20.03.2008., četvrtak

oči u džepu košulje, ispod zakopčanog kaputa


Jebote, u sinusima skladištim rakiju.
Cijeli svoj život radim kao pipa za pijanu bagru.
«Natoči samo, nije krv!»
Nagnem svoju izgorjelu surlu i lijem rakiju u prljave čaše, a ove se ništarije guraju, skaču jedan po drugome i naiskap truse jednu za drugom.
Večeras imam sastanak s djevojkom. Kupio sam jedan gerber i jeftin parfem.
U cipelama uvijek nosim kamenčić. Za sreću. Jednom mi je pomogao kad sam zastao i pokušao ga izbaciti van. Ispred mene prohujao je automobil. Nabrijani mrtvački transportni.
Gerber nije za sprovode. Osim ako je plastičan. Takve stavljaju u vijence.
Poljubio sam je prošli tjedan. Nije se opirala. Od bezazlenog poljupca u obraz nitko ne pravi dramu. Ali od praznih ruku da. To sam joj vidio u očima.
«Sretan ti Uskrs»
Pružila je ruku, a ja sam je stisnuo. Nakon toga pogledala je svoj dlan kao da će ugledati u kvadratni paketić smotanu novčanicu. Prije bi ugledala žuljeve od drkanja. Nisu prijelazni ali, vrag će ga znati u što se danas pretvaraju samotnjaci.
Vjerujete li mi da nikada nisam drkao na nju? Ljubav boli, a ja nisam mazohist.
Nisam dozvolio prodavačici da zabija nosinu u moja posla. Boli vas napudrana manja usmina što trebam. Pustite me da sam biram parfem kojim će se samo jednom pošpricati, a onda ga pokloniti svojoj materi.
Nekoć davno pokušao sam definirati ljubav, vidjeti što se tu događa, što mogu očekivati.
Stao sam na početku, kad mi se strašno pripišalo. Obilježih kuću neobičnog čovjeka i obične žene koja je prosječno umrla u neuobičajeno vrijeme za smrt – oko šest i trideset. Moraš na posao, a smrt ti prepriječila vrata.
Onda sam shvatio da što se sporije zaljubljuješ to ćeš brže ishlapjeti kad kreneš na posao, lud od ljubavi, a u drvenom štoku zabodena kosa vrišti
«Buuuuuu! Ja sam smrt! Bhuuaaa! Odbij! Nazad. Žena ti je umrla!»
A meni je šef rekao da ako još jednom zakasnim da se mogu jebati. Za pola svijeće i vreću plastične ambalaže.
Doktor po zvanju, a psihijatar po opredjeljenju rekao mi je da imam poremećaj. Kakav god bio, on me (poremećaj) postavlja u grupu koja nije sposobna voljeti, a da se to ne pretvori u opsesiju. Koja jebena opsesija?
Vidim je, sviđa mi se, padnem u delirij, lebdim dva dana i onda igram šah s depresijom.
Ova koja će dobiti gerber i jeftin parfem opizdila je nogom tablu, figure su letjele uokolo, jednu je progutalo sijamsko đubre i crklo kao zalog ljubavi na prvi pogled.
Kad se zaljubiš na prvi pogled onda vidiš samo oči. Ostala masa koja ih okružuje čak ne treba ni postojati. Dovoljno je da uzmeš ta dva hipnotička oka i spremiš ih u lijevi džep košulje i zakopčaš kaput.
Intenzitet moje ljubavi toliko je snažan da će ona ubrzo shvatiti zašto joj propuh zebe prazne duplje i optužit će me da sam bolesnik. Vratit ću joj oči i pokušati izgladiti stvar žutim gerberom.
Mogu si ga nabiti u dupe i proizvoditi struju za Dalmatinsku zagoru. Jednom luđak, više puta luđak, dosmrtno luđak.
Hoću li sada završiti ovo?
Naravno.
«Ajde mi se ti gaduro skeletava miči s vrata, ode mi trinaestica, još mogu trojkom pa presjesti na sedmicu!»


- 22:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
ČASOPIS TARZAN
glavni i odgovorni urednik: Sisajed


izdavač:www.blog.hr

novinski majl:
objes(e)ne@sise.hr



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se