<	veljača, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

• Komentari: Da/Ne

• Design by Bubamara.

Nikada baš nisam vjerovala da možeš biti sretan a da baš za to i nemaš neki razlog. A evo meni se to događa. Pokušavam prokužiti zbog čega je meni sve super, zbog čega me apsolutno ništa ne može naživcirati… Možda i postoji razlog, možda si ga ni ja sama ne želim priznati ali sve u svemu ovo stanje preporučam svima.

Vikend je prošao. Horoskop mi je najavio da će biti buran (više ga ne čitam, od danas). Nadala sam se da će pogriješiti kao i uvijek aliiii…
U petak i subotu sam radila i u ta dva dana sam upoznala i previše ljudi. Više se ne sjećam sa kime sam o čemu pričala, kako se tko zove, odakle je… Vidjela sam previše ljudi bez zubi (isprika ljudima koji imaju tu manu ali samo da vas utješim i kažem da niste jedini). Pomislim da znam osobu a kada se nasmije onda više nisam sigurna. Svi su mi isti.
Obožavam upoznavati nove ljude. Volim pričati sa svima i nije mi teško uklopiti se bilo gdje. Jedino je ponekad gadno što volim biti u centru pažnje.
Uostalom, ne znam zašto se ponekad bunim što mi je život poput komedije kada gdje god da dođem završim u centru pažnje a to nema uvijek dobru stranu.
Skužila sam da jako brzo zaboravim nečije lice. Ako nekoga ne vidim neko vrijeme sjećam ga se po odjeći ili nečemu drugome ali lice mi lako ispari iz glave. Mislim da ne bi bila dobar svjedok policiji kada bi morala opisati nečije lice, glavno da bi znala reći što je imao obučeno i po čemu je mirisao. I to vjerovatno u detalje.

U petak navečer smo izašle u grad. I dok je Ana sređivala dolazak "tipova"(hm) iz susjednog nam "velegrada" i naš još neostvareni san da odemo u Pariz na kraju smo završile sa upoznavanjem sa nekim dečkima iz nama sasvim drugog dijela Hrvatske.
Subotu neću komentirati, meni je bila zakon! Pa neka ostane samo na tome. I više nikada ne želim stajati ispod onog nekog svjetla koje me spriječava da se smijem jer mi zubi svjetle, što moju plavu kosu čini nekako čudnovato plavom, vidi mi se svaka točkica na odjeći i pokušavam skužiti vidim li na lijevo ili desno oko.

Neki dan sam čitala kako su žene najbolje za oplodnju od 21.-25. godine. Molim!? Od kuda to sada? Pa to si mi najbolje godine života. Panika!!! Otkucava mi biološki sat! Da se smirim precrtavam u novinama to od 21.-25. i uvodim novu granicu 35.-40. godina. Sada je sve ok.

Kada sam već kod toga, općenito baš ne kužim one slučajne trudnoće. Mislim, drugo mi je to kada si u braku ali opreza nikada dosta kada sa nekim tipom a ne znaš da li vam se smiješi zajednička budućnost. Svako malo netko me šokira viješću da se neka osoba koju znam vjenčala i to upravo baš jer beba dolazi. Ja svoje vjenčanje želim planirati ipak malo duže a i doživljaj prve bračne noći ipak je ljepši bez divovskog trbuha (i bez činjenice da nas je troje).
Uostalom, čemu da i pričam o tome kada ona dobra stara izreka uvijek stoji: "Nikad ne reci nikad."
Ali čestitam svima koji su se upoznali prije par mjeseci, sada imaju svatove i postat će roditelji, želim vam svima puno sreće.

Ne znam jel' i drugi imaju ali ja imam kafić u koji bolje da ne idem. Svaki moj posjet bude koban za mene. Više ne znam ni koliko puta sam imala kvrgu na glavi koju sam baš dobila u tom kafiću. Kako sam jednu dobila, sjećam se još i danas. Ustala sam se sa stolice i hodajući ravno naletila točno na stalak za tv i to pred svima. Ne želim se ni sjećati svoga udarca u stol isto naravno glavom a ostale stvari bolje da ni ne spominjem. Jednom sam zajedno sa jaknom zakopčala i sjedalicu i hvala bogu da sam na vrijeme skužila. Ni ne brojim koliko sam puta skoro srušila sav sadržaj sa stola, a u wc tamo nikada ne idem. Mislim, imam "doživljaja" i iz drugih kafića ali ovaj kao da je rezerviran baš za to. Ništa, morat ću jedan dan opet otići tamo, tko zna što me sada čeka. Ipak nisam dugo bila, radi svoje sigurnosti, a možda je bolje da tako i ostane i da se držim drugih mjesta.

Update:
Čestitke i pozdravi:

Veliki pozdrav mojoj Ivani koja mi daje najveću podršku i koja je uz mene što god mi se događa u životu. Jako sam sretna što te imam za prijateljicu!!! Mi smo dokaz da za pravo prijateljstvo nije važno to što smo udaljene više od 200 kilometara.

Dragim mladencima Ani i njenom Prehrambeno-tehnološkom fakultetu nakon deset godina braka želim sretan rastanak. Ana u ponedjeljak ima obranu diplomskog i onda good bye faks. Proslavit ćemo mi to kako treba , Ana sjeti se Krakowa i kakva nam je furka.

Majo sretan rođendan!

I pozdrav svima koji vole čitati moj blog!

Pusa

Danas mi se dogodilo nešto što me u sjećanju vratilo više od deset godina unazad. Volim kada me tako milijun sitnih stvari sjeti na moje djetinjstvo. Obožavam ga se prisjećati. Čak bi se i voljela vratiti barem na jedan dan u to vrijeme kada sam bila tako bezbrižna, vesela, neopterećena svim ovim današnjim sitnicama... Sretna sam što ga pamtim tako, što nisam jedna od onih koji bi više voljeli da su prespavali taj dio svog života. Volim se sjetiti svih svojih prijatelja sa kojima sam se družila. Baš me zanima da li se i oni ponekad sjete svega što smo radili i toga kakva smo bili ekipa. Mislim da nam je bilo i više nego dobro. Većinu sam upoznala i prije nego što sam krenula u školu i volim što sam sa svima njima odrasla. Što smo dijelili mnoge stvari, što smo zajedno doživljavali svoje prve ljubavi, poljupce, tugu, smijeh, svađanje…
Sjećam se jednom kada je bila prva zaraza sa salmonelom i većina ljudi je posumnjala da bi je se moglo dobiti od našeg obližnjeg slastičara. tako da je nas djecu počastio besplatnim sladoledom. Nakon prejedanja nastala je briga oko toga hoćemo li svi oslijepiti (jer smo čuli da je to jedan od znakova bolesti) tako da smo se dogovorili da se ujutro u sedam svi dignemo i dođemo na balkon da vidimo jesmo li slijepi. I digli smo se i javili jedni drugima da su oči potpuno zdrave. Joj, kako sam taj dan bila sretna što vidim! Samo da napomenem kako mi je taj slastičar oduvijek isti, kao da ne stari, pa sam već posumnjala da ima neki eliksir za mladost u sladoledu. Ako jedem sladoled ne dvoumim gdje ću ga kupiti. A kada se sjetim kako su dečki nas cure učili igrati nogomet, košarku, kako se što bolje tuči… Nama curama je bilo bolje nego sada jer smo imali svaka svoga muža a našu zajedničku bebu nismo morali ni roditi nego bi nam je mama kupila u trgovini. Često smo ostajali do jedanaest-dvanaest navečer vani i pričali o svemu. Znala sam sa prijateljicom stati na balkon i pjevati tadašnje hitove od Tajči, Nine Badrić, E.T.-a dok bi ostali stajali vani i glumili publiku (danas da to napravim ovi moji novi susjedi ne bi znali uživati ). Naši ulazi u kojima smo dugo pričali i igrali se, sada su nam postali samo utočište za hm, cmok, cmok. Za vrijeme rata svi smo bili zajedno i koliko god je rat bio težak i grozan ja se čak i iz toga doba mogu sjetiti nekih naših vrlo smiješnih situacija. Po svemu sudeći čini mi se da je moj život poput neke komedije (mora i netko tako živjeti). Sada smo svi odrasli, neki više neki manje. Ja spadam pod one što su manje odrasli. Vjerovatno ću cijeli život biti djetinjasta. Čak mi to i ne smeta, volim to kod sebe. Uvijek se mogu uklopiti sa djecom i odlutati u svijet mašte, igrati se sa njima i smijati. Postoje trenuci kada se treba biti odrastao ali sve ovo ostalo vrijeme nije nitkome zabranjeno da bude bezbrižan i djetinjast.
Još uvijek se družim sa nekim osobama s kojima sam odrasla. Neki su otišli i više ne znam gdje su, neki su se vjenčali, imaju prave bebe, studiraju, rade… Sa svoje dvije prijateljice se viđam još uvijek kada god stignemo, a to često bude i skoro svaki dan. Jako puno ih volim i mislim da ću ih cijeli život imati za prijateljice. Znam ih više od petnaest godina i koliko god se zbog toga osjećam staro obožavam tu činjenicu.

Zaključak svega je da je ponekad super se prisjetiti svega onoga što je nekada bilo. Super je i to što nas još puno toga čeka i jednog dana možda ćete se sjećati baš ovog dana, možda se nekima baš danas dogodilo nešto što će za deset godina biti super priča.

Pusa svima!


Update: Mrzim osjećaj kada shvatim da nekome, kome vjerujem i previše, nisam bitna. Kada nekome uopće nisu važni moji osjećaji. Ne volim što se previše vežem za nekoga a ona nije tu kada je ja trebam. Mrzim kada me povrijedi sitnicom, nečime što se njoj čini totalno bezveze a meni je bitno. Mrzim mrziti nešto ali mrzim taj osjećaj!!!!!

Dogodilo se i meni. Pridružila sam se svima koji su ovih zadnjih mjesec dana preživjeli bolove koje donosi temperatura, glavobolja… Ušla sam u klub. Ali nisam imala gripu nego nešto sasvim drugo, ne znam ni sama što, ali bilo je gadno. Naravno, kada ću se ja razboljeti nego baš u subotu. I dok su neke moje prijateljice uživale u subotnjem izlasku i to bez mene, moji najbolji prijatelji su tada bili krevet i wc. Osjećala sam se kao da imam anoreksiju i bulimiju u jednom. Moje vječno rumeno lice sada je napokon bilo blijedo a svaka pomisao na hranu izazivala bi u meni katastrofu. Imala sam takve bolove u želucu što ne bi poželjela nikome. Temperatura mi je taj dan kvarila moj svaki pokušaj da ustanem iz kreveta i dokažem da nisam bolesna i da navečer mogu izaći. Ali uzalud, subota mi je prošla u bolesti i nije mi bilo ni malo zanimljivo. Sve u svemu, naučila sam da mi neke stvari trebaju biti puno važnije u životu od bilo čega a pogotovo od bilo koga. Ne kaže se uzaludno da je zdravlje najvažnije na svijetu. Imam i jednu poruku svima koji ovo čitaju a previše se zamaraju stvarima i osobama koje nisu toga vrijedne. Znam da to sve zvuči glupo ali budite onakvi kakvi jeste. Ne dopustite da vas itko promijeni, da vas povrijedi bilo kakvom izjavom, ne dopustite da vas povrijedi ničija ravnodušnost prema vama, volite prvo sebe i sve one koji vas vole onakve kakvi ste. Ne pokušavajte na pogrešan način izgledati dobro radi drugih, već izgledate super a kada to shvatite i drugi će vas tako gledati. Cure, ne zamarajte se previše sa dečkima, gadno je kada se zaljubite a on ne mari previše za to ali čemu onda vaša briga oko toga, uvijek će doći netko drugi (što je ponekad teško za povjerovati,znam)… Uostalom, kako moja prijateljica Ana kaže:»Brija je brija!».

Prije negdje tjedan dana Jelena i ja smo upoznale na ulici nekog tipa (tj. on je hodao kraj nas) i održao nam cijelo predavanje o tome kako je Đakovo dosadno (ma on nema pojma) i mislim da je čak i nas Đakovčane okrivio što je baš taj dan pala magla. Zaključila sam da je tip bio pod utjecajem neke teške droge jer ga znam iz viđenja a uporno je tvrdio da je on ovdje samo privremeno a i na trenutke sam se pitala vidi li on uopće ili je slijep. Njemu je bilo samo bitno da razgovara sa nekim veselim, da priča o lijepim stvarima a nas dvije, koje smo inače i prevesele, optužio je da smo ukočene. Dečko je bio toliko ogorčen na cijeli svijet i pričao je takve stvari da vjerujem da je naišao na neku osobu koja je baš u tom trenutku u depresiji da bi se radi njega bacila pod prvi auto koji naiđe. Sada još manje razumijem ljude koji si uništavaju život drogom jer ja sigurno nikada ne bi uzela nešto zbog čega bi imala tako teško depresivni pogled na svijet.

Jučer sam malo odlutala u carstvo svoje mašte i napravila nešto nakita. Između ostalog i Johnnya Brava. Čitala sam u jednom njegovom opisu da jadan nikako da pronađe curu za izlazak. Eh!


U zadnje vrijeme stalno se uhvatim kako čitam horoskop. Čak i ne vjerujem u to ali iz fore pročitam i laže mi stalno. Dobro, možda nisam ni svjesna da imam bolesne bubrege, reumu, probleme sa venama. Vjerovatno sam još manje svjesna da imam super posao koji će mi ovih dana još više procvasti i očekuje me neka dobra poslovna suradnja. A najmanje sam svjesna da mi je u ljubavi fantastično (eh, taj horoskop). Čak sam već trebala biti u braku i u potpunosti vjerovati svom partneru koji će me iznenaditi ovih dana (hm...). Ne znam što su mi prije pogodili.

Inače, meni je današnji dan super. Apsolutno se nije ništa važno dogodilo, čak nije ništa drugačije nego jučer, prekjučer, prije mjesec dana… Apsolutno mi je sve isto. Volim taj osjećaj, volim biti sretna bez razloga… Možda i postoji neki razlog, možda ga ni sama nisam svjesna a možda je to samo zbog ponedjeljka… Iskreno, nije mi ni važno…

I još nešto, vježbajte tae bo, super je!!!



I još samo nešto. Ne razumijem čemu stavljanje silikona u usta, recimo poput Josipe Pavičić. Izgleda mi tako brrrrr. Zamišljam sebe sa time u ustima i sigurana sam da nikada ne bi hodala ravno. Vjerovatno bi mi glava vjesila prema dole od težine usta, osim ako si ne bi još nešto ugradila da mi je pridržava (neki oklop) a i vjerovatno bi izgledala dvoglavo. Kao da imam na svojoj glavi još jednu ili, iskreno, izgledala bi kao da imam nečiju guzicu na glavi.

Pusa svima!

Ne volim pričati o smrti, ne volim pisati o smrti, ne volim razmišljati o smrti, ne volim ni jedan trenutak koji me podsjeti na smrt. Tužno je što je gledam tako jer ona je nešto što nikada neću moći izbjeći, doći će prije ili kasnije, kada se najmanje budem nadala. Bojim se smrti osoba koje znam, osoba koje volim i do kojih mi je stalo. Bojim se svoje reakcije, bojim se svojih osjećaja koje ona izaziva kada umre netko tko mi je imalo bio važan u životu. Ne volim plakati. Ne volim sprovode, kada se opraštamo od nekoga tko je još jučer bilo tu sa nama a sada je tko zna gdje. Svima je ta misterija nejasna, gdje nakon smrti? Iskreno, ja ne želim ni znati. Ne želim znati ništa vezano uz sve to, jednom ću saznati a nadam se što kasnije. Volim živjeti, možda čak i više nego što mislim i žao mi je što je umiranje dio života. Nešto sa čime moramo živjeti i biti jaki u svakom trenutku kada nas napusti osoba koja je živjela isto kao i mi, koju smo znali i koja nam je nešto značila.
Danas sam bila na sprovodu. Jednom meni jako tužnom. Umro je čovjek kojeg znam cijeli život, koji je nekome koga ja volim jako puno pomogao i koji je volio moju obitelj…
Ali život je takav, pun lijepih i loših trenutaka. A osobe koje odlaze na drugi svijet i dalje žive sa nama. Nebo je uvijek tu da nas podsjeti da netko gleda na nas, još uvijek nas voli i da je unatoč smrti još uvijek kraj tebe, živi u tvojim sjećanjima…

Ne volim biti tužna. Uopće ne volim taj osjećaj (a, uostalom, tko voli). Iako mislim da je ponekad dozvoljeno tako se osjećati. Ponekad život bude okrutan. Ponekad neke male stvari potaknu lavinu osjećaja. Ne volim što previše sve uzimam k srcu, ne volim što nisam sebi na prvom mjestu, ne volim što dopustim da se loše osjećam.
Ali i to je normalno, čak je i to ponekad dozvoljeno. Pogotovo kada te razočara osoba kojoj vjeruješ, možda čak i previše. I pogotovo kada ta osoba nije prva, kada je samo jedna u nizu. Ponekad kada nekoga trebaš nije tu za tebe, ne reagira, ne zna. Ponekad se previše loših stvari spoji. I, što onda? Ništa, nastaviti dalje, ne smije me ništa slomiti. Ništa na ovom svijetu ne smije biti jače od tebe. Uvijek ostaje nada da će biti bolje, možda već sutra ili za nekoliko trenutaka. Možda. Nikada ne može biti sve savršeno, kakav bi život onda bio?
Ponekad je dozvoljeno oprostiti, prijeći preko svega. Dozvoljeno je i plakati, pisati tužno... Ali samo ponekad…
Sutra je novi dan, ponekad je i to dovoljno za osmijeh na licu.

Vjerojatno je većini ljudi koji pišu blog ovih dana glavna tema Valentinovo pa zar da ja budem drugačija? Ne, ne, ne to ne bi bilo u redu. Problem je što na Valentinovo ni ne gledam kao većina cura, ne osjećam se nesretno ako sam bez boyfrenda (dobro, malo muljam u vezi toga, ali samo malo). I baš ne probavljam onu rečenicu: «Nemam dečka, ne želim čuti za Valentinovi» Ili ista situacija samo sa nemam curu (čak znam i dečke koji to kažu). Da, i što sad?!? Vrhunac svih su mi oni koji na taj dan ne izlaze van. Moje svako Valentinovo je poprilično komično pa bi i za mene bilo bolje da neke nisam izlazila ali svako kojeg se sjetim namami mi osmijeh na lice. Moj Valentine ove godine je moja sestra. Mislim da je sasvim u redu da zbog toga što nemam svoju "bolju" polovicu ove godine da ga zamijeni osoba koja me voli najviše na svijetu (barem mi tako govori ). Čak sam dobila i poklon. Kupila mi je dvije knjige i novu glavu! Ili, u prijevodu, vodila me je kod frizerke i sada imam novu frizuru. Zna moja seka što mene oraspoloži. I tako, dok sam sjedila kod frizerke sa folijom na glavi, pročitala sam sve Tene, Glorije, Vite, Arene… Saznala sam da mi je neki (ne znam kakav) znak Voda i da bi mogla biti vrlo dobra proročica(hm...). Imam mješovitu kožu, tvrdoglava sam, moj magični broj je 7, tip sam za otvorene sportove, žensko sam… Pročitala sam sve silne horoskope - godišnji, tjedni, mjesečni pa čak i onaj za osmi mjesec prošle godine. Očekujem bolove u zglobovima, neki važan događaj koji će mi promijeniti život, prekide, zaruke... Pročitala sam da petnaest minuta smijanja svaki dan uzrokuje gubitak dva kilograma godišnje i o nekoj vikend dijeti u kojoj cijeli tjedan u biti postiš da bi se preko vikenda prežderavao (zakon, inače neki se (hm) cijeli tjedan prežderavaju a vikendom ne jedu ništa). Vidjela sam ogromnu reklamu za kaktus dijetu. Znam onu foru kada se dva kaktusa zagrle pa poruka kako ljubav boli, e pa i dijeta boli. Pogotovo sa tim tabletama koje ti u želucu skupljaju masnoću i onda ona izlazi kroz guzu. Zamišljam osjećaj.
Kod frizerke je bila i jedna starija žena koja je došla na frizuru jer večeras ima zabavu umirovljenika. Ovi naši umirovljenici svaki drugi tjedan imaju neku zabavu i tamo plešu, piju, jedu… Čula sam od ove da si i dijele poklone! Zamislite! Ali problem je što imaju manjak djedova (dokaz da žene dulje žive) i onda se svađaju koja će sa kojim plesati. Zaključak svega: stari bolje uživaju od mladih. Ne znam zašto moja baka ne ide na te zabave, bila bi glavna (zna se na koga je unuka).
Zakon, jedva čekam da budem umirovljenica. Bit ću neka seksi baka koju će svi djedovi gledati a ostale bake će biti ljubomorne i pokušat će mi navečer u staračkom domu ući u sobu i ukrasti protezu i lijekove za srce. No, spriječit će ih djed iz sobe pokraj i onda ćemo nas dvoje živjeti dugo i sretno dvije godine.

I tako eto prođe još jedno Valentinovo… Nadam se da su se neki puno ljubili , grlili i tako svašta, a poruka svima koji nesretno doživljavaju ovaj dan da će biti bolje, brzo prođe godina, možda je slijedeće Valentinovo baš vaše (to se sada kao odnosi i na mene, ha? ).
Uvijek postoji netko tko vas voli!
cmok, cmok, cmok
A ja napokon imam novu frizuru!


Blondi is back!
I pozdrav Silviji, jedino ti i ja trčimo po blatu!

srijeda, 14.02.2007., 02:09

Ne mogu vjerovati da sam ja nekada pjevala na karaokama!! Skoro godinu dana svakog petka navečer, nas pet cura (često i više) smo izlazile van i tako se super zabavljale da ću to pamtiti cijelog života. Jučer, kada sam prolazila kraj kafića gdje smo iz sebe puštale svoj ne pjevački talent, shvatila sam da se sada pretvorio u narodnjački karaoke show. Vjerovatno da sada dođe netko i otpjeva koju pjesmu a da nije narodna, dobio bi metak u glavu. Inače, kada tamo budete netko naruči nenarodnu pjesmu i čuje se: «Jel tko pjeva Olivera, Cesaricu?». Taj netko trči do mikrofona. Opet se čuje glas: »Ne, dobro, idemo dalje», ovaj kao ne postoji, i onda opet počinje zvuk neke narodne pjesme na koju cure i dečki počinju standardno dizati ruke i penjati se po stolovima, stolicama, jedni po drugima i slično.
Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv narodnjaka. Neka ih sluša tko voli, ukusi su različiti i moja glazba se ne sviđa svakome, nego to je moja nostalgija za onim danima kada smo mi pjevale naše frik pjesme. Pa da, trebala sam ući, otpjevati neku pjesmu po svom guštu i pobjeći van i nikada se više tamo pojaviti!

Jučer sam otišla na chat! Dođem kući u jedan i umjesto da odem na spavanje kao svi normalni ljudi , ja odem na chat. Inače, meni je chat bezveze. Čak ne mogu ni zamisliti da se idem naći sa nekim na slijepo. A i mislim da ih pola tamo sere tko su i što pa mi to nije fora. Ja više volim priču uživo (osim ako nekoga znaš pa pričate na chatu, to mi je ok). Ali svejedno ja sam zaspala oko šest ujutro. I zaključila sam da chat nije za mene. Čak sam morala pretjerati i u tome. Pozdrav dečku sa kojim sam chatala , bio je baš simpa. A ja sam opet ostala budna kao nekada petkom. Eh…

Evo jedna pjesma za moje cure da se sjete naših pjevačkih dana, obratite pozornost na ples, a vi ostali se možete slobodno smijati.


A i da ne zaboravim naš poznati eurovizijski mix, slobodno se nastavite smijati.


Ovo je sada izvan cijelog teksta, nešto što sam našla na netu. Obožavam ovu pjesmu. Istinito, ha?


Pusa svima!
Budite uvijek veseli!

Evo nam i maškara! Sada svagdje počinju karnevali. Ja bi voljela ići na onaj u Veneciji ali trenutno nisam u toj mogućnosti. Od putovanja ništa do proljeća.
U nedjelju su kod nas bile maškare. Sada je to kod nas kao postala tradicija da bude svake godine povorka. Primijetila sam da dolaze i iz drugih dijelova Hrvatske maskirane grupe ljudi koji sudjeluju u tome. Ako je to kod nas već postala tradicija onda bi bilo super kada bi to malo bolje organizirali. Recimo, da traje tri dana i da budu koncerti nekih poznatih pjevača. I tako kod nas do Vezova ni k od koncerta. Stvarno nikakva zabava što se toga tiče. Već kada troše novce na svakakve gluposti mogli bi pozvati i nekoga da održi koncert da se malo izludujemo. Meni osobno su koncerti zakon. Tamo se opustiš, naplešeš, napjevaš pa čak i ako baš ne voliš pjesme koje izvode. Bilo bi super kada bi se kod nas otvorio i neki disko koji bi radio duže od tri sata ujutro. Ali neki normalan disko. Petkom da tamo bude rock večer a subotom da puštaju domaću i stranu glazbu za plesanje. Baš bi to bilo super. Možda jednom i bude to sve, ali sve se bojim da će biti kada ja budem u nekim zrelim godinama a petak i subota navečer mi budu rezervirani za odmaranje od napornog posla.

I tako sam u nedjelju išla vidjeti našu maskiranu povorku. Moram priznati da je čak i bila dobra. Naravno, vidjela samo samo jedan dio povorke i nasmijala sam se do suza ali ne zbog maskiranih ljudi nego zbog nekih osobnih razloga. Stajala sam sa prijateljicom među masom ljudi i baš su se svi morali maknuti u trenutku kada je do nas došla neka skupina iz Međimurja. Baš smo onda postale mete nekog njihovog maskiranog dečka (ili muškarca, to su moje procjenama kada sam mu vidjela vrat). On nas je počeo tresti i grliti i dirati po licu nekim njegovim «predivnim», prljavim, gumenim rukavicama, na što sam mu ja osjetivši miris rakije iz njega rekla da smrdi. Naravno da se odmah pokupio i otišao. Ali navala na nas dvije nije prestala jer smo imale još par maskiranih čudaka koji su nas maltretirali. Ali to je očito čar maškara koji moraš pretrpiti ako imaš takav peh.
I tako prođu još jedne maškare. Još samo čekam djecu da nam svaki dan zvone na vrata. Iako, moram priznat, moja zgrada je očito na lošem glasu jer prošle godine su je sve maškare zaobilazile vjerovatno zbog toga što nitko ne otvara vrata. A ja baš čekam da mi netko otpjeva: "Maškare, maškare, blablablablablaaaa". I da onda zalupim vratima ne sjetivši se da sam i ja nekada bila ispred nečijih vrata i pjevala (to su bila vremena ).

Ovih dana sam sva u nekakvim velikim planovima za svoju budućnost. Bolje da i ne spominjem što sve. Mojoj sestri se diže kosa na glavi od svih mojih priča. (Silvija, hvala na podršci ) Ali, nikada se ne zna, možda nešto od toga jednom i ostvarim. Da, da... Sve je ostvarivo ako se dovoljno potrudiš za to.

Danas sam gledala Schindlerovu listu. Trebala sam taj film gledati prije nego što sam išla u Krakow, onda bi drugačije gledala Auschwitz i vjerovatno ne bi umirala od smijeha na šale dečki koji su išli iza mene u obilasku. Čak sam si našla i cipele koje mi se sviđaju u masi nabacanih… Eh, ja...

Velika pusa svima!

Ne volim kada netko kaže kako je život kratak. Znam i sama da je to činjenica ali meni to ne sjedne dobro u uho. Napravi mi takvu zbrku u glavi i već vidim sve stvari koje moram napraviti jer nemam vremena. Istina je da dani brzo lete i da se treba iskoristiti sve u životu ali ja više volim razmišljati da nekako imam vremena za sve. To ne znači da ja ne živim život punim plućima, samo volim onu malu slatku «slobodu vremena». Nekada volim razmišljati o budućnosti, planirati sve što bi željela da si ostvarim, a opet često se uhvatim da živim samo za dan u kojem se nalazim a sve ostalo, pa čak i sutra, čini mi se tako daleko.

Gripa nam se proširila po cijeloj Hrvatskoj. Ja je još uvijek nisam dobila. Nekako se odvajam od ostatka dok hodam ovako zdrava gradom, a svi ostali pušu nos i kašlju. Rekli su da će trajati do trećeg mjeseca pa bi se moglo dogoditi da baš tada ja budem bolesna i to dobijem neki najteži oblik, budem pod infuzijama, u bolnici… Hm, vidiš, možda upoznam nekog tipa na zaraznom. Budemo u istoj sobi, ljubav na prvi pogled (naravno, ako budemo mogli gledati)… Moram se razboliti prije Valentinova!

U subotu (kao što sam vas već obavijestila) sam bila na rođendanu. Naravno, rođendan ne bi bio u trendu da nam nije došla i gripa. Slavljenica se baš taj dan razbolila i kada smo svi već došli ona je bila pod visokom temperaturom. Svi su bili pod utjecajem toga pa sam ja uzela stvari u svoje ruke, pustila nam dobru glazbu i po običaju previše pričala, svi su umirali od smijeha dok sam se ja zabavljala. Tragično je što su svi mislili da sam pijana, što je daleko od istine. Moja prirodna šašavost jednostavno je preuzela stvar pod kontrolu, i onda se pitam zašto ja nisam bolesna?
Grad nam je unatoč gripi bio pun. Shvatila sam kako volim ljude koji se vole zabavljati a i kako ti ljudi izgledaju puno bolje od onih kojima se na faci vidi da im je sav život dosadan i samosažaljevaju se zbog nekog glupog razloga. Ne volim ni onu rečenicu što često ljudi izgovaraju: »Kako mi je dosadno! Sve uvijek isto! Nemam gdje izaći!…» A u biti onako ti je kako si napraviš. I nije sve isto, i mi imamo itekako gdje izaći a u životu nikada nije dosadno. Ma, cijeli život je zabava samo bi to svi mi trebali shvati i živjeti upravo tako.
Velika pusa svima!

ponedjeljak, 05.02.2007., 20:23

Nisam ni znala da pokvareni sat ponekad može jako traumatično djelovati na mene.
Danas sam se ja vrlo zadovoljna probudila kada sam pogledala na sat i shvatila kako mogu još sat i pol spavati dok mi mobitel ne počne zvoniti. U trenutku kada sam sretno nastavila spavati on je ipak počeo zvoniti. Izgledala sam vrlo tupavo dok sam pokušavala skužiti koji od njih me zeza. Ali ja sam se morala ustati. Moja vjerna Motorola mi ipak nije lagala, krivac je bio onaj drugi pokvareni sat kojemu još uvijek nisam zamijenila bateriju. Inače sam čula da kada sat stane onda se nešto važno dogodilo taj trenutak (nema veze ako su onda baterije baš izgubile funkciju), tako da vam ja sada čekam da saznam taj važan događaj.
Nego, htjela sam malo prokomentirati našu subotnju špicu. Svaki puta kada pregledavam Pressing (naše đakovačke novine) zastanem na sredini i pogledam slike ljudi koji su uhvaćeni na špici. I, naravno, nadam se da nisam uslikana barem onako u pozadini ili sa leđa. U protivnom bi morala kupiti sve brojeve i uništiti ih. U biti nisam ni znala da mi imamo špicu. Znam da je to popularno u Zagrebu gdje se pojavljuju poznate osobe pa ih slikaju ali zanima me koga to možeš uslikati kod nas? Mogli su barem biti orginalni i umjesto špice to uopće ne nazvati nikako. Ne kužim zašto je uopće fora subotom ujutro izaći, srediti se, otići na kavu (ili čaj, muški zagrljaj)… Meni je subota ujutro totalno bezveze ali i sama ne kužim zašto i išta pričam kada i sama idem svake subote na kavu.

Ne znam jel' se to događa samo meni ali svaki puta kada pokušam nešto (sada ne bih objašnjavala što) zaboraviti, dogodi se nešto što me sjeti na to i onda opet razmišljam o tome. Sada sam u takvom razdoblju i pokušavam ne razmišljati o nečemu o čemu nema smisla razmišljati. Neke stvari jednostavno ne mogu sama promijeniti. Tragično što to sve znam ali kada je očito ljudski osjećati se tako… Ništa, idemo dalje… Sutra je novi dan…

E, i svima koji idu večeras van želim dobru zabavu...
Pozdrav svim dečkima i curama koji se znaju zabavljati
I pozdrav mojoj magičnoj Tanji, jedva čekam da se vidimo!

Evo još jedna pjesma samo za moju genijalnu prijateljicu Silviju da je može slušati uvijek kada ode na moj blog. I označila sam nam glavne riječi u pjesmi


Kad sam te vidjela te noći
znala sam gotovo je
jer moje oči nikog drugog više nisu vidjele
Ljubav što svijetli kao munja
i puca kao grom
prohujala je mojim srcem
tamo napravila lom
pa samo tebe želim ja
samo si ti u mislima
a kad se jutrom probudim
ja hoću samo tebe pored sebe...

Da je meni, oko moje
da se naše usne spoje
ova bi mala sve tebi dala
da je meni, oko moje
da se naše usne spoje
ne bih ni znala kada bih stala...

Ma niti jedem niti spavam
a dobro izgledam
na čelu piše tvoje ime
ja već tebi pripadam....

Samo još malo i ja ću biti tvoja
pravila znamo
pobjeda je moja
a ti se veži
hoću da gori
samo me ljubi
ništa ne govori
dat' ću ti ono što ni jedna nije
i ništa neće biti kao prije
a kad se jutrom probudim
ja hoću samo tebe pored sebe...

Neću ništa puno pisati danas.

Evo samo jedna pjesma…

Ti si taknuo najtanje zivce u meni
i pokazao najljepse lice ljubavi
zapalio vatru koja se sad ne gasi
a onda nestao kao
da nikad te nije ni bilo tu

Otkad te nema u mom zivotu
sve je poprimilo zalosnu notu
nebo je sivo, ko oci tvoje
samo je magla uvijek iste boje

Otkad te nema ovdje kraj mene
moje je cvijece suho i vene
osjeca valjda, slom mi se sprema
jer ja sam bolna otkad te nema

Ja pokusavam spasiti ponos, ljubavi
zato ne idem na ista mjesta gdje i ti
i necu lagati kako sam pogresno
nazvala tvoj broj samo cu moliti Boga
da mi te vrati i da budes moj

Eh, kako nam dani brzo prolaze. Znam da sada govorim poput naših roditelja ali danas mi je takav dan. Sve mi leti. Gledam na sat - četiri sata, i gledam samo malo poslije ono sedam sati (da, znam da sam pogledala ipak puno poslije ali… ). Nisam uopće stigla napraviti sve što sam planirala. Sada me i strah pogledati na sat da ne bi bilo već jutro. Samo malo, ah, dobro, prošlo je samo dvije minute od mog zadnjeg gledanja.
Danas sam se sjetila kako ću za koju godinu imati pet godina mature (šta za koju, mislim da je to slijedeća godina! ) Pola mog razreda je već u braku, većina ih ima i bebe. Prvo mi je svaki puta kada čujem da netko ima svatove bio šok. Ono, kud tako mladi, ali sada mi je već postalo normalno (ali to vrijedi samo za one koji su išli sa mnom u razred, za ostale koje znam još uvijek doživljavam šok ) E, sada ja razmišljam. Na tim proslavama mature, kako to već bude, moraš se predstaviti i reći o sebi poneku rečenicu. Očekuje se da si nešto pametno napravio, ako ništa drugo barem dijete. Sada sam razmišljala o strategiji plana. Obavezno sjedam i družim se sa ostalima koji nisu vjenčani i ne rade ništa sasvim pametno. A predstavit ću se nakon što netko ispred mene kaže da nije vjenčan. Vjerovatno će nas biti samo troje. Moj razred je rasplodan, kako čujem i drugi imaju dosta vjenčanih iz razreda ali moji vode. Ali, da budem iskrena, jedva čekam kada ću vidjeti opet svoj razred na okupu, sve one luđake sa kojima sam provela predivne četiri godine. Neke nisam vidjela još od završetka škole a svako malo vrebam da li ću ih sresti negdje na ulici koliko mi nedostaju. Mislim, ja ni ne bi htjela biti još u braku (dobro, možda da sam našla svoju pravu ljubav, iako jesam, samo on to još ne zna ). Ali, sve u svemu, još sam mlada. Pa imam tek 22 (u mozgu puno manje). A i draže mi je pokazivati slike sa mojih putovanja nego da pokazujem slike svoje djece, sjedim doma subotom, mijenjam pelene, obilazim žene po kavama i pričamo o struji, vodi, kolačima, Mesiću, Sanaderu, novoj veš mašini… Ima još vremena. Doći će jednom vrijeme za to, možda za par godina a možda i kada budem u zadnjim ženskim trzajima, pred menapauzu.
U subotu idem na rođendan kod Andree. Možda bude kakvih mojih neugodnosti pa javim. Inače, na svakom rođendanu (ili, bolje rečeno, svako malo, ne biram mjesta) nešto neplanirano mi se dogodi. I sretan rođendan mojoj prijateljici Nataliji u Zagrebu. A i čestitam Jasmini na maloj Ivi. Bebica je preslatka!!!
Veliki, ogromni, najveći pozdrav od mene

Love is in the air
Everywhere I look around
Love is in the air
Love is in the air oh oh oh oh oh oh oh…