S m r t

19 kolovoz 2015

S m r t.

Kratka riječ, a tako puno značenja u njoj. Jednoznačna, a toliko skrivenih detalja krije. Emocionalna je, poput čovjeka kada mu se zagledaš u oči, hladna kao kamen ispod bijelog pokrivača, surova poput stvarnosti što nas okružuje svakodnevno. Jednostavno crna. Crna je tako sretna boja, za nju. Uistinu.
Uvijek se zaprepastimo kada je blizu nas, ma koliko ju očekivali. Nitko nije hrabar kada je ona u blizini. Tu je, među nama, a tako nam je nepoznata.
Ne plaši ju, prestravljena je njome. Rastužuje ju? Ne znam.
Ima nešto čarobno u njoj. Nešto mistično.

„…kad pogledaš u oblake, znaj da te gledam…“ Bila je to poruka koju su dogovorile. Davno. Još je dijete bila. Bio je sunčani dan. Ljuljala se na ljuljački, a ona je uživala u dvorištu. Oblaci su bili poput jastučića rasutih po plavetnilu. Nije znala stručni termin, ali one su znale značenje. Bilo je njihovo. Bila je sretna, tada. Sada se svaki put uplaši. Znala je da će jednom doći vrijeme kada će se morati oprostiti, znala je da na to ne može utjecati, ali postoji ono ALI. Ona to ne želi! To je bila jedina stvar, koju želi! Sve isprazne riječi djeteta o željama kroz čitav život su upravo to, samo isprazne riječi. Nije to igračka za jedan dan, sladoled zelene boje niti cipele na punu petu. To je život do kraja! Do kraja njenog.
Priznala je sebi da ima manu, barem jednu. Sebičnost. Sebičnost za njenu ljubav, njenu pojavu i njeno postojanje. Postoje različite ljubavi, ali njena je posebno vrijedna.

{U spomen jedne divne žene. U sjećanje na okupljanja svakoga ponedjeljka u 18 i 30 u potkrovlju gimnazije. Za smijeh, ljubav i razumijevanje. Za prijateljstvo! Poštovana profesorice, pokoj vječni.}

Prijateljice

03 rujan 2013

Kažu, kada pogledaš nekome izravno u oči, možeš vidjeti sve njegove misli, njegov život, patnje, boli, nadanja. Ni usne, koje su zakrivljene prema gore, u neki usiljeni smiješak, ne mogu zavarati onoga tko susretne taj pogled.
Stajala je tako, sva još razmazana od šminke, i gledala u ta dva smeđe-zelena oka. Jednom su joj rekli da ima lijepi pogled, ali tužan. Nije ih razumjela. Vidjela je ona tu pokoju šaru, skupljanje i širenje zjenica, ali tugu… Tugu nije vidjela. Tu prijateljicu je samo osjetila. Znale su se već neko vrijeme. Dolazila je nenajavljeno, onako naglo s puno buke i zanosa, a isto tako i odlazila. Voljele su se njih dvije. Barem tako kažu. Mazohisti i ona idu ruku pod ruku, ali nije im baš uvijek vjerovala. Znala je ona što je ljubav, barem je mislila da zna. Čitala je o njoj, sanjala i maštala, žarko ju željela, čak je i mislila da ju je susrela, ali nikada nije bila sigurna. Ovo nije bila jedna od tih ljubavi. Ta ljubav, to prijateljstvo bilo je ćudljivo. Čitala je razne definicije, ali niti jedna nije opisivala to što njih dvije imaju. Znate one ljude, koji su uvijek na prvome mjestu? One koji kao vihor dođu, poredaju vas na točno određene pozicije i podijele vam zadatke, koje trebate ispuniti? Neki bi rekli, vaši nadređeni… E, pa takav je odnos bio njihov. Samo, nikada do sada još nije uspjela odrediti tko je kome nadređen. Poneki put je htjela uzeti gumicu i izbrisati je. I nju i sve što s njom dolazi, ali život je lukav, i ne da na sebe. Daje ti šansu jednom, traži da dobro razmisliš, a onda, onda te pusti da živiš. S tugom ili bez nje. Navodno biraš sam. Pa čak i da biraš sam, ona je ta koja u svakom odabiru vidi šansu. Kao kroz ušicu igle se provuče i opet zavlada. I opet je na prvom mjestu. A kada shvatiš to, najčešće je kasno. Već je pustila korijenje, zavladala tvojim mislima, djelima, srcem…
Nikada nije vjerovala u slučajnosti. Morao je postojati razlog zašto je svemu tako kako je. Sjetila se dana kada su se upoznale. Nije sigurna tko je kome prišao, ali od tada su nerazdvojne. Uselila se u malo, skrovito i vlažno mjesto, tu i tamo izlazila na površinu, da vidi kako je. Provirivala je iz sjene i uvijek čekala iza ugla. Noć je bila njezina glavna briga. Nije željela biti sama. Često su se družile tada. Otkrivale tajne jedna drugoj moglo bi se reći, ali uvijek je ona, ta vjerna tuga, izvukla bolji kraj. Zaspala bi tiho na jastuku mekom k'o od svile, i ostavila ju da razmišlja. Znala je ona, itekako je znala da slijedi duga i neprospavana noć, ali kao da ju nije bilo briga. Tu je ona bila šef. Glavni poglavar njezine sreće. Često puta iz brige joj je poslala prijateljice, male rose, koje su tako vjerno klizile niz onaj svileni, meki jastuk. Da, takva je ona prijateljica. Brižna u nemaru, dobra u ostavljanju, slatka u gorčini. Imala je ona neki svoj mali svijet izgrađen od zidova prošlosti, ulica realnosti i pokoji trg snova. Tu je bježala. Daleko od svih i svega, prazni zidovi bili su olakšanje za njezinu dušu. Tuga ondje nije postojala. Bila je izuzetak od svakog pravila. U crno bijelom svijetu umjela je glumiti ružičastu princezu. Glumila je smrt u komediji života. Na trenutke je osjetila polet, ali već sljedećeg trena bi zastala kao uplašena i ustuknula. Nikada nije shvaćala zašto.
Voljela je odlutati. U tim dugim šetnjama mislima povela ju je sa sobom. Pokazivala joj je radosti ovoga svijeta, tek toliko da ju pokuša na trenutke preobraziti. Ali, nije se dala. Tuga je tuga. Mijenjala je ona svoje oblike, tek toliko da ne bude obična, da ne upadne u rutinu, ali nikada u potpunosti nije zaboravila svoj identitet. To je njezina najbolja odlika. Ostati vjeran sebi. Ona to nikada nije znala. Doduše, imala je neke principe u koje je vjerovala ili barem pokušavala, ali znala ih je prilagoditi situaciji. Znala? Nekad je mislila da je morala, a ne znala. To je bio njezin problem. Ustuknuti je uvijek lakše nego se izboriti za nešto. Onako, rukama i nogama, krvavo. Nije ona bila za to. Krvi se uvijek plašila, štoviše, gadila. Ali ona, njezina najbolja prijateljica, ona je znala. Uvijek bi došla na svoje. Pomagala se trikovima, varkama i iluzijama, poneki put bi i slatka, mala riječ bila dovoljna, ali uvijek je dobila ono što je htjela. Da, bila je sebično uspješna u tome. Nikada joj nije odala tajnu tog trika, a obećala je. Da, obećanje. Heh… Nekad je samu sebe znala iznenaditi koliko je naivna bila. Tuga, obećanje, zar to može u jednoj rečenici?
Jedna od stvari kojih se plašila je ona slika, koju je znala gledati u ogledalu. Stajala bi ispred njega neko vrijeme, pokušavajući odgonetnuti tko ju je danas posjetio. Ne, nije ona nosila masku, samo je voljela maštati. Mašta je predodređena da bi te povela na mjesta na kojima nisi bio, a vrlo vjerojatno niti nećeš, zar ne? Da… Vjerovala je da mnogi maštaju o udaljenim zemljama, galaksijama, ali ona… Ne, ona nije bila toliko obična. Ona je uvijek gledala može li se smjestiti u misli, srce. Često puta bi se zadubila u tu crnu jamu koju su oči krile. Imala je osjećaj kao da je to put u nigdje, jednostavno, rupa bez dna. Bezbroj puta je izbrojala svaku pjegu i šaru, i iznova brojala milimetre tog zelenog obruba šarenice. Svaki milimetar bio je mjera za očekivani dolazak njezine vjerne družbenice. Ponekad bi čak mislila kako je u tome sva ljepota, znati kada će ju posjetiti, kada će ostaviti i najdublju bol tamo na hladnom mramoru. Da. Voljela je ona tu zelenu boju svoga oka. Znala je da ju i ona voli, i bila je ljuta zbog toga. Jer, koliko god puta joj dopustila da uživa tu ljepotu, ubrzo bi ju smrknuto lice, zgnječeno u neku grimasu, natjeralo da makne pogled.
Cijenila je one trenutke kada bi čula otkucaje svoga srca. Ulica bi tada utihnula, svjetla na prozorima bi se ugasila, i ostala bi samo ona jedna lampa gorjeti točno nasuprot nje. Uvijek je bilo tako. Tišina i ona. Samo taj, tadam-tadam, kvario bi to savršenstvo. Jedino taj, tadam-tadam, odavao je da je živa, da diše, da je tu. Već dugo je svirao isti ritam, melankolija neka, rekli bi blues, ali nije joj smetalo. Voljela je ona i brže stvari, ali umorilo ju je. To stalno razmišljanje, taj strah, kao da su je pratili u stopu i brinuli se da se ne opusti previše. Dobar je šef ona. Izgradi mali svijet samo za nju, ali ga protka svojim pomoćnicima, da niti jednog trenutka ne ostane potpuno sama. Znala je ona što nju muči. Znala je kakve crne misli se roje u tim sitnim satima. Mudra je ta tuga, uvijek se osigura, da ne bi slučajno njoj pripisali kakav zločin. Držala ju je za ruku, onako čvrsto, da ne uzmakne, istodobno ju privlačeći što bliže sebi. Nije imala snage dovoljno, ne i ovaj put…

Krug života

13 kolovoz 2013

Sjedio je pokraj nje. Tek sada shvatio je da su ovo posljednji trenuci što ih provodi s njom. Bio je ljut, ali nije imao snage oduprijeti se toj činjenici. Zaspao je.

… i dok se kotač okretao ona je uživala na povjetarcu. Sjedila je sama i gledala svoje nove starke kako rade male krugove u zraku. U ruci je držala šećernu vatu. Tako ju je voljela. Visoka razina šećera u krvi izmamila je iz nje gromoglasan smijeh. Osjetila je poglede na tijelu. Primijećena je. Stavila je sunčane naočale i pokušala se sakriti iza njih. Osjetila je kako kotač usporava. Bila je blizu tla. Tek sada je čula narod, koji se naguravao oko automata, tombola i klaunova. Voljela je cirkus. Bio je tako zabavan i moćan. Jedino je on najtužniji dan mogao učiniti ljepšim. Nagli trzaj osvijestio ju je. Vožnja je završila. Pojela je zadnji komadić šećerne vate i bacila štapić. Sišla je s kotača i stopila se s masom. Rijeka ljudi gurala ju je naprijed. Nijedno lice nije joj bilo poznato. Uplašila se. Tup! Udarila je u sanduk. Popela se na njega i pogledom tražila crnu majicu u moru istih. Ništa. Doza ljutnje ju je polako ispunjavala. Zar ju je opet ostavio samu? Zadnje trenutke života provodi sama. Ironija je još veća što joj je takav cijeli život. Nadala se da će barem zadnji dan biti drugačiji. Skočila je sa sanduka, a naočale su pale na zemlju. Savila se da ih pokupi, ali prepoznala je njegove starke. Tu je! Zagrlila ga je. Zavukao je ruku u džep i izvukao žeton. «Zadnja vožnja», rekao je. Bila je poput djeteta u tom trenutku. Vesela što ne mora kući, ali jako umorna. Osjetila je, kako ono što joj je još maloprije bilo veselo i zabavno, sada pravo mučenje. Do sad veseli koraci postali su tromi, a osmijeha više nije bilo…

Jako svjetlo natjeralo ga je da otvori oči. Osjetio je hladnu i ukočenu ruku u svojoj. Sa suznim očima i tihom krivnjom dao joj je zadnji poljubac. Ustao je i nazvao njezine roditelje. «Mrtva je», rekao je.

Image and video hosting by TinyPic

Nikad neću ubrat cvijet.
Ti si potreban da živim.
Da se sruši cijeli svijet
neću priznat da te gubim.
S tobom počelo je sve
(I dok živim to nek traje)
jer sad više se ne bojim
(Sada znam da te volim.)
Prvi put nisam sama.
(Zato ostani.)
Uz mene dok si, ja postojim.
Sve ima neki čudan sjaj...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se