Bla bla/psst

A little piece of my heart

10.08.2011., srijeda

Prica o prijateljima



Proslo je cetiri godine otkako sam se zadnji put cula s najboljim prijateljem. Predugo! Postoji razlog zasto sam ga se danas sjetila. Isprva, kada smo se razisli, nije bilo trenutka da nisam mislila na njega. Pomalo, ti trenuci su postajali dani, pa dani tjedni. Sada, nakon toliko vremena mogu reci da prodje i po nekoliko dana da ga se ne sjetim, da niti najmanja sitnica ne sjeti na njega. Ali kad me misli odvedu tim smjerom zaboli kao i prvih dana, a mislim i da to nikada nece proci.

Razisli smo se u cudnim okolnostima, mislim da nikada do kraja nismo razjasnili cijelu stvar, iako smo se vjesto uhvatili za jedan razlog i njega proglasili glavnim. Ni on ni ja nismo to zapravo vjerovali, ali smo prihvatili. I to je bio kraj. Bez dugih rastanaka, bio je to cisti rez.

Nedostaje mi! Vremenom sve manje, ali nedostaje!

On je bio jedina osoba koja me uistinu poznavala. Od svih ljudi koje sam u zivotu imala prilike upoznati, za njega sam vjerovala da je moja srodna dusa. Jos uvijek to mislim.. samo kako se pomiriti s cinjenicom da si je imao kraj sebe, a sada niti ikada vise ne?!

Otada nemam uza se nikoga koga bih mogla nazvati svojim najboljim prijateljem. Zapravo rijetki su oni koje mogu nazvati i "samo" prijateljima. Djelomicno sam i sama kriva za to. Kroz razne periode zivota su me ljudi kojima sam najvise vjerovala izdali i napustili, a to ne samo da je utjecalo na mene tada nego me i za ubuduce "pripremilo". Podici zid oko sebe i biti formalan s ljudima toliko je lakse od ponovnog otvaranja i neizvjesnosti od nove izdaje. Prijatelj kojem sam rekla upravo ovo nazvao me sebicnom. Ne zamjeram mu, znam da izvana izgleda da se ni najmanje ne trudim i da dizem oklop na svaki trzaj. Ali ono iznutra sasvim je druga prica, a to nitko ne zna.

Pitala sam se zapravo.... sada sa 26 godina.. kako naci novog najboljeg prijatelja? Kako nadoknaditi sve ono sto smo on o meni i ja o njemu propustili do sada?!

Ali shvatila sam danas nesto. Imam srece i zasta sam blagoslovljena! Nekolicinom ljudi koje mogu nazvati svojim cuvarima. Nikomu se od njih ne mogu bezuvjetno javiti u pola dana ili pola noci, neke od njih mjesecima ne vidim, nitko od njih nije moj najbolji prijatelj. I nikome se od njih nisam do kraja otvorila. A moram ih nazvati cuvarima jer to su ljudi kraj kojih su se moji zidovi srusili kao kule od karata iako ih ne poznajem oduvijek.
M - s kojim je razgovor tako lak, uz koga se istinski nasmijem, on koji me natjerao da iznova shvatim koliko vrijedim i koji me i dan danas zove "moja lipa" iako su nam zivoti gotovo potpuno razdvojeni.
K - koji misli da mi je naporan jer mu cesto zakolutam ocima, onaj uz koga se uz usne i srce smije.
M - moja nebioloska sestra, dokaz da nista nije nemoguce ako se stvarno potrudis.
J - s kojim se rijetko cujem i to najcesce sms-om ali koji me uvijek iznova odusevljava svojim pozdravima iz parkova a da to ni ne zna, on koji se javi kad mislim da se vise ni ne sjeca tko sam, pozitivac i borac.
R - najvazniji od svih nabrojanih, moj smajlic, djecje srce i najbolji najbolji prijatelj koji to nikad nije bio.

posted by Sirenica @ 23:55 - A sto ti mislis?! (22) - Sumnjam da ce ovo netko printati.. - #

20.06.2011., ponedjeljak

Dvije godine poslije....

Spremam se na put. Vremenski ne dug, ali bogat emocijama. Od same mi pomisli srce poskakuje kao djetetu kad zna da ga ocekuje velika i slatka nagrada, bolja od bilo koje iz najdublje maste. Volim osjecaj istinske i beskrajne srece koji me ispunja, mislim da je upravo to ono sto mi u ovom trenutku treba.

Razmisljajuci o zadnjem odlasku sjetih se ovog mjesta.. da, upravo ovoga na kojem sad ispisujem ove moje rijeci, sjetih se tog zadnjeg posta, vise od dvije godine dalekog.

Cesta predamnom ista kao tada. Je li ludo ako vec osjetim miris ljeta i rodnih slavonskih polja sto ce mi ga vjetar puhnuti u lice? (ili mi to ovaj nocni povjetarac pokusava zavrtjeti glavom (s)lazuci mi mirisne note sna, ipak sam ja dijete sa sela). Pokusavam sloziti prave rijeci, ali ono sto mi na srcu stoji jednostavno ne izlazi.. ne pronalazim dovoljno dobar opis za trenutno stanje duha.. sreca, sreca, sreca!!!! Ludo sam sretna. Blesavo se smjeskam vec danima dok me ljudi na ulici cudno gledaju, leptirici u trbuhu plesu neki rekla bih Shakiri poznat ples, ne mogu spavati…. Da, mislim da je to sreca koju mjesecima iscekujem da me zagrli i sad kad sam vec i zaboravila da je cekam, evo je! Ludost! =)

Ne znam zasto sam bas nocas osjetila potrebu napisati rijec, dvije. Mozda sam cijelo ovo vrijeme izbivanja pokusavala sloziti neku smislenu pricu vrijednu objavljivanja. A mozda sam u jednom trenutku jednostavno odustala od price zvane blog i dijela zivota kojeg sam ostavila na ovim stranicama. No ako priznam sama sebi, bez opravdanja drugima, posao, učenje i nedostatak vremena odveli su me u nekom drugom smjeru, a „novi servisi“ pridobili upravo u ovom dijelu nedostatka vremena, sa svojim „share“ i „like“ opcijama kojima smo se svi odusevili jer nas tako jednostavno spajaju, a zapravo nas razdvajaju vise nego ikada jer se samo jednim klikom ogradjujemo „obaveze“ i mirimo si savjest kako smo u dodiru sa svim svojim prijateljima, s kojima istovremeno mjesecima ili godinama ne progovorimo niti rijeci, jer klik na neku od mnogobrojnih opcija dovoljan je „I was here“ potpis.

Ma.. sve sto zelim reci je – sretna sam! I kako sam jednom davno napisala: od ovakvog osjecaja secer se posrami jer slatkoca mu je ravna nuli naspram energije koju srce isijava.

A sad idem vidjeti tko je od stare ekipe jos tu.. ako me se tko uopce sjeca. =)

posted by Sirenica @ 01:44 - A sto ti mislis?! (12) - Sumnjam da ce ovo netko printati.. - #

18.05.2009., ponedjeljak

Idem kuci.. od kuce..

U meni jako dragoj knjizi Kazua Ishigura, Never let me go, jedan od likova kaze: «No ipak mi se svidja osjecaj koji me obuzima kad sjednem u svoj automobil, svjesna da cu tijekom narednih nekoliko sati za drustvo imati samo ceste, veliko sivo nebo i svoja sanjarenja.»

long road

U subotu sam se uputila u Rijeku. Autom. Nakon svih onih godina osamiposatnih voznji vlakom, tih mucnih poludnevnih kaskanja i gubljenja zivaca (mada je i to imalo svojih zanimljivih trenutaka) napokon sam dosla na svoje. Prizeljkivala sam ja to vec duze vrijeme, jos otkako su mi roditelji za rodjendan darovali auto.
Krndija se predamnom rastegnula svojim uskim, zavojitim cestama i uskoro me zagrlio mirisni val.. tako cist, sladak i njezan miris bagrema vec jako dugo nisam osjetila. Jedan je to od onih mirisa koji budi najdalje uspomene iz djetinjstva, koji vraca u vrijeme kada smo brali bagremov cvijet, bazgu i kiselice i provodili dane igrajuci se i grickajuci to pretvarajuci se da smo u nekakvom finom restoranu. Kako je taj slatkasti miris kopnio, sve intenzivnije se probijao jedan drugi.
Sumu su zamijenili vocnjaci, oranice i pasnjaci. Miris tek pokosene trave ispreplitao se s mirisom suhe. Prevrtanje trave s jedne strane, baliranje s druge. Valis Aurea. Zlatna dolina. Park prirode Papuk nadohvat ruke, no prilika za posjet neki drugi put. Sve to tako dobro poznato, sve tako domace, a uvijek iznova izaziva jednako odusevljenje. Slavonija.
Table s natpisima «Dobrodosli u xy zupaniju» i «Napustate xy zupaniju, sretan put» brzo su se izmjenjivale. A onda autocesta. "Nagaz" na papucicu od gasa i uzivanje.
Sjecam se kako sam u Kanadi s odusevljenjem gledala oko sebe vozeci se po autocesti. Iako nije dosticala gradove pruzala je na gotovo svaki od njih jako dobar pogled. Nase su konstruirane tako da vecinu gradova obilaze u sirokom luku. Zavlada malo monotonija tokom voznje, no uspjesno se da razbiti veselim ritmovima iz zvucnika. Kasno proljece, nebo tako cisto, vedro.. ogromno sunce na silaznoj putanji i miris soli u mislima.
Kad tuneli krenu jedan za drugim znam da sam blizu cilju i onda je to to. Osmijeh na usnama, pogled na nekoj tocki daleko naprijed. Doza iscekivanja kao da cu vidjeti nesto po prvi put, osjecaj od kojeg adrenalin jurne cijelim tijelom, radost. I more osvane s lijeve strane. Opet uspomene.. na prvi dolazak, prvi duzi ostanak, na godine provedete tamo.. na stotine dogadjaja, anegdota zbog kojih sam zavoljela taj kraj.. ljude koji mi toliko nedostaju.. najmekse ć koje je svijet ikad cuo.. krepat ma ne molat.. lungomare.. ah lungomare.. i oni zbog kojih mi je bilo najteze otici.. jedna T - koja mi je poput sestre, «moja djeca» i jedan R - moj smajlic....

Pozelim viknuti onu Gibinu «ljudi evo me doma»..

posted by Sirenica @ 20:22 - A sto ti mislis?! (26) - Sumnjam da ce ovo netko printati.. - #

24.04.2009., petak

Nova stara prica

Opet sam bez posla. Nisam duboko nesretna zbog toga, iznosim to vise kao cinjenicu. Nisam ni potpuno mirna, postoji u meni doza neizvjesnosti. Gledajuci na svijet oko sebe, na trenutna zbivanja u svijetu vrzmaju mi se glavom razlicite misli. Nikada nije lako ostati bez posla, no ova se godina, bar njen pocetak, cini pogotovo kriticna. Zbrajajuci sve prednosti i nedostatke shvacam da sam ipak u plusu.
Firma u kojoj sam radila sama po sebi nije bila losa, dapace. Posao takodjer. Isprva mi je sve bilo velika nepoznanica, ali iz tjedna u tjedan sam napredovala u svladavanju «gradiva». Imala sam srecu raditi s osobom koja mi je zaista sve htjela pokazati i objasniti. Kako svoj posao, tako i onaj dio koji nije radila ali je znala. Pa ako mi ikad zatreba da znam i ja. Za razliku od te osobe postojali su i oni koji nikad nisu imali vremena objasniti ili pokazati nekome nesto nego bi odgovor na moje pitanje vecinom bio «uzmi si knjigu, prirucnik ili registrator pa listaj i trazi». Kako sam kasnije saznala, nisam samo ja imala takav tretman nego i jos nekolicina koji su do posla dosli testiranjem i intervjuiranjem. Nasuprot nas, bilo je onih koji su tamo zavrsili jer im netko ili od nekoga netko radi u firmi. Oni su bili povlasteni, njima se sve objasnjavalo, diktiralo da si tocno zapisu biljeske u rokovnik. Pih!
Ja sam bila ponosna na svoje nabrzinu nasvrljane natuknice, na bezbrojne strelice, zvjezdice, kockice.. na definicije i opise u kojima je nerijetno bilo ostavljeno prazno mjesto za nadopisati rijec koja fali jer nisam uspjela sve zapamtiti. A najvise od svega sam bila ponosna na sebe kad bih sama nesto shvatila, dokucila.. listajuci te teske registratore, knjige o zakonima i slicno. Nevjerica u ocima onih koji su me otkantali da se snalazim kako znam, kad bih rekla da sam napravila sto sam morala i da sam skuzila sto i kako, znacila je moju pobjedu. Djetinjsto, znam! Ali to mi je pricinjavalo takvo zadovoljstvo u svijetu nepravde u kojem sam se nasla. I ne cini vam se da osjecate ogorcenost u ovom mom tekstu, zaista tako i je. Ogorcena sam i ljuta zbog spoznaje koliko su ljudi spremni daleko ici da bi sebe stavili na odgovarajuce mjesto.. i koliko je nekome stvarno piece of cake zgaziti i popljuvati nekoga da bi se ostvario cilj.. Ma znam da svijet tako funkcionira ali nekako se uvijek nadam, nekako jos uvijek prizeljkujem i mislim kako nisu bas svi takvi, kako je jos ostalo nekoliko dobrih ljudi koji su culi za pravdu. Zaboljelo me kad sam shvatila da su ljudi kojima sam pokazivala svoj dio posla, kojima sam objasnjavala kako nesto napraviti, kako iz jednog doci do drugoga, kako kracim postupkom doci do zeljenog rezultata i sl. zapravo cijelo to vrijeme vadili iz mene informacije za svoj opstanak glumeci mi kolege u lice, a iza ledja pripremajuci teren da me se makne. Trenutak kada sam shvatila sto se dogadja bio je kap koja je prelila casu. Cijelo sam dopodne radila na necemu vrlo slozenom, ni pauzu nisam iskoristila samo da ne gubim dragocjeno vrijeme, a onda je ona koja je cijelo to dopodne visila na telefonu i obavila shoping za sebe i djecu za vrijeme radnog vremena dosla i rekla da joj to posaljem mailom a ona ce proslijediti direktoru. Naravno da je iz dokumenta i sazetka obrisala moje ime i stavila svoje. Kada sam se obratila jednoj drugoj osobi dobila sam odgovor da nije to bas tako bitno jer ipak je ona iznad mene i zapravo je to bio njen zadatak a ne moj. Odlucila sam tada da cu otici. Progutala sam sva omalovazavanja, sutjela na neprestana zadirkivanja i neukusne sale u vezi moje vjere, cak sam joj i bez pogovora objasnjavala nesto sto nije znala iako je dvije stepenice iznad mene, ja sam tamo bila nitko i nista, dno dna jedne piramide.. no ovo je bio kraj.
Kada sam bila pozvana na razgovor s direktorom znala sam da idem po otkaz. Datum s ugovora bio je sve blize, a meni je pao velik kamen sa srca. Iako mi je bilo jako tesko i naporno, razmisljala sam da ostanem jos malo, stisnem zube i izdrzim nekoliko mjeseci. Ovako su mi ucinili uslugu, olaskali situaciju. S osmijehom na usnama sam sve to primila, na cudo svih prisutnih. I ostatak sam radnih dana uzivala, dolazila i odlazila nasmijala dok su oci ostatka ekipa isijavale bijes jer nisam bila zgazena kako su se nadali da cu biti.

Ponovno zivim!!!! Punim plucima.. Mir koji me ispunjava neopisivo je dubok. Ne mogu vjerovati koliko su me stres i napor udaljili od svega sto volim. Sve ono sto mjesecima nisam ni dotaknula sada je dio svakoga moga dana.. Setnje, glazba, knjige.. Ponovno pisem.. nakon dugo, dugo vremena.. nevjerojatno koliko me to istinski ispunjava..

Zivot je lijep! =)

posted by Sirenica @ 21:29 - A sto ti mislis?! (18) - Sumnjam da ce ovo netko printati.. - #

08.02.2009., nedjelja

Ponekad....

Cini nam se ponekad da su zmajevi dio proslosti, da nema vise cudovista i odvaznih viteza, da nema vise princeza koje lutaju zacaranim sumama i svojim osmijehom ocaravaju jelene i leptire.
Ponekad sam se cini da u doba u kojem zivimo nema vise izazova, niti pustolovina. Sudbina, njen put preko obzora; zarke sjene koje su projurile pokraj nas prije mnogo, mnogo vremena, i sada ih vise nema.
Srecom nas ispunjava spoznaja da to nije istina. Princeze, vitezi, carolije i zmajevi, misterije i pustolovine... ne samo da su prisutni tu i sada, vec su jedino sto je ikada zivjelo na Zemlji!
Naravno, u nase su doba promijenili maske. Zmajevi danas nose odijela vladara i nesreca, ratova i katastrofa. Drustveni demoni vriste i udaraju nas po prstima svaki put kada podignemo pogled sa zemlje, kada skrenemo lijevo na raskrizjima na kojima su nam rekli da skrenemo desno. Maske su postale toliko prepredene da se princeze i vitezovi mogu sakriti jedni od drugih, pa cak i od sebe.

Richard Bach

posted by Sirenica @ 18:57 - A sto ti mislis?! (25) - Sumnjam da ce ovo netko printati.. - #

24.12.2008., srijeda

Where are you Christmas?!

Lampice.. kuglice.. trakice.. sareni ukrasi.. treperave slike.. sve nas to mami iz izloga vec tjednima.. Bozic se naveliko reklamira u svim mogucim oblicima jos od polovice studenog, ponegdje i ranije.. Bozic..
Sjetim se ovih dana cesto stiha Faith Hill "where are you Christmas?". Cini mi se da smo svake godine sve dalje od izvora.. sve dalje od pravog razloga Bozica.. zaslijepljeni izazovima modernog doba. Strka, stres, nervoza, ljutnja, nezadovoljstvo, i da ne nabrajam dalje jer bih mogla u nedogled, osjecaji su koji preplavljuju mnoge ljude ovih dana. Isfrustriranost raste do granice maksimuma. Zalosti me to. Tuzno je vidjeti obeshrabrenost koju mnogi osjecaju. Dopustili smo da nas zavedu neke sporedne stvari, na prvi pogled tako savrseno dobre, kasnije.. hmm, da. Ako je sve u sjaju, bljestavilu i raskosi zasto je toliko usamljenih ljudi, zasto je toliko praznih srdaca?!
Gledam jutrima ljude na zornicama. Jos onako snene, zeljne jos nekoliko dodatnih minuta sna, jos trena, dva ispod toplog pokrivaca. No radost iscekivanja je jaca od toga. Gledam sve te snene poglede, ali poglede ozarene radoscu. Stari, mladi, djeca.. svi u pjesmi, otvorena srca. Ne moraju biti tu, ne moraju ustajati u 5, ne moraju.. ali zele! Blagoslov i snaga za cijeli dan.. i sve postaje lakse, jednostavnije, izvedivije. Sve se moze kad cijelog sebe stavis u prave ruke. I svako je jutro iznova u meni budilo dijete.. onaj osjecaj jednostavnosti, vjere, ispunjenosti.. koje li radosti! I to je meni Bozic, a ne tek sjaj i bljestavilo..

Blogeri moji dragi ( i ostali koji navrate sastrane),
Vama i Vasim obiteljima zelim sretan, blagoslovljen i ispunjen Bozic i bozicne blagdane! Neka Vam maleno Djetesce podari mir i stalozenost, neka ispuni svaku prazninu i dotakne svako srce! Ne skidajte osmijeh s usana i uzivajte u malim stvarima.. jer nakon svega, samo Ljubav moze sve!
Zelim Vam i sretnu godinu koja je pred nama.. uspjesnu u svim aspektima zivota.. sve sto u ovoj niste realizirali u sljedecoj da bude zavrsen projekt.. obilje zdravlja, ljubavi, dobre volje, toliko potrebnog strpljenja i razumijevanja.. i sve ostalo sto si i sami zelite!
Od srca sve najbolje!
Voli Vas
Sirenica =)


It's up to us to be the change
And even though this world needs so much more
There's so much to be thankful for

Josh Groban - Thankful

posted by Sirenica @ 08:07 - A sto ti mislis?! (21) - Sumnjam da ce ovo netko printati.. - #

<< Arhiva >>


Gospodine.. blagoslovi one koji dolaze na ovu stranicu, zastiti i sacuvaj one koji sa ove stranice odlaze i daj mir onima koji na njoj ostaju i citaju je..

Copyright © 2006, 2007, 2008, 2009, 2010, 2011 Sirenica
All rights reserved.

Svi tekstovi i pjesme na ovom blogu moje su djelo, osim ako nije drugacije naznaceno. Nije dozvoljeno koristenje istih bez prethodne suglasnosti autorice bloga. Slike koje povremeno stavljam na blog (ako nisu moje) nalazim preko Google pretrazivaca i djelo su meni nepoznatih autora, u protivnom su izvori navedeni.

mail:
syrenica@gmail.com


Free Website Counter


Blog.hr

CURRENT MOON

eXTReMe Tracker

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se