|
Maleni. Nećemo se vidjeti za Uskrs. Toliko toga mi se zakompliciralo. U prvom trenutku mi se učinilo sve tako jednostavno i da je upravo onako kako treba biti. Mislio sam da je napokon došlo vrijeme da i moj život, zajedno s vama, krene u pravom smjeru. Ovako je sve počelo.
Nakon što ste otišli radio sam da bih poplaćao sve što smo potrošili dok smo bili zajedno. Dobro mi je išlo. Sve do trenutka kada je na tržištu nestalo gazolina. To je zamjensko gorivo koje sam koristio umjesto benzina, već sam vam o tome pisao. Cijena pogonskog goriva je osnova isplativosti ovog posla, jer svaki dan prelazim oko dvjesto kilometara gradske vožnje. Tada sam pomislio - ništa strašno. Već sam imao razrađenu ideju kako da pokrenem vlastiti posao. Uspostavio sam kontakte s mogućim budućim poslovnim partnerima. Sigurnost mi je davalo i to što su me partneri pitali da koliko sam se dugo bavio ovim poslom. Na to bih im odgovorio da to nikada u životu nisam radio, da se tek učim. Oni bi odgovarali kako su mislili da sam to i prije radio jer da znam sve o tome.
Na prvi pogled mi je izgledalo sve savršeno. Posuditi ću novac, ugraditi plin u auto i krenuti s poduzetništvom. Dok ne riješim sve papire i dok posao ne krene, mogu i dalje raditi stari posao, s plinom. Uvijek mogu zaraditi za hranu i stanovanje. Ostao mi je samo problem novca. Nisam to ni smatrao problemom, jer kada sam otišao toliko ljudi mi je nudilo pomoć. Tada nisam trebao ni želio nikakvu pomoć. Trebao sam samo mir i odmor. Trebao sam vrijeme da shvatim koliko sam prevaren.
Zapravo, bilo mi je neugodno. Bio me stid. Ja, koji za sebe držim da sam inteligentan i sposoban. Dopustio sam da me netko vara tolike godine. Nikada nisam ni pomišljao da bi trebalo provjeravati ljude s kojima živiš. Smatrao sam da se povjerenje podrazumijeva. Kada sam shvatio istinu, koju su mnogi ljudi znali davno, prije mene, više nisam mogao pogledati nikom u lice. Nisam mogao ni ići na posao jer sam znao što mi govore iza leđa. Nisam više mogao ni izaći na ulicu jer sam imao osjećaj da svi gledaju u mene i smiju mi se. Dosta mi je vremena trebalo da sve to zajedno probavim. Da mogu ponovno hodati gradom bez osjećaja da svi gledaju u mene i smiju mi se. Ponekad mi se ova moja priča čini toliko nevjerojatnom. Nekada sam mislio da mi je najveća greška to što sam snimao telefonske razgovore. Ipak, da to nisam radio tada ne bih mogao ništa dokazati, uspio bi možda i sebe uvjeriti da je to sve plod moje mašte. Sada mi je drago što ipak mogu svaku rečenicu na ovom blogu pokrijepiti dokazom. Znam da mi to ne može donijeti nikakvu korist, ali mi stvara nekakvo zadovoljstvo.
Predzadnje pismo sam napisao u namjeri da ljudima kažem da trebam pomoć. Znao sam da blog čitaju mnogi koji su se toliko nudili da mi pomognu. Očekivao sam da će mi se upravo javiti oni što su mi najviše pisali. Oni kojima sam i ja pomagao u životu. Na žalost, nitko mi se nije javio. Čak sam zvao «daleku zemlju». Od nje nisam dobio nikakav odgovor. Niti potvrdan niti negativan. Mislio sam da ću tu uvijek moći naći ruku spasa.
Zapravo sada vidim, da je moja odluka o tom, da se nikom ne javim u trenutku odlaska bila ispravna. Svi oni koji su me zvali, nudili pomoć, radili su to samo da bi olakšali svoju savjest. Da bi mogli reći: "da, pokušao sam nešto napraviti". Žao mi je što sam sada od ikog tražio bilo što i konačno sam odlučio da nikada više neću stupiti ni sa kim u bilo kakav kontakt.
Neko vrijeme sam se dopisivao s našim dragim rođakom. Nisam ga želio opterećivati nikakvim pričama. Mlad je i neka živi svoj život. Čak je izrazio želju da se vidimo. Nisam imao ništa protiv. Bilo bi mi zadovoljstvo da ga izvedem van. Da mu pokažem sva mjesta u kojima se izvodi odlična glazba. Kroz glazbu imamo toliko zajedničkog, a volio bih mu pokazati i nešto novo, što nije imao prilike doživjeti.
Kada sam shvatio da zna polovicu priče, osjetio sam potrebu, da bi bilo pravo, da čuje i drugi dio. Rekao sam mu za blog i zamolio ga da mi više ne piše jer mu neću odgovarati. To sam napravio zbog toga što će i to drago dijete, kako ga još uvijek doživljavam, shvatiti kolika sam budala bio. Te sam i odlučio da više ni sa kim ne kontaktiram ni na koji način.
Razgovarao sam i s vašom majkom. Ispričao sam joj kakav problem imam i što trebam. Znam da ne osjeća nikakve moralne vrijednosti, da joj je bitna jedino vlastita materijalna dobit. Mislim da imam pravo znati kome i za koliko novca je prodala imovinu koja je ostala od firme. Gdje su završila računala sa svim poslovnim programima i podacima. Ne mogu razumjeti kako može sve što je ostalo vrijedno prisvojiti a dugove ostaviti meni. Pokušavam dokučiti gdje je moja odjeća. Ne može mi reći da ju je bacila ili poklonila u nekakvu humanitarnu organizaciju, jer mi fali ono što je bilo vrijedno i nosivo, a ostavila je ono što je bilo staro. Ne može mi nikako reći da nisam imao niti jednu jaknu. Zapravo, kada bolje razmislim mislim da moju odjeću sada nosi netko tko je moje građe. Samo mu nije odgovarao moj broj cipela, jer sam njih dobio sve. Nadam se da se ugodno u njoj osjeća.
Ovo prije sam pisao prije nekoliko dana. Kako sam bez novca, teže mi je doći i do interneta. U međuvremenu sam vašoj majci objasnio da trebam novac. Rekao sam joj da je došlo vrijeme da se napokon smirim. Da krenem s normalnim životom. Da možete dolaziti kod mene u normalnijim uvjetima. Da vam kupim televizor, novo računalo. Da vas mogu početi i financijski pomagati. Fino me saslušala i rekla mi je da bi ona to mogla napraviti, da joj ne bi bio problem ali da to jednostavno ne želi. Drugim riječima - tko te jebe, glupane. Zajebala sam te. Sedam godina ti je trebalo da shvatiš kolika si budala bio. I na kraju sam ti uzela sve što sam mogla. Sada me tuži. Dok to sud razriješi tko zna gdje ću tada biti. Zna i to da nemam novca da pokrećem bilo kakve sudske sporove.
Čak me pitala da li sam možda ljubomoran na nju. Mislim da nitko na svijetu ne bi mogao biti ljubomoran na nekog tko je toliko pokvaren, ohol, bezosjećajan, zločest.
Ponudio sam joj i potvrdu od javnog bilježnika ili odvjetnika. Da taj novac ide u buduću podjelu imovine. Radi se o iznosu koji je manji od četvrtine vrijednosti imovine moje firme koju je rasprodala. Upravo sam se sjetio da sam toliko platio samo police u trgovinama.
Vjerujem da vam sada priča da kakav sam vam ja to otac koji vam je obećao da ćete doći kod njega za Uskrs i sada vam ne može ispuniti obećanje. Sada se osjeća ponosno i pobjedonosno.
Doveli smo se u fazu rata. Želim joj pokazati da sam, bez obzira na sve, još dovoljno snažan i sposoban da joj se sve obije o glavu. U jednoj od poruka sam je upozorio da osoba koja joj pruža pravno-fizičku zaštitu možda igra dvostruku igru. Da nije tako, ja ne bih mogao ni znati tko je to. Prije svakog koraka je ponovno molim da se normalno dogovorimo. Ne osjećam se ponosno zbog mojih idućih postupaka. Znam da će početi stradavati ljudi oko nje za koje nije potrebno da stradaju. Ipak, to je njen izbor. Željela je rat podacima i činjenicama.
Na kraju je ipak doznala da sam joj snimao telefonske razgovore. Dok mi je pretraživala torbicu pronašla je jednu od kazeta. Kada ju je preslušala uspjela je prepoznati svoj glas, mada sam morao snimati višestruko manjom brzinom, da ne moram više puta dnevno mijenjati kazetu, jer su njeni telefonski razgovori znali trajati satima. Mislim da nije svjesna da to nije jedina kazeta, da ih imam na desetine. Moj idući korak će biti taj da snimke pošaljem na ruke onom tko im se neće obradovati. Bit ću toliko pošten da ipak prethodno upozorim našeg dragog vaterpolista.
Upozorit ću i sve ljude koji su sudjelovali u rasprodaji imovine firme da očekuju poziv kriminalističke policije. Neću praviti razliku između onih koji su kupovali i onih koji su primali kao poklone, znajući porijeklo.
Prije nekoliko dana sam primio poruku «daleke zemlje». Ljuti se da što pričam da mi nije htio pomoči te me pita dali bih želio da dođem kod njega. Nije mi htio pomoči jer sam tražio novac a ne odlazak iz svoje države. Tu ponovno vidim djelo vaše majke jer bi ona bila presretna da sam na drugom kraju svijeta.
Najviše ju strah mog dolaska dole, kod vas. Znam da se ne boji tog da joj polomim ruke. Ne boji se ni da joj polomim zube, za koje smo izdvojili mnogo novca da bi ih poravnala. Mada tada nisam znao da ih ne ravna zbog mene već zbog nekog drugog. Čak sam je pokušavao odgovoriti od toga jer su mi upravo takvi, krivi zubi bili simpatični. Boji se mojih riječi. Zna da sam u pravu. Imam i snimljen razgovor u kojoj joj prijateljica objašnjava da ja ipak nisam budala. Da mi je sve jasno i da sam u pravu, ali ipak ako bude sve negirala da joj nitko ne može dokazati istinu. Jedino postoji opasnost da što ako netko iz firme reče da je njih malo tko viđao na izletima dok su bili na putovanju s firmom u Rimu. Kada sam pregledavao slike iz Rima vidio sam da na mnogim mjestima fale njih dvoje. Tko zna možda je ona imala zadatak da fotografira a on da viče ptičica.
Maleni, ti, pošto dolaziš ranije iz škole nego ona s posla, ne smiješ više ići u stan, već kod susjede. Da ne bi ja možda došao u međuvremenu. Ipak to ne može zaustaviti moje riječi. Doći ću čim skupim novac za put. Do tada moram djelovati na daljinu, što je za druge ljude mnogo opasnije.
Prije nekoliko dana vaša majka mi je rekla, da kada sam vas vratio natrag da ste bili vrlo nemirni i razdražljivi. Potpuno mi je razumljivo vaše ponašanje. Uz mene ste osjetili kako je to kada je netko s vama. Kada se s vama igra i razgovara. Osjetili ste kako izgleda ljubav koja se ne kupuje poklonima ni igračkama. Znali ste da vas po noći neću ostavljati same u stanu. Vrlo vam je teško kada vas ostavlja na sve strane da bi ispunjavala svoje hirove glumeći jadnu i brižnu samohranu majku. Dok ste bili kod mene Toto je prestao piškiti u gače. Ponovno je počeo kada se vratio brižnoj majci.
Maleni, ostaje mi borba da se što prije sredim i da budemo zajedno koliko je to god moguće. Da brižna majka može lakše ispunjavati svoje hirove prekrivene krinkom lizanja oltara.
Nisam vam još poslao slike koje smo zajedno slikali. To neću moči sve dok ne kupim novo računalo, jer mi je ovo skroz na izdisaju.
Vidimo se uskoro.
|
