ponedjeljak, 02.12.2013.

OSIJEK UVIJEK U MISLIMA

(najdražem gradu na svijetu)

Do škole sam nekad išla mirnim ulicama
kaldrme je bilo više, nešto makadama.
Hodala sam stazama širokim i prašnim
dizala se prašina za konjima snažnim.

Pored mnogih tvornica put me je vodio,
a već oko dva popodne grad bi jako oživio.
Kućama se vraćali svi umorni radnici
s obitelji da ručaju, posvete se dječici.

Susjedi i prijatelji često su se družili
kavu pili, roštiljali il' fiševe kuhali.
Crven tramvaj vozio nas, zvoneći baš veselo,
kad smo išli na plesnjake ili na gradski korzo.

Poslije podne zaljubljeni u parku bi sjedili
šaptali, gugutali, ljubeći se čisti zrak smo udisali.
Dravu smo čistu pili i u čiklu veslali
svi jednake crne kute do mature nosili.

Kazališne predstave rado smo gledali,
a za kino-karte u dugim redovima čekali.
Kompom smo se vozili u Zoološki subotom
u Radničkom i u Želji plesali smo nedjeljom.

Dinamiti u Radnjaku dobar su rock svirali,
ali rano, prije noći, kući smo se vraćali.
Nema više starog Broke da iz Drave pijesak vadi,
nema mnogih dragih stvari, ni mi više nismo mladi.

Niti korza više nema, mladi noću sad izlaze,
tramvaj nije više crven, niti prašne stare staze.
Čingi-lingi!? Bijela lađa!? Svak' je za njih znao
sada su tek ruševine, od srca nam je zbilja žao.

Rasla sam polako, nešto brže rodni grad,
širio se na sve strane kao pravi velegrad.
Asfalt svud je zavladao pa kaldrme nema više,
al' nestaše i tvornice, da l' nam se to crno piše.

Danas moj je Osijek dragi baš veliko gradilište,
tu se ruši, kopa, zida, kao da naftu pronaći će.
Jako mi se promijenio, uglancao, narastao,
tko tu dugo nije bio, ne bi ga ni prepoznao.

Dok na zapad svi gledaju, te napretku mnogi kliču,
umjesto drvoreda kestena i lipa neki neboderi niču.
Imam dvije unučice, o prošlosti pričam njima,
o ljubavi prema gradu i njegovim žiteljima.

Dok u meni srce kuca napustiti ga neću
u Osijeku sam rođena, u Osijeku i umrijet ću.