• Komentari: Da/Ne

• Design by Bubamara.

Danas mi se dogodilo nešto što me u sjećanju vratilo više od deset godina unazad. Volim kada me tako milijun sitnih stvari sjeti na moje djetinjstvo. Obožavam ga se prisjećati. Čak bi se i voljela vratiti barem na jedan dan u to vrijeme kada sam bila tako bezbrižna, vesela, neopterećena svim ovim današnjim sitnicama... Sretna sam što ga pamtim tako, što nisam jedna od onih koji bi više voljeli da su prespavali taj dio svog života. Volim se sjetiti svih svojih prijatelja sa kojima sam se družila. Baš me zanima da li se i oni ponekad sjete svega što smo radili i toga kakva smo bili ekipa. Mislim da nam je bilo i više nego dobro. Većinu sam upoznala i prije nego što sam krenula u školu i volim što sam sa svima njima odrasla. Što smo dijelili mnoge stvari, što smo zajedno doživljavali svoje prve ljubavi, poljupce, tugu, smijeh, svađanje…
Sjećam se jednom kada je bila prva zaraza sa salmonelom i većina ljudi je posumnjala da bi je se moglo dobiti od našeg obližnjeg slastičara. tako da je nas djecu počastio besplatnim sladoledom. Nakon prejedanja nastala je briga oko toga hoćemo li svi oslijepiti (jer smo čuli da je to jedan od znakova bolesti) tako da smo se dogovorili da se ujutro u sedam svi dignemo i dođemo na balkon da vidimo jesmo li slijepi. I digli smo se i javili jedni drugima da su oči potpuno zdrave. Joj, kako sam taj dan bila sretna što vidim! Samo da napomenem kako mi je taj slastičar oduvijek isti, kao da ne stari, pa sam već posumnjala da ima neki eliksir za mladost u sladoledu. Ako jedem sladoled ne dvoumim gdje ću ga kupiti. A kada se sjetim kako su dečki nas cure učili igrati nogomet, košarku, kako se što bolje tuči… Nama curama je bilo bolje nego sada jer smo imali svaka svoga muža a našu zajedničku bebu nismo morali ni roditi nego bi nam je mama kupila u trgovini. Često smo ostajali do jedanaest-dvanaest navečer vani i pričali o svemu. Znala sam sa prijateljicom stati na balkon i pjevati tadašnje hitove od Tajči, Nine Badrić, E.T.-a dok bi ostali stajali vani i glumili publiku (danas da to napravim ovi moji novi susjedi ne bi znali uživati ). Naši ulazi u kojima smo dugo pričali i igrali se, sada su nam postali samo utočište za hm, cmok, cmok. Za vrijeme rata svi smo bili zajedno i koliko god je rat bio težak i grozan ja se čak i iz toga doba mogu sjetiti nekih naših vrlo smiješnih situacija. Po svemu sudeći čini mi se da je moj život poput neke komedije (mora i netko tako živjeti). Sada smo svi odrasli, neki više neki manje. Ja spadam pod one što su manje odrasli. Vjerovatno ću cijeli život biti djetinjasta. Čak mi to i ne smeta, volim to kod sebe. Uvijek se mogu uklopiti sa djecom i odlutati u svijet mašte, igrati se sa njima i smijati. Postoje trenuci kada se treba biti odrastao ali sve ovo ostalo vrijeme nije nitkome zabranjeno da bude bezbrižan i djetinjast.
Još uvijek se družim sa nekim osobama s kojima sam odrasla. Neki su otišli i više ne znam gdje su, neki su se vjenčali, imaju prave bebe, studiraju, rade… Sa svoje dvije prijateljice se viđam još uvijek kada god stignemo, a to često bude i skoro svaki dan. Jako puno ih volim i mislim da ću ih cijeli život imati za prijateljice. Znam ih više od petnaest godina i koliko god se zbog toga osjećam staro obožavam tu činjenicu.

Zaključak svega je da je ponekad super se prisjetiti svega onoga što je nekada bilo. Super je i to što nas još puno toga čeka i jednog dana možda ćete se sjećati baš ovog dana, možda se nekima baš danas dogodilo nešto što će za deset godina biti super priča.

Pusa svima!


Update: Mrzim osjećaj kada shvatim da nekome, kome vjerujem i previše, nisam bitna. Kada nekome uopće nisu važni moji osjećaji. Ne volim što se previše vežem za nekoga a ona nije tu kada je ja trebam. Mrzim kada me povrijedi sitnicom, nečime što se njoj čini totalno bezveze a meni je bitno. Mrzim mrziti nešto ali mrzim taj osjećaj!!!!!

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.