za šaku dolara

< srpanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off


free web counter

free web counter

B.L.O.G

...pogledajte, možda ima i vaših predaka...

...malo DŽAPONIZ nebuloza...

kutija prve pomoći
tihanaiva@gmail.com


30.07.2007., ponedjeljak

Magdalena

Istrčala je u kućnom ogrtaču, boreći se sa raščupanom riđom grivom. Otirući prašinu sa bedara, glasno proklela sve po spisku, a ono đubre što joj je rentalo sobu, njega prvog.
Vila Begonija stara je više od dvjesto godina. Partijom pokera, iz ko zna čijih, dopala je u ruke masnog lihvara koji bi svako toliko uspio iznajmiti trošnu sobu na drugom katu. Jedinu sa ključem.
Arhitekt je bio neki dvorski šarlatan, a taj mu je projekt bio posljednja šansa da zgrne nešto novaca i nestane s koliko toliko dostojanstva. Prvu je priliku iskoristio za bijeg u Tunis, zlata ušivenog u grimizni nakurnjak, i tamo mu se gubi svaki trag. Dokoni kraljević Viktor, sklon perverzijama i neurotičnim ispadima, za kojeg je majka i naručila izgradnju, ubrzo je nakon preseljenja umro u šizofrenom deliriju uzrokovanom neizdrživim svrabom sifilisa. Vila je dospijela na loš glas, i, iako je velečasni obavio egzorcizam, zasmrdio ju je dah vremena i naposlijetku je propala ko potrošena kurva.
Temelji popuštaju, vlaga je metastazirala po iskrivljenim zidovima a fasada popucala ko manični um.

Cupkala je ispuhujući ledenu paru i gledala u vis, tamo gde je do maločas bio balkon, balkon koji se upravo urušio i uništio samonikli grm halucinogenih bobica.
Magdalena je nova u susjedstvu.

Kriomice sam je pogledavala škiljeći kroz novinsku fotografiju žene koja je u šezdesetosmoj rodila četvorke.* Brižno sam joj izrezala oči a dvolisticu predantno zalijepila preko rupe za zrak koja je ujedno i jedini prozor prema van. Ranojutarnje sunce ubojito je za moje usahle očne kapilare, a i manje prašine ulazi s ulice.
Magdalena je doselila u pratnji trojice mladića. Prvi je nosio terakota saksiju sa nekakvom palmom, a druga dvojica su se krivili oko golemog drvenog sanduka sa metalnim perforacijama. Ona je pobjedonosno koračala prva noseći u rukama čupavu bijelu mačku i ogroman metalni ključ. Imala je modri kaput i narančasti šal a sve u vezi je, čini se, veliko. Njena vrata, njen ključ, njena saksija, njena mačka, kapacitet pluća, njena kosa, bod na njenom šalu, njeni koraci.
Primjetila sam doduše, da ima mala stopala.
Podsjetila me, formom, na tornado.

Dok sam se istu večer poskrivećki šuljala hodnikom, kako bih u noći puna mjeseca poprskala kaktuse i odnijela napoj kineskim maloljetnicama koje skrivam na tavanu, i planiram uposliti u svojoj imaginarnoj fabrici vunenih spužvica, iz magdalenih odaja čuli su se uzdasi.
Voljela bih reći da je vodila ljubav, ali ne.
Jebala se.
Glasno.
Opruge su škripale. Uzglavlje je lupalo u zid, a Megi je skvičala ko da vidi sve zvijezde nebeskog svoda. Na trenutak sam joj pozavidjela na ekstatičnosti trenutka, a onda sam se sjetila da je to samo jebanje-ludom-radovanje i prionula svojim noćnim dušebrižničkim aktivnostima. Kaktuse sam nježno navlažila i tiho im otpjevušila ariju opere «Karmen», kako bi meskalin bio pun ljubavi, jer takva sam i sama.
Potom sam, kao avet, odlelujala u vis, preskačući žućkaste hrpice otrova za štakore.
Kinezice su me podsjetile na majmunčad tropskih džungli koje sam vidjela u jednoj od svoji astralnih projekcija. Šutke bdiju u mračnom kutu tavana, zgrljene u masu košćatih udova i okatih glavica i nikako da se raspletu, da ih prebrojim. Večera ih je razdragala. A ja sam zarosila od ganutosti i došapnula im jedinu riječ kineskog jezika koju znam.
«Ooo-đai» šapnula sam, naklonila se i zabacila lijevu nogu za vrat, kako bi možda moj govor tijela bio rječitiji od riječi.

«Sigmunde, dođi Magdaleni. Dođi...» tepala je i mazno se krivila dozivajući beštiju.
Mačak, posivio od prašine i straha, brzo je uskočio u njeno naručje.


- 18:08 - Komentari (7) - Isprintaj - #

24.07.2007., utorak

točno u podne

Prašina i sparina spojile su se u ljepljivi oblak što je od ulice učinio scenogrfiju za vestern.
Da nema ovih par pregorenih šljakera, nihovih kompresora, kranova i hidrauličkih pumpi, bile bi same.
U tišini.
Čulo bi se samo mljackanje.
"Prazno je" rekla sam.
Riječi je ugušio slani inćun i odnijela mineralna voda. Ionako nije bilo važno. Čekamo četvrtak, zapravo.
Koke nema što za reći o svemu tome. Sita je. Drži cigaru u prstma, puše dim uvis i gleda tamo negdje.
"Oćemo kavu?" pita naposlijetku.


- 18:51 - Komentari (3) - Isprintaj - #

03.07.2007., utorak

nišan

Lepi mi je stavio šank danas. Taman tamo gdje ga zamišljam već sto godina. Iznad radijatora. U razini sisa, tako da se ne grbim više ko udica, kuka, upitnik il što već.
Darovao mi je onda barsku stolicu. Jebačku. Crnu sa bordo podguznjakom i sivim naslonom. Za sviranje saxofona, egzotičan sex ili prosto nalakćenje, pušenje i buljenje u monitor.
Telefon danas nije zvonio. I on je nov, iako je star. I prodorno zvoni. Nije ni čudo, jer je crveni. Ima okrugli brojčanik, onaj što se okreće i napisane brojeve hitne pomoći, milicije i vatrogasaca.
Zapravo, zvala je nadobudna akviziterka, ali to se ne računa.
Iznad telefona je ormarić, takozvani gornji kuhinjski element. Spašen, onomad, od tužne sudbine otpada koji nije smeće, čamio je u podrumu i čekao čvrstu mušku ruku. I bušilicu.
Počela sam zatim, sa ushitom kakvog samo praktična žena osjeća, razmještati tegle, slagati šolje, ribati sluz i prašinu sa polica i bacati hranu kojoj je istekao rok trajanja.
U najdonjem pretincu stoje kućanski aparati. U mom slučaju, mikser, toster i mlin za kafu. Mislila sam da drugih nemam, no prevarila sam se. Čini se da je svak zaboravio po nešto.
Uglavnom je riječ o stvarima koje rado zaboravljaš kod drugih; Izgrebani wok, sjekač tvrdo kuhanih jaja, premaleni bokal, prekomplicirana naprava za filtranje čaja itd.
Dva su mi predmeta privukla pozornost. Kockasta kutija na kojoj je pisalo "Papa's hand", nepoznata sadržaja, i maleni sokovnik, sa čašicom na vrhu. Najbolji kojeg sam ikad vidjela.
Papina ruka je komplet sličan onom sa teleprodaje. Sjekač, gnječilica, cjediljka, sve u jednom i to nije sve! Bez puno truda možete porezati prst! Od danas se zove "God's finger".
Sokovnik je veselo zabrujao čim sam zaustavila krvarenje i smućkao borovnice, nektarine, jabuku i kocku leda. Zauvijek sam rekla zbogom mamurluku i nezdravim doručcima.
Lepi je za to vrijeme sjedio na balkonu i čistio ventile svoje nove puške.
Pas je spavao, a mačke se igrale u dvorištu.
- 00:12 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se