I korak natrag je korak naprijed

Mmm daa...Ovo zvuči kao iz spomenara ili knjige aforizama...
Ali ispričati ću vam nešto...

2005. godine bila sam na velikoj životnoj prekretnici...Sa tadašnjim dečkom, sadašnjim mužem, došla sam do točke u vezi kada je trebalo ili ići dalje ili ne ići, bili smo u fazi traženja stana, dizanja kredita, odluci o zajedničkom životu i vjenčanju i budućnosti općenito...Uz to, moju firmu je kupila jedna druga, veća firma, i postojao je jedan period kada nam je posao visio nad glavom, dobili smo novu upravu, nove zahtjeve, sve je bilo novo i onako kako zaista nismo bili naviknuti raditi...Tada sam bila, možda po prvi put u mojih, tada 26 godina, pod strašnim stresom i iako sam si sve racionalizirala, nisam paničarila, tijelo se ipak bunilo i imala sam konstantne žgaravice, glavobolje...Kako sam oduvijek htjela penjati, upisala sam tečaj aplinizma...Svaki vikend odlazili smo na obližnja penjališta, kojih je u mom kraju jako puno i učila sam vještini penjanja...Kako sma već to, probala, godinu prije sa prijateljem aplinistom, mislila sam da je lako, obučeš pojas, malo se penješ po stijenama i spustiš se dolje. Penjala sam se tzv. tehnikom Top Roap gdje partner prije tebe ispenje smjer i sa zemlje te osigurava, a ti penješ, kada dođeš do vrha, sjedneš u pojas (laički, opustiš se) i on te spušta dolje....Vau...super....Sijećam se prvog penjanja na tečaju kada sam se spustila dolje i partneru M. koji me osiguravao rekla: ajme jedva sam čekala doći gore da se spustim, a on mi je odgovorio da je ljepota penjanja u tome da uživaš dok se penješ ka vrhu, a ne panično se penjati da biš uživao u silasku...Te riječi su mi se ucrtale, ali prošlo je dugo vremena, dok sama to nisam shvatila.... Na samom tečaju, mislim čak već 2. ili 3. vikend vježbi, dobili smo zadatak nakon što smo naučili, teoriju, da smo mi ti koji prvi penjemo (penjanje u navezu)....Dakle, ovaj put nemamo postavljeno uže, nego smo mi ti koji ga postavljamo, a partner nas, također sa zemlje osigurava...Kada dođemo na sidrište (mjesto na kojem se usidrimo da bi mi bili ti koji sada osiguravaju partnera dok on dolazi prema nama) smo sigurni, ali do tada, ako padnemo međuosiguranja, padamo onoliko koliko je bilo metara od osiguranja na koje smo bili prikopčani i još niže....Na vježbama, u tim lakšim smjerovima, to je oko 2-3 m uvrh glave....Ali, ajme straha, ne želiš pasti...Uglavnom, dan kada sam to morala naučiti, cijeli dan sam penjala kao druga (dakle na top roap) i skupljala hrabrost. Već se dan i vježba bližila kraju, a ja još nisam skupila hrabrost i ići prva.. Sjedila sam na vrhu Kamenjaka i gledala Kvarner i uživala u pogledu i sama sebi sam rekla: moraš, idemo...Parner mi je rekao, možeš ti to i krenula sam....I krenulo je mene...Strah se pomalo počeo pretvarati u čistu koncentraciju i cilj da dođem do vrha....Počela sam se dobro osijećati, ali i dalje sam imala jedan jedini cilj, doći do vrha bez da ijednom padnem...I sada, 7 godina poslije sijećam se kako me Vođa tečaja, koji na žalost nije više ovdje sa nama, ali nadam se da i negdje gore penje, čekao, i kada sam promolila glavu na vrh stijene, zaviknuo grupi: Evo jeeeee, stigla je!!! S vrha sam gledala kako sunce polako tone iza Učke i kako nebo postaje crveno. Osijećala sam se fenomenalno i sad se isto tako osijećam.
To cijelo ljeto, nastavila sma penjati, svaki slobodan trenutak, vikend, odlazila sam sa ekipom na penjališta, Kamenjak, Vela Draga, Rovinj, čak smo bili i u Paklenici, ispenjala sam 150 m stijene što je za mene vrhunac, ali znači mi kao nekome tritisućnjak :) Pomalo sam sve više počela uživati u samom usponu, u onoj tišini koju doslovno možeš čuti dok penješ, u onim sitnim bubicama koje gmižu po stijenama, u traženju dobrog puta za doći do vrha i u penjanju kao prva...Riješavala sam se svojih strahova, vlastitih osobnih problema o kojima sam na početku pisala, a uz to sam upoznala divne ljude s kojima sam dijelila svoju tadašnju strast....Spoznaja mi se desila u Rovinju, bio je već kraj ljeta...Penjala sam kao prva jedan, za mene teži smjer...(ja sam uvijek išla na one ipak lakše i prilagođenije mojim sposobnostima)...Negdje na pola puta do vrha, bila sam oslonjena na 3 točke, 2 nogama i 1 rukom i gledala sam u mjesto koje moram uhvatiti desnom rukom, koje je bilo tako blizu i gdje sma se morala osigurati...Ako ga promašim, padam dolje cca 2 metra, a tako mi se nije dalo niti pasti niti ponovno ispenjati tu, za mene, naporniju dionicu.....U jednom trenu sam se odbacila i uhvatila za hvatište desnom rukom i grčevito držala kako bi lijevom rukom sa leđa izvadila komplet i ukopčala se i osigurala...Ruka mi se već tresla, ali svom snagom sam držala...I najednom je popustilo i pala sam....Sunce je pržilo, bilo je vruće, bila sam umorna, htjela sam ići u more, htjela sam odmoriti i ruke i noge i sjela sam u pojas da skupim snagu i krenem opet gore....I dok sam sjedila u pojasu i gledala oko sebe, otvorio mi se novi pogled u smjer, tako jednostavan, tako lagan, sa odlilnim hvatištima koje sam prošla samo tako i nastavila sam na lakši način, sa boljim hvatištima i stigla sam do vrha...Sijećam se kako sam pomislila, a šta si bla blesava i tako se grčevito držala, a imala si lakši put. Ali da se nisam grčeviti držala i izgubila snagu, došla bi do cilja potrošeći snagu, a ovako sam pala 2 metra natrag i našla bolji i kvalitetniji put. I tada sam shvatila, nešto što me tada obilježilo, ali ipak često zaboravim i moram se podsjećati na to, a to je da nekad i korak natrag, znači naprijed. Sjećate se kako je u Alkemičaru glavni lik sanjao blago ispod nekog drveta dok je čuvao ovce i krenuo je na put u svijet tražeći blago, a kada je naučio sve što je o životu trebao znati, saznao je da je blago bilo zakopano ispod onog drveta na kojem je usnio san?? A da nije pošao na put, imao bi blago, ali ne bi imao iskustva, ljubav svog života, snagu i znanje?? Sjećate se.....To sam i ja tada osjetila...Shvatila sam da nije bitno pasti, bitno je sabrati se i krenuti dalje, naći snagu u sebi, naći način i naći put. I da zaista nije bitno koliko puta padnemo, nego koliko puta se dignemo, dapače, možda naša snaga i jest u tome da padamo, da učimo, borimo se i izađemo jači....Tada sam naučila ono što mi je M. rekao, da je bitno uživati u penjanju, a ne samo razmišljati o cilju. Hvala M. i hvala Z.V. za sve što su me tada naučili, ne samo o penjanju, nego i o životu....

Jučer sam se ove situacije sjetila pišući o svojim problemima kroz koje trenutno prolazim....Nije samo bitno stići do cilja, nije samo bitno da Jan propriča i kada će to biti, kada će Sustav sve to riješiti i odobriti...Bitno je kako providimo dane dok ne dođemo do cilja, bitno je kako osiguravamo vlastite male pobjede, bitno je kako se smijemo dok se lovimo po stanu i igramo skrivača, bitno je kako Jan vozi ride a bike dižući noge u zrak i uživajući u tome, bitno je kako uživamo u bazenu dok sve bolje i bolje pliva, bitno je kako Jan čita knjigicu i priča, reducirano, ali ipak priča sve više i i bitno je da smo zdravi, sretni i sigurni u sebe i da ćemo kad tad doći do svog cilja....

Sreća je putovanje, a ne odredište, zar ne??


16.03.2012. 09:18 [ simply...say it! (23) ] Print

Kako sustav radi lavicu

Puno puta sam čula da nema onoga što majka (roditelj) neće napraviti za svoje dijete...
Čula sam i za ono da ćeš svoje dijete voljeti bez obzira što napravilo i kakvo ono bilo, što sam već puno puta Janu prišapnula kada je bio zločest i došao mi se potužiti jer je shvatio da je kriv "Volim te Jan bez obzira na sve, ali ne volim kada bacaš igračke jer si ljut...."

Zadnjih dana sam se ulovila kako TRAŽIM VEZU zbog svog djeteta, kako radim ono što nikada nisam (ni htjela, ni imala potrebu), čeprkam i zovem, kako se kaže, i Boga i vraga da mi pomognu oko našeg, ajmo reći, slučaja...

Dakle, prije 2 mjeseca smo odlučili da Jan krene na logopedsku terapiju u centar za rehabilitaciju u našem gradu. Skupljanje papirologije prošlo je u posjećivanju logopeda, psihologa, dječjeg psihijatra, čeka nas i pregled neurologa...
Ne želim se žaliti, ima i gorih stvari, ali zahvalite na svojoj "prosječnoj" ,"dosadnoj", blebetavoj i djeci da ne morate to prolaziti....U ponedjeljak sam NAPOKON predala prijavu nakon 2 mjeseca skupljanja papira (najavili su mi da je postupak dugotrajan) da bi mi se već jučer javila socijalna radnica iz Centra za socijalnu skrb koji odobrava logopedsku terapiju i rekla da će ona relativno brzo obraditi moju prijavu, ali da se na komisiju čeka....Dobro pročitajte: 2-3 MJESECA.....Ne tjedana, mjeseca....Možda se čudite što se ja tome čudim???

Ajmo se baviti matematikom....Jana čeka mjesto u centru za rehabilitaciju i istom centru samo treba nalaz CZSS koji odobrava trošak, ali ga oni ne mogu dati bez komisije koja se treba skupiti za 2-3 mjeseca....Pa kako je sada 3. mjesec, taman će za 2-3 biti 6. mjesec pa će doći godišnji odmori pa kako znam stanje u lijepoj našoj pitanje je da li ćemo u 9. mjesecu krenuti....Ne bi stvarno ništa rekla, stvarno, da Jana ne čeka mjesto i da mu isto nije potrebno.....

Znam da ima goreg, stvarno sam svjesna toga i znam da, iako vama tako ne izgleda, moram biti sretna da je GOVOR u pitanju....Ima goreg...Naš slučaj će se riješiti uz puno rada, volje, strpljenja (kojeg je nekad tako teško obnoviti jer se jako znamo potrošiti), ali poanta mog posta je naš strašan SUSTAV koji očito djeluje samo za slučajeve prosječnih pojedinaca (ne mislim ovo u negativnom smislu, sama se smatram prosječnom), a pada tamo gdje je najpotrebnije....

Ali isti taj sustav radi od mene LAVICU koja će sve napraviti i gristi gdje god treba da zaštiti svoje "mladunče", nemamo li ponekad neke životinjske instinkte u sebi koji izađu onda kada mozak i tijelo više ne mogu dalje??
Sustav radi od mene da postajem snažna, da se usudim nazvati onoga koga nikada ne bi, prijateljicu koju nisam čula 15 godina, prijateljicu od prijateljice, poznanicu od poznanice, direktora Centra koji me možda nikada neće primiti...Radi od mene osobu koja se usudu reći Vrtićima da sam sad JA ta koja biram, a ne oni KOJI NUDE pa sam tako lijepo zatražila sastanak sa voditeljima svih onih gradskih vrtića koji imaju logopeda i defektologa da MI IZABEREMO ono što nam se čini najbolje za Jana, a ne da budemo tamo di se oni koji odgajaju i usmjeravaju djecu vade na ISTI taj SUSTAV učahureni i lijepo uljuljkani u njegovu sigurnost....

Gadi mi se sustav i prezirem sve osobe koje se skrivaju iza Sustava ne čineći najbolje za sebe i druge (i skidam kapu svakome sa empatijom i trudom da isto promijeni) ali kao lavica ću se boriti protiv njega...Jer ja to ŽELIM, MOGU I MORAM (riječi koje sam si ispisvala na knjigama onih ispita što su mi bili teški za naučiti i položiti)...I neće me, suprotno mojim uvjerenjima, biti sram što tražim vezu, što molim, što tražim, jer to radim za dobrobit svog djeteta...Koje zaslužuje najbolje...Jednako kao i mi.....



14.03.2012. 11:49 [ simply...say it! (8) ] Print

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< ožujak, 2012 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Svibanj 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (4)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (5)
Listopad 2013 (3)
Rujan 2013 (2)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (4)
Ožujak 2013 (6)
Veljača 2013 (6)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (4)
Listopad 2012 (4)
Rujan 2012 (5)
Kolovoz 2012 (4)
Srpanj 2012 (2)
Lipanj 2012 (4)
Svibanj 2012 (4)
Travanj 2012 (3)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (4)
Siječanj 2012 (3)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (4)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (3)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Svibanj 2011 (2)

simple.minds0404@gmail.com

  • ...nije asocijacija na band, nego doslovno na moje "jednostavne misli" koje mi se vrte po glavi...



    Free Hit Counters
    Free Hit Counters

Zacrtano u glavi

  • "Sreća je putovanje, a ne odredište!!!"

    "Život ne znači čekati oluje da prođu. Život znači naučiti kako plesati na kiši!"

    "Učinite najbolje i najviše što možete, a onda se sakrijte pod stari kišobran pred kišom kritika koje vam sipe niz vrat."

    "You don't have to win every argument. Be able to agree to disagree."

    "Svaki problem dođe svom vlasniku-ne da ga muči, već da ga riješi" (hvala A!!)

    "Nije veličina ono zbog čega pobjeđujemo ili gubimo. VEĆ SMO VELIKI AKO SMO NAJBOLJI ŠTO MOŽEMO BITI." (Douglas Malloch)

    "Često ne možemo promijeniti stvarnost, ali UVIJEK možemo promijeniti način na koji gledamo i reagiramo."

    "Kada zapušu vjetrovi promjene, neki grade zidove, a neki vjetrenjače." (kineska poslovica)

    "Gluhi uvijek misle da su oni koji plešu ludi."

    "Kiša u čaši vode potapa samo brodove od šibica"

    "Tko ne zna, a ne zna da ne zna -dijete je
    - naučite ga!
    Tko ne zna, a zna da ne zna - opasan je
    - izbjegavajte ga!
    Tko zna, a ne zna da zna - spava
    - probudite ga!
    Tko zna i zna da zna - mudar je
    - slijedite ga!"

    "Kada se zaljubiš, zaljubiš se jer je to tebi potrebno.
    A kada voliš nekog, voliš jer je to potrebno tom nekom.."
    (Đorđe Balašević)

    “Jučer sam bio pametan. Stoga sam želio mijenjati svijet.
    Danas sam mudar. Stoga mijenjam sebe. ”
    (Sri Chinmoy)

    "If I knew yesterday what I know today
    Where would I be tomorrow..."
    (James Morrison)

    "In time all the flowers turn
    to face the sun"
    (James Blunt)

    Uvjek ima načina...
    Naoružajte se strpljenjem, voljom i vjerom
    i dajte si vremena da ga pronađete!
    (ja)

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se