ponedjeljak, 12.11.2007.
Suicide notes ili Ogled o samoubojstvu
...potaknut vlastitom depresijom koja me prati već par godina (do kurca, da više priznam - da, depresivan sam, bolestan, nikako da odem liječniku, imam sve simptome...valjda je prihvaćanje bolesti korak prema liječenju...) odlučih se na maleni ogled o suicidu.
Dakle.
Meni se osobno unutar užeg obiteljskog kruga dogodilo upravo to.
Otac se objesio prije dvije godine. Dobio je maleni članak u novinama i postao dio statistike o razvojačenim braniteljima koji su tijekom te godine počinili samoubojstvo te pogreb uz vojne počasti. Ja sam kao stariji sin dobio zastavu kojom je bio pokriven lijes. Stara je dobila tatine kredite. Brat je skoro dobio živčani slom dok je pokušavao kćerima objasniti da više nikada neće vidjeti djeda.
Svi smo zaradili vječiti osjećaj krivice da se možda sve to ne bi dogodilo. Samo sa smo ovo napravili ili ne napravili ili ovo rekli ili ne rekli...
Potom standardna sranja...sućut, rodbina koja je eto došla da vidi jel nam nešto treba pomoći, živčani ispadi, plač, beznađe...grob koji moram priznati u zadnje vrijeme jako rijetko obilazim. Jedino kad me uhvati totalna depra pa stojim pred jebenim drvenim križem tražeći nekakav odgovor i obično odustanem nakon par cigareta i odem sa mišlju da moram starom kupiti neki dostojniji spomenik...nešto diskretno, kameno...na križu se već sad ne vidi pola boje...
Upravo u tim naletima depre i mene često spopadne nalet suicida, Jedno vrijeme je to toliko bilo izraženo da sam jednostavno samog sebe tjerao sa nekim debilnim sitnicama da to ne učinim. Nije mene brinulo što će to totalno zatrti staru (kojoj se btw. otac isto ubio) nego što eto uskoro izlazi novi album nekog benda pa eto pričekat ću još par tjedana da to čujem pa ću se onda skratititi za glavu.
Smiješno zar ne?
Meni baš i nije bilo u to vrijeme.
Prije par godina se ubio jedan klinac, petnaestogodišnjak i to pištoljem kojim se ubijaju svinje. Za neupućene, u pitanju je aparat koji ispucava čavao od 10 cm u lubanju. Razlog - svađa sa ocem.
Prošle godine otac troje djece mojih godina je hladno u pijanom stanju legao na ručnu granatu pred prijateljima.
Nedavno se udovica i majka dvoje tinejđera bacila sa mosta u rijeku. Razlozi - neslaganje u obitelji.
Prijateljev otac se isto objesio.
Ni 10 metara od kuće gdje sam sa društvom feštao jednu subotu se objesila baka od punih 80 godina. Prolazili smo pijani kraj dvorišta gdje je visjela. Da smo malo bolje pogledali, možda bi je i zapazili...
Ovo je inače sve sa područja moga malenog gradića, koji ima populaciju kao omanji gradski kvart. A nisam niti nabrojao sve...naprimjer mog osnovnoškolskog prijatelja koji je skočio s mosta u rijeku te se još dodatno osigurao punim rancem kamenja. Sjećam se da je uvijek bio jako pedantna i temeljita osoba.
Nema pravila, nema razloga,nema omiljenog oružja, nema dobne skupine koja je kritična...nema smisla...
kao i u ratu, najviše pate oni koji prežive.
I ne, ne postavljam si više sitne debilne ciljeve da bih se ustao ujutro ili da ne bi legao na bombu. Imam cilj, imam i teškoće koje me prate do tog cilja, imam i trenutke sreće i trenutke očaja...i dalje me na sekunde opere da je bolje da se jednostavno poništim i prekinem sa svime.
Ali su to samo sekunde.
Prije su bili u pitanju mjeseci.
polako...možda me jednom i prođe sve to..do tada definitivno moram posjetiti liječnika...nije me sram, bolestan sam. Depresivan.
I ne želim da jednom netko razmišlja o tome da mi treba kupiti dostojan spomenik.
