UN TEMPO
31.01.2014., petak
VELIKA TREŠNJA, 1667. ili prvo katastrofalno uništenje Dubrovačke Republike
|
Dana 6. travnja pred sam Uskrs, 1667. godine silovito se zatreslo cijelo područje Dubrovačke Republike. Potres magnitude 7,3 stupnja prema Richteru u nekoliko trenutaka velebni Grad pretvorio je u ruševinu. A osvanuo je taj šesti travanj 1667. kao i svaki drugi, samo još jedan miran i tih proljetni dan. Grad uobičajeno prepun žitelja onih bogatih i siromašnih – život svakodnevni. I toga dana kao i prethodnih mu, krenula su čeljad na svakodnevne obveze ili svatko svojim poslom. Knez dubrovački (knez je inače biran samo na rok od jedan mjesec prema Statutu), već je bio u dvorskoj kapelici na jutarnjoj molitvi. Nitko nije očekivao što će se u jedan tren zbiti, kakva će ga zla kob zadesiti. A ono što se zbilo, trajalo je tek nekoliko sekundi i uništilo gotovo sve što je rođeno mukom, radom, novcem i ljubavlju kroz stoljeća – velika trešnja - potres. O točnom vremenu potresa neću nagađati, jer podaci se razlikuju, ali uglavnom, zatreslo se je tog jutra negdje između 7 i 9 ura. More se nekoliko puta povlačilo u dubinu kidajući vezove usidrenih lađa u gradskoj luci i odnoseći ih sobom, kako bi ih pri povratku svaki novi veliki val razbijao o obalu. Rušili su se krovovi bijelih gradskih palača, crkava, a što je najtragičnije ispod tih ruševina umirali su ili stenjali tražeći pomoć i spas umirući ljudi. Neki podaci govore kako je na području Republike od potresa nastradalo 5000 ljudi. Josip Lučić, primjerice piše kako je smrtno nastradalo 4000 građana. A kad je riječ o građanima za zaključiti je, kako je toliko poginulih bilo u samom Gradu.  /Grad prije trešnje 1667./ Kao i uvijek, podaci se razlikuju, jer se na različitim mjestima navode različite brojke, premda svakako treba uvažiti činjenicu kako je bilo koji navedeni broj na svaki način označavao golemi gubitak žitelja Republike. Jer što pomisliti, primjerice, na često pročitanu izreku o prepolovljenom broju stanovnika na taj kobni 6. travanj 1667. godine? Ništa! Teško je i zamisliti takav užas, strahotu, pomor, uništenje. A riječi su suvišne. Poznato je, a tu su podaci ujednačeni, kako je od sedam članova Malog vijeća ostalo na životu samo njih troje. Knez je također poginuo. Izginula je ili prepolovljena vlasteoska vladajuća klasa, klasa nositelja vlasti te aristokratske Republike, a uz njih i veliki broj puka svih staleža grada i prigradskih naselja. U Gradu je vladalo bezvlašće, a horde pljačkaša su pustošile nesmetano po razvalinama. U tom pljačkaškom pohodu, kako kažu kronike, izjednačeni su bili Morloci (Vlasi oni preko granice) i preživjeli pučani - sami stanovnici Grada. Potres i rušenje uzvitlao je strahovitu prašinu koja je zastrla nebo svojom gustoćom pa zakrila Grad nebesima, a Gradu sunce. Oganj iz komina u porušenim domovima, pretvorio se u buktinju što je lizala mire i hvatala se drvenih greda, stropova i rogova preostale armature krovova, šireći svoje plamene jezike po cijelom Gradu. Harao je duga četiri dana uništavajući i one ostatke što ih je za sobom ostavila trešnja. Negdje sam pročitala kako su između ruševina tekli zlatni i srebrni potoci u blizini crkava i bogatih palača, premda je to po mom sudu, pretjerani opis kataklizme, katastrofa koja ga je zadesila nesumnjivo je bila nesagledivih razmjera.  /Vatreni jezici nakon potresa 1667./ Rijetko da je koji objekt bio pošteđen. Među takve spada Crkva sv. Vlaha (koja je izgorjela tek u požaru početkom 18. stoljeća, a današnja barokna, sagrađena je između 1706. i 1715. Jedino što podsjeća na onu staru sakralnu građevinu iz 14. stoljeća je kip sv. Vlaha koji na dlanu drži onakav Dubrovnik kakav je bio prije ove katastrofe).  /Očuvani kip sv. Vlaha/ Pošteđena je također Sponza, Crkva sv. Spasa, te djelomično franjevački i dominikanski samostan. Porušena je prijestolnica Republike, Knežev Dvor, zatim dubrovačka prvostolnica Sv. Marije iz 12. stoljeća, mnoge crkve i samostani uz vjekovno stambeno i graditeljsko nasljeđe – sve je nestalo je u prahu i pepelu. Ostale su također tek uzdrmane i uznemirene, ali ne i srušene dubrovačke tvrđave i zidine. Zato je tvrđava Revelin brižnim i poštenim građanima poslužila kao privremena riznica onih djelomično spašenih, a trešnji i ognju otetih vrijednosti Grada, što su ga negda svrstavali uz bok značajnih kulturnih europskih centara kulture. To što je izvučeno iz ruševina ili spašeno od ognja bili su tek pabirci blaga jedne civilizacije koja se gradila i skupljala stoljećima. Nekolicina pribranih i snalažljivih građana, čim se smirila prva sveopća panika i pomutnja, stala je na kraj bezumnoj i grabežljivoj pljački ostatka ostataka ili tek raritetnih primjeraka sjajne prošlosti bogatog Grada. Dakako, izgubljeno se nikad nije moglo niti se je nadoknadilo. Iz pepela je, relativno vrlo brzo došlo do pozitivnog pomaka i potom obnove, zahvaljujući velikom dijelu očuvane dubrovačke trgovačke flote koja je toga dana bila izvan matične luke i plovila svjetskim morima. Ne mala zasluga u tome pripadala je i mnogim pojedincima izvan Republike, jer su financijski potpomagali Grad bilo osobno ili je pomoć stizala njihovim zagovorom. Obnovljena je i aristokratska vlast Republike. Gubici vlastele stradale u nesreći nadopunjeni su dodjelom aristokratskog naslova nekolicini bogatih pučana iz reda Antunina, tzv. novom plemstvu. Trebalo je godina da Republika ponovno stane na čvrste noge, ali i to se dogodilo.  /Dubrovnik u novom izdanju nakon obnove od potresa 1667./ U ovom uvodu o katastrofi Republike ne smijem zaboraviti ulogu Marojice Kaboge – Špaletina, dubrovačkog vlastelina koji je u vrijeme potresa bio zatočen u tamnici Dvora radi ubojstva. Rušenjem Dvora urušila se i njegova tamnička izba i umjesto da pobjegne glavom bez obzira, skupio je družinu, rastjerao lopove koji su harali ruševinama i spašavao ono što se spasiti dalo od osoba do predmeta vrijednih čuvanja. Kasnije je postao hvalevrijedan i zaslužan sin Republike, posebno u diplomatskoj službi i nagodbi s Osmanlijama. Također spominjem i vatikanskog knjižničara Dubrovčanina Stjepana Gradića, čijom zaslugom i intervencijama u financijskom smislu je sagrađena današnja katedrala, poznata kao Gospa (Crkva Marijina Uznesenja) u rimskom baroknom stilu.  Iako njih dvojicu izdvajam, tu su i mnogi drugi znani i neznani dobrotvori, osobito dubrovački diplomati u veleposlanstavima raznih država i pokrajina te dubrovački trgovci na kopnu i brodovima, kojima bi svi naraštaji trebali zahvaliti jer još i danas Dubrovčani imaju svoj Grad. Nova vlast je propisala i nadzirala drugačiji način izgradnje novoga grada, istina dosta skromnijih i jednoličnih objekata, među kojima su i ona zdanja, koja i danas s obje strane omeđuju Stradun u svima prepoznatljivu i ne promijenjenu vizuru daleke povijesti.  Osim ovog šestog. travnja, 1667. (kad ne spominjem njezinu konačnu propast – smrt Republike ulaskom Francuza 1806.), u novijoj povijesti pamtiti će Grad još jedan šesti tragični datum. Istina to bijaše prosinac (1991.), kad ga je zahvatila ne elementarna, već ona ljudska poguba. Posljedice na širem gradskom i prigradskom području, a poslije 324 godine od velike trešnje ovdje opisane i nisu se mnogo razlikovale.  /Vatrena gljiva na Stradunu, 6. prosinca 1991. snimio Pavo Urban/ ---- Obzirom da se originalni izbor prijevoda latinskog teksta može čitati klikom na fotografiju, ovo što je napisano je slobodno prepričana Rogačićeva poema, točnije dio o potresu prema Ligorijevom stručnom prijevodu s latinskog jezika. Oznake: potres |
- 19:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #
 Prizor potresa iz pjesme Proseucticon Benedikt Rogačić (s latinskog preveo Orsat Ligorio) Hajde, idemo! Nema smisla službu povećavati velikim građevinama – nasuprot italskoj obali gdje već stoji Dubrovnik – pokraj njezinih žala. (jao, stajao je do trenutka kad se nebeskoj volji to sviđalo). /ovdje se pjesnik izražava slikovito i napominje bespotrebnost uljepšavanja onoga što je jednako lijepo poput onodobnih poznatih središta talijanskih kneževina s druge strane Jadrana/ Grad na glasu poznat radi svoje divote (ljepote), široko more prekrio je brodovima koji su trgovali sa svakim dijelom svijeta. Plodnu ore zemlju i vrijedne odgaja ljude, sam je svoj gospodar, a niti nad kim vlada. Sada (kuku! ne valja se ufati u nesklono nebo), iz temelja uzdrman i kamenjem svojim zatrpan, tužan se takav ukazuje u neprijateljskim očima – Grad blatan, što zaudara smješten u prljavom glibu. Mnogo puta je udario leđima u nebo (misli se na aspirante koji su ga željeli pokriti) i slabim očima motrio priliku da ga osvoji, njega kojega se silueta odražavala u mirnom moru, a sad gleda u tu propalu diku, zanemarujući svijetlo dana, poludio cvili zaradi takve propasti, ali u želji da joj vidi konačni kraj. U vis tlo bez oslonca leti, dakako! još i paklena udara vatra ližući podne grede; ili se špilje stare, drevne urušavaju; kameni im lukovi bučno pucaju, a ponor ih proždire; ili se vjetrić koji po svijetu puše, poradi brze struje srdit i nasilan, ljuti u svome srcu; ili baš tako samo nebo želi da bude. Oznake: potres |
- 17:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #
 U vis tlo bez oslonca leti, a temelji se drmaju stubokom udareni; zemlja bljuje kamenje visoko, da bi isto padalo natrag u majčinske skute. Eto odmah nevolje kad je propalo uporišta, nestalo podova, visokih kula i pokrova od crijepa. Puca vezivo na kamenu, goli krovovi zjape bez zaštite. Po nebu lazi (gmiže) tamni smrknuti oblak, reći bi da će zakriti svojom prašinom Sunce, tako da u isto vrijeme nema i Grada i dana! Sad se čuju duboki vapaj uz prasak i lomljavu i posvuda užasnu trešnju a i ti si Gosparu dobri (odnosi se na Cosima Medicija i njegovu lažnu pomoć Gradu), što moćan i uznosit na prijestolju visokom sjediš, možda čak lomljavu čuo i rušenje sjajnih dvoraca bijeloga Grada. Čega su se prestrašili morski valovi da su netragom pobjegli od obala – Vile (misli se na Nereide i legende o njihovoj pomoći brodovlju i mornarima u nevolji), koje bi zgodimice znale igrati tanahna kola Ilirska po površini morskoj, sada požuriše na morsko dno i prestrašeno pokrile uši. Čak je i Neptun uočivši s morske pučine ovu propast jauknuo i duboko u more zario glavu kako ne bi gledao propast dragoga mu Grada. Plačite nebesa! ustručavam se i pomisliti što smo sve izgubili (ovdje misli na ljude) i što je nestalo u velikoj pomutnji – stvari i tjelesa. Nekadašnji krovovi padaju i crjepovi lome ljudima glave. Tlo pod nogama šuplje zjapi, a prestrašene uši samo čuju tresak moćni: ljudima svijetlo oduzima tama, a utjehu potres. Nema nam spasa! Zlo nas tare, nemamo kamo, jer čini se da će pasti nebo na zemlju; voda nas muči i vatra – s nama i priroda gine. Mi smo, biti će, dijelovi svijeta koji će propasti. Ali ne daj strahu da diše! Pogrebna strepnja dušu sokoli slabu od nedostatnog danjega svijetla. Jadna li vremena! Nitko ne moli, nema zavjetovanja, samo duboko čuđenje i mjesto užasa – strahota. Sve na hrpu ide, ništa više nije nalik na sebe. Oznake: potres |
- 17:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #
 Rekao bi država jednom, sad tek njezina uspomena - grobna, ako ti tako bolje zvuči. Malo što još čitavo stoji (ostalo je): izvrnute izbe, temelji im šuplji i grede im gole, zlogukim pticama noćna sijela i zmijska legla. Mimo ove obale proći će možda ostarjeli mornar – (nekad) veseli promatrač, a sad zapanjeni svjedok, koji će kazujući na Grad prstom, ovako uzdahnuti: „Nekad davno mlad sam gledao Dubrovnik ovdje, kako velegrad što u slavi raste viši od Olimpa. Kakve samo dvore sam vidio! U čudu sam vidio snažne im grede – takva se raskoš ne vidi više. Sad jadan prizor, svjedoči poguban udes. Prometnim lađama i brzim brodovima, opaki znamen razoren podzemnom silom i shrvan strašnim potresom. Gle kamenje na hrpi što nalik je mogili (visokom grobnom humku). Nekadašnjoj ljepotici to je znak i jedini spomen – Pao je Dubrovnik! Gine sad u crnom prahu.“ Nije teško opet kuće sagraditi i grede im postaviti, ali tko će objasniti ljudsku nevolju i kobni udes? Tko će tolike smrti u jedan mah prihvatiti i razumjeti? Vrh mrtvih gospara leže rođene im kuće, fratri kao janjad leže posred oltara, kmet na dvoru gine, a vijećnik pred Dvorom trune. Rasparana i zgužvana odjeća - u smrti razlike nema. Nošnja svećenička tamo sva se od krvi žari. Skončala sva su vlastela, svijet gine posvuda, veliki i mali, s ženama snažni muževi ginu. Pomoć ne stiže, hitri bježe; opreznim, razlog; nedužnim, skrušena nada; zlatan bogatom dukat. Isto svijetlo svakoga bije. Neskladna mjera narod tuče. Svijet opet potopljen i zgužvan, mrlje na hrpi tjelesa, (tek) gomila hladnih.udova. Ljudi slomljenih kičmi, koliki izgubljeni životi! Drugdje po podu gmižu ljudi – ni mrtvi ni živi. Na sebe gledaju tužno i na svoju sahranu strašnu. Ranjen i obliven krvlju prestravljen bježi, dok drugoga s leđa već sustiže hitrija Smrt. Oznake: potres |
- 17:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #
 Guši se, u teškom prahu, zabezeknut slikom Propala Grada i svojom građom prekrivenih dvora. Gore (misli se na one koji ostadoše u ostacima ruševina) se osjećaju ipak oni koje je teret neki slomio – police – ni smrt ni život neće, prije kraja proždire ih prepolovljene humak. Jadne čeljadi! Čas bi micali kamenje teško, čas bi umorni od muke skončali – dosta je bilo. Stali pa mole, jauču u pomoć svoje dozivaju, ali ovih nema – drugdje ih zatekla ista sudba – žeste se i ljute oni, psuju i griješe dušu. Nikakve koristi nema! Strah poništava molitvu. Očevi neće ostarjeti, kao što ni djeca neće porasti. Žena zaglavila u ložnici, muža zove u pomoć; ovaj ne mari, sebe spašava ako još može – svatko samo za sebe strahuje, drugome pomoći neće. Trupla drugova brzo su naučila žive da što prije treba bježati. Uvidjeli oni čega se treba bojati. Niti da imam željezno grlo, toliko usta i ruku poput Brileja (div s pedeset glava i sto ruku) ili da mi je misao laka, brža od potoka koji silovit juri k ušću, ne bih mogao stihom reći niti lijepo ni istinito o kobnom danu koji je ono jutro oteo. Za smrt tolikih imena ne znam – jezik mi vene. Oznake: potres |
- 17:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #
 Rogačić (Rogacci, Rogaccius), Benedikt, hrvatski vjerski pisac i pjesnik (Dubrovnik, 18. III. 1646 – Rim, 8. II. 1719). Godine 1661. stupio u isusovački red, filozofiju i teologiju završio u Rimskom kolegiju. Poučavao je filozofiju u Germanikumu. Cijeli je život djelovao u Rimu, gdje je držao propovijedi u crkvama te duhovne vježbe kleru i svjetovnjacima. Stvaralaštvo mu je raznoliko, a objavio je desetak djela na latinskom i talijanskom jeziku. Na zamolbu S. Gradića opisao je u stihovima potres u Dubrovniku 1667 (Razlaganje o potresu… – Proseucticon de terraemotu…, 1690). Spjevao je himne za oficij sv. Vlaha. Na temelju klasične filozofije i oslanjanjem na barokne pjesnike i teologe sastavio je u heksametrima filozofsko-poučni spjev u 6 pjevanja Eutimija ili poučna pjesma o duševnom miru (Euthymia sive de tranquillitate animi carmen didascalicum, 1690), u kojem tumači da su suprotnosti početak svake harmonije te da je unutarnji mir vrhunac čovjekove sreće. God. 1694. objavio je zbirku od 25 prigodnih latinskih govora (Orationes). Najpoznatije mu je djelo Jedno potrebno (L’Uno necessario, 1697–1708), u 5 svezaka, u kojem raspravlja o čovjekovoj ljubavi prema Bogu. To je asketsko djelo doživjelo dvadesetak izdanja, a Rogačić ga je 1721. preveo na latinski. Po uzoru na sv. Ignacija Lojolskoga napisao je knjigu duhovnih vježbi Kršćanin obnovljen u načelima i vladanju (Il Cristiano raggiustato ne’ concetti e costumi, 1711). Autor je i talijanske gramatike za početnike Praktična i opširna uputa o ispravnoj i lijepoj uporabi talijanskoga jezika (Pratica e compendiosa istruzione a’ principianti circa l’uso emendato ed elegante della lingua italiana, 1711). Bavio se prevođenjem, proučavao je životopise znamenitih crkvenih ljudi i teologa, a u rukopisu je ostalo nekoliko njegovih svezaka prigodnih latinskih i talijanskih pjesama, duhovnih spisa te nedovršeni latinski spjev u čast švedske kraljice Kristine. /preneseno: E- Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža/ Oznake: potres |