19.11.2007., ponedjeljak
A za koga ćete vi glasati?
|
«oprostite, za koga ćete glasati» «za drek» «a zašto?» «pa on smrdi, može se oblikovati kao i novoizgrađeni stanovi, a ako u njega zabodemo slamku, dobit ćemo nezaobilazni dio kompleksa zvanog štala, a ako još dreku pridodamo i krave te svinje i kokoši dobit ćemo životinjsku farmu koju krasi snaga živine i možemo ići dalje, u pičku materinu» «hvala» «oprostite, a za koga ćete Vi glasati?» «ja ću glasati za bikovu tetivu za bas gitaru» «ali, ona više nije politička opcija» «a onda ću glasati za kravinu pizdu za usnu harmoniku» «tako je već bolje, hvala» «oprostite, oprostite, za koga ćete vi glasati?» «za Hrvatsku stranku pizdoglavaca» «da?» «da, oni umjesto glave imaju pizdu, a ako bolje pogledamo oni su cijeli pizde. Nakon svih ovih godina podavanja kurcu, napokon da i mi nekog možemo jebati, pa makar i u glavu. Ili barem sanjati o tome» A za koga ću ja glasati? Vjerojatno za nikoga. Nakon što je prije pet godina umro Jimi Hendrix II, moj neprežaljeni pas, ja sam izgubio vjeru u političare i politiku. U stvari, možda ću se posrati u glasačku kutiju i tako potvrditi onu: «Svoj na svome!» |
- 17:47 - Komentari (25) - Isprintaj - #
14.11.2007., srijeda
34
|
Još i dan danas, a pogotovo danas kada navršavam 34 godine, kurac mi stoji ko jarbol dubrovačke karake, a na njemu se viju zastave Ujedinjenih naroda. Ako netko u ovim godinama ima problema s erekcijom neka mi se javi. Onima s velikim kurcem, izražavam iskrenu i duboku sućut i poručujem: "Da vas sad vidim kurčadžije!" hihihi |
- 09:52 - Komentari (24) - Isprintaj - #
11.11.2007., nedjelja
dreku smeđi ljubičice bijela
|
Da zaobiđem uvod oko kojeg se svaki puta moram mučiti, i tako olakšam sebi stvar, a vama čitanje, priječi ću na ono bitno. Stvar koja me muči, svoje korijene vuče iz celulozom bogate prehrane, a ne iz dvojbe za koga glasati, mada i stranke također pridonose tom mučnom stanju – sranju. U stvari, više je riječ o jeziku no o samom sranju. Ono što me muči jest zašto vlasnici svojih restorana, kafića i sličnih mjesta, na vrata zahoda stavljaju natpis Toilett ili Toillett? U čemu je problem? Nije li zahod mjesto u kojem se kako god njegovo ime zvučalo moderno i otmjeno, čovjek isere baš kao što se i u štali isere krava? Čemu prikrivati prirodu prostorije u koju su i carevi išli pješke? U zahodu je car zaista gol i čemu to skrivati? Hoće li nam govno mirisati na ljubičice ako na njemu piše Violet? Hoće li iz dubine školjke odzvanjati Eine kleine nacht music, ako je na njoj dijamantom ugravirano W.A. Mozart und Swarovski? Prosudite sami. Ako vam ne polazi za rukom da to učiniti zdravim razumom, a ono namažite si ruke Neutrogenom, skupite otvorene dlanove, njima oblikujte prostor i prdnite u njega. Shvatit ćete koji miris prevladava i da iza svake molekule umjetnog mirisa, stoji kilogram molekula prirodnog smrada. Pa čemu si onda bosti oči zlatnim šiljkom za led, kad ih ozlijediti možemo i hrđavim čavlom? Pitat ću vas, jebem li im sunce pokondireno, snobovsko i anglofilsko, nije li zahod najprikladnija riječ za mjesto gdje se piša i sere? Tko su ti idioti kojima na vratima zahoda više odgovara anglizam no hrvatski jezik? Idemo li u zahod napraviti smeđi nered i diviti se vlastitom smradu, hvaleći svoje hormone ili ćemo tamo jesti bajkalski kavijar i ispijati šampanjac? Pišamo li u zahodu prskajući okolo sićušne kapi urina ili bolesno pažljivim pokretima listamo papirus, domovnicu Isusa Krista? Pa ja se pitam još, ako netko na vratima zahoda vidi natpis Toilett, a muči ga proljev, hoće li se taj žitki izmet sam od sebe stvrdnuti, zamotati u zlatnu foliju, posložiti u draguljima optočenu kutiju od bjelokosti i dati si ime «Najfinija belgijska čokolada ikad»? Hoće li se namreškani, reciklirani papir za brisanje guzice pretvoriti u kašmir, svilu ili, štojaznam, prezervativ pokojnog pevača, konzerviran u formalinu, zajedno s fetusom pudlice Vlatke Pokos? Ili, kad sam već plotunom ogorčenja sravnio ulicu, sravnit ću i cijelo selo, hoćemo li u tragovima govana na papiru pročitati božju riječ i uz kabalističku himnu staviti desnu ruku na srce i podignuti posrani papir na jarbol ponad Jeruzalema? Hoće li, pitam ja Vas, oko zaštopane školjke, do vrha pune jezerom govana, bogati šeici zasaditi palme, izgraditi još jedan Burj al Arab i dvoranu za slalom i veleslalom? I što će se dogoditi ako nas uslijed velikog pritiska u vodokotliću po nogama pošprica mješavina vode i mrvica govana okupanih urinom? Hoće li nam na tom mjestu zacijeliti rane ili se pojaviti stigme zbog kojih ćemo kupiti vilu u Međugorju i njivu u Fatimi? što, pitam vas što, što će se dogoditi, ako na vratima zahoda piše Toillet? ŠTO, ČUJETE LI ME VI USRANE ŽIVOTINJE KOJE SE PRETVARAJU DA SU DEPILIRANA OŠUPČJA MOPSA KRALJICE ELIZABETE, ŠTO ĆE TADA BITI? Hoće li se govno pretvoriti u prapočetak? |
- 19:34 - Komentari (15) - Isprintaj - #
06.11.2007., utorak
u spomen na prištavo doba
|
U srednjoj školi bio sam poželjan mnogim djevojkama ili pičkama kako bi naši mudri i stari rekli, unatoč tome što mi se bradom i sredinom čela prostiralo groblje prišteva. Bilo ih je svakakvih, i žutih i crnih, zelenih, gnojnih, mokrih i suhih. U ono vrijeme postojali su preparati protiv akni, no oni nisu bili tako učinkoviti poput današnjih pa se mladac morao pouzdati u sreću i prolaznost vremena no to vrijeme sa svakim je prištom iznova počinjalo i tako u nedogled sve dok jednog dana prištevi nisu presahli kao da si ih napunio vodom i smjestio negdje pored oaze kojoj je sudbina namijenila skoro sušenje. Bez obzira na ruglo koje su te ispupčene nakaze izazivale, zadovoljstvo istiskivanja prišteva moglo se mjeriti sa zadovoljstvom koje nam pruža kopanje nosa i pronalaženje smolastog užeta kojeg bi vadili kao što kirurg vadi debelo crijevo da se uvjeri u tvrdnju kako je dugačko gotovo 5 kilometara. Ako se i radi o tankom crijevu, nema veze, bitno je da se vuče polako i pažljivo. Ništa manje ne pruža zadovoljstvo niti popodnevno skidanje sasušenog krmelja kapitalca. S oba oka. Ta tri kralja intimnih zadovoljstava čine čovjeka sretnim. Vrativši se na prišteve, moram vam opisati radost koja bi me obuzela kada bi dva centimetra okomito ispod središnjice oka pronašao crni prišt. Prvo bih ga pažljivo noktom zagrebao kako bi skinuo onaj crni čep, pritom bi grinje čule pucanje šampanjca, a onda bi uhvativši ga noktima u klinč stao istjerivati crnog đavla iz mezoderma sve dok se na kraju gnojne spirale ne bi pojavila svježa, junačka krv umivena bolnim suzama samoozljeđivanja. Ta nataložena znojna zmija pod kožom nikada nije boljela iako je zauzimala gotovo pola površine lica. Antipod ovom ustajalom ljenivcu koji bi ispod kože mogao spavati desetljećima, jest podmuklo đubre kvislinško, debelo i podbuhlo, prišt zvan potkožnjak. Ta licemjerna mrcina, to bolno govno od gnoja, mami te da ga pustiš na slobodu prije no što je uopće provukao kožicu, a kamoli ga smočio u tamo neku Ćirolinu. I ako ste se ikada lagano po tabanima pržili žaračem, onda ćete znati kako boli istiskivanje potkožne nemani. Budući da je ova situacija sa žaračem vjerojatno nevjerojatna i da ne postoji biće koje se nije upecalo na potkožnjakov mamac, doslovno znadete kako to boli. Ipak, ako ste imali sreće i krenuli u oslobađanje zrelog dubinca, doživjet ćete tiskalački orgazam, a ogledalo ispred vašeg boginjavog lica bit će ofrajano tako debelo kao što Josipa Lisac debelo nanosi puder. Premda bi se istiskivanja ovih dvaju prišteva moglo smatrati fetišom, istiskivanje kralja prišteva, mrcine nad mrcinama, Čomolungme bubuljičavaca, prišta vidljivo zrelog, predstavlja takvu perverziju zadovoljstva da ga ponekad uspoređujem sa izdrkavanjem nakon dvosatnog navlačenja kožice pod THC narkozom. Ovo zeleno, žuto ili bijelo đubre može vas koštati dugotrajnih ožiljaka no pustiti ga da se osuši i ne dirati ga jednako je stanju kad vam tik do granitnog glavića dašće natečeno i lavom ispunjeno grotlo najbolje pičke svih vremena kojoj ću tek saznati ime, a vi ga ne želite umočiti jer vas je neki stari idiot mudro savjetovao kako bi bilo dobro da pričekate da vam se spusti i da ćete kad-tad shvatiti kako je to vaša najveća pobjeda, a s vama će likovati i vojni ordinarijat te osamdeset posto nuncija. Povod ovoj memorabiliji i vraćanju u prištavu prošlost jest današnja deprimirajuća spoznaja da znak starenja nisu samo bore i staračke pjege nego i sve rjeđe pojave prišteva. Iako imam dovoljno masnu kožu koja još uvije služi kao plodno tlo za sporadično izbijanje prišteva srednje kvalitete moram vam reći da sam prilično zabrinut. I ozlojeđen. Pozdrav iz zone sumraka. |
- 20:27 - Komentari (26) - Isprintaj - #
05.11.2007., ponedjeljak
Samac i moruzgva
 (posuđeno iz jutarnjeg) |
- 07:48 - Komentari (12) - Isprintaj - #
04.11.2007., nedjelja
Grožđe
|
«Masturbiranje je okretanje prema sebi!», dopiralo je duboko, iskonski i strahopoštovano iz utrobe crnog neba. Prenuh se, ruke mi zgrčile pitona poput pitona koji davi svoju žrtvu. Piton protiv pitona. Glava mi potamnjela od muke. «Što si me prenuo idiote, umalo sam kurac zadavio!» «Ja nisam idiot, ja sam ministar» «Zaboli me kita od tebe, doslovno» «Ostavi se drkanja» «Zašto, pobogu?» «Tako je govorio Zaratustra» «Koji Zaratustra, ubila te mazda dabogda» «Nema veze koji, baci kurac iz ruku i okreni se prema drugima» «Jel mogu ovako», pustim kurac iz ruku i okrenem se prema duplji na bukvi i stanem gurati u drvenu pičku. «Neeee, pervertitu, mislio sam da se okreneš prema svojoj vrsti» «Aha, a jel mogu birati» «Naravno, ta je sloboda bogom dana, sve dok ne pronađeš onu pravu» Izvadio sam iz duplje kurac kojeg je psovkama ispratila ozlojeđena i probuđena mudra sova. Na proplanku ugledah Pavarottija, Dominga i Bryana Adamsa. Izabrah iz izloga broj 3, nekako mi se Adamsov šupak čini najmanje oronuo. «Stop! Stani, bolesniče, degeneracijo moja, Milane!» «Što je sad, što ti sada nije pravo?» «To što radiš to je pederluk» «Daa? A meni dobro. Ježim se. Isti osjećaj kao kad drkam» «Brzo vadi penis iz dupeta, bog će te kazniti, ispaštat ćeš u vječnim mukama, gorjeti, bla, bla… A kako vidim ni Bryanu se baš nije omiljelo.» «U kurac, pa rekao si da mogu birati, što me jebeš u nedijagnosticirani mozak?» «Moraš naći osobu suprotnog spola» «Da? Dobro, evo, na zapovijed, krećem i tražim, uperena koplja» Sjedoh na bicikl i sjurih se po cesti niz padinu. Naiđoh na babu kako nosi pune kante mlijeka. Skočih s bicikla, poljubim je u obraz i strovalim u kanal. «Debilu!!! Što to radiš, zlikovče?!» «Pa našao sam ženu, što sada ne valja?» «Zar ne vidiš da je to bespomoćna starica?» «Što onda, pa i ona valjda ima pičku» «Ma, glupane, konjusino, markiže desadisto. Moraš naći ženu svojih godina, a ne staru, onemoćalu babu» «Meni dobro», javi se baba, sva ozarena. «Kuš babo, nit ćeš dobiti kurac, nit sedamnaest zaostalih mirovina» Digoh se s babe, popravih frizuru, zagrizoh čačkalicu i stigoh u selo. Ispred škole hihoću se djevojke, čini mi se srednjoškoljke. Izvadim bon od sto kuna i namamim jednu, iza kontejnera. «Gonorejo, kugo i španjolska groznico. Što to radiš ubili te Turci 1532. Pedofilu!» «Što sad ne valja, ubila te vlada?» «Ne smiješ to raditi s ženama mlađim od osamnaest» «Pa rekao si da nađem ženu svojih godina» «Da, svojih godina, ali ti imaš trideset, a ona sedamnaest» «Uf!» Uzmem joj iz ruku bon, umalo da je utipkala i zadnji broj, i takvu je uplakanu pošaljem u pizdu materinu, balavu. Spremih mač u futrolu, a onda mi se pripišalo. Uletim u hotel, tamo gomila veselih svatova i pokoji pijani. Uđem u muški, a kad tamo i veseli i pijani svatovi pišaju jedan na drugom i jedan po drugom. Izađem i uđem u ženski. Ugledam ženu svojih godina, u raskošnoj haljini, popravlja šminku. Priđem joj s leđa i zadignem vjenčanicu. «Ubojico, razvratniče, moronu! Odmah da si ga izvadio napolje ili ću te poslati u Haag!» «O krvi ti usrane, ŠTO sada nije u redu? Je li ovo žena? Jest. Je li mojih godina? Jest. Čak smo išli u isti razred. Sjedila je ispred mene, a ja sam joj na kutu lijepio smolu. Pa što onda ti sada hoćeš od mene? «Drvino, bukvo, baobabu. Ova je žena udana. Ona već ima nekog tko će je trpati. Moraš naći slobodnu» «A jel može ova?», uperih prst na časnu sestru. «Ma idi u pičku materinu. Idi drkaj, ako hoćeš i s nogama, debilu nedokazani. Dajem ostavku i odlazim u Afganistan pronaći genom pokojnog Franje!» I on ode, a ja nastavim drkati čak šest puta na dan. |
- 10:04 - Komentari (10) - Isprintaj - #
03.11.2007., subota
Otišla na more, ha?
|
Ako se po jutru dan poznaje onda ti jebem sunce. Preko puta mene doselio se kebabdžija, otvorio novu kebabdžinarnicu, pored svih onih ćevabdžinica, piličabžinica, burekdžinica i ribadžinica, on je doselio i nada se da će opstati. Ako je suditi prema mojim emocijama, neka se odmah spakira i ode nazad u Turkmenistan, s neugodnim sjećanjem na Hrvatistan. «Dobar dan» «Dobar dan» «Jedan super veliki» «Nemam lepinje, može dva velika?» «Nemam para, dajte mi jedan» I onda on u maniri iskusnog kebabdžara uzima mašinu za šišanje kebaba i od mljevene ovčetine ponovno oblikuje ovcu, ali ovaj put ćelavu. «Prilozi?» Rekoh «Daj sve» «I luka?» «Naravno» «Cura otišla na more, ha?», nasmije se šeretski, nekad bi mu osmjeh sjajio zlatosjajem, a danas sjaji porculanom. «Nije. Kakav je to kebab bez luka?» «Osim toga, pravi jebači ne da jedu luk, nego žderu češnjak» Tu se on nasmija i «Doviđenja» «Doviđenja» Drugi dan dođem gladan «Dobar dan susjede» «Dobar dan» «Jedan super veliki» «Nema lepinje, može dva velika» dejavu «Nemam para, može jedan veliki» Sec, sec, rez, rez. «Prilozi» «Sve» «I luk? Cura otišla na more, ha?» I tako dalje i tako isto. Treći dan dođem neraspoložen za razgovor. «Luk?» «Cura otišla na more, ha?» «Ne, otišla je otjerati krmaču u džamiju» «Aiiiii!!!» Reklamni slogan moje stranke Dok mi jedemo mlado od ovna, vi jedite govna |
- 22:34 - Komentari (6) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
