Bla bla/psst

A little piece of my heart

24.04.2009., petak

Nova stara prica

Opet sam bez posla. Nisam duboko nesretna zbog toga, iznosim to vise kao cinjenicu. Nisam ni potpuno mirna, postoji u meni doza neizvjesnosti. Gledajuci na svijet oko sebe, na trenutna zbivanja u svijetu vrzmaju mi se glavom razlicite misli. Nikada nije lako ostati bez posla, no ova se godina, bar njen pocetak, cini pogotovo kriticna. Zbrajajuci sve prednosti i nedostatke shvacam da sam ipak u plusu.
Firma u kojoj sam radila sama po sebi nije bila losa, dapace. Posao takodjer. Isprva mi je sve bilo velika nepoznanica, ali iz tjedna u tjedan sam napredovala u svladavanju «gradiva». Imala sam srecu raditi s osobom koja mi je zaista sve htjela pokazati i objasniti. Kako svoj posao, tako i onaj dio koji nije radila ali je znala. Pa ako mi ikad zatreba da znam i ja. Za razliku od te osobe postojali su i oni koji nikad nisu imali vremena objasniti ili pokazati nekome nesto nego bi odgovor na moje pitanje vecinom bio «uzmi si knjigu, prirucnik ili registrator pa listaj i trazi». Kako sam kasnije saznala, nisam samo ja imala takav tretman nego i jos nekolicina koji su do posla dosli testiranjem i intervjuiranjem. Nasuprot nas, bilo je onih koji su tamo zavrsili jer im netko ili od nekoga netko radi u firmi. Oni su bili povlasteni, njima se sve objasnjavalo, diktiralo da si tocno zapisu biljeske u rokovnik. Pih!
Ja sam bila ponosna na svoje nabrzinu nasvrljane natuknice, na bezbrojne strelice, zvjezdice, kockice.. na definicije i opise u kojima je nerijetno bilo ostavljeno prazno mjesto za nadopisati rijec koja fali jer nisam uspjela sve zapamtiti. A najvise od svega sam bila ponosna na sebe kad bih sama nesto shvatila, dokucila.. listajuci te teske registratore, knjige o zakonima i slicno. Nevjerica u ocima onih koji su me otkantali da se snalazim kako znam, kad bih rekla da sam napravila sto sam morala i da sam skuzila sto i kako, znacila je moju pobjedu. Djetinjsto, znam! Ali to mi je pricinjavalo takvo zadovoljstvo u svijetu nepravde u kojem sam se nasla. I ne cini vam se da osjecate ogorcenost u ovom mom tekstu, zaista tako i je. Ogorcena sam i ljuta zbog spoznaje koliko su ljudi spremni daleko ici da bi sebe stavili na odgovarajuce mjesto.. i koliko je nekome stvarno piece of cake zgaziti i popljuvati nekoga da bi se ostvario cilj.. Ma znam da svijet tako funkcionira ali nekako se uvijek nadam, nekako jos uvijek prizeljkujem i mislim kako nisu bas svi takvi, kako je jos ostalo nekoliko dobrih ljudi koji su culi za pravdu. Zaboljelo me kad sam shvatila da su ljudi kojima sam pokazivala svoj dio posla, kojima sam objasnjavala kako nesto napraviti, kako iz jednog doci do drugoga, kako kracim postupkom doci do zeljenog rezultata i sl. zapravo cijelo to vrijeme vadili iz mene informacije za svoj opstanak glumeci mi kolege u lice, a iza ledja pripremajuci teren da me se makne. Trenutak kada sam shvatila sto se dogadja bio je kap koja je prelila casu. Cijelo sam dopodne radila na necemu vrlo slozenom, ni pauzu nisam iskoristila samo da ne gubim dragocjeno vrijeme, a onda je ona koja je cijelo to dopodne visila na telefonu i obavila shoping za sebe i djecu za vrijeme radnog vremena dosla i rekla da joj to posaljem mailom a ona ce proslijediti direktoru. Naravno da je iz dokumenta i sazetka obrisala moje ime i stavila svoje. Kada sam se obratila jednoj drugoj osobi dobila sam odgovor da nije to bas tako bitno jer ipak je ona iznad mene i zapravo je to bio njen zadatak a ne moj. Odlucila sam tada da cu otici. Progutala sam sva omalovazavanja, sutjela na neprestana zadirkivanja i neukusne sale u vezi moje vjere, cak sam joj i bez pogovora objasnjavala nesto sto nije znala iako je dvije stepenice iznad mene, ja sam tamo bila nitko i nista, dno dna jedne piramide.. no ovo je bio kraj.
Kada sam bila pozvana na razgovor s direktorom znala sam da idem po otkaz. Datum s ugovora bio je sve blize, a meni je pao velik kamen sa srca. Iako mi je bilo jako tesko i naporno, razmisljala sam da ostanem jos malo, stisnem zube i izdrzim nekoliko mjeseci. Ovako su mi ucinili uslugu, olaskali situaciju. S osmijehom na usnama sam sve to primila, na cudo svih prisutnih. I ostatak sam radnih dana uzivala, dolazila i odlazila nasmijala dok su oci ostatka ekipa isijavale bijes jer nisam bila zgazena kako su se nadali da cu biti.

Ponovno zivim!!!! Punim plucima.. Mir koji me ispunjava neopisivo je dubok. Ne mogu vjerovati koliko su me stres i napor udaljili od svega sto volim. Sve ono sto mjesecima nisam ni dotaknula sada je dio svakoga moga dana.. Setnje, glazba, knjige.. Ponovno pisem.. nakon dugo, dugo vremena.. nevjerojatno koliko me to istinski ispunjava..

Zivot je lijep! =)

posted by Sirenica @ 21:29 - A sto ti mislis?! (18) - Sumnjam da ce ovo netko printati.. - #

<< Arhiva >>


Gospodine.. blagoslovi one koji dolaze na ovu stranicu, zastiti i sacuvaj one koji sa ove stranice odlaze i daj mir onima koji na njoj ostaju i citaju je..

Copyright © 2006, 2007, 2008, 2009, 2010, 2011 Sirenica
All rights reserved.

Svi tekstovi i pjesme na ovom blogu moje su djelo, osim ako nije drugacije naznaceno. Nije dozvoljeno koristenje istih bez prethodne suglasnosti autorice bloga. Slike koje povremeno stavljam na blog (ako nisu moje) nalazim preko Google pretrazivaca i djelo su meni nepoznatih autora, u protivnom su izvori navedeni.

mail:
syrenica@gmail.com


Free Website Counter


Blog.hr

CURRENT MOON

eXTReMe Tracker

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se