sinner´s blog...

petak, 31.10.2008.

report iz "nesigurnog grada", lijepljenje tapeta, koka - avion i malo jazza...

... dragi moji, yours truly se upravo vrnio iz "nesigurnog grada" a.k.a. Agrama tj. Zagreba, živ, zdrav (sa naglaskom na zdrav) i neozlijeđen.

dakle, nakon tradicionalno zajebanog puta u stilu divljezapadnih diližansi (cirka 5 sati truckanja u busu), iskrcavanje na zagrebačkom kolodvoru i...šok!

hrpa ljudi!

prvih par sati boravka u ZG sam proveo pokušavajući se ne sudariti sa hrpom ljudi koji nadiru iz svih smjerova i čini mi se da imaju baš magnetsku privlačnost na moju putnu torbu i zapinjanje za istu.
meni naviknutom na uobičajenu uličnu sliku u mojoj dragoj propizdini, gdje obično nema nikoga na ulici osim ujutro kad se ide na posao i popodne kad se ide sa posla, je to bilo blago rečeno iritirajuće. Dok mi se nisu javili stari instinkti (živio sam u ZG par godina) i gimnastika u javnom prijevozu.

Koliko mi se učinilo, baš i ne vlada neka atmosfera straha. Na sve strane hrpa ljudi, koke odjevene po najnovijoj modi, koju moram priznati ne razumijem jer podrazumijeva tajice, malo dulju majicu ili tuniku ili đemper obuzdan remenom, čizme, što veću torbu i sunčane naočale koje pokrivaju pola face.

I što sve skupa izgleda kao da su izgubile hlače u jutarnjem procesu oblačenja.
Sori koke ali ne razumijem i izgledate pomalo smiješno.


Isto kao i novi dress kode mladih poslovnjaka koji podrazumijeva roze košulju. Jebote jutarnja špica izgleda kao gay pride – hrpa likova sa skupim odijelima, torbama i cipelama u roze košuljicama. Samo sam čekao da netko izvuče transparent „PROUD TO BE A MANAGER“ i krene si ljubiti bližnjeg svog.

Jedino što sam primjetio je malo više murije po ulicama i to je to.

Pošto mi radnička krv ne da mira, i na bolovanju sam malko radio pa sam uz ostalo pohodio proslavu 130.-te godišnjice Crvenog Križa u Lisinskom. I naravno dezorijentiran kakav jesam pitao parkiranog taksistu jel zna gdje je Lisinski. Na što je ovaj krepao od smijeha jer je bio parkiran baš pred istim. Uglavnom, nakon što sam obišao par štandova koji su postavile regionalne organizacije Crvenog Križa i najeo se i napio svega što mi je palo pod ruku, uslijedila je proslava, tijekom koje sam uživao u prekrasnom kolažu popularne i klasične glazbe u izvedbi glumaca Kazališta Komedija.

A u stvari buljio u prekrasne noge violinistice u pratećem orkestru, brojao greške bubnjaru istog te čekao da Mila Elegović koja je vodila program izvali neku glupost u stilu „Bitangi i Princeza“ pa da se opalim smijat. No nije, bila je savršeno ozbiljna ali je zato komedija bio domjenak iza programa. Ili stampedo na švedski stol gdje su ispadali gebisi, krckali umjetni kukovi i starčeki te gospoda i dame u večernjim haljinama i odijelima pokazali zapanjujuću kondiciju za guranje oko stola te proždiranje većih količina klope koja im baš i nije zdrava za njihove godine. Uspio sam bez većih ozljeda pojesti jedan kolačić. Šteta što to nisam slikao ali sam zato slikao atmosferu pred početak proslave.





Glede ostalih novinarskih poslića, intervjuirao sam Ivanu Marić, za kojom sam svojedobno vapio da izađe iz Farme i uz ostalo asisitirao u unutarnjem uređenju njenog stana. Naime Ivana, njezin dečko, Kora („Design by Kora„ blog u linkovima) i moja malenkost smo pizdili na lijepljenje 6 metara kvadratnih fototapete, što se zorno vidi iz priloženog (ukoliko se uopće vidi tapeta od moje guzinčentine)



...ali je rezultat odličan.




Osim Ivane, ugodno popričah sa Katarinom iz ET, koja iako izgleda kao avion sa dodatnom opremom i na sebi ima šminke, robe i kozmetičkih tretmana u vrijednosti godišnjeg proračuna omanje hrvatske općine...




...je u stvari čisto simpatična cura, što pokazuje spremnošću za slikanje sa neobrijanim novinarom u čupavim svijetloplavim papučama, za koje je zapazila da me „otvaraju u struku“...



Epopeja posla u ZG je završila dan prije povratka, pohođenjem koncerta Valerije „Mayales“ Nikolovske, koja zajedno sa Viktorom Lipavićem i Damirom „bubnjar MPT“ Šomenom nastupa pod neobičnim imanom „Livada Trio“ i pjeva sasvim finu inačicu jazza, začinjenu pomalo neobičnim izborom pjesama. Ja sam se osobito izguštao na „Black Hole Sun“ Soundgardena koja u jazz aranžmanu zvuči nevjerojatno.
E da – koncert je održan u polupraznom Saxu i nakon svirke sam malko pročavrljao sa Valerijom. Iako sam htio malo pročačkat po Šomenovom setu činela ali kontam da ne bi bilo baš...prikladno.












Što se tiče kontrole – sve je prošlo ok. Iako mi je svaki put muka dok vadim krv na dnevnoj hematološkoj bolnici a metar dalje leže u tišini pacijenti bez kose i sa infuzijama. Što je još dobro jer pravi užas je na hematološkom odjelu. Tko je jednom vidio jedinice za izolaciju (na svu sreću nisam ležao u jednoj od njih) i sobe sa oboljelima (u jednoj od njih sam ležao par mjeseci) ima refleks da bježi što dalje odatle.

No da citiram mišljenje liječnika:

Put nazad je bio obilježen jednosatnim čekanjem na izlazu iz ZG (zaustavljen promet, duge cijevi, interventna policija, helikopter) te nevjerojatnom nesrećom koja se dogodila 10 metara od busa. Naime, na vozača kamiona koji je izašao da pogleda što se događa na naplatnim kućicama je punom bzinom naletio policajac na motociklu i skucao ga u kanal kraj ceste!?! Još jedna žrtva organiziranog kriminala u Hrvatskoj. Ovaj put kolatelarna.


dakle - živ i zdrav.

i uskoro bi se trebao zaletiti preko vikenda do ZG iz (kh,khm) privatnih razloga. no o tom potom...