• Komentari: Da/Ne

• Design by Bubamara.

Sjedim na betonu, gledam u nebo, gledam u ljude koje prolaze i iako nisam bila sama, ja sam bila sama. Kraj mene je sjedio dečko koji mi je bio poznat, možda sam ga nekada vidjela, možda sam ga do toga dana znala... U tom trenu nisam bila sigurna, nije mi bilo ni važno… Sjedila sam i slušala, do kraja sam tražila potvrdu da mogu nastaviti dalje, da se uvjerim u nešto što su mi drugi govorili a ja nisam vjerovala. Po tisućiti put ponovila sam istu grešku, gledala sam sve sa osjećajima, vjerovala u ne moguće i po tisućiti puta nisam znala biti bezosjećajna gadura… Tu je završila cijela priča a gdje joj je početak?
Ova ga možda ni nema. Mislim da se nastavlja na nešto već davno započeto. Povezuje se sa pričom prije i pričom prije nje…
Možda je ova zadnja nekako drugačija, malo je više boljela, možda zbog "divnih" riječi koje ti uputi osoba koja to nema pravo, možda zbog spoznaje da sam prekršila neke svoje granice a možda i zbog same činjenice da nekome toliko može biti ne stalo do tebe a da mu drugi dan čak nije ni žao. I onda na kraju svega shvatim da je to moja noć. Noć u kojoj ću riješiti i još jednu stvar. Možda zadnje što ću ja napraviti, jer nakon generalnog spremanja mojih osjećaja izbrisat ću mnoge stvari jer meni to sve nije potrebno u životu. I riješila sam, puna hrabrosti napravila sam nešto što već dugo govorim da hoću. Zbog prve osobe riješila sam problem sa drugom.
Naravno nije završilo nikako, nije ni potrebno da završi, ja sam zadovoljna, Stupid Girl ide dalje, moja noć završila je, ne želim ju ni ponoviti a ni zaboraviti, samo želim da bude uvijek prisutna kada slijedeći puta budem našla u sličnoj situaciji. Samo da me sjeti nekih "divnih" riječi koje mi je uputila dotična prva osoba a možda sam samo neuka i ne znam se šaliti pa takve stvari ozbiljno shvaćam kako to on misli.
Ali sve u svemu čemu se naljutiti na osobu koja te ne pozna, koja ti je u nekom trenutku bila i više od prijatelja, osoba koja nema pojma o svemu tome. Možda ti treba samo dan-dva da to shvatiš kako treba jer svima jednom bude žao. I ja sam to proživjela i ja nisam znala cijeniti prave osobe u svome životu. Sve to kad-tad shvatiš, nažalost prekasno ali shvatiš to je bitno.
Možda o tome ne bi ni trebala pisati ovdje ali prvi puta me je stvarno briga.
Jučer sam se vratila kući kada je počelo svitati i u ulazu me je praktički na smrt preplašio pijani čovjek koji je tamo spavao. Da je bio mrak vjerovatno bi se još više uplašila ali ovako sam ga samo pogledala sa sažaljenjem. Nekako se uklopio u cijelu ovu večer, u završetak priče. Ne znam jel to on u životu zaslužio, mislim da nitko nije ali sjetila sam se nečega što mi je mama još davno rekla. Rekla mi je kako ne trebam žaliti ako sa nekime dečkom ne završi dobro, sve se to dogodi sa nekim razlogom. Možda baš ta osoba do koje je meni u tom trenu stalo jednog dana poput ovog pijanca bude ležala pred nečijim ulazom i kada ga vidim bit ću sretna što sam ja sa drugim, što imam bolji život… A kako stvari stoje vjerujem u to. Ja se nadam da nikada neću tako vidjeti osobu do koje mi je i u jednom trenutku bilo stalo ali ako vidim možda ću tada shvatiti kako me u biti život voli. Možda, nikada ne znaš…
I onda me sve to opet vratilo na početak. Na jednu moju sada već davnu priču... Sada napokon da i nju gledam samo kao priču. Nadam se da će tako i ostati. Možda, nikada ne znam...
Sutra je novi dan, a danas je sutra...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.