Image Hosted by ImageShack.us

silvanaurbs. blog




Image Hosted by ImageShack.us

UN TEMPO

05.03.2014., srijeda

Proljeće u mom vrtu

























































Oznake: cvijeće


- 20:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.03.2014., utorak

VLAHO BUKOVAC

BUKOVAC, Vlaho slikar, Cavtat, 1855. – Prag, 1922.




Poštujući ga kao vrsnog umjetnika osobita senzibiliteta, neovisno je li slikao za izložbe ili je samo radio da radi (mislim na portrete po narudžbi, od kojih se mnogi i danas čuvaju u našim obiteljima), ali i zanimljivih detalja njegova života iščitanog iz životopisa, prepuštam širi opis Bukovca ovom prilogu iz njegovog rodnog Cavtata.

Prije nekoliko godina u Cavtatu je otvoren muzej Bukovčeva kuća. Bilo bi pretenciozno od mene da vadim ulomke onoga što je iz osobne mu biografije vrlo lijepo i sažeto ovdje obrađeno. Zato pogledajte!


Bukovčeva kuća u Cavtatu



Oznake: slikarstvo


- 10:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Zato samo ukratko:

Riječ je o jednom od najvećih slikara kraja 19. i početka 20. stoljeća Vlahu Bukovcu iz Cavtata, pravim imenom Biagio Faggioni, koji je iz relativno siromašne obitelji, u nadi da će postići poslovni uspjeh u tuđini, otpremljen kao jedanestogodišnjak iz svoga doma.

Taj dječarac, uz mnogo tegoba i odricanja, stjecajem okolnosti, prirođenoj snalažljivosti i radišnosti te bogom danoj prirođenoj darovitosti, ali i uz pomoć fortune, postat će svjetski poznati slikar.

Njegova biografija je bogata iznenađenjima i obratima o čemu bi se moglo mnogo pisati. Uzimam slobodu istaknuti tek neke crtice iz tog burnog životopisa, koje se ne nalaze u internetskim i drugim prikazima o njemu ili su spomenute bez detaljiziranja.

Pišući svoj životopis sam je sve to sažeo tako ilustrativno a bez ilustracija u živopisno djelo s jednostavno istkanim crticama svoje dugovječne svakodnevice na 160 stranica zanimljivog štiva.

Pisao ga je bez zadrške, pritaje ili uljepšavanja da se čini kao da piše izmišljenu romansiranu priču o nekoj drugoj osobi i to za neku ekraniziranu prigodu.
Držim kako ovom djelu ništa ne nedostaje baš za eventualnu ekranizaciju, ne dokumentarca, nego filma, jer je to istinita priča.

Vjerujem da bi i bez dorade bio mnogo zanimljiviji, cjelovitiji, a uz to i poučan od većine domaćeg i stranog ekraniziranog smeća kojim nas zapljuskuju producenti i scenaristi s malih i velikih ekrana.

I nakon 92 godine od njegove smrti, a pisao ga je gotovo do pred sam kraj života, ona je ostala živopisna priča, podjednako zanimljiva kad opisuje gotovo avanturističke, ali tegobne detalje svog djetinjstva i mladosti, kao i svoj dio života umjetnika.

Moj život, kako je naslovio svoj životopis, posvetio je „Ženi i djeci svojoj, gnijezdu svome.“

Životopis je objavljen je u Zagrebu u izdanju Književnog Juga, 1918. u recenziji je Iva Vojnovića, koji će o Bukovcu ovako napisati:

„Vlaho Bukovac jest doista veliki umjetnik, jer je u neobuzdanoj radosti stvaranja dao narodu i svijetu ono što ne prolazi nikada, a to je ono što je vidio, što je umio i što je ljubio – ali je još veći, jer je uz to a i uspkros toga bio i ostao uvijek: dobar i svoj.
Pročitajte ovu priču, pa mi recite nemam li pravo!“


Na Kraljevo 1918. Ivo Vojnović

Djelo je doživjelo i ponovljeno izdanje, 2003. godine.


Oznake: slikarstvo


- 10:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #




A priča njegovog životopisa počinje s jednim olujnim nevremenom, kad se neka talijanska trabakula (teretni brodić na jedra) surgala (ukotvila) u Cavtatu i dulje vremena nije mogla isploviti na debelo more na putu za Carigrad.

Cavtat je danas iznimno lijepi turistički gradić na samom južnom kraku Hrvatske, ali u doba AU Monarhije i opisanog događaja bio je tek jedno lijepo, ali obično mjestašce ribara i zanatlija, uglavnom sadržajno prazan.

U takvu sredinu Bukovac smješta besposlenu posadu, koja je tjednima primorana boraviti u toj mirnoj, prirodno ubavoj, ali i nezanimljivoj cavtatskoj uvali (približno vrijeme događaja 1850.).

No nisu svi bili besposleni.
Vlahov djed, Giuseppe Faggioni, (makar on prezime piše s jednim 'g', a tal. bot. bukva je faggio), vlasnik ili zapovjednik brodice (jer on piše: 'patron di barca') , zaljubio se u mještanku, mladu Cavtajku, kojom se kasnije oženio.
Naime, put ga je dalje odveo u Carigrad, ali se svojevoljno vratio u Cavtat svojoj ljubavi Mariji Perić i ostao tu živjeti.
Iz tog braka rođeno je uz kćer Anu i troje sinova.

Najmlađi je bio njegov otac Agostino Fagioni (Augusto kako su ga zvali Cavtaćani). Vlaha, pravim imenom Biagio Faggioni, kako sam piše, već sam način rođenja simbolično je izdvojio i od braće i Cavtata. Rodio se doslovno na ulici:

„... ja sam već na ulici ugledao svijetlo dana. “

Majka mu se od iznenadnih porođajnih trudova nije uspjela uhvatiti kuće.

Oznake: slikarstvo


- 09:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Put prema Americi nije bio jednostavan, jer je trebalo proći mnogo europskih gradova, obzirom da je ukrcaj na parobrod koji će ga odvesti na daleki kontinent bio u Hamburgu.

Iz Berlina, zabilježio je jednu zgodu.

Na putovanju prema Hamburgu, jedno od zaustavnih mjesta bijaše i Berlin. Tu se naš Vlaho, radoznali dječačić udaljio iz hotela gdje su odsjeli i više nije znao pronaći bivak i vratiti se.
Poznavanje talijanskog jezika i pomoć dobre osobe dovela ga je u policiju, koja je nakon dužeg traganja uspjela naći njegovog strica Faggionija i predati mu posve preplašenog i izgubljenog dječačića.

I da preskočim dolazak u Ameriku i boravak u New Yorku, osim činjenice da je Bukovac postao uznikom na otoku Heart Island poput maloljetnog kriminalca, što je ostavilo dubokog traga na njegovoj nježnoj dječjoj psihi.

O boravku na 'otoku srca' opisao je tegobne i dramatične doživljaje, ali i pomoć zahvaljujući kojoj je nakon dužeg boravka bio vraćen svojoj kvazi obitelji.

Razlogom smještanja Bukovca u taj uznički dječji dom, bila je iznenadna i nerazriješena smrt njegovog strica kao i sprega stričeve žene i poslovnog mu partnera, kojima je dječak očito bio teret.

Povratak u svoj američki 'dom' i život sa stričevom bivšom ženom i njenom novoosnovanom obitelji nije se mnogo razlikovao od prijašnjeg zatočeništva.

Izdržavši teško fizičko mučenje četiri godine, kao šesnaestogodišnjak uspio je 'pobjeći' brodom jednog Talijana i nakon dvomjesečne plovidbe domoći se svojih roditelja i svoga Cavtata.

Oznake: slikarstvo


- 09:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #


Uz sjećanje na prvi posjet Dubrovniku o Festi sv. Vlaha, spominje se da je kao malodobno dijete, negdje između 6-8 godina bio je opčinjen redovništvom, ali je odbijen radi maloljetnosti.






Dakako, ta želja je ubrzo nestala jer je već s 11 godina otputova sa stricem u Ameriku.




Bukovac, NY s 13 godina

Oznake: slikarstvo


- 09:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Kako je otac mladom Bukovcu namijenio pomorski kruh, poslije kraćeg privatnog školovanja za zvanje kadeta (pripravnika za zapovjedna brodska zvanja), ukrcao se i otplovio.

Kad je zaplovio kao kadet na jedrenjaku „Osmi dubrovački“, započeo je kratkotrajno njegov pomorski život uz duga putovanja novim krajevima.

Plovidba u dva navrata bila je i zanimljiva i vrlo teška, posebice ova druga kad je umalo poginuo upavši u brodsku štivu (spremište za teret) duboku 8 m i jedva je od posljedica pada izvukao živu glavu. To je bio i kraj pomorske Bukovčeve karijere.

Nakon oporavka, odlazi iz zavičaja u Peru, u južnoj Americi, graditi tamošnje željeznice. No umjesto posla radnika imao je sreću dobiti zaposlenje crtača ili dekoratera, a vrlo bogatom nadnicom mogao je za sebe priskrbiti ugodniji život.

Ali nemir ga je vukao dalje. Nalazimo ga i u San Francisku da bi tamo jedno vrijeme radio kao konobar.

Crtanje, kojim se je stalno bavio iz razonode još iz ranog djetinjstva u Cavtatu, preko Washingtonovoga portreta u maloljetničkom zatvoru, ili usput, kako bi skraćivao usamljeničke dane, najzad je rezultirala njegovom konačnom opsesijom slikarstva kao profesije.

S 19 godina života i na poticaj jednog bogatog stranca napokon je zaključio da će mu slikarstvo biti i konačno zanimanje, kojim se je već bavio za novac u Kaliforniji. No to je bilo amaterski i neredoviti posao, a prihod nedostatan za život. U 21. godini života Bukovac potpuno napušta svoj san o Americi i vraća se u zavičaj.

U Dubrovniku je prvi put javno pokazao rad što ga je donio s lutanja svijetom „Turkinju u haremu“, što je izazvalo i divljenje i nevjericu da bi tako nešto mogao naslikati domaći mladić.

„Od tog časa – piše Bukovac, - osjetih da je doba lutanja i bijede prošlo i da sam našao put što mi ga je Bog od poroda zabilježio. U m j e t n o s t.“

Oznake: slikarstvo


- 09:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.03.2014., ponedjeljak

Zaslugom Pucića, potomka dubrovačke vlastelinske obitelji Pozze u Bukovčevu životu dogodile su se dvije značajne promjene, koje će potpuno obilježiti i promijeniti njegov daljnji životni put.

Kao prvo Pucić koji je pod utjecajem sveslavenstva pohrvatio svoje ime i prezime (Orsat Pozze) u Medo Pucić, isto je predložo i njemu, koji pod utjecajem onodobno poznatog političara, književnika i svjetskog čovjeka mijenja svoje dotadašnje ime Biagio Faggioni u Vlaho Bukovac (od tal. faggio = bukva), po kojemu će ga pamtiti domaća i svjetska povijest umjetnosti.

Na nagovor Pucića odlazi u Pariz i tu počinje uz školovanje i njegov svjetski poznati slikarski opus.

Iskoristivši smjelost avanturista kojim je preživio tegobin mladenački život, općenito, a osobito boravak u Americi, prvi njegov rad „Gola Iza“, (negdje stoji i "Velika Iza"), portret kurtizane, proglašen je osvježenjem i senzacijom prestižnog pariškog Salona, otvorio mu je u šesnaestogodišnjem boravku sva vrata suvremenika i uvrstio ga među svjetska slikarska imena.







Tematski vrlo slična slika„Reciling nude“ (naslonjena, a gola ~ razgoličena), veliko Bukovčevo ulje iz 1887. godine je na aukciji u Bonhamsu u Londonu, a prema pisanju Igora Zidića, postiglo cijenu od 1.030.000 kuna.






Bukovčev umjetnički život promatra se kroz faze:
- pariška,
- zagrebačka,
- cavtatska (uključivo dubrovačka i dalmatinska),
- praška (zaključno).


Podastrijet ću tek neke pokupljene ogledne radove, koji ga kao umjetnika s tolikom likovnom ostavštinom mogu samo simbolično predstaviti

(sve fotografije su preuzete s neta, osim fotografije korica autobiografije 'Moj život')

Oznake: slikarstvo


- 21:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #






















Oslikani strop Bondina teatra ~ Kazalište Marina Držića, rad V. Bukovca iz 1901., nažalost, nisam uspjela naći na fotografiji.


Oznake: slikarstvo


- 20:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sjajan portretist, osobito detaljist (vidi primjerice, slike ruku, radi kojih je i bio primljen na Parišku akademiju), smatra se osnivačem hrvatske moderne.

Tu su i trajni pokloni Zagrebu, među kojim spominjem Umjetnički paviljon ili predstavljeni zastor HNK „Preporod“, oslik u Povijesnom arhivu i "Gundulićev san".

Nizali su se uspjesi uz pozive Bukovcu za sudjelovanje na izložbama u različitim kulturnim centrima Europe, neovisno o vrstama tehnike i žanrovima.
Bio je naš umjetnik s najvećim brojem svjetskih priznanja.

Za život je zarađivao izvanrednim umijećem portretiranja, koje je usavršio i tehnikom i brzinom stvaranja, dok je u atelijeru stvarao umjetnost.

Primjerice, od Cavtata do Zadra i općenito Dalmaciji, ostavio je preko 500 izrađenih portreta.
Iz tog razloga će ga se često nazivati i slikarom portretistom.



















Oznake: slikarstvo


- 20:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Posljednje godine života proveo je u Pragu, gdje je uz slikanje bio i profesorom na Likovnoj Akademiji, gdje je umro 1922.
Pokopan je u rodnom Cavtatu.

iz izbora dijela fotografija:


Bukovac - Klovićevi Dvori, slike

Oznake: slikarstvo


- 20:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

za kraj:


Bukovac


prenio: Tihomir Rajčić

Oznake: slikarstvo


- 20:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.02.2014., petak

OSOJNIK, ETNO: SPRETNO i VESELO

DA SE NE ZABORAVI
Jedan izlet na etno priredbu

etno

Osojnik, brdsko selo na sjeverozapadnoj strani dubrovačkog područja, zapravo je granično selo s hercegovačkim naseljima Grepci i Kalađurđevići.

Od Dubrovnika je udaljeno 15 km i pripada Dubrovačkom primorju. Iako je za stanovnike Primorja uobičajeni naziv 'žutopasi' i to prvenstveno radi boje opasača na muškoj narodnoj nošnji, stanovnici sela Osojnik, koji se u lokalnom govoru nazivaju Sočani ili Osočani, nisu nosili žuti, već najčešće raznobojni pas, nekad i jednobojni, ali nikad žute boje.

Uz crvenu kapicu na glavi, njihova svečana narodna nošnja ima u zlatu izvezenu čermicu i podčermicu (gornji i donji prsluk) s umecima crvene tkanine, te širogače (široke hlače) do ispod koljena.







Uz duge vunene i bijele bječve (čarape), na nogama su im opanci (ručno rađena obuća od štavljene kože, opute (kožnih niti) i tvrdog platnenog vrha – tele).






Rijetko nose nakit, a ukoliko ga nose, to su srebrene verige (lanac) kod muškarca i pontapet (broš) kod žena.
Uglavnom su bili zemljoradnici.


Žene nose mješavinu primorske i župske nošnje, ali za razliku od obje, njihova je s mnogo manje ukrasa. Sotane i ogrnači (suknje i pregače) su im uglavnom jednobojne, tamno modre boje.



Prizor: Komušanje klipova kukuruza.

Preko tamne košulje je bijeli vezeni faculet (marama), prekrižen na grudima, zataknut u sotanu, a jedini ukras je pontapet (broš) kojim se drže rubovi faculeta.










Bječve (čarape) su im tamne boje.
Na nogama je danas tamna obuća koja je zamijenila opanke.

Ispod široke sotane su sparangaće (dugačke bijele ženske gaćice do ispod koljena s vezenim završetkom i uzicom).




Sparangaće na ženi


Na glavi iznad spletene kose u pletenicu je faculet (marama), svezan na zatiljku.




Prije izgradnje ceste koja ide iz Mokošice, mjesta na desnoj obali Omble tik prije ušća, kojom danas vozi i lokalni autobus, u Osojnik se moglo doći jedino serpentinama koje su polazile s lokaliteta poznatog kao Mirinovo.

U podnožju serpentina bilo je mjesto gdje se vezivala tegleća stoka kojom su seljanke donosile svoje proizvode na gradsku tržnicu. Tako donesenu robu bi prenosile u košice (široke od šiblja pletene i čvrste košare) pa sparu (platneni čvrsto savijeni umetak) na glavu i na njega košic i s brodaricom (lađa za prijevoz putnika i robe) preko rijeke do druge obale, a zatim pješice na pjacu (tržnicu).



Danas ima malo stanovnika, malo stoke i još manje Solački (žena s Osojnika) koje dolaze na tržnicu, a i kad dođu vozi ih gradski ili osobni prijevoz.


Gotovo pri samom kraju serpentina koje dotiču prvi vrh od podnožja, nekih 340 m nadmorske visune (?), a prema zapadu nalazi se velika kraška špilja Močillja ili Močiljska spilja.

Jedan od prvih istraživača ove kraške ljepotice, danas još nedostupne široj javnosti, bio je gospar Miho Kusijanović i sin mu Branimir, 1919. godine. O tome je napisao jedno djelce u kojem se spominje djelomično i ono što ona skriva iz prapovijesti.

Kako ne kanim pisati o špilji, dostatno je kazati da je smještena u brdu iznad sela Pobrežja, a udaljena 15 min. hodom od serpentine za Osojnik na uzvišici znanoj kao Močiljsko brdo i alternativnim imenom Somina.


foto, Primož Jakopin, 2004.

Inače, Osojnik je naselje smješteno preko brda «u osoju» (od sunca, za razliku od izraza 'prisoju' – u suncu), u zaleđu Rijeke dubrovačke, negdašnje područje Zahumlja, koje je od 1399. ušlo u posjed Republike, pod nazivom ˝Terae novae“ (nova zemlja). Župne knjige datiraju od 1699. god. (smještene u crkvenoj župi sv. Jurja)





Radi višestoljetnog utjecaja bogumila, politike i kasnijeg nasilnog prevođenja vjernika zapadnog obreda na istočni, tj. širenjem pravoslavlja od doba Nemanjića, Republika je budno motrila na Osojnik koji je tako unutar zahumskih naselja ostao pošteđen takve sudbine i našao se na granici vjerskih podvojenosti.

I kasnije tijekom povijesti kao najsjevernija točka Republike bio je na udaru Osmanlija, a početkom 20. st. u doba AU monarhije jedno vrijeme pripojena su mu i neka hercegovačka sela što je poništeno nakon II. svj. rata i dolaska 1. Jugoslavije.

---

Uspinjali smo se do Osojnika autom zavojitom cestom. Prošli pokraj zaseoka Kneževi s velikom klaonicom i još jednog novog na samom brežuljku kojega zovu Milakov Do, prošli Pobrežje i Somino brdo (na čijim istočnim padinama su Žlijebi, kako mještani zovu prirodni izvor pitke vode), dok nismo dospjeli do mjesta gdje je priređena svetkovina i jedno već zaboravljeno ma istovremeno i nostalgično sjećanje na negdašnje ruho, zaboravljene alate, proizvode kućne radinosti i obveznu poskočicu Linđo uz zvuke lijerice.

Premda u kasni jesenski dan u kamenjaru koji dominira krajolikom, bili su još cvjetovi badelja (bijeli stričak, ljekovita biljka)


Oznake: Etnologija


- 21:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

PRVI DOJMOVI

Ovako je to izgledalo u oku gradskog posmatrača

















Mali Sočani u igri bacanja šarene tikvice.
Ispred njih, a iza semara je volovsko ralo i snopić slame; desno rubni i bočni dio rala.

Samar ili semar priređen za magarca kad se ne koristi samo 'za figuru' (izgled, dojam)

Nekad su tu bili i volovi koji su se koristili za obradu škrtih kraških obradivih površina, ali od njih je ostalo samo jaram (na slici).

Oznake: Etnologija


- 21:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #



Na stolu su predmeti korišteni za rad:
zubata i fina rašpa; sjekira, metar (novi, stariji je bio drveni i na sklapanje; tenperin s olovkom (veći nožić na sklapanje); ručna pila i mala morsa (stezaljka); oble i trokutaste rašpe (triangl); korač (čekić) nožice za sječu grana i konopčić za mjeru.

S lijeve strane meštra zanatlije je oglavlje jarma, a iza njega njegovi su rubni i bočni dijelovi (jarma)




u razgovoru na pižulu (kameno sjedalo)





Tocilo ili tocio za oštrenje alata pomoću vode i različiti bati (manji i veći čekići) za lomljenje i oblikovanje kamena






Uz demonstriranje rada tocila i tuckanja kamena, tu je i alat za oblikovanje alatki na jakom drvenom trupcu (otkinuti panj).
Osim alata koji nije prije spomenut vidi se metalni dio motike i dikele (alat s dvije prednje i obično jednim stražnjim krakom) za ručnu dublju obradu, kopanje zemljišta






Na slici desno je plug; visi broka (kanta) s vodom, a na zidu je demižana (pletenka).
Osoba koja sjedi planjom obrađuje dršku (držalo) za alatke.

Oznake: Etnologija


- 21:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #



Žrvanj za mljevenje zrnja (žito, ječam, zob, kukuruz, proso) je lijevo, a do njega su navči (uglata drvene ili metalne plosnate naćve; produženo četvrtasto drveno korito, duž. 1-1,5 m) s fiksiranim poklopcem iz dva dijela, koji savijen služi za pripremu i stavljanje gotovog krušnog tijesta u rostjeru (posuda za pečenje) ili onog već pečenog kao na fotografiji - pogača.






Izgled seljačkog komina

Lijevo i desno su ručno izrađene klupe koje su stajale uz popret (ognjište) u sredini; na zidu iznad popreta su uz vijenci bijeloga i crvenoga luka, domaćih kobasica te kuhinjski pribor: kačica i šupljača te dio gradela (roštilja).

Iznad vatre na popretu je kačuo (bakrač, lonac trbušastog oblika, većih dimenzija s pokretnom ručkom u kojemu se kuhalo), ovdje visi na komostrama (željezni, debeli, viseći lanac spušten iz dimnjaka s kukom na koju se vješa posuda (kačuo, bakrač).

Na popretu je utija na žar (glačalo).
Iza popreta je kuhinjskii pribor s metalnom brokom i bakrenim kuhinjskim posuđem.

Na lijevoj sjedalici je krpenjača (komad tepiha ručno rađen od na trake iskidanog platna i konopčića), a ispred desne drvene klupe je košić s ručkom i kupusom koji će se kuhati u kačulu.










Isti prizor popreta bez domaćice pa otkriva i dodatnu seosku dekoraciju.

Uz nabrojano, na ovoj fotografiju se vidi tamburić (posuda za pečenje ječma ili sirove kave na vatri), sansija (saksija, sače), bakreni pladanj (turski) s kikarama (šalicama) i imbrikom (posuda) za kavu, trempijima (tronožac koji se stavlja na vatru kad se kuha u manjem loncu; tikvica za vodu (a može i za plivanje neplivačima).
U pozadini desno je starinski kotao za pripremu rakije iz dropa (ostatak grožđa).

Na trećoj fotografiji je dodan i srp uz ožeg (žarač), a sansija je smještena na rubni dio popreta.

Na imbriku je kutlić (mala posuda za piće s ručkom bočno), a na drvenoj klupi je starinski mlinac za kavu s pokretnom i preklopnom ručkom.

Oznake: Etnologija


- 20:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #



Košara s koštunjičavim i drugim voćem koje uspijeva u ovom brdskom podneblju. Prepoznajem uz šipak (nar), rogač, orahe i mjendule (bademe)



Tri žene i tri kućna posla.

Prva žene plete bječvu (čarapu) od domaće vune.
Desno od nje je pletena korpa s ispredenom vunom u klupku ili još na vretenu.

Druga žena imitira utijavanje (glačanje rublja) utijom (glačalom na ugalj).
Uz stol na kojem radi je bakrena romjenča (sič, bakrenjača ili bakreni kabao za vodu).

Treća žene pere rublje u metalnim navčima i u podnožju je broka (kanta) za vodu.

Oznake: Etnologija


- 20:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #



Kubura, koja se obično držala zataknuta u pojas.
Oružje je ručni rad mještanina Vlaha Kovačića





Trombuni priređeni za pucanje u različitim festama (proslavama) od praznika sv. Jurja, vjenčanja do proslave sv. Vlaha. Također ručni rad Vlaha (Blaža) Kovačića

Oznake: Etnologija


- 20:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #


















Linđo s lijericama, ljeričarima i balaturima (plesačima)

Oznake: Etnologija


- 20:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.02.2014., utorak

INKUNABULE ili PRVOTISCI

Odškrinuta vrata povijesti jedne dubrovačke knjižnice

UVOD



s neta

Zašli smo u vrijeme kad knjiga predstavlja gotovo nužno 'zlo', jer novim naraštajima nju zamjenjuju drugi lakši i jednostavniji mediji. Vjerujem kako će vrlo skoro biti posve istisnuta ne samo s naših polica ili školskih torbi, nego će postati zastarjeli način proučavanja, usporedbi, dilema, potvrde ili osporavanja određenih problema, teorija i spoznaja. Jednom riječju ostat će zanemarena kao bogata riznica znanja i umijeća i podloga za ona nova.
Njezin nadomjestak u šarolikim i neprovjerenim pabircima najčešće problematične znanstvene ili stručne obrade posredovanjem suvremene tehnologije ne može obuhvatiti sve ono što je tijekom vjekova modificiralo ljudski um, a spoznaje dovelo do sadašnje civilizacijske razine.

Imam blagi dojam da se već s knjigom događa nešto poput onoga sa suvremenim načinom prehrane, kad fast food zamjenjuje predjelo, glavno jelo i desert, tj. postaje glavna i jedina hrana ljudskom organizmu.

Da ne pišem tek da pišem imam mnogo primjera neprimjerenog odnosa spram knjizi, ali izvući ću samo one koji ovom pisanju daju vjerodostojnost i bez dopunskih obrazloženja.

Proučavanje ove teme za neke studijske potrebe osiguralo mi je mogućnost pristupa knjigama i djelomičnog uvida arhivskim dokumentima uz obveznu stručnu literaturu. Tako sam imala priliku štošta čuti, pročitati, vidjeti i zabilježiti:

Primjer 1.
Jedna samostanska knjižnica, kako bi dobila prostor za neki drugi sadržaj, izbacila je dva kamiona knjižne građe, koje je završilo na odlagalištu smeća. (ovo se zbilo prije DR)

Primjer 2.
Starija građanka Dubrovnika, prilikom prodaje kuće, željela je donirati relativno bogatu knjižnicu, uz nešto novije građe, uglavnom s primjercima 19. i početka 20. st., Dubrovačkoj knjižnici. Nikad nitko nije došao niti pogledati sadržaj, a nekmoli uzeti makar nekoliko vrjednijih svezaka.

Primjer 3.
Jedna srednja škola, točnije, jedan kvazi profesor te škole je za potrebe širenja svog kabineta ili tako nečega (u i pored kontejnera za smeće) pobacao vrijednu građu, nekadašnje Učiteljske škole – Preparandije, osnovane 1873. godine.

Iz tog otpada knjiga čak posjedujem nekoliko svezaka uvezanih u pergamenu (tiskane, 1649., odnosno, 1729. i 1759., donacije obitelji Jančić od 12. 05.1957.), koje u ovoj prigodi i podastirem:









Knjige pokupljene ispred kontejnera za smeće

Toliko u Uvodu, jer slike vrijede više od riječi.

Oznake: inkunabule


- 21:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

OPĆENITO O KNJIZI

Tijekom srednjeg vijeka Crkva je bila kolijevkom europske kulture i pismenosti. Razvijale su se obostrano pod okriljem različitih crkvenih redova. Zato se uz njezino djelovanje na vjerskom planu usko vezuje širenje pismenosti i bogatstvo rukopisnih knjiga.

Još u 11. st. na naše današnje tlo zakoračili su benediktinci iz Monte Cassina, a s njima su došle i mnoge novine, koje su već bile razvijene u matici im. Tu, dakako u prvom redu, uz kršćanski nauk, mislim na prepisivačku djelatnost.

Rukom pisana, točnije, prepisivana knjiga, osim što je mogla imati i brojne pogreške u odnosu na original, sporo se širila pa uz crkvene redove u čijem je okrilju stvarana, bila je privilegij samo bogatom staležu kao prestižni eksponat.
Tom razdoblju a takvoj svrsi pripadali su najčešće bogato opremljeni iluminacijama i inicijalima ukrašeni primjerci u posebnim kožnim uvezom (korice su bile inkrustrirane ili ukrašene intarzijama) s obveznim metalnim kopčama.
Za kućnu uporabu samostana, knjiga je bila tek provizorno ukoričena u čvrstom omotu ili rijetko glatkoj štavljenoj koži (kao u primjerima iz moje zbirke).

U skriptorijima (prostori za prepisivanje rukopisa), odnosno, mjestima gdje su nastajale rukopisne knjige, radili su redovnici, koji često nisu bili niti pismeni. Najvažnije je bilo da znaju imitirati predložak poželjnom kaligarafskom urednošću i izgledom, da ga umjetnički dotjeraju slikom i bogatim uvezom, kako bi knjiga bila naočiti unikatni ures, a tekst ipak razumljiv mogućem čitatelju - kupcu.
Kaligrafsko umijeće, bio je iznimno traženi zanatski posao. Za oslikavanje (iluminacija i inicijala) i uvez brinuli su drugi majstori posebnog zanata i znanja.
U prvim počecima prepisivačkog djelovanja, njihovom umješnošću i vrlo napornim radom, najviše su se koristili učeni članovi svećeničkih redova.


Fragment iz Trogirskog evađelistara (smješten u razdoblje između 9 -13 st., napisan dalmatinskom uglatom beneventanom, srednjevjekovnim latiničkim pismom), pretisak, Biblioteka Mediterana, Split, 1997. knj. 16.



Pergamenski fragment iz rukopisa Etymologiae, Isidora od Seville (+636) (prijepis iz10 -11. st.) pisan beneventanom.
Tekst je medicinskog karaktera. Govori o liječenju ujeda otrovnih kukaca. Pronađen je unutar korica jedne inkunabule prilikom njene restauracije, a za sad se drži i najstarijim ljekarničkim dokumentom u nas.
Fragment dešifrirao prof. dr. Mirko Dražen Grmek (Krapina, 1924 – Pariz, 2000.). Čuva se u Znanstvenoj knjižnici Dubrovnik.


preneseno s neta

Već u 13. stoljeću raste broj prepisivača, povećavanjem vjerskih redova. Knjiga toga doba nije samo molitveni objekt kojemu je cilj bogoslužje, ona postaje i prestižno sredstvo trgovine i zarade. Prepisivačka djelatnost uz ukrašavanje takvog rukopisnog djela dovedena je do savršenstva. Tko će imati više različitih primjeraka ne isključivo sakralnih sadržaja već u to vrijeme i prijepisa antičkih rukopisa (ovdje mislim na područje današnje Italije), postaje pitanje prestiža.

I prije dolaska Grka kardinala Basiliosa Bessariona u Rim (sredina 15. st.), a s njim i/ili preko njegovih veza i antičkih svitaka, punile su se bogate kućne knjižnice najrazličitijim rukopisnim knjigama, još krajem 13. st. osjeća se prodor i utjecaj rimske antike (ljubavna poezija Dantea, primjerice).

Znatniji protok informacija, dovodi do formiranja učenih krugova lišenih ograničavanja na isključivo sakralne teme. S počecima renesanse osjeća se dašak novine i težnja za drugim i drugačijim znanjima pa i protestima ako je riječ o Crkvi (poput, primjerice, Savonarole u Firenzi).

Za Dubrovnik se vezuje jedan od značajnih podataka u povijesti pismenosti i civilizacije općenito, a on se odnosi na vrlo bogati dominikanski skriptorij s 22 klupe. Treba znati i podatak kako su originalni rukopisi iz kojih se je obavljalo prepisivanje bili pričvršćeni lancima za klupe. Ovaj samostan čuva još dio tog starog inventara po kojemu je i ušao u opću povijest kulture u svijetu (v. A. Stipčević: Povijest knjige, Zgb, 1985.).

Najvažnija stečevina civilizacije je izum tiska što demonstrira Gutembergova biblija već sredinom 15. stoljeća.

No prve tiskane knjige s pokretnim slovima i dalje su ostale nedostupne običnom čovjeku iz mnogo razloga: jer je bio nepismen, jer je tisak pokretnim slovima bio dugotrajan pa je i nadalje posjedovanje knjige bio skupi luksuz, jer su u počecima imitirale rukopisnu knjigu i bile su ukrašene poput njih, jer su se radile na pergameni i skupim podlogama tako da su one bile privilegija samo bogatom staležu, uglavnom, do pojave papira.
Neki unikatni primjerci prvih tiskanih knjiga rađenih za konkretnog naručitelja sačuvani i do danas i neprocjenljive su vrijednosti. I pored izuma tiska prepisivački zanat nije gubio zamah.

Primjerice, knjiga De natura angelica, Georgiusa Benignusa de Salviatija (Jurja Dragišića), koja se danas nalazi u Dubrovnika iako ima u svijetu 22 sačuvana primjerka (izdana je u Firenci 1499.), jedina je od njih prekrasno opremljena po čemu spada među najljepše inkunabule uopće.


s neta


Digresija:
Franjevac o. J. Dragišić je taj primjerak posvetio Senatu Dubrovačke Republike. Knjiga se je među drugim dragocjenostima čuvala u Kneževu dvoru. Dolaskom i odlaskom Francuza iz Dubrovnika,1806-1814., nestala je. Njezina sudbina se nije znala do 30. godina 20. st., zapravo, smatrala se izgubljenom. Slučaj je htio da je na nju nabasao Sir Arthur Evans (svojevremeno naturalizirani Dubrovčanin) na nekoj pariškoj tržnici starih predmeta i otkupio ju je. Nešto kasnije, za ponovnog posjeta Dubrovniku, a kao uzdarje na višegodišnje prijateljsko gostoprimstvo, poklonio ju je Gradu,1932. godine.

Oznake: inkunabule


- 21:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

PRVA JAVNA KNJIŽNICA U DUBROVNIKU

Bogata povijesna i kulturna prošlost Dubrovnika vidljiva je i do danas očuvana u njegovim mirima, tvrđavama, arhitekturi općenito ili u rukopisnoj, tiskopisnoj, svjetlopisnoj i drugoj baštini.

Upravo zato i iznenađuje te uvelike začuđuje istina kako je takav grad, Grad Gundulića, Držića, Stullija, Boškovića, Vodopića, Vojnovića i mnogo drugih velikana pera, dubrovačke i hrvatske kulturne prošlosti, otvorio svoju prvu javnu knjižnicu tek 1941. godine (za razliku, primjerice od Zadra u 1810.).

Što je bio uzrokom tolikog kaskanja Dubrovnika za drugim većim hrvatskim gradovima, ostaje pod znakom pitanja. Jer za ovu svojevrsnu mrlju na blistavoj kulisi kulturne povijesti Grada teško je naći neki određeni razlog i opravdanje.

Spomenut ću tek kao mogućnost te inertnosti mnoštvo bogatih privatnih knjižnice kao i bogatstva knjižnica dubrovačkih samostana (Samostan franjevaca u Dubrovniku je još prije potresa 1667. imao preko 7.500 knjiga) ili dubrovačkog liceja Collegium Ragusinum, da dalje ne produbljujem ovu temu.

Naišla sam na podatak o ideji osnivanja takve knjižnice u Gradu, kojoj bi bazu činile ostavštine privatnih knjižnica s fondom iz 16. i 17. stoljeća Na ideji se je realizacija i okončala, jer su darovane knjige samo punile prazne sanduke i u njima trunule.

Ako i nije bilo knjižnice, tadašnje tiskovine bilježe postojanje javnih štionica (čitaonica), najčešće uz ili pri nekim društvima i udrugama. Ono što se moglo iščitati bila je svojevrsna, problematičnost čitaonica iza kojih se obično sakrivala politika. (v. Nora Cervelin: Povijest Narodne knjižnice Dubrovnik od 1947-1990., Dubrovnik 1998.).
Svojevrsnu informiranost puka omogućavala je još u 19. stoljeću i jedna od prvih gradskih kavana, ona na Brsaljama poznata kao kavana 'Birimiša'. Tu se uz kavanske sadržaje omogućavao pregled i čitanje dnevnih ili tjednih tiskovina. Premalo, dakako.

U jednom od dokumenata poznatog malobraćanina o. Inočencija Ćulića (pomalo ozloglašenog, štoviše proglašenog i špijunom, ali kad je riječ o knjižnici, vrlo zaslužnog franjevca) iz 1806., nailazi se na podatak da u tadašnjem Dubrovniku postoji više od 30 velikih knjižnica To je, dakako, podatak o privatnim ili crkvenim spremištima knjiga.

Tadašnje tiskovine poput 'Crvene Hrvatske' ili 'Dubrovnika' tu i tamo spominju knjižnicu, ali se njihovi tekstovi razlikuju (što bih protumačila političkim previranjima i višestranačjem u Gradu).

Tako 'Crvena Hrvatska' (Dubrovnik, 4. 07. 1986., br. 27) navodi njezino postojanje utemeljeno na ideji 'slavenske uzajamnosti'.

Dvanaest godina kasnije tjednik 'Dubrovnik', primjerice piše Osnujmo Narodnu Biblioteku u Dubrovniku (P. Kolendić, Dubrovnik XV, 1906., br. 51, str. 1.).

Najprije moram naznačiti kao su (slično današnjoj situaciji) različite tiskovine bile stranački obojane pa im je takav bio i sadržaj. U tom svijetlu treba sagledati i ove dvije različite informacije, od koje je točna ova iz 1906., jer takvog tipa knjižnice u to vrijeme nije bilo u Gradu.

Zaslugom društva DUB (hrast, prema hrastovoj šumi u okružju povijesne gradske jezgre u povijesti, koja se u Dubrovniku nazivala dubovinom ili dubovom šumom /dub je jednina/ po kojoj je i Dubrovnik dobio svoje slavensko ime), a nakon novih bogatijih donacija ostavitelja od 17.000 svezaka u 20. stoljeću, počinje ozbiljnije promišljanje o realizaciji javne knjižnice.

DUB imenuje Kuratorij (grupa osoba koja ima voditi skrbništvo nad nekom ostavštinom) za osnivanje Dubrovačke biblioteke, 1930. (v. Dabrović: Dokumenti DUB-a, str. 3.).

Kuratorij se ozbiljno zalagao za otvaranje knjižnice i kao sadržaja u Gradu, ali i iz pragmatičnog razloga, jer su privremeni prostori s knjižnim donacijama postajali premaleni pa su se kutije neprestano seljakale po neprikladnim i neprimjerenim spremištima.

Postoji bogata prepiska DUB-ovog Kuratorija s carskim dvorom u Beogradu (Aleksandar I.) ili s upravom Zetske banovine na Cetinju.

Tek 1933. godine dobiveno je beogradsko odobrenje o formiranju javne knjižnice u Kneževom dvoru, ali je Gradsko vijeće taj dokument verificirao tek 23. ožujka 1936, a nakon smještaja knjiga u prizemlje i polukat Kneževa dvora.

Kao osnivači u Povelji koja je uokvirena i istaknuta, navode se osnivači Dubrovačke biblioteke:

Dum Ivo Pitarević,
Općina dubrovačka,
Niko Veliki pl. Pozza,
Niko dr. Lepeš,
Dum Antun Ljepopili,
Knjižnica Stjepan Radić,
Luka pl. Bogdan,
Andriko dr. Svilokos,
Društvo 'DUB'


U DUB-ovim dokumentima stoji, citiram:

„Vijeće Općine Dubrovnik, 23. ožujka 1936, činom prihvaćanja zakladnog pisma osnovalo je za vječita vremena u Gradu Dubrovniku Zakladu Dubrovačka Biblioteka.“



Ali nije baš bilo tako kako piše, osim teoretski.
Ponajprije, Zetska banovina je tek 16. listopada 1936. odgovorila blagonaklono na traženje Dubrovčana, uz naznaku kako se odobrenje daje:

„... sa svrhom da prikuplja knjige, časopise i ostale u bibliofilsku građu spadajuće predmete, te iste posuđuje.“
Zadužbinom mora upravljati peteročlani odbor imenovan od Općine.

Nakon papirnatih suglasja, opremanje i uređenje prostora i knjiga potrajalo je do sve početka 1941. godine.










U Listu dubrovačke biskupije, koji je pisao o proslavi sv. Vlaha 1941. god., stoji:

„U 11 sati svijetli Ban otvorio je u Kneževu Dvoru Dubrovačku Biblioteku, pozdravljen prije od predsjednika Kuratorija iste g. Dr. Alberta Halera. To se zbilo na Kandeloru, 2. veljače 1941.“

Iako se izrijekom ne navodi, iz konteksta novinskog članka ('Dubrava, 113., str. 4., 1941.) o programu proslave sv. Vlaha, moguće je zaključiti kako je svečanom otvorenju javne knjižice bio nazočan i zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac.

Ovakav zaključak proizlazi iz činjenice što je došao u Dubrovnik kao počasna pratnja hrvatskom banu, ali i iz protokolarnog sadržaja svih manifestacija upriličenih tom prigodom kako stoji u članku 'Dubrovačka biblioteka', gdje se kaže:

„Otvaranju će prisustvovati Ban g. Dr. Ivan Šubašić. Na otvaranje su pozvani ugledni velikodostojnici iz Zagreba i ravnatelji naših srednjih škola, kao i predstavnici naših samostana“ (isti br. 'Dubrave', str. 4.).

„Pišite i o Dubrovačkoj Biblioteci, jer je ona naša osobita predileta. Za nju Dub vodi sve moguće gvere (ratove) i dopise već 10 godišta. ... Biblioteka poslije nekoliko dečenija predava se životu. U Biblioteku upiremo velike nade, jer će tamo u Dvoru kroz ona famozna Vrata milosti ulaziti mlade Dubrovkinje i Dubrovčan da danas u doba velike duševne pustoši nahrane i obogate svoj duh
...“ (Djela osvjetljavaju putove novih generacija u potpisu A.B., 'Dubrava' br. 113, 1941, str. 23.)

Vrata milosti, kako se zovu bočna južna vrata ispod kolona s korintskim kapitelima u predvorju. Naziv je stečen još u doba Republike, jer su na ta vrata dolazili gladni po osnovne namirnice, osobito u vrijeme opsada Grada ili drugih nedaća. U taj prostor i kroz ta vrata ulazilo se u prostor Biblioteke.


Otvarajući ovu prvu dubrovačku javnu knjižnicu, piše 'Dubrava' u sljedećem broju (114, 15. veljače 1941.), ban Ivan Šubašić (a u toj prigodi poklonio je jedan primjerak prijepisa Gundulićeva 'Osmana' s posvetom), naglasio je:

“Malo je međutim u nas gradova koji se po svojoj duhovnoj moći i po svojoj riznici kroz vjekove sabiranog duhovnog blaga mogu u kulturnoj akciji biti na prvom mjestu kao Dubrovnik. ... Dubrovački građani i danas se sustavno i žilavo trude da budu dostojni potomci svojih velikih pređa. I ova biblioteka sa čitaonicom novi je dokaz toga, ona je svjetionik i rasadište znanja, koji će obasjavati blagotvornim svijetlom sve ljude od kolibe do palače.““

U broju od 1. ožujka 1941. 'Dubrava' (115, 15. veljače 1941.), navodi kako je Dubrovačka Biblioteka uz Statut u kojemu stoji:

„Dubrovačka biblioteka se ne smije nikad i nikamo prenositi izvan Dubrovnika, te ostaje uvijek svojina Grada. Nju se ne može niti darovati niti prodati, ni u cjelini ni u najmanjim njenim dijelovima.“ donjela i „Poslovni red o unutrašnjem radu Biblioteke“ (javno objavljen već u istom broju lista uz potpis Alberta Halera, predsjednika Kuratorija).

Upravni odbor Biblioteke sastojao se, prema Statutu, od 12 članova od kojih su dva morala biti predstavnici DUB-a.

DUB se bavio i problemom smještaja i arhivske građe, posebice onog starijeg najugroženijeg dijela pa je i taj dio prenesen u nove prostore Biblioteke. Prema pisanju nepoznatog autora u listu 'Dubrovnik' od 30. prosinca 1906 (god. XV., br. 52., str.1.), stoji:

„... među tim masu starijih publikacija i odlomaka rukopisa možete svagdano naći u mesarnicama i pod stolovima starijih dućana ... čini po nas sramotnu ulogu hratije za umotavanje.“

Povijesno-politički arhiv Dubrovačke Biblioteke uz materijalnu i moralnu potporu DUB-a, otvoren je bez posebne svečanosti 15. ožujka 1942.

Dvije godine kasnije, knjižni fond Dubrovačke Biblioteke postat će bogatiji za vrijednu zbirku (posebno inkunabula) isusovačkog kolegija Colegium Ragusinum.

U dokumentima DUB-a posljednji spomen na Biblioteku, tu njegovu prediletu kako navodi tadašnji njegov tajnik dr. Dabrović, bit će zapisan u prigodi iseljenja tog društva iz prostora današnje Sponze.

Prilikom selidbe sve ono vrjednije od namještaja pohranjeno je u prostorima te knjižnice, stoji u zapisniku.

Nakon toga više se nigdje uz Biblioteku ne spominje DUB, a ona djeluje prepuštena sama sebi i svojoj upravi razdvojena u dvije odvojene cjeline nazvane Znanstveni i Općepopularni odjel. Zabilježeno je kako se je promet posudbe neprekidno povećavao, tako da je remetio potreban mir u Znanstvenom odjelu, pa se iskazivala potreba i fizičkog razdvajanja.

Oznake: inkunabule


- 20:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Nakon 2. svj. rata, promijenjeno je ime ove knjižnice u Gradsku biblioteku, a već 1945. godine od dvaju njezinih odjela postaju dvije odvojene knjižnice: Znanstvena i Gradska. Ova potonja mora iseliti iz Dvora i otpočeti samostalni rad. (Prvi prostor Gradske knjižnice bio je na Stradunu između ulica Zamanjine i Dropčeve, današnji prostor Privredne banke).

Službeni dokument osnivanja Znanstvene knjižnice je od 25. travnja 1950. godine verificirana isprava potpisana između Gradskog narodnog odbora Dubrovnik, Ministarstva prosvjete NR Hrvatske i Komiteta za naučne ustanove, sveučilišta i visoke škole. Rješenjem osnivanja zadržan je i nadalje prostor Kneževog dvora sve do 1977. godine.

Rat, misli se na 2. sv. rat i novu vlast ustrojenu na stečevinama oslobođenja od fašizma, donio je i Biblioteci nove promjene. Nova narodna vlast raspušta dotad djelotvorni Kuratorij knjižnice, 21. listopada 1944. godine.

Gradsku posudbenu biblioteku kao Gradsku biblioteku preuzima NOO Grada, 14. siječnja 1945. (a osnivanje Gradske biblioteke poklapa se vremenski s intencijom osnivanjem još jedne, Sindikalne biblioteke, koja počinje s radom 1947.).

U međurazdoblju pa sve do 1963. dokumentacija bilježi stalna trvenja između postojeće Gradske i novoosnovane Sindikalne biblioteke, službeno nazvane Biblioteka općinskog sindikalnog vijeća, koja joj je djelovanjem pod istim krovom u jednom razdoblju bila i nadređenom u materijalnom i upravljačkom smislu.




Useljenjem u novoobnovljene prostore jednog krila bivšeg Samostana sv. Klare djelovale su kao jedinstvena ustanova sve do 25. veljače 1963., a nakon brojne prepiske i protesta, NOO Dubrovnik službeno ukida Sindikalnu biblioteku, proglašavajući se osnivačem novoj ustanovi Gradskoj biblioteci Dubrovnik (v. M. Mojaš: 'Dvadesetogodišnjica Naučne biblioteke Dubrovnik – radni materijal Rkp.).

Uz niz poteškoća s fondovima, materijalnim sredstvima, nedostatkom stručnog kadra, samovolji vlastodržaca, a bez potrebnog i zahtjevnog znanja, obrazovanja te uskraćivanja uplitanja struke u rad odvojenih ustanova (Znanstvene i Gradske biblioteke), problemi su se gomilali.
Nakon dvadeset petogodišnjeg iskustva i eksperimentiranja u samostalnosti tih dvaju knjižnica, a uz nagomilane probleme koje nije bilo moguće razriješiti gradske vlasti su ih ponovno ujedinile 1970. godine. Iako prostorno odvojene prema odluci Izvršnog vijeća SO Dubrovnik, formirana je jedinstvena ustanova pod nazivom Dubrovačka biblioteka, danas Dubrovačke knjižnice Dubrovnik.

Obje knjižnice su u međuvremenu i preseljene (i to Gradska iz prizemlja u mnogo manji prostor 1. kata bivšeg Samostana, 1975.).

Znanstvena je nakon dvogodišnjeg prenošenja građe, 1977., strpana u nekadašnji Dom JNA, ljetnikovac Skočibuhu na Boninovu, gdje joj je dio fonda i danas.

Oznake: inkunabule


- 20:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Skočibuha, Znanstvena knjižnica 1999.





foto. Ž. Šoletić

Oznake: inkunabule


- 19:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Skočibuha, Znanstvena knjižnica 2013


.








prekrasne kolonada rad talijanskog kipara Diceglia, propada obavijena bršljanom




Oznake: inkunabule


- 19:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Tijekom 2011. obilježena je 70. obljetnica postojanja Dubrovačke Biblioteke Dubrovnik, danas dijelom preseljene u preuređene prostore u povijesnoj gradskoj jezgri u prekrasne palače (kao i Narodna, bivša Gradska). Obje u ulici i na adresi Ulica Cvijete Zurorić.

Skočibuha, negdašnja kraljica dubrovačkih ljetnikovaca u kojoj se još čuva dio fondova Knjižnice, danas je zanemarena i žalosno zapuštena, baš kao onda kad je jedna novinarka zapisala da je nalik dvorcu Trnoružice(M.Z.M, Dubrovački vjesnik, br.1856, 17. 5. 1986.)


Okoliš nalik prašumi. Nekadašnji, po mišljenju mnogih stručnih osoba najljepši gradski ljetnikovac Vice Stjepovića Skočibuhe, teško je više prepoznati izgledom.
Istina, pretrpio je i granatiranje 8. lipnja 1992.

Međutim, velike štete su ubrzo bile i otklonjene, prostor održavan kao i okoliš, kako bi se mogao odvijati njezin rad u idućih 10 godina ili do preseljenja dijela fonda 1999. /2000. godine u nove prostore.


foto: P. Urban, 1989.


foto: Ž. Šoletić, 1992.


Oznake: inkunabule


- 19:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Stjecajem okolnosti (i dobrotom snimatelja) došla sam u posjed kopije CD-a snimljenih inkunabula Znanstvene knjižnice, koju ovdje predstavljam, bez naziva i signatura.

Među njima je „De bello gallico de bello civili etc. commentarii“ Iulius Gaius Caesar, tiskana u Rimu, 12. svibnja 1469., a najstariji je i posve očuvani primjerak na 168 listova. Spada po značenju u sam vrh zbirke kao jedini posve originalni cjeloviti primjerak tog djela, prema znanstvenim spoznajama. Obilježen kao Ink. 5. Restauriran je u Warszavi tijekom 2000. godine 20. stoljeća.

Također i prije spomenuta De natura angelica Jurja Dragišića, Firenca, 1499.


Kako je Dubrovnik najveće nalazište prvotisaka (knjige tiskane do zaključno 1500. godine) u Hrvatskoj, navodim njihova nalazišta i broj:

Franjevačka knjižnica Samostana Mala braća 216 primjeraka;
Dominikanska knjižnica 239 primjeraka;
Znanstvena knjižnica Dubrovnik 77 primjeraka.

Ovo su egzaktni podaci o 542 naslova u tri najznačajnije i najveće knjižnice ove bogate Županije, a ako i postoji još po neki primjerak, to ćemo u ovoj množini lagano zanemariti.

Oznake: inkunabule


- 18:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #













Oznake: inkunabule


- 18:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #





















Oznake: inkunabule


- 18:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #


















Oznake: inkunabule


- 18:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

























Oznake: inkunabule


- 18:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #



























Oznake: inkunabule


- 18:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #
































---






Oznake: inkunabule


- 17:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.02.2014., ponedjeljak

NE TALASAJ!

Povod za ovo pisanje bile su, ustvari, inkunabule, odnosno pisanja novinara.
Potaknula me na to nedavno pročitana glupost 'bogtepitaj' kakve osobe, navodno novinara. Bila je riječ o pronađenoj Vidoševićevoj lopovskoj zbirci, odmah na početku hajke, gdje je ta osoba, mislim neki 'novinar', svojim perom zapisao notornu budalaštinu o broju inkunabula.
Kasniji podaci o pronađenim knjigama u tajnom Vidoševićevom bolesnom skladištu su pouzdaniji, a pisci članaka upućeniji.

Ono da je bila riječ u tom članku o primjercima istog naslova, autora, izdavača, još, još. Ali ne, ovaj je to generalizirao kao opći podatak i pronađenu inkunabulu u Vidoševića podrumu, smatrao je jednom od minimalno očuvanih primjeraka općenito inkunabula ili te vrste tiskane knjige u svijetu.

Po svoj prilici i sam pojam inkunabula (koljevka u prenesenom značenju) mu je nepoznat, a nekmoli njihov očuvani broj primeraka do danas poznat. Sad mi se ne da tražiti koliko je prvotisaka do sad registrirano (svakako negdje preko 40 tisuća primjeraka, moj novinaru).

Zašto ovo navodim?

Infotana sam i hoću sebi dat oduška pisanjem, ne samo ovim povodom. (infotat = razljutiti)

Danas nije važno o čemu pišeš i razumiješ li se osobno makar informativno u ono o čemu nas informiraš. Važno je da staviš bombastični naslov, a sadržaj??? šupalj - pa tko ga šiša.

I tako je ovaj narod glup i guta napisano ili preneseno od 'novinara' (čast izuzecima), izrečeno od političara i politikanata.

Ne buni se narod što mu je voda već došla do grla. Još ima nekoliko centimetara dok dođe do usta, a onda i do nosa, a dok se to ne dogodi – budi miran. Ne talasaj!

Taj jadan i ispaćeni narod brine najviše hoće li i sutra jesti; kako će i s čim će othraniti djecu i obitelj, a i školovati, jer i to se plaća; hoće li ostati u svom domu, ako nema čime platiti režije, jer je izgubio posao pa će mu oni od ovrhe pokucati na vrata.

Navikao je bespogovorno na svoj jad i na to da se ne čudi što je u svemu zakinut dok se političari i politikanti, društva i udruge, savjetnici i savjetnici savjetnika, komornici i tamo neki činovnici i novostvoreni bogataši – današnji povlašteni stalež množi i na njegovom jadu obilato gosti.

Treba štedjeti, sve po zakonu, urlaju na narod. I onda se čudimo opadanju nataliteta. Nema čuda sve je prosta računica.

Narod kao dobar domaćin kuće koju je najčešće mukom i odricanjima stekao, a u strahu da mu je ovim ili onim zakonom ne otmu, hrani najprije gosta-dogona, a njemu samome i ukućanima što i ako išta ostane. Ne iz uljudnosti, ne.
Zakon tako kaže, poručuju mu.

I dok taj naš čovjek koji je stvorio ovaj 'dom što ga zajedničkim imenom Hrvatskom zovemo', steže pas (pojas) do krajnjih granica, (zadnje rupe), dotle oni koje je izabrao kao vođe kako bi njemu i svima bilo dobro ili bolje nego je bilo, gledaju samo sebe. Eto novosti (bila istina ili ne), najednom ne vrijedi i dotrajalo je državnoj upravi čak 500 automobila i treba kupiti novih 500.

Nije bitno što profesor često mora svakodnevno putovati i do 30 km do svoje škole autobusom ili svojim autom i ne pripada ga ni ta mizerija od naknade, jer treba štedjeti na svim razinama, važno je da se 'vlast' može voziti na relaciji „od pila do đestra“, reklo bi se u Dubrovniku (đestro je zahod, klozet; pilo je sudoper). Štoviše, ne u starijem nego u najnovijem modelu automobila. Pa zar nije rad jednog prosvjetara vrjedniji od (ne)rada jednog podobnjaka u vlasti? Kako vas nije sram vi debelokošci?

A štednja?

Ma to je za narod a ne za vlast. Nema je! Nema štednje ni u njihovim plaćama, dodacima, putnim troškovima, voznim parkovima, održavateljima istih, mukte (besplatnom) jelu, naknadama za odvojeni život, ..., domjencima, izletima, vijađima, praznoj sabornici i da ne nabrajam ostala sr..a.

A zašto?

Pa oni samo slučajno žive i vladaju u našem domu kojega Hrvatskom zovu, a za koji je netko drugi od siromašnih i danas nepodobnih stanara žrtvovao život, zdravlje, imovinu, obitelj.
Nisu ludi dijeliti sudbinu svih njezinih stanara. Dok tu žive drpnut će nešto ovako ili onako. U vražju mater! Stara je uzrečica: „Finke dura non paura“ (dok traje – nema bojazni).

Ova tirada je ustvari digresija. Izbacila me iz takta vijest o potrebi zamjene voznog parka vlade i njezinih službi, dok dio naroda gladuje; dok broj nezaposlenih raste; dok se reže sve što kome padne napamet, ali uz iznimke; kažnjava se dužnika za 2.000 kuna i manje, a opraštaju se podobnim dugovi u milijunskim iznosima; novac, ako ga slučajno imaš, morao bi držati kod sebe, nipošto na baci, jer ćeš i na to platiti porez; trebao bi biti beskućnik, jer samo takvima (a ubrzo će i taj broj narasti) država ne može staviti svoju tešku šapu na goli život.

Što ne bi i mi mogli biti beskućnici?

Uz ove koji nas 'vode' sve je moguće.

Lijepo se odreknimo djedovine ili teško stečenog doma i dopustimo da ta naša dobra država ustupi nekom koncesionaru od kojega će ubirati prihode za još jedan vozni ili čak leteći 'park' i nadasve lagodan život na račun svih nas hrvatskih građana -
- JADNO.

Oznake: trend


- 11:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.02.2014., subota

JUGO na BONINOVU

I nije bilo tako bezazleno kao što možda izgleda.



Oznake: jugo


- 21:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: jugo


- 21:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: jugo


- 21:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: jugo


- 21:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: jugo


- 21:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: jugo


- 21:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: jugo


- 21:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: jugo


- 21:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: jugo


- 21:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: jugo


- 21:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: jugo


- 20:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: jugo


- 20:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: jugo


- 20:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: jugo


- 20:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: jugo


- 20:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: jugo


- 20:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: jugo


- 20:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: jugo


- 20:49 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Oznake: jugo


- 20:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: jugo


- 20:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.02.2014., petak

DUBROVNIK: RELIGIJA i POLITIKA

Festa Svetoga Vlaha






Biskup i mučenik iz Sebaste sv. Vlaho, postao je svetac i zaštitnik Dubrovnika još od druge polovice X. stoljeća (972.godine).

Dubrovčani će za Njega, koji se u ovom Gradu posebno slavi, najčešće kazati 'naš parac', danas već rjeđe i 'protetur' i/ili 'konfalun'.

Premda svi navedeni epiteti imaju slično značenje koje se može podvesti pod izraz 'zaštitnik', treba ih pojasniti zato što idu uz njegovo ime ili su samostojni, jer njihov spomen ne ostavlja dvojbu o kome je to riječ.

Dakle parac ima značenje: zaštitnik, odvjetnik, branitelj, zagovornik, svetac, patron (crkve, mjesta, grada, države); protetur znači: pokrovitelj, zaštitnik (nebeski), a konfalun je opet: zastavnik; zaštitnik i stjegonoša, vojvoda ; pokrovitelj.





Ne samo što mu se daju nabrojeni epiteti i što Dubrovčani vjeruju u njegovu zaštitu, on se likovno, pjesnički i pragmatično poistovjećuje s Gradom.

Uvriježena za Dubrovnik i općepoznata je izreka
'Grad sv. Vlaha'.

Tako je bilo tijekom čitave dubrovačke povijesti, točnije od vremena kad ga je Dubrovnik, potom Republika uzela za svoga patruna.

Prolazeći kroz zbirke gradskih i crkvenih muzeja njegov lik nailazimo na zastavama, novcu (kovanicama), žigovima (ponegdje na žigu još i do druge polovice 20.st.), slikama i skulpturama,













na njegovoj bogomolji, drugim crkvama, domovima.








O njegovom značenju i vjeri u njegovu moć i zaštitu Grada, najviše govore svima vidljivi svečevi likovi istaknuti i uklesani u gradskim mirima i fortecama - posvuda.













Dubrovnik i sv. Vlaho čine nerazdruživu cjelinu u mnogim povijesnim razdobljima neovisno što se stoljećima mnogo toga mijenjalo i događalo od promjena: granica, država, vlasti i vlastodržaca. Dakle, od početka do danas, punih 1042 godine, uvijek i svugdje sv. Vlaho.

Prije nego što je sv. Vlaho postao dubrovačkim parcem, zaštitnici su mu bili sveti Srđ i Bakh. Posljednja od njihovih bogomolja ona na Srđu, srušena je u vrijeme francuske okupacije Grada i izgradnje tvrđave Imperial (1806 - ).

Oznake: sv. Vlaho


- 18:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Životopis parca: istina i/ili legenda


Prema izvorima (armenskim, grčkim i latinskim, preneseno u naša sakralna i ina istraživanja, stoljećima dopunjavana i pomiješana legendama), navodi se njegovo podrijetlo. Rođen je u antičkoj Sebasti (današnji turski grad Sivas) u to vrijeme armenskom gradu, čak glavnom gradu Kapadocije u Maloj Aziji.
Grad Sebasta to ime duguje caru Augustu (sebasta = uzvišeni je bio jedan od atributa careva imena).

Rođen je u drugoj polovici 3. st. , a u vrijeme širenja kršćanstva u tom dijelu svijeta, tako da je grad Sebasta već imao i svog biskupa.
Ne znam gdje sam pročitala (čula) kako mu obitelj (misli se na Blasiusa) nije pripadala kršćanstvu, bili su pogani, a on Blasius (Vlaho) prigrlio je tu vjeru još u ranoj mladosti.

Također se je posvetio i izučavanju medicine (uz filozofiju i teologiju). Bistra uma, odličan učenik, ubrzo se pročuo liječničkim sposobnostima koje su bile na granici nadnaravnoga, ali isto tako i radi spremnosti da pritekne, pomogne i liječi sve one koji se nađoše u nevolji.

Blasius je istovremeno liječio tijelo i duh, tako da su mnogi pogani prigrlili njegovu vjeru.
Vjerojatno je to bilo razlogom što su ga nakon biskupove smrti u Sebasti proglasili novim biskupom.
Opisano spada u doba vladavine Dioklecijana i povijesnog progona kršćanstva.
Pripadnici kršćanske vjere iz Sebaste (kao i drugdje) bježali su pred mučiteljima na razna mjesta, posebno u teško prohodne šume. Jedan dio kršćana, zajedno sa svojim biskupom Blasiusom ostao je sakriven u Argejskoj gori.
I u tako teškim uvjetima, nestašici hrane i drugim nedaćama on je nesebično pomagao svoje sugrađane dijeleći s njima istu sudbinu.


U ovo razdoblje spada pobjeda nad suparnicima cara Konstantina Velikog i priznavanje kršćanstva kao ravnopravne religije, ali i smrt biskupa Blasiusa pod njegovim namjesnikom Licinijem.
Ovaj (Licinije) izigravši Milanski edikt (313. godine, izjednačenje kršćanstva s rimskom religijom), nastavio je Dioklecijanovim putom progona, mučenja i uništenja kršćana.

Tu je smještena i mučenička smrt sv. Vlaha (Blasiusa), prema većini navoda na dan 3. veljače 316. godine (godina se razlikuju u izvorima).

O tome da postoje kontradikcije između različitih izvora i tumačenja života ovog sveca, ne bih ni pisala, kad se mjesto njegova života i smrti ne bi smještalo na neke druge lokacije izvan Sebaste i Kapadocije. Ovo poglavito vezano uz neka tobožnja događanja i posebno čudesa koja se vezuju uz njegovo ime.


Niame, neki izvori (domaći i strani) tako spominju dvojicu različitih Blasiusa, dvije lokacije ili države življenja, dvije različite smrti u različitim vremenskim razdobljima. Istina izvori se slažu da je smrt u oba slučaja bila mučenička.
Ova pretpostavka potaknuta je istraživanjem određenih mjesta Kapadocije koja se spominju iz života i djela biskupa Blasiusa i poredbe sa sličnim, ako ne i istovjetnim mjestima današnje Albanije.
Negira se čak i postojanje nekih od navedenih lokaliteta koji se spominju vezano za Kapadociju, a navodi postojanje istih nedaleko od Drača u Albaniji, uz opis odjeće u kojom je prikazivan svečev lik blizak Zapadnoj a ne Istočnoj nošnji.

Dubrovački profesor liceja i pisac o.Talija Urban je iz vrlo opsežne argumentacije, jednako one za i protiv, a u pokušaju da pomiri stajališta i kontradiktornosti, predstavio svoju teoriju dajući ipak naslutiti i postojanje dvaju likova istog imena prema kojemu bi naš biskup i parac bio pogubljen u albanskoj Sebasti u vrijeme Dioklecijana (284-303.), a maloazijski Blasius, vojnik i mučenik 322. u vrijeme namjesnika Licinija.

Argumentacija za i protiv je vrlo opsežna pa nije potrebno za ovaj opis ulaziti u takve pojedinosti.

Početak štovanja i čašćenja sv. Vlaha počelo je u Armeniji, u Kapadociji već nakon njegove smrti, ne samo među kršćanima već i muslimanima koji ga armenski nazivahu Balasan s dodatkom Bogas Evliasi (svetac od grla).

Predaja o njemu i njegovim čudima postupno se širila izvan granica, prvenstveno po Maloj Aziji.
U Carigradu je sve do 16. st. postojala crkva njemu posvećene sa svetim moćima. Istina, ova je srušena, ali je već 1847. sagrađena nova.
Preko Carigrada se svečev kult proširio i na Zapad u sve zemlje kršćanstva.
Zanimljivo je i to da su u rimskom Pantenonu, a nakon uklanjanja poganskih bogova među inim kršćanskim svecima našao i lik sv. Vlaha (610. god.), koji je donosio božji blagoslov i liječio grlobolju.

Počeci štovanja sv. Vlaha u Dubrovniku podudaraju se kao drugdje s običajima toga doba kad su se kneževine ili gradovi stavljali pod zaštitu nekog Božjeg uglednika s nebesa.

Još u 11. stoljeću u Dubrovniku se nalazio moćnik dijela glave sv. Vlaha, istina, zaogrnut velom legendi o načinu na koji je pribavljen.

Kad nema egzaktnih dokaza (ni o tome je li ili nije to moćnik određene osobe), velovi legendi se često šire u nekoliko smjerova i različitih mogućnosti.

U ovom slučaj nije poznato je li moćnik kupljen od nekog trgovca s Levanta; moguće i grčkog opata ili je zarobljen na kotorskom teritoriju kad su dubrovčani ukrali Petilovrijence (mučenici: Petar, Andrija i Lovro, prema Milenciju), kod kojih se nalazio.

Činjenica je da je sarkofag u kojemu je navodno bio sahranjen sv. Blasius, pronađen prazan jedino može biti potvrda kako su njegove kosti nestale iz ovih ili bilo kojih razloga.

No to nije nikakvo čudo ako znamo kako je srednjem vijeku postojao trend, da ne kažem pomam za prikupljanjem sv. moći, što je poznato iz mnogih izvora i knjiga, tako da i ovaj komadić lubanje sv. Vlaha samo dio te srednjevjekovne priče. Drugim riječima, taj komadić kosti lubanje sveca nije bio isključivim razlogom njegovog izbora za zaštitnika Dubrovnika.

O pohlepi skupljanja kostiju mučenika ili o onome što se je kao njihove kosti prodavalo i predstavljalo, postoji jedan vrlo lijepi primjer vezan uz Firencu, Dubrovnik, papu i sultana Bajazita (v. Z. Šundrica).

Stjecajem okolnosti, kaže legenda, u Dubrovnik je pristao jedrenjak iz Svete zemlje na kojemu se nalazio hodočasnik kojemu je firentinska vlada platila pronalaženje i donošenje kostiju ruke sv. Ivana, njihova zaštitnika (Inače sv. Ivan je po kršćanskoj predaji bio spaljen na lomači).
Vrlo bolestan i gotovo pred smrt hodočasnik je te svete moći povjerio dvojici Dubrovčana pod uvjetom da mu ih vrate ako ozdravi, odnosno, zadrže ako umre. Ozdravio je i tražio ih natrag, ali Dubrovčani su mu uskratili povrat.

Firentinci su radi tog događaja slali peticije Dubrovčanima i papi, ali bezuspješno. Najposlije se obratili i Bajazitu za pomoć u nagovoru Dubrovčana na povrat.
Njegov odgovor je bio kratak, jezgrovit i nadasve znakovit kad se tiče kostiju i svetih moći, općenito:

„Ako je Firentincima do kostiju mučenika, neka pođu na Kosovo.“





Premda je odabir sv. Vlaha za parca Grada, kasnije Republike u religioznom smislu dobio čisto sakralnu i zaštitničku ulogu održanu do danas, u onom političkom i vjerojatnijem to je bio još samo jedan u nizu promišljenih taktičkih poteza dubrovačke vlasti i razlog izbora tog istočnog, a ne nekoga drugog zapadnog sveca.

Tradicionalna dubrovačka legenda, o zaštiti ovog sveca vezuje se za 971. godinu i pokušaj Mlečana da na prijevaru osvoje Grad.

Faktički je bez uporišta takva povijesna predaja koja bi, inače, česte aspirante na Dubrovnik u tom vremenu smjestila u dubrovačko okruženje pa i sam Grad, kako kaže legenda.
To je doba saracenskih napada, opsada i pokušaja osvajanja, a Dubrovnik je pod njihovom opsadom i prijetnjom proživio sve dok Bizant nije poslao veliki broj svojih halandija (tip jedrenjaka – ratnog broda) i rastjerao ih preko graničnog teritorija.

Izbor sv. Vlaha za zaštitnika Dubrovnika bio je najvećim dijelom čisto politički potez vezan za protektorat i okrilje Bizanta na čelu s carem Vasilijem I.
Sam odabir sveca zaštitnika i nije bio niti težak ni stran gradskom puku, jer se je on u Dubrovniku i tako već štovao.

Religiozne pripovjedi o čudima sv. Vlaha još iz doba njegovog biskupovanja u Sebasti ili okolnim mu brdima tijekom progona kršćana i bijega, dodatno su učvrstile vjeru u njegovu moćnu zaštitu.
Posebice se često spominje njegovo izlječenje djeteta od kosti koja mu je zatvorila grlo (negdje se spominje drača) prijeteći smrću, što je blagoslovom spriječio biskup Blasius.
Također je poznata i legenda o siromašnoj udovici, vuku i otetom prasetu. Legenda o blagoslovu svijeća – Svijećnici ili Kandelori (2. veljače), kako se taj blagdan zove u Dubrovniku (kandelo – svijeća) je ujedno priča o siromašnoj ženi koja mu je dan prije mučeničke smrti uz okrepu donijela i lojanicu u tamnicu. Do danas se na taj blagdan vjernicima polažu račvaste goruće svijeće uz vrat uz molitvu:
„Oslobodio te Bog i sv. Vlaho bolesti grla i glave.“




O opsadi i nakani Mlečana, legenda kaže približno ovako:

Bilo je to vrijeme (odnosi se na 971.godinu) kad su se Mlečani usidrili pod Lokrumom i u Gružu, a pod izlikom da se odmore i popune zalihe na putu za Levant, što su im dubrovačke vlasti ništa zlo ne sluteći i dopustile.

Pobožnom prioru i crkovnjaku Stojku, koji se je molio kasno u noć u svojoj Crkvi sv. Stjepana (porušena u potresu), ukaza se nepoznati starac sijede brade.
Upozorio ga je da Mlečani zapravo kane zauzeti Dubrovnik. To su već pokušali prijelazom preko zidina što im je on, taj starac, onemogućio.

Neka Stojko ranim jutrom obavijesti dubrovačku vlastelu o kakvoj Mletačkoj podvali i nimalo bezazlenoj nakani je riječ.

„Znaj, da sam ja Vlasi mučenik i biskup od Sebaste; sutra netom svane otiđi u starovječnika i reci jim od moje strane, da se nimalo ne uzdaju u pomorsku vojsku, ni u nje vojnike; erbo oni posred gluhe noći mukom većkrat dosad nasrnuše na gradske mire, da bi jih osvojili; da bi se to i dosad bilo dogodilo da ja nijesam grad branio i sačuvao od neprijateljskog nasrtatanja. Ali odsad unaprijeda nek se misle oni da bi njihovo rodno mjesto branili i slobodu toliko od njih cijenjenu sačuvali. Da ja ganut cijeća ovoga grada od neprijateljskih zasjeda opkružena uzeh pod svoju osobitu obranu i da onoliko koliko vjera gragjana uzbude se neoskvrnjena uzdržat i mene za njihova branitelja i osobita parca spoznat i častit; da će toliko i skupnovladanje dubrovačko svoju slobodu sačuvat: I ovako rekaši, nesta s njegova pogleda.“ (Skurla)

Kako mu je rečeno, tako bješe i učinjeno, Dubrovnik je ovom intervencijom sv. Vlaha i uz njegovu pomoć bio spašen, a venecijanske su korablje napustili njegov teritorij.

Od tada je sv. Vlaho i službeno postao parac Dubrovnika, a Dubrovnik ostao pod njegovom posebnom paskom i zaštitom.

Ovo je najčešća legenda vezana uz sv. Vaha i Dubrovnik.

Oznake: sv. Vlaho


- 17:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Proslava počinje u 06 sati pucanjem iz trombuna i dočekom prigradskih i drugih barjaka.








Nastavlja se misnim slavljem pa uz svečani mimohod puka i barjaka te poslijepodnevnu tombulu.



































S izvijanjem i poklonom župnih zastava pred svečevom crkvom, prohodi taj Dan svečeve feste s prvim sumrakom.

No tim nije gotovo, jer oni koji još ostaju u Gradu, organiziraju ples Linđa uz zvuke tradicionalne lijerice.

Oznake: sv. Vlaho


- 16:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Festa i proslava sv. Vlaha u Dubrovniku traje od 3. veljače do prve sljedeće nedjelje, najduže sedam dana, što ovisi u koji dan u tjednu pada taj blagdan.

Stvarni završetak proslave je druga procesija s barjacima gradskih župa i slavljem pred zavjetnom crkvicom dubrovačkih pomoraca na Gorici sv. Vlaha, sjeverno-istočno od brda Velika i Mala Petka.





Zavjetna kapelica dubrovačkih pomoraca u čast sv. Vlaha na Gorici

Oznake: sv. Vlaho


- 16:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.02.2014., nedjelja

GALEB Jonathan Livingston

Inserte iz knjige Galeb Jonathan Livingston, Richarda Bacha, dopunjene stvarnim fotografijama,

posvećujem

jednom Galebu,
njegovom kobnom letu i uzletu u nebo.








Oznake: Galeb


- 22:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Kao što znamo, galebovi ne znaju za nesigurnost u letu ni za gubljenje brzine. Gubljenje sigurnosti i brzine u zraku za njih je sramotno i nečasno.


- Za početak morate znati da je galeb neograničen simbol slobode, oličenje Velikog Galeba, a vaše tijelo, sve do vrška krila, nije ništa drugo doli sama vaša misao.












Oznake: Galeb


- 22:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- Slušaj Jonathane – reče mu otac prilično nježno.
- Zima tek što nije stigla. Neće više biti čamaca, a površinske će ribe zaroniti duboko. Ako već želiš učiti, proučavaj hranu i način kako možeš doći di nje. Nemam ništa protiv tvojih majstorija u zraku, ali znaš i sam da te to neće prehraniti. Ne zaboravi da letimo zato da bismo se prehranili.











Oznake: Galeb


- 22:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

„Sve je to besmisleno,“ mislio je namjerno ispuštajući teško izborenu srdelu gladnom i ostarjelom galebu što ga je slijedio.

„Sve ovo vrijeme mogao sam uvježbavati letenje. Toliko toga treba još naučiti!“







Oznake: Galeb


- 22:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Mrak!
... Galebovi nikad ne lete po mraku!

„Baš je lijepo,“ mislio je. „Mjesec i svijetla trepere u vodi, isijavaju zrakaste odbljeske kroz noć i sve je tako mirni i blago ...“






Oznake: Galeb


- 22:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Kratka krila!

Uzvine se do visine od šest stotina metara iznad iznad površine tamnog mora, ne pomišljajući ni na trenutak na neuspjeh ili smrt ...









Oznake: Galeb


- 22:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

... uvuče prednje dijelove krila i priljubi ih uz tijelo i tako izloži vjetru kao uzak pojas kratkih bodeža na vršcima krila, te zaroni okomito u dubinu.
Sasvim blago skrenuvši vrhove krila, izvi se i sunu iznad valova, nalik na sivo topovsko tane ... i tako je Jonathan postao prvi galeb koji izvodi akrobatske letove.






„Koliko je sad život bogatiji! To je smisao života, a ne ono vucaranje od ribarskih brodica i natrag!“

Oznake: Galeb


- 22:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

„Možemo se izdići iz neznanja, možemo postati umješna, pametna, savršena bića. Možemo biti slobodni! Možemo naučiti letjeti!“



Oznake: Galeb


- 22:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Vladajući savršeno samim sobom, letio je kroz guste morske magle i penjao se iznad njih do blistavog vedrog neba ...









Oznake: Galeb


- 22:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Još jednom obuhvati pogledom nebo, ono prekrasno, srebrenasto prostranstvo gdje je naučio tako mnogo.









Oznake: Galeb


- 21:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- Spreman sam – reče na kraju.

- I Jonathan Livingston, s dva galeba sjajna poput zvijezda, uzdigne se i nestane u sasvim tamnom nebu.







- 21:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Onaj tko leti najviše, vidi najdalje. ... Svladamo li prostor, ostaje nam samo OVDJE. Svladamo li vrijeme, ostaje nam samo SADA.

... Nema granica Jonathane? ... I tako započe njegova trka za znanjem.



Oznake: Galeb


- 21:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Galeb


- 21:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Galeb


- 21:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

31.01.2014., petak

VELIKA TREŠNJA, 1667. ili prvo katastrofalno uništenje Dubrovačke Republike

Dana 6. travnja pred sam Uskrs, 1667. godine silovito se zatreslo cijelo područje Dubrovačke Republike. Potres magnitude 7,3 stupnja prema Richteru u nekoliko trenutaka velebni Grad pretvorio je u ruševinu.

A osvanuo je taj šesti travanj 1667. kao i svaki drugi, samo još jedan miran i tih proljetni dan. Grad uobičajeno prepun žitelja onih bogatih i siromašnih – život svakodnevni.
I toga dana kao i prethodnih mu, krenula su čeljad na svakodnevne obveze ili svatko svojim poslom.

Knez dubrovački (knez je inače biran samo na rok od jedan mjesec prema Statutu), već je bio u dvorskoj kapelici na jutarnjoj molitvi. Nitko nije očekivao što će se u jedan tren zbiti, kakva će ga zla kob zadesiti. A ono što se zbilo, trajalo je tek nekoliko sekundi i uništilo gotovo sve što je rođeno mukom, radom, novcem i ljubavlju kroz stoljeća –
velika trešnja - potres.

O točnom vremenu potresa neću nagađati, jer podaci se razlikuju, ali uglavnom, zatreslo se je tog jutra negdje između 7 i 9 ura.

More se nekoliko puta povlačilo u dubinu kidajući vezove usidrenih lađa u gradskoj luci i odnoseći ih sobom, kako bi ih pri povratku svaki novi veliki val razbijao o obalu.

Rušili su se krovovi bijelih gradskih palača, crkava, a što je najtragičnije ispod tih ruševina umirali su ili stenjali tražeći pomoć i spas umirući ljudi.

Neki podaci govore kako je na području Republike od potresa nastradalo 5000 ljudi. Josip Lučić, primjerice piše kako je smrtno nastradalo 4000 građana. A kad je riječ o građanima za zaključiti je, kako je toliko poginulih bilo u samom Gradu.


/Grad prije trešnje 1667./

Kao i uvijek, podaci se razlikuju, jer se na različitim mjestima navode različite brojke, premda svakako treba uvažiti činjenicu kako je bilo koji navedeni broj na svaki način označavao golemi gubitak žitelja Republike. Jer što pomisliti, primjerice, na često pročitanu izreku o prepolovljenom broju stanovnika na taj kobni 6. travanj 1667. godine? Ništa! Teško je i zamisliti takav užas, strahotu, pomor, uništenje. A riječi su suvišne.

Poznato je, a tu su podaci ujednačeni, kako je od sedam članova Malog vijeća ostalo na životu samo njih troje.
Knez je također poginuo.
Izginula je ili prepolovljena vlasteoska vladajuća klasa, klasa nositelja vlasti te aristokratske Republike, a uz njih i veliki broj puka svih staleža grada i prigradskih naselja.

U Gradu je vladalo bezvlašće, a horde pljačkaša su pustošile nesmetano po razvalinama. U tom pljačkaškom pohodu, kako kažu kronike, izjednačeni su bili Morloci (Vlasi oni preko granice) i preživjeli pučani - sami stanovnici Grada.

Potres i rušenje uzvitlao je strahovitu prašinu koja je zastrla nebo svojom gustoćom pa zakrila Grad nebesima, a Gradu sunce.

Oganj iz komina u porušenim domovima, pretvorio se u buktinju što je lizala mire i hvatala se drvenih greda, stropova i rogova preostale armature krovova, šireći svoje plamene jezike po cijelom Gradu. Harao je duga četiri dana uništavajući i one ostatke što ih je za sobom ostavila trešnja.

Negdje sam pročitala kako su između ruševina tekli zlatni i srebrni potoci u blizini crkava i bogatih palača, premda je to po mom sudu, pretjerani opis kataklizme, katastrofa koja ga je zadesila nesumnjivo je bila nesagledivih razmjera.


/Vatreni jezici nakon potresa 1667./

Rijetko da je koji objekt bio pošteđen. Među takve spada Crkva sv. Vlaha (koja je izgorjela tek u požaru početkom 18. stoljeća, a današnja barokna, sagrađena je između 1706. i 1715. Jedino što podsjeća na onu staru sakralnu građevinu iz 14. stoljeća je kip sv. Vlaha koji na dlanu drži onakav Dubrovnik kakav je bio prije ove katastrofe).


/Očuvani kip sv. Vlaha/

Pošteđena je također Sponza, Crkva sv. Spasa, te djelomično franjevački i dominikanski samostan.

Porušena je prijestolnica Republike, Knežev Dvor, zatim dubrovačka prvostolnica Sv. Marije iz 12. stoljeća, mnoge crkve i samostani uz vjekovno stambeno i graditeljsko nasljeđe – sve je nestalo je u prahu i pepelu. Ostale su također tek uzdrmane i uznemirene, ali ne i srušene dubrovačke tvrđave i zidine. Zato je tvrđava Revelin brižnim i poštenim građanima poslužila kao privremena riznica onih djelomično spašenih, a trešnji i ognju otetih vrijednosti Grada, što su ga negda svrstavali uz bok značajnih kulturnih europskih centara kulture. To što je izvučeno iz ruševina ili spašeno od ognja bili su tek pabirci blaga jedne civilizacije koja se gradila i skupljala stoljećima. Nekolicina pribranih i snalažljivih građana, čim se smirila prva sveopća panika i pomutnja, stala je na kraj bezumnoj i grabežljivoj pljački ostatka ostataka ili tek raritetnih primjeraka sjajne prošlosti bogatog Grada.

Dakako, izgubljeno se nikad nije moglo niti se je nadoknadilo.

Iz pepela je, relativno vrlo brzo došlo do pozitivnog pomaka i potom obnove, zahvaljujući velikom dijelu očuvane dubrovačke trgovačke flote koja je toga dana bila izvan matične luke i plovila svjetskim morima. Ne mala zasluga u tome pripadala je i mnogim pojedincima izvan Republike, jer su financijski potpomagali Grad bilo osobno ili je pomoć stizala njihovim zagovorom.

Obnovljena je i aristokratska vlast Republike. Gubici vlastele stradale u nesreći nadopunjeni su dodjelom aristokratskog naslova nekolicini bogatih pučana iz reda Antunina, tzv. novom plemstvu.
Trebalo je godina da Republika ponovno stane na čvrste noge, ali i to se dogodilo.


/Dubrovnik u novom izdanju nakon obnove od potresa 1667./

U ovom uvodu o katastrofi Republike ne smijem zaboraviti ulogu Marojice Kaboge – Špaletina, dubrovačkog vlastelina koji je u vrijeme potresa bio zatočen u tamnici Dvora radi ubojstva. Rušenjem Dvora urušila se i njegova tamnička izba i umjesto da pobjegne glavom bez obzira, skupio je družinu, rastjerao lopove koji su harali ruševinama i spašavao ono što se spasiti dalo od osoba do predmeta vrijednih čuvanja. Kasnije je postao hvalevrijedan i zaslužan sin Republike, posebno u diplomatskoj službi i nagodbi s Osmanlijama.

Također spominjem i vatikanskog knjižničara Dubrovčanina Stjepana Gradića, čijom zaslugom i intervencijama u financijskom smislu je sagrađena današnja katedrala, poznata kao Gospa (Crkva Marijina Uznesenja) u rimskom baroknom stilu.





Iako njih dvojicu izdvajam, tu su i mnogi drugi znani i neznani dobrotvori, osobito dubrovački diplomati u veleposlanstavima raznih država i pokrajina te dubrovački trgovci na kopnu i brodovima, kojima bi svi naraštaji trebali zahvaliti jer još i danas Dubrovčani imaju svoj Grad.

Nova vlast je propisala i nadzirala drugačiji način izgradnje novoga grada, istina dosta skromnijih i jednoličnih objekata, među kojima su i ona zdanja, koja i danas s obje strane omeđuju Stradun u svima prepoznatljivu i ne promijenjenu vizuru daleke povijesti.



Osim ovog šestog. travnja, 1667. (kad ne spominjem njezinu konačnu propast – smrt Republike ulaskom Francuza 1806.), u novijoj povijesti pamtiti će Grad još jedan šesti tragični datum.
Istina to bijaše prosinac (1991.), kad ga je zahvatila ne elementarna, već ona ljudska poguba. Posljedice na širem gradskom i prigradskom području, a poslije 324 godine od velike trešnje ovdje opisane i nisu se mnogo razlikovale.


/Vatrena gljiva na Stradunu, 6. prosinca 1991. snimio Pavo Urban/

----

Obzirom da se originalni izbor prijevoda latinskog teksta može čitati klikom na fotografiju, ovo što je napisano je slobodno prepričana Rogačićeva poema, točnije dio o potresu prema Ligorijevom stručnom prijevodu s latinskog jezika.

Oznake: potres


- 19:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #




Prizor potresa iz pjesme Proseucticon

Benedikt Rogačić

(s latinskog preveo Orsat Ligorio)


Hajde, idemo! Nema smisla službu povećavati velikim građevinama – nasuprot italskoj obali gdje već stoji Dubrovnik – pokraj njezinih žala. (jao, stajao je do trenutka kad se nebeskoj volji to sviđalo). /ovdje se pjesnik izražava slikovito i napominje bespotrebnost uljepšavanja onoga što je jednako lijepo poput onodobnih poznatih središta talijanskih kneževina s druge strane Jadrana/

Grad na glasu poznat radi svoje divote (ljepote), široko more prekrio je brodovima koji su trgovali sa svakim dijelom svijeta. Plodnu ore zemlju i vrijedne odgaja ljude, sam je svoj gospodar, a niti nad kim vlada.

Sada (kuku! ne valja se ufati u nesklono nebo), iz temelja uzdrman i kamenjem svojim zatrpan, tužan se takav ukazuje u neprijateljskim očima – Grad blatan, što zaudara smješten u prljavom glibu.

Mnogo puta je udario leđima u nebo (misli se na aspirante koji su ga željeli pokriti) i slabim očima motrio priliku da ga osvoji, njega kojega se silueta odražavala u mirnom moru, a sad gleda u tu propalu diku, zanemarujući svijetlo dana, poludio cvili zaradi takve propasti, ali u želji da joj vidi konačni kraj.

U vis tlo bez oslonca leti, dakako! još i paklena udara vatra ližući podne grede; ili se špilje stare, drevne urušavaju; kameni im lukovi bučno pucaju, a ponor ih proždire; ili se vjetrić koji po svijetu puše, poradi brze struje srdit i nasilan, ljuti u svome srcu; ili baš tako samo nebo želi da bude.

Oznake: potres


- 17:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #




U vis tlo bez oslonca leti, a temelji se drmaju stubokom udareni; zemlja bljuje kamenje visoko, da bi isto padalo natrag u majčinske skute.

Eto odmah nevolje kad je propalo uporišta, nestalo podova, visokih kula i pokrova od crijepa.

Puca vezivo na kamenu, goli krovovi zjape bez zaštite.
Po nebu lazi
(gmiže) tamni smrknuti oblak, reći bi da će zakriti svojom prašinom Sunce, tako da u isto vrijeme nema i Grada i dana!

Sad se čuju duboki vapaj uz prasak i lomljavu i posvuda užasnu trešnju a i ti si Gosparu dobri (odnosi se na Cosima Medicija i njegovu lažnu pomoć Gradu), što moćan i uznosit na prijestolju visokom sjediš, možda čak lomljavu čuo i rušenje sjajnih dvoraca bijeloga Grada.


Čega su se prestrašili morski valovi da su netragom pobjegli od obala – Vile (misli se na Nereide i legende o njihovoj pomoći brodovlju i mornarima u nevolji), koje bi zgodimice znale igrati tanahna kola Ilirska po površini morskoj, sada požuriše na morsko dno i prestrašeno pokrile uši.

Čak je i Neptun uočivši s morske pučine ovu propast jauknuo i
duboko u more zario glavu kako ne bi gledao propast dragoga mu Grada.



Plačite nebesa! ustručavam se i pomisliti što smo sve izgubili
(ovdje misli na ljude) i što je nestalo u velikoj pomutnji – stvari i tjelesa.

Nekadašnji krovovi padaju i crjepovi lome ljudima glave. Tlo pod nogama šuplje zjapi, a prestrašene uši samo čuju tresak moćni: ljudima svijetlo oduzima tama, a utjehu potres.
Nema nam spasa! Zlo nas tare, nemamo kamo, jer čini se da će pasti nebo na zemlju; voda nas muči i vatra – s nama i priroda gine.

Mi smo, biti će, dijelovi svijeta koji će propasti.

Ali ne daj strahu da diše! Pogrebna strepnja dušu sokoli slabu od nedostatnog danjega svijetla. Jadna li vremena! Nitko ne moli, nema zavjetovanja, samo duboko čuđenje i mjesto užasa – strahota.

Sve na hrpu ide, ništa više nije nalik na sebe.

Oznake: potres


- 17:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #





Rekao bi država jednom, sad tek njezina uspomena - grobna, ako ti tako bolje zvuči.

Malo što još čitavo stoji (ostalo je): izvrnute izbe, temelji im šuplji i grede im gole, zlogukim pticama noćna sijela i zmijska legla.

Mimo ove obale proći će možda ostarjeli mornar – (nekad) veseli promatrač, a sad zapanjeni svjedok, koji će kazujući na Grad prstom, ovako uzdahnuti:

„Nekad davno mlad sam gledao Dubrovnik ovdje, kako velegrad što u slavi raste viši od Olimpa.
Kakve samo dvore sam vidio! U čudu sam vidio snažne im grede – takva se raskoš ne vidi više. Sad jadan prizor, svjedoči poguban udes. Prometnim lađama i brzim brodovima, opaki znamen razoren podzemnom silom i shrvan strašnim potresom. Gle kamenje na hrpi što nalik je mogili (visokom grobnom humku).

Nekadašnjoj ljepotici to je znak i jedini spomen – Pao je Dubrovnik! Gine sad u crnom prahu.“


Nije teško opet kuće sagraditi i grede im postaviti, ali tko će objasniti ljudsku nevolju i kobni udes? Tko će tolike smrti u jedan mah prihvatiti i razumjeti?

Vrh mrtvih gospara leže rođene im kuće, fratri kao janjad leže posred oltara, kmet na dvoru gine, a vijećnik pred Dvorom trune.

Rasparana i zgužvana odjeća - u smrti razlike nema.
Nošnja svećenička tamo sva se od krvi žari.

Skončala sva su vlastela, svijet gine posvuda, veliki i mali, s ženama snažni muževi ginu. Pomoć ne stiže, hitri bježe; opreznim, razlog; nedužnim, skrušena nada; zlatan bogatom dukat.

Isto svijetlo svakoga bije. Neskladna mjera narod tuče. Svijet opet potopljen i zgužvan, mrlje na hrpi tjelesa, (tek) gomila hladnih.udova.

Ljudi slomljenih kičmi, koliki izgubljeni životi! Drugdje po podu gmižu ljudi – ni mrtvi ni živi. Na sebe gledaju tužno i na svoju sahranu strašnu.

Ranjen i obliven krvlju prestravljen bježi, dok drugoga s leđa već sustiže hitrija Smrt.

Oznake: potres


- 17:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #




Guši se, u teškom prahu, zabezeknut slikom Propala Grada i svojom građom prekrivenih dvora.

Gore (misli se na one koji ostadoše u ostacima ruševina) se osjećaju ipak oni koje je teret neki slomio – police – ni smrt ni život neće, prije kraja proždire ih prepolovljene humak. Jadne čeljadi!
Čas bi micali kamenje teško, čas bi umorni od muke skončali – dosta je bilo.

Stali pa mole, jauču u pomoć svoje dozivaju, ali ovih nema – drugdje ih zatekla ista sudba – žeste se i ljute oni, psuju i griješe dušu.

Nikakve koristi nema! Strah poništava molitvu.

Očevi neće ostarjeti, kao što ni djeca neće porasti.

Žena zaglavila u ložnici, muža zove u pomoć; ovaj ne mari, sebe spašava ako još može – svatko samo za sebe strahuje, drugome pomoći neće.

Trupla drugova brzo su naučila žive da što prije treba bježati.
Uvidjeli oni čega se treba bojati.

Niti da imam željezno grlo, toliko usta i ruku poput Brileja (div s pedeset glava i sto ruku) ili da mi je misao laka, brža od potoka koji silovit juri k ušću, ne bih mogao stihom reći niti lijepo ni istinito o kobnom danu koji je ono jutro oteo.

Za smrt tolikih imena ne znam – jezik mi vene.

Oznake: potres


- 17:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #




Rogačić (Rogacci, Rogaccius), Benedikt, hrvatski vjerski pisac i pjesnik (Dubrovnik, 18. III. 1646 – Rim, 8. II. 1719). Godine 1661. stupio u isusovački red, filozofiju i teologiju završio u Rimskom kolegiju. Poučavao je filozofiju u Germanikumu. Cijeli je život djelovao u Rimu, gdje je držao propovijedi u crkvama te duhovne vježbe kleru i svjetovnjacima. Stvaralaštvo mu je raznoliko, a objavio je desetak djela na latinskom i talijanskom jeziku. Na zamolbu S. Gradića opisao je u stihovima potres u Dubrovniku 1667 (Razlaganje o potresu… – Proseucticon de terraemotu…, 1690). Spjevao je himne za oficij sv. Vlaha. Na temelju klasične filozofije i oslanjanjem na barokne pjesnike i teologe sastavio je u heksametrima filozofsko-poučni spjev u 6 pjevanja Eutimija ili poučna pjesma o duševnom miru (Euthymia sive de tranquillitate animi carmen didascalicum, 1690), u kojem tumači da su suprotnosti početak svake harmonije te da je unutarnji mir vrhunac čovjekove sreće. God. 1694. objavio je zbirku od 25 prigodnih latinskih govora (Orationes). Najpoznatije mu je djelo Jedno potrebno (L’Uno necessario, 1697–1708), u 5 svezaka, u kojem raspravlja o čovjekovoj ljubavi prema Bogu. To je asketsko djelo doživjelo dvadesetak izdanja, a Rogačić ga je 1721. preveo na latinski. Po uzoru na sv. Ignacija Lojolskoga napisao je knjigu duhovnih vježbi Kršćanin obnovljen u načelima i vladanju (Il Cristiano raggiustato ne’ concetti e costumi, 1711). Autor je i talijanske gramatike za početnike Praktična i opširna uputa o ispravnoj i lijepoj uporabi talijanskoga jezika (Pratica e compendiosa istruzione a’ principianti circa l’uso emendato ed elegante della lingua italiana, 1711). Bavio se prevođenjem, proučavao je životopise znamenitih crkvenih ljudi i teologa, a u rukopisu je ostalo nekoliko njegovih svezaka prigodnih latinskih i talijanskih pjesama, duhovnih spisa te nedovršeni latinski spjev u čast švedske kraljice Kristine.

/preneseno: E- Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža/

Oznake: potres


- 17:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

JAPANSKA DUNJA

Oznake: japanska dunja


- 17:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: japanska dunja


- 17:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: japanska dunja


- 17:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: japanska dunja


- 17:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< ožujak, 2014  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Ožujak 2014 (12)
Veljača 2014 (60)
Siječanj 2014 (270)
Lipanj 2013 (1)
Veljača 2007 (128)
Listopad 2006 (60)
Rujan 2006 (85)
Kolovoz 2006 (169)
Srpanj 2006 (287)
Lipanj 2006 (383)
Svibanj 2006 (4)
Travanj 2006 (93)
Studeni 2005 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
teme iz dubrovačke prošlosti i sadašnjosti; istine i legende u riječi i slici; detalji bez nepotrebnog detaljiziranja, ali s uporištem u dokumentaciji; iverci...

potpisane fotografije su osobne i ne prenositi ih bez autorstva

- Ombla, najmanja rijeka Hrvatske
- Urote i urotnici - velika zavjera ili raskol plemstva
- Predbračni ugovori ili zalog sigurnosti
- Zločin i Kazna: trovačice i trovači
- Anica Bošković, pjesnikinja
- Šipan i Beccadelli
- Grijesi i kazne u Dubrovačkoj Republici
- Samostan Puncjela
- Najstariji grafit Mediterana
- Otok Mljet - Odisejev otok
- Tvrđava Lovrijanac kroz povijest i sadašnjost
- Laus
- Puljiška pjaca
- Brdo Srđ, naziv
- Pustjerna, legenda
- Masoni i Dubrovnik, dokumenti
- Duh Tarakanove u Skočibuhi, legenda (podnaslov)
- Tarakanova i Dubrovnik, povijest (podnaslov)
- Istine i legende - Skočibuha, podnaslov
- Gundulići/Bone, Skočibuha, podnaslov
- Ljetnikovac Skočibuha u Dubrovniku
- Dubrovački ljetnikovci
- Srpska pravoslavna crkva usred Dubrovnika
- Serbokatolik: pojam i značenje
- Homoseksualizam (Dubrovačka Republika)
- Lokrum istine i legende - Otok ljubavi
- Cvijeta Zuzorić, dubrovkinja iz jakina
- Dubrovačka karaka
- Šeherezada u Dubrovniku
- Miho Pracat
- Crkva Sv. Spasa
- Dubrovački zlatari
- Austrijski brod TRITON u podmorju Lokruma
- Vlaho Paljetak, posljednji trubadur
- Nepobjediva Armada i Dubrovnik
- Park Gradac
- Danče
Ruđer Bošković
- Dubrovnik i Srbija : aspiracije i halucinacije
- Maro i Baro, dubrovački zvonik
- Maskeron, legenda o maskeronu na Maloj braći
- Samostan i Franjevačka crkva u Dubrovniku
- Maškarata nekad i danas
- Dubrovnik na starim razglednicama
- STRADUN, Luko Paljetak
- Neki likovi Držićevih komedija
- Dubrovački oriđinali
- Mokošica, toponim
- Pinakoteka
- Pelenica - relikvije Dubrovnika
- Otočić Sveti Andrija
- Lopudska sirotica, istina ili legenda
- Ivo Dulčić
- Dubrovačka književna kronika
- Potres 1667. i broj stanovništva nekad i danas
- Dubrovačka Republikai ratovi
- Srđ u slikama
- Stradun, rat, 1991.
- Bili su tamo umjeto vas, za vas, za nas
- Turizam Republike i nešto kasnije
- Nužnik, zahod, imena mjesta za nuždu
- Dubrovačka katedrala, promjena dubrovačke povijesti
- Dominikanski samostan u riječi i slici
- Židovi (Žudjeli~ Sefardi): Sinagoga i Dubrovnik
- Konologija Dubrovnika s posebnim osvrtom na Knežev dvor
- 57. Dubrovački ljetni festival
- Orlando~Rolando
- Sponza~ Divona
- Petilovrijenci, odakle ime ulici?
- Eskulap (Asklapije), podnaslov
- Eskulap i Dubrovnik, podnaslov
- Ljekarne – Aromatoriji, podnaslov
- Karantene, lazareti, ubožnica, nahodišta, ljekarne
- Izolacijski lazareti, podnaslov
- Domus Christi, podnaslov
- Nahodište
- Lorko, legenda
- Čedomorstvo
- Mandragora
- Otrov u službi diplomacije (i domovine)







GROBLJE BONINOVO

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se