povedi me...ma da ne znam gdje da krenemo...svejedno je...
mislim da budem morala obrisat blog...
ali napravit ću novi...pa ću vam se svima javit onda... =))
KAO ZVJEZDANA PRAŠINA…
Volim te…eto, tek toliko da znaš zašto. Jedan jedini odgovor na milijun tvojih pitanja.
I nije važno gdje, ni kada, ni kako…ništa nije važno osim tebe i mene. Osim nas.
Razumiješ li sad zašto sam još uvijek tu?
Čuvaj me! Molim te da me čuvaš onako kao što ja čuvam zvjezdanu prašinu u zjenici tvoga oka da ono ne bi izgubilo sjaj.
Ne daj mi da padnem, drži me čvrsto. Ne puštaj.
Ti koji znaš značenje riječi ljubav, značenje riječi tuga.
Ti koji znaš davati bez da tražiš išta zauzvrat.
Ti, čija se prisutnost u mom srcu odražava u svakom mom pogledu poput srebrnog odsjaja mjeseca na površini poput stakla glatkog jezera.
Tebi želim reći hvala.
Hvala ti što postojiš, hvala što si kraj mene, što mi ne dopuštaš da posustanem.
Hvala ti što me voliš.
Eh…da vam ispričam kaj mi se danas dogodilo. Sjedim ja s frendom na kavi u našem kafiću i dođe mi cura jedna iz razreda i pita dal mogu doći na sekundu do nje (bila je s nekim curama), i odem ja do njenog stola kad ona na mene da kak se mogu ja družit s tim kretenom, on je susjed od njezine bake i pričaju svi razne stvari o njemu, bla bla…a i ona sama zna i 100% je sigurna da je kreten, i svakakve gadarije mi o njemu nabaljezgala…i sad ja nju slušam, slušam, slušam…a njenom baljezganju kraja nema. Morala sam joj reć nekaj jer inače ne bi stala…i velim joj: «E…di se ti gasiš?? Gle…ja se znam o sebi brinuti, ne trebam tu sad ovo slušat. Mislim…svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali ovaj tu kak ti veliš kreten, je zamisli, moj frend a po mojim frendovima niko neće srat ovak. Nadam se da ti je to jasno. I boli me briga kaj priča tvoja baka i kaj ti misliš. Pa mislim stvarno… » Istina da je sav vražji inače, ali kad je sa mnom kao da se konačno može otvorit. Kako mrzim kad ljudi pričaju loše o nekome koga uopće ne poznaju. Danas mi se ova cura zamjerila do kraja, a nikad mi nije bila baš draga. Vratila sam se do našeg stola.
I pita sad on mene kao kaj veli susjeda, dal ga je pohvalila kak je užasan i tak to…a ja ono ma pusti nju, ajmo mi dalje di smo stali. Nije baš bila neka ugodna tema, al nije važno. I tak smo nekak došli do toga da mi je rekel da sam ja njegova mala seka. Jooooj…ja se skoro rastopila. A bil je malo tužan. Ma ful je izbediran ovih dana. Ah ta ljubav. Rekao je da se već naviknuo na loše. Rekla sam mu da to ne smije, da mu ja ne dam, da ću ga ja čuvat. Nasmijao se i rekao: «Aaaa, moj mali anđeo čuvar. Sekice moja mala…i ja ću tebe čuvat. Može?» Zagrlila sam ga na rastanku jako jako…moj veliki braco…haha…
Eee i sad…zagrlim ja mog «bracu» kad ono vidim susjeda moja me gleda. Sad samo čekam sutra da čujem kakve će se pričice pričat. Baš me zanima…
Phahaha…
I nazval me moj mileni malo prije…veli da mu opće ne falim…ma ne…veli da mu falim, i da mi dolazi u subotu. Jedva čeekam tu subotu!!
15.03.2006. u 18:47 | 39 Komentara | Print | # | ^
...
eh...neam pojma kay da pišem...
bila sam na eninom blogu maloprije...rasplakala sam se fkt...već neko vrijeme se nisam rasplakala zbog problema koji ni nisu moji...stvarno mi je žao zbog toga kay joj se događa, i savršeno mi je jasno kak se osjeća i nikako ne bi htjela bit u njezinoj koži...ewo sad bi ju najradije zagrlila da mogu...ali eto...life's a bitch... =(((
ewo wam jedna pjesmica prekrasna...jedna od meni najdražih...nemam vam niš za reći...
sve je nekak...fucked up...baš sam tužna sad... =((
I guess this time you’re really leaving
I heard your suitcase say goodbye
And as my broken heart lies bleeding
You say true love is suicide
You say you’ve cried a thousand rivers
And now you’re swimming for the shore
You left me drowning in my tears
And you won’t save me anymore
Now I’m praying to God you’ll give me one more chance, girl
I’ll be there for you
These five words I swear to you
When you breathe I want to be the air for you
I’ll be there for you
I’d live and I’d die for you
Steal the sun from the sky for you
Words can’t say what love can do
I’ll be there for you
I know you know we’ve had some good times
How they have their own hiding place
I can promise you tomorrow
But I can’t buy back yesterday
And baby you know my hands are dirty
But I wanted to be your valentine
I’ll be the water when you get thirsty, baby
When you get drunk, I’ll be the wine
I’ll be there for you
These five words I swear to you
When you breathe I want to be the air for you
I’ll be there for you
I’d live and I’d die for you
Steal the sun from the sky for you
Words can’t say what a love can do
I’ll be there for you
And I wasn’t there when you were happy
I wasn’t there when you were down
I didn’t mean to miss your birthday, baby
I wish I’d seen you blow those candles out
I’ll be there for you
These five words I swear to you
When you breathe I want to be the air for you
I’ll be there for you
I’d live and I’d die for you
Steal the sun from the sky for you
Words can’t say what a love can do
I’ll be there for you
13.03.2006. u 19:44 | 17 Komentara | Print | # | ^
Ne budi daleko od mene ni jedan jedini dan,
jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
i čekat ću te kao na nekoj stanici
kad negdje daleko usnu vlakovi.
Nemoj otići ni samo na sat, jer tada,
u tom satu, spoje se kapi nesanice
i možda će sav dim što traži svoju kuću
doći da ubije i moje izgubljeno srce.
Jao, neka se ne razbije tvoj lik na pijesku
jao, neka ne lete tvoje vjeđe odsutnosti
ljubljena, ne idi od mene nio za trenutak,
jer u tom trenu otići ćeš tako daleko
da ću obići zemlju ispitujući
hoćeš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.
Pablo Neruda
Obećala sam vam post…pa ewo pišem vam post…
Bio je tu, kod mene. Jučer. Samo da bi popio kavu sa mnom. Samo da bi mi poklonio ružu i zagrljaj za 8. mart. Da, nazvala sam ga, poslušala sam Anu. Nisam mu rekla ništa na phone. Samo da bi ga htjela vidjeti. I tako sam se htjela ponašati hladno i suzdržano, ali čim sam vidjela one oči boje tamne čokolade osmjeh mi se pojavio na licu i bacili smo se jedno drugom u zagrljaj ko da se 100 godina nismo vidjeli. Dala sam si truda da ga ubijem…poljupcima naravno. =) Nije mogao ostati dugo, iako sam ja htjela da ostane prespavat. Nije mogao ostati. Na žalost. Kratko, ali slatko, slađe, najslađe.
Kad je odlazil…rekao mi je nešto beskrajno slatko…»Znaš…kad san te vidia…i kad si se onako nasmijala, ma odma san zna da će sve bit ok! I pala mi na pamet ona pisma od tvog Parnog Valjka mislin…ona znaš – nakon tako mnogo vremena, još uvijek se nasmiješi kad me pogleda…- «
A sad još par riječi…Draga Girl on the move, znam da si bila uvjerena u to da sam dobro postupila kad sam ga ostavila. Ali vjeruj mi, da sam ustrajala u tome, ne bi si to nikad, nikad oprostila, a odluke zbog kojih se kajemo nisu dobre odluke. Jednom ćeš me shvatiti. Jednom. Kad zavoliš nekog toliko da ti dani bez njega prolaze kao da nikad nisu ni postojali. Osjećaš se kao da te život ostavlja stajati tamo gdje si stala, ne želi čekati, ide dalje…ma koliko god ti molila da čeka, da ti da vremena da zaboraviš, da se skuliraš.
Ja ti puno zahvaljujem na savjetima i riječima utjehe draga moja, ali odluku sam na kraju ipak trebala donijeti ja sama. I vjerujem da sam donijela pravilnu odluku, jer da nisam, ne bi sada bila toliko sretna.
I iskreno…nije me briga…ako me i opet povrijedi, ako me zgazi, ostavi…to sada, u ovom trenutku nije nimalo važno… Ne znam kako da se izrazim. Hoću reći da se trenutaka provedenih s njim nikad ne bi odrekla. Živimo za ovo sada…i samo za sada…što je bilo, bilo je, što bude bude. Sve dolazi i prolazi. Sve se mijenja. Naša zbilje je relativna. Danas volimo, ne znamo hoćemo li voljeti sutra. Danas smo sretni, no to ne znači da ćemo sretni biti i sutra.
Moj maleni i ja imali smo milijun uspona i padova. Sve prepreke do sada uspjeli smo pobijediti. I sretna sam, sada, i ne znam hoću li biti sutra. Nije mi ni važno. Bolje par dana, čak par sati sreće u rukama prave osobe, nego 10 praznih godina u nečijim tuđim rukama. Nadam se da ne pišem malo previše zbrda-zdola i da me uspijevate pratiti. To je poput romana toka svijesti. Kako mi misli dolaze tako ih redam.
I još jedna posebno velika pussa za Annu koja se toliko trudila i puno mi je pomogla. Shvatila sam koliko sam u biti bila glupa. Ona se toliko bori za svoju ljubav, a ja sam svoju zamalo pustila da ode. Anna hvala za sve…i želim ti svu sreću svijeta s tim dečkom…samo nek se čim prije opameti i shvati kakvu curu gura od sebe. Cmoknem te draga moja. Sretno.
I još nisam završila…svi vi moji dragi blogeri…hvala vam za sve divne komentare, podršku i savjete.
Ewo ovaj post je sad ispao malo duži nego što je trebao biti. Nadam se da ćete imati strpljenja pročitati ga.
Pozzdrav
Sinafay
Con te vivevo un sogno ma ora sono sveglio. Come mai i tuoi occhi ora stanno piangendo?
Kooooonačno opet mogu pisat....
Ukrali su mi par postova... =((
Neda mi se to sad vračat...
ewo da vam ispričam odmah...moram pljutznut to iz sebe...da me ne izjede tuga iznutra...
pravim se da je sve oke...ali i nije...
Taman izađem iz busa danas i počne mi zvoniti mobitel. Total eclipse of the heart. Odmah mi je jasno ko zove. …and I need you now, tonight, and I need you more then ever…pjevam si tiho. Da se javim ili ne? Javljam se.
-Halo?
-Malena.
-Reci.
-Sad ni ne znam šta reć. Oprosti mi milena moja.
-Gle…moš me kasnije nazvat? Nemrem sad pričat.
-Ali…
-Nemrem sad pričat! Nisam solo! Ako oćeš nazovi kasnije ak nećeš oke…
-Dobro. Nazovem te kasnije. Oprosti.
-Aj…
-Volin te.
-Da…
….
Prekinula sam.
-Volim i ja tebe.- to sam mu htjela reći…ali nisam.
Nazvao me kasnije.
Gotovo je. Ali ostat ćemo frendovi. Viđat ćemo se.
Mislim da smo oboje bili tužni.
Hoćemo li izdržati? Nemam pojma. Neka stvari idu svojim tokom.
Ako je «meant to be» imat će naša priča happy ending. Ako nije…nije.
Ali bojim se...bojim se da ga ne odgurnem od sebe zauvijek.
Sad se počinjem pitati jesam li postupila pravilno.
Ma fali mi...ne mogu riječima reći koliko mi fali.
Ali taj moj prokleti ponos i tvrdoglavost.
Njegov vražji temperament i naglost.
Prokleti tračevi i spletke.
=((((
Con te vivevo un sogno ma ora sono sveglio.
Dammi solo un minuto, un soffio di fiato,un attimo ancora.
Stare insieme č finito, l’abbiamo capito,ma a dirselo e dura.
Prvo vam se moram zahvalit na podršci i divnim riječima i sve.
Skoknula sam do videoteke danas. Usput sam kupila brdo grickalica i milku od jagode.
Cijelo popodne sam visila pred tv-om.
Pričala sam s njegovom sekom. Prvo me napala. Jedva sam uspjela doći do riječi. Kad je sve izbacila iz sebe i izvrijeđala me, primijetila je valjda da sam ja malo zbunjena i da mi glas drhti. Zašutjela je. Rekla sam joj što sam imala za reći. Obećala mi je da će popričati s njim. Ispričala se jer me napala. Rekla sam joj da ga pusti. Rekla sam da je gotovo. Molila me da ga razumijem. Da mu oprostim. To bi me on trebao moliti.
Ali ja sam mu oprostila. Sve. Nije on kriv. U biti..jednim dijelom ipak je. Jedna spretno izmišljena spletka…a on je kriv jer je povjerovao. Samo to.
A sad ne znam što da radim.
Volim ga. Naravno.
Ma trebam malo vremena da razmislim o svemu. Sad sam se barem smirila jer su mi jasnije one njegove riječi. Ne opravdavam ga, ali možda ga mogu razumjeti. Možda mogu pokušati zaboraviti. Ako on to želi.
Ali treba mi vremena sad. Malo mira. Želim razbistriti misli i smiriti srce koje luđački lupa. Malo više upotrebljavati razum u svakodnevnom životu. Naučiti reagirati malo pametnije, smirenije. Možda uskoro opet završimo zajedno. Ništa ne bi voljela više od toga.
Vjerujem u to da ćemo biti jači od nekih glupavih spletki.
Ali ne sad. Sad mi treba malo mira. Samo malo, ne previše.
...i tako...opet mi se srušio svijet...
Voljela bi da vam imam nešto za napisati.
Totalno sam bezvoljna ovih dana.
Vrijeme je jadno. Škola je jadna. Sve je jadno.
Prehlađena sam.
Posvađala sam se s lipim mojim.
Rekao mi je da sam ista ko i sve ostale.
Povrijedilo me to.
Jako.
Posebno zato jer znam kakve su za njega te sve ostale.
Jednom, davno još, prije nego smo bili zajedno, rekao mi je da su sve cure pokvarene.
Pogledala sam ga tužno krajičkom oka.
Primjetio je to.
Rekao je - Oprosti. Skoro sve. Ti si moja malena. -
A sada...ista kao i ostale. Pokvarena.
Rekao je da sam pokvarena.
Zašto?
Pojma nemam.
Ali zahvaljujem onom nekome, ma tko god taj netko bio, zahvaljujem njemu ili njoj što su upropastili nešto što bi očito propalo prije ii kasnije. Zahvaljujem onom nekom što mu je napunio glavu sranjima.
Teško mi je prijeći preko nekih stvari.
Ne opraštam nepovjerenje samo tako.
Volim ga.
To da.
Pitam se samo...voli li on mene imalo? Da li me je uopće volio?
Mene? Ovakvu...pokvarenu?
Osjećam se...čudno.
Nekako prazno.
Glupo...
nemam gdje...
Od tebe oči dalje
ne vide...
Nemojte mi zamjeriti jer je sve tak nekak nepovezano. Takve su mi misli u ovom trenutku.
Nepovezane.
Kaotične.
03.03.2006. u 22:18 | 0 Komentara | Print | # | ^
