjelju....

Evo jedna kratka, za razmišljanje:

Kad osjeća nagon za letenjem, čovjek nikako ne može pristati na puzanje. - Helen Keller

Profeštajte mi se za vikend!!!!! :))

- 23:38 - Komentari (16) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.04.2005.

Veliki bijeli papir (nije formata A4)...

Što danas napisati? Nemam pojma. Mislim da patim od kroničnog nedostatka inspiracije. A to nije dobro. Ni najmanje. Dan mi je prošao u nekom čudnom raspoloženju, ni pretjerano sretan, niti pretjerano dosadan. Kad je ovako čudno vrijeme, kao što je danas bilo (nebo prekriveno bijelim oblacima, bez sunca i bez kiše), osjećam se kao da sam na velikom bijelom papiru. I samo jedan potez bojom je dovoljan da se nasmijem, glavno da se nešto dogodi, da nešto naruši tu, gotovo jezivu, bjelinu. I evo, odlučila sam s vama, dragi moji, podijeliti jednu pjesmu iz romana Paola Coelha "Jedanaest minuta". Naime, pjesma je napisana na početku romana, kao dio predgovora, a ona je i razlog zašto sam uopće kupila knjigu. Zaintrigirala me čim sam je vidjela jer u toliko malo riječi govori toliko... A možda jer sam i ja skandalozna i veličanstvena (nije umišljena izjava) pa zar nismo svi takvi, ponekad...

E pa, evo je:

Zato što sam ja prva i posljednja
Obožavana i prezirana
Prostitutka i svetica
Supruga i djevica
Majka i kći
Ruke svoje majke
Neplodna, i s mnogo sinova
Časno udata i sama
Ona koja rađa i koja nikada nije dala roda
Ja sam utjeha u porođajnim mukama
Supruga i suprug
Stvorena od muškarca
Ja sam majka svoga oca
Sestra svoga muža
A on, moj odbačeni sin
Poštujte me uvijek
Jer ja sam skandalozna i veličanstvena

- himna Izidi, III ili IV st. pr.Krista -

Cijeli dan mi misli lutaju u bezbroj smjerova, kao nekontrolirana bujica koja se kreće samo prema jednom cilju, ali pitanje je kojem...a ja ne znam odgovor...

Ajde, pitat ću vas koji slučajno ili namjerno zalutate na moje stranice. Dakle, jeli vam se ikada dogodilo da vam se ne sviđa apsolutno nitko? Onako da vam je u glavi prazno ono mjesto koje treba zauzimati netko? Jer meni se to događa, upravo sad. Ne želim reći da treba forsirati nekog samo kako bi mi misli bile usmjerene ka jednoj osobi, nego... ma ne znam ni sama... čudan jedan osjećaj...

U uvjerenju da ću sutra pisati manje zbunjen i manje čudan post pozdravlja vas Šišmišela...ADIO :))

Tko ima "zašto" zbog kojeg živi, može se nositi gotovo s bilo kojim "kako"
(Friedrich Nietzsche)

- 23:14 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 06.04.2005.

Repriza...

Opet ja malo zabušavam, a htjela bi pisat svaki dan. Jučer mi se vratila prija iz Makarske, pa sam na kavi saznala sve najnovije južnodalmatinske tračeve. Obišle smo sve dućane, što nije bilo baš pametno jer sam potrošila para i para, ali baš me briga, samo jednom se živi!!! Uglavnom, jučer sam imala jednu "reprizu" (naime, tako ja to zovem kad mi se javi neki od mojih bivših). I tako, on se meni javi i pita ako sam za piće. Može, kažem ja. Sjeli smo na terasu i priča je krenula. Nakon uobičajenih tema o tome tko šta radi i šta ima novoga, prebacio on temu na sex. Moram prvo reći da je on pomalo opsjednut seksom (a tko nije) pa bi 24 sata na dan o tome, i to ne samo pričao. Nije mi neugodno o tome pričat, ali bila sam uvjerena da smo tu temu odavno već ostavili iza sebe. Kad, eto, čini se da nije tako. I tako sam bila i malo prebolno iskrena prema njemu. Iznenadio se čovjek, valjda, što nisam više tako naivna u pogledu nekih stvari kao prije. A, šta ću mu ja - mišljenja mjenjamo svaki dan, a da ne govorim koliko se toga promijeni u 3 godine. Nakon cuge i šetnje odvezao me doma, duboko razočaran. Da pojasnim, za svoj 21. rođendan čvrsto sam odlučila da se više neću petljat s bivšima. Što je bilo, bilo je i gotova priča. Mislim, mogu ja s njima van izači da popričamo malo i tako, ali da se vračam opet na početak - NO WAY!

Što se tiče današnjeg dana, ništa posebno. Bila je frendica kod mene na instrukcijama iz računovodstva. I inače se kužim u sve te stvari koje uključuju brojeve pa pomažem i drugima da skuže tu veliku nepoznanicu. Sutra, napokon, idem do faksa, posjetit malo svoje partnere u zločinu zvanom studiranje. Eto, toliko za danas, a sutra ću malo više napisat.