• Komentari: Da/Ne

• Design by Bubamara.

Nova Godina, novi post i nova ja (to zadnje moš si mislit). Nemam nikakvih odluka kao ono što bi trebala promijeniti za novu godinu ili stvari koje ću napraviti u njoj. To bi garant završilo katastrofalno kao i svi moji planovi koje bolje da ne planiram. Iako se uhvatim kako planiram pa se na vrijeme zaustavim . Tako što bude, bude...
Eto prošle godine u ovo vrijeme sam bila u busu, vračala se kući iz Krakowa sva tužna i nesretna što nisam još tamo. Sada da nisam dobila posao bi se vjerovatno u istom stanju vračala iz Turske. Ali eto me za kompjuterom u nekom ne definiranom stanju. Trenutno se osjećam ne osjećajno. Nekako me je briga za sve što mi se događa i ne znam kako to uspjevam. Ali baš mi je to cool. Zaključila sam da je to zbog toga što sam doživjela na poslu neke stvarno teške i ozbiljne brige i probleme da sada na neke meni nekoć vrlo važne stvari gledam kao na nešto što nije toliko strašno. Mala Silvija je postala velika. Jeeeee!(moš si mislit) Sutra ću se ja živcirati.
U biti možda neću. Sutra mi dolazi sestra i nadam se da ću dosta dugo biti zauzeta i gledati stvari koje je donjela samo za mene iz Turske. Rekla sam joj da nije važno što, samo nek grabi i kupuje (kao što ja inaće radim u shoppingu).
A bliži se i dan moje plaće. Hmmmm! Plaće koja je već napola potrošena a onaj ostatak po svemu sudeći će uskoro biti potrošen. A ni sama još ne znam kolika je. U našoj firmi to je tajna. Ne smijemo pričati o plaći niti nama smije itko reći kolika mu je (očekujem neku mizeriju, ipak smo dva tjedna radili od sedam ujutro do deset navečer a to je već neki znak).
Nadam se da je sada najgore prošlo.
Ali ako gledam vedriju stranu svega, mala ima mišiće bolje nego ikad.
Iako sam svoj privatni život zapostavila ipak sam svaku subotu uspjela izaći u grad.
Jednom sam zaspala. Trebam krenuti u petnaest do sedam na posao, ja se budim petnaest do sedam. Onda je slijedilo vrlo panično oblačenje i to prvih hlača koje su se našle pod rukom, naravno da su bile one što mi padaju pa sam na poslu večinu vremena provela držeći ih, majica također se našla prva i to najgora ali ajd bar je boja uz kutu. Frizura je bila kriminalna a uspjela sam se čak i našminkati i to vrlo ružno da sam izgledala kao da mi lice otpada. Taj cijeli dan nisam još ništa niti jela niti pila pa se divim sama sebi i mojoj uspješnoj izdržljivosti. Ma nema mi ravne, ak sam to preživjela sve ću ostalo.
Upoznala sam poveči broj novih ljudi i neki su mi postali vrlo dobri prijatelji. U biti svi smo bili praktički 24 sata zajedno.
Ne sjećam se kada sam se napričala sa mojom sestrom jer sam kad bi došla doma odmah zaspala. Ma nikoga osim kolega sa posla nisam viđala. Sada se to kao sve smiruje i vrača na staro.
Ne mogu vjerovati da je već 2008. Pogotovo jer sam ja na svom prvom obračunu blagajne napisala da je 2005.
A obračun je priča za sebe. Bolje da me ne vidite kada idem na njega. Prvo strah od toga da sam u manjku a onda moje panično stanje. Naravno ja to ne pokazujem, budem poprilično cool ali da mi neko može vidjeti što mi tada bude u glavi, ajmeee...
Ma u biti imam toliko doživljaja i priča da bi post bio predugačak da bi ga itko i pročitao.
Sada prvo što moram napraviti je otiči spavati jer se ujutro dižem u pet pa u nove radne doživljaje.
A doček nove godine je bio super. Po običaju ja i moji biseri i sramote.
Ma sada bolje da ne pišem o ničemu jer se sama sebi smijem.
A pošto sam od sutra nova osoba (po sto tisućiti put vjerovatno) idem spavati.

I naravno prigodna pjesma za osobu sa kojom sam počela novu godinu a koja je bila jedna moja loša priča u staroj...


P.S. Nikad se neću udati

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.