13.03.2008., četvrtak

101 album Milesa Davisa imam, a vrijeme je za smrt


Moj doživlaj s parizerom počeo je davno kad sam ispod velike smreke češao leđa omanjom motikom.
Smijao mi se zelenkasto.
Kiselo.
Njemu nije bilo do smijeha. Nekoć je bio dio svinje. Možda.
Kiselio se zelenkasto. Sad se meni svatko smije, nasmijana lokomotiva dolazi u susret, a auto vergla.

Iskočit ću kroz prozor.

Ni deset metara, ja se vraćam po parizer. Ovo je neki drugi parizer. Vratim se po njega i ne prepoznajem ga. Od straha je kosano meso promijenilo boju.
O čemu on brine. O udaru lokomotive od 68 tona. Konju jedan. Ili barem dio. Ono što će ti se dogoditi nije gore od stanja u kojem se tvoji salamljani nalaze nakon probave.

Iskočevaja.

Zamijenili smo mjesto.
Ja sam legao na krišku bijelog kruha i pokrio se drugom. Vani je hladno. Kad bih mogao birati zamijenio bih se s hrenovkom. U hot dogu je toplije no između dva komada kruha.
Ne mislim na lokomotivu. Tko se još boji gumenih bombona.

Iskočanović.

Ah, da. Nema potrebe da iskočimo iz automobila. Kad je ovaj ionako izgorio.
Bez nas. Ostali smo čitavi, parizer i ja.
Godinama smo radili u Salonitu. U nama ima azbesta za bezbrižnu šetnju parkom na sjevernoj polutci Sunca.

Prvo skoči pa reci hop!

Nije ni čudo da se danas jedan zelenkasto-blijedi parizer pravi pametan. Vidite li paralelu?
Ne, nije pruga.

Kad bi birali što ćete zadnje napraviti (a strašna gumena lokomotiva prijeti da će vas nadrkati) prije no što se odvojite od mesa, sigurno ne bi mijenjali iritantnu radio postaju na automobilskom kratkovalnom prijemniku i zaigrali se intrigantnim prodorom dugovalnog poljskog voditelja kroz šum kratkovalne iritacije domaće glazbene scene.

U onoj sceni pandemične novooslobođene i raspuštene kuge, putnici jednog vlaka žele zaustaviti taj isti prije no što se strovale u ponor. I sigurno ih ne zanima što se na jednoj lokalnoj pruzi ugasio privremeno osposobljeni motor jednog Moskvića i tako doveo u opasnost jednog brižnog štovatelja parizera.

I jedan i drugi smrde. Prvi kad se usere uslijed dijareje, a drugi kada potakne prvog da se neugodno podrigne.
Smrdi i treći – zajednica pragova zaglavljena ispod miljama razvučenih tračnica i svakodnevno poškropljena izmetom onih nalik prvom.
Pa ni lokomotiva ne miriše na jasmin.

Pomiriti se sa sudbinom.
«Čuj, stara, znam da je u našim odnosima bilo i boljih dana, znam da sam te pokušao zajebati predstavljajući se kao prodavač kožnih novčanika, a od malena mi namijenili mjesto odvjetnika u odvjetničkom uredu županijske važnosti, no vrijeme je da se pomirimo. Evo ruka»
«Što će mi tvoja ruka kad dolazi u paketu s tobom. Radije ću pričekati da te lokomotiva rastranči na udove, kašu malog mozga i nadjev za crve»

Ovo neizbježno đubre nikada nije zadovoljno.

U kutiji prve pomoći nedostaju tri ziherice, jedan flaster i dvadeset i šest centimetara prostog zavoja. Nema razloga za brigu. Na tehničkom ne bi prošli ni da smo sanitetsko vozilo.

Sigurno sam trebao nastaviti, no čemu?
Radnička pizda rano ustaje i svakodnevno izdaje svoju braću od pera.

Nek' si njime škakljaju dupe ili ga barem oblože oblozima od ekstra parizera.


- 22:29 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
ČASOPIS TARZAN
glavni i odgovorni urednik: Sisajed


izdavač:www.blog.hr

novinski majl:
objes(e)ne@sise.hr



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se