~daisy

petak, 31.10.2008.

Seljanka wannabe vamp

Kako mi ženturače (u većini slučajeva, čast iznimkama) volimo komentirat jedna drugu, kako se našminkala, kako se obukla, kako je skombinirala boje jel, tako se neki dan uhvatim u jednom od bezbroj razgovora sa svojom dragom kolegicom s posla, koje smo doktorirale na tračanju (profi deformacija), kako ogovaramo jednu našu bivšu kolegicu s kojom smo nekad studirale. Zvali smo je po nekoj od glavnih likova meksičkih sapunica, ne mogu se sad sjetiti kojoj, uglavnom one koje su živjele u vilama, niš nisu radile, a doma su uvijek bile tip-top, budile se isfenirane, pile kafu s fasadom na licu koju bi valjda naveče špatulom skidale, a po kući hodale u haljinicama, kostimićima i petama od desetak cm. Kad bi išle negdje vani, bilo je potrebno samo uzeti torbicu i pozvat vozača. Upravo ova se na predavanju u osam ujutro, kad je sav normalan svijet škiljio poviše bilježnice s odvratnom kafom iz automata pokušavajući se razbudit, pojavila ko da je došla s nekog grezog višesatnog mejk overa. Štiklice, mrežaste čarapice, sakoić, košuljica, sjajeći šal i torbica s cirkončićima - bio je uobičajeni stajling za odlazak na predavanje, ljeti zlatne sandalice s 12 cm petom, šljokičavi dopičnjak i majičica s dubokim dekolteom i obavezno bogatim lancem perlica. Osjetite li seljaluk i potpuno pomanjkanje stila iz ove moje krležijanske rečenice? Ja ju već sada vidim. E, ne smijem zaboraviti ni sado mazo čizme s milijun lanaca, zakovica i ubojito tankom visokom petom, koje valjda služe samo za snimanje pornića. E sad kad sam po ko zna koji put iskritizirala ovu kolegicu ( a nije ona jadna kriva, misli da je seksi i vamp) pitam se kakva li je tek izgledala navečer tijekom izlaska ili na nekoj svadbi ili u bilo kojoj prilici gdje si trebao biti svečano odjeven? Vjerojatno ista kao i na faksu. Onda nemaš dojam da je sređena, kada ju takvu viđaš svaki dan. Ok, ne preferiram ni ja neki sportski stil, po meni žena/cura mora biti uređena i fino izgledat, pod tim ne mislim na kilo šminke i svilenu tigrastu haljinu, nego čista, uredna i počešljana. Još malko sjajila za usta i postaje neodoljiva. Jooooooooooj kako neke žene nemaju stila?! Kako se ne znaju u pravo vrijeme urediti, a u pravo vrijeme biti casual?!

31.10.2008. u 21:53 • 1 Komentara • Print • #

utorak, 28.10.2008.

PMS

Dugo me nije bilo ovdje. Mislim, zavirivala sam tu i tamo, mijenjala dizajn, ali nisam ništa pisala. Danas je tmuran jesenski dan (ovo mi zvuči ko početak školske zadaćnice), a ja sam uspjela ranije otić s posla, sama sam doma do večeras, nemam društva jer se nikome po ovakvom vremena ne da potezat do mene koja je baš morala uzet stan na mjestu koje uopće nije strmo i koje uopće nema puno skalina....zato sjedim sama na kauču, ništa se ne čuje osim mog disanja i bojlera koji uvijek nekako čudno šušti dok je upaljen da me već pomalo strah...a naravno ja moram čitat o eksplozijama zbog plina i bojlera po stanovima...e da, ni plin mi ne valja. Uh... E to je i razlog što sam ovdje sjela i otvorila blog editor da narišem koju pametnu.
Od posljednjeg posta ionako se ništa nije promijenilo u Sillmarillinom svijetu. Osim što je prošlo gotovo mjesec dana od zajedničkog života (kako ovo jebeno vrijeme leti?!), a još se nisam naučila baratat parama i nešto pametno skuhat. U ovom vremenu već sam lagano shvatila nedostatke stana u kojeg sam se uselila, a koji mi se na prvi pogled učinio tako sladak. Ma jest, sladak je i lijepo raspoređen ali - ne valja mi pećnica, slabo peče, ne valja plin jer se upali tek nakon petog pokušaja na što me već počnu hvatati živci pa kuham na struju, bojler sam već spomenula, imam samo tri stolice na velikom stolu pa, a ko mi netko dođe na kavu mora sjesti na kauč koji se razdvaja pa je nekako nestabilan.
S moje strane kreveta mi fali komonćin (noćni ormarić po književno), a u frižideru ima premalo mjesta. To su sve male sitnice s kojima mogu preživjeti, ali kad to gledaš svaki dan počne ti ići na živce. A iskreno, ne da mi se previše ulagati u obogaćenje našega privremenoga prostora, upravo iz razloga što je privremen i što ćemo se, nadam se, iseliti nakon godinu dana. Ako u to vrijeme ne uspijemo naći nešto svoje, onda jebiga. Podstanarstvo ćemo još malo produžiti. Ali, dobra strana svega, zapravo najbolja i jedina je to što više ne mogu zamisliti da smo razdvojeni. I čudim se kako smo uopće mogli prije ne živjeti zajedno. A valjda to tako treba bit. Inače, bivši podstanari su mi rekli kako se, kad su se jednom odselili od roditelja, više nisu mogli vratit. Jednostavno, naučiš se na neki svoj red i mir.
Ajd da našvrljam nešto vezano za naslov, da ne bude bilo zbunjole. Da, u PMS-u sam i to ogavnom! Al naslov nema veze s postom....e sad sam i samu sebe zbunila. Bemti PMS

E da! Je li vas nervira kad nasred puta sretnete jednu osobu koju znate iz viđenja, a ona se prije nego vam se približi počne praviti da tipka na mobitel samo da vam se ne mora javljat!? Mene da! Jako! Prošla sam i ja pored nje - kao da je nema!

28.10.2008. u 15:54 • 7 Komentara • Print • #

utorak, 14.10.2008.

Kamera u stanu!!!

Citat s dnevnik.hr:

Snimao podstanare dok su vodili ljubav

"Podstanari koji su iznajmili stan kod Nijemca Ralfa E., bili su u pravu ako su imali osjećaj da ih netko gleda. Otac dvoje djece, u stan je postavio kamere te pratio svaki njihov pokret. 61-godišnji mehaničar Ralf promatrao je svoje podstanare za vrijeme tuširanja, vođenja ljubavi i ostalih privatnih trenutaka. Ralf je instalirao kamere u spavaćim sobama i kupaonicama sva tri stana koja iznajmljuje u bavarskom gradu Großmehring. Nije ni čudo da je kao podstanare najviše volio mlade parove.
Često je odlazio u zgradu sa stanovima koje iznajmljuje te sjedio u svom uredu i promatrao što se zbiva u stanovima.
U jednom je trenutku špijunirao 11 ljudi, a ukupno više od 30 osoba koje su živjele u njegovim stanovima. tada je završio na sudu.
'Snimao je podstanare dok su vodili ljubav, dok su se tuširali ili brijali bikini zone', piše u optužnici.
24-godišnja Angela H. šest mjeseci je živjela u stanu s kamerama koje su bile instalirane u malenim otvorima na drvenom stropu, pa ih nikada nije primijetila.
'Nakon što sam rodila, babica me došla pregledati i sve je to snimljeno', šokirana je Angela.
Stanodavac voajer sve je priznao. Osuđen je na 18 mjeseci uvjetne zatvorske kazne i ostao bez posla. Opet iznajmljuje stanove, samo ovaj put bez kamera".

Kako sam ja 'podstanarka' reagirala kad sam ovo pročitala??? Samo sam nabrzaka očima preletila preko stropova i kutova naježivši se ko nikad dosad! Pa zamisli ti kako može čovjekov um biti toliko izopačen i bolestan, ma ne znam ni kako bih ga nazvala! Dobro, vlasnika stana u kojeg sam se nedavno uselila privatno poznam i ne pada mi napamet da je mogao učiniti takvo nešto, ali tko zna kakav je tko i u čiji se stan useljavaš. Sama činjenica da nemaš ni kap privatnosti između četiri zida za koja mjesečno izdvajaš podeblju svotu svoje ne baš tako lako zarađene love mi je tako jeziva, ma manje bi mi bilo strašno da tu dolazi gazda kad nas nema. Da te netko gleda kako se tuširaš, seksaš, obavljaš nuždu i sve ono što s nikim ne bi podijelio, da bi taj izopačeni um zadovoljio svoje bolesne potrebe! FUJ!

14.10.2008. u 22:44 • 3 Komentara • Print • #

petak, 10.10.2008.

Susjedi

Jutros idem dignuti robu sa žice na balkonu, i taman sam se nagnula, kad me gotovo zalije voda s gornjeg balkona (sva sreća imamo neke biljke penjačice pa je to ublažilo onaj hladan mlaz sapunice koji mi se trebao naći na glavi). "Alo!?", viknem u nevjerici. "Molim", vrati mi starija gospođa. "Pa zalili ste me!?! I mene i robu!?", nisam se mogla suzdržati. "Oprostite", kaže mirno i ušeta u stan. Mislim, ne kažem da u stanovima svatko mora hodat ko po jajima, ali daj malo solidarnosti! Kako možeš ocijediti krpu kojom si brisala pod ako znaš da ima ljudi koji žive ispod tebe! Pa čemu ti služe kada ili wc školjka osim sranja i kupanja!?

Prijatelje biraš, a članove rodbine i susjede ne - kakve ih dobiješ, takvi su, pomiri se s tim, trpi ili ih ubi. Nikad nisam volila susjede, ni kad sam živjela u roditeljskom domu, ni sada. Puna ulica mi je bila baba tračara koje su zabadale nos u svašta i nisu se znale suzdržat od glupih i nepotrebnih komentara ko i glasina koje su došle ko zna od kud i s kojom namjerom - btw, bila sam trudna, udala sam se pa sam se razvela, prijateljica mi je pogodila tipa cipelom nasred puta (ovo zadnje ni dan danas ne shvaćam), ali eto, bujna mašta ljudi koji po cijele dane sjede doma i ništa ne rade, moraju popuniti nekako slobodno vrijeme.

Sada još nisam upoznala susjede, ni ne namjeravam jer neću ovdje živjeti dulje od godinu dana (nadam se), ali skontala sam da oko mene ima nekoliko obitelji i par studenata koji puštaju Draganu Mirković (što mi i nije žao, volim narodnjak, ali mrtva pijana u gluho doba noći, a ne u podne pobogu!!!). Nikad nisam živjela u stambenoj zgradi, navikla sam na kuću i veliki prostor, hodanje na petama i samu činjenicu da nema nikoga ispod mene ni poviše mene. Teško mi je, ali nastojim se naviknuti da ne smijem palit muziku kad meni pada napamet, derat se, skakat niti otrest deku preko balkona ili prozora da ne bi palo zrno prašine na nekoga tko živi ispod mene. Da sam u prizemlju bila bi druga stvar. Teško mi je jer sam naviknula u subotu ujutro generalo čistiti kuću što podrazumijeva istresanje deka i tapita preko balkona, bezbrižno hodanje i skakanje po kući, pseći lavež i jaku muziku. Naviknula sam s kata zaderati se na ukućane kad bi mi nešto trebalo da ne silazim dole. Jebiga. Sad tek vidim ooooogromne prednosti obiteljske kuće, a sve više upoznajem nedostatke stana.

10.10.2008. u 16:02 • 2 Komentara • Print • #

nedjelja, 05.10.2008.

Kako? Gdje?

Fino je napustiti mamu i tatu i otići u ljubavno gnijezdo. Osjećaj je predobar, srce mi raste, koji mir, koja sloboda!
Ali s druge strane, ako sama ne skuham, ostat ću gladna, ako sama ne operem robu, neću imati što obući, ako sama ne očistim prozor, neću moći gledat kroz njega. A kad se navikneš da to sve radi mama umjesto tebe, uhvati te šok kad vidiš koliko je sitnica koje svakodnevno treba raditi, a nemaš vremena, ili, još gore - ne znaš!

Kako raspodijeliti plaću na trideset dana, poplaćati sve troškove i kupiti hranu, a da ti ne ostane šipak na kraju mjeseca? Kada upaliti mašinu, kada peglu, treba li se bojler gasiti, kada se otapa frižider, što se kuha toliko i toliko, kako se uopće sprema neko jelo??? Osim onih najjednostavnijih koje znam iz doma, a ne možemo svaki dan jesti jaja na oko i pomfrit. Sa svim ovim nabrojenim se susrećem već par dana otkad sam se preselila. "Sve to ima svoje čari", tješi me neki dan kolegica s posla kojoj sam se požalila da mi cijeli dan ruke smrde po luku, da mi nijedan sapun ni trackanje mirisnom kremicom nije pomoglo. "Hihi, to ti je samački život", nasmijala se druga. To sam htjela, to sam dobila. Predivno mi je, nije da se žalim, ali još sam zamantrana. Dođem u Konzum neki dan, ne znam što bih kupila. Pa gledam u košarice drugih ljudi koje namirnice najviše uzimaju. Pa kontam - aha, treba mi pasirana rajčica. I da, pasta. I mlijeko. A što ćemo nabrzinu pojest kad nemamo vremena? Narežite mi sira, molim vas. I pureće salame. A jede mi se i nešto slatko. Uh! Račun tristo kuna. A sve namirnice se potroše u roku od nekoliko dana. I onda opet ispočetka...sračunala sam da mi otprilike treba oko 2 tisuće kn mjesečno na hranu. Kad sam zbrojila sve naše troškove, vidjela sam da zapravo to možemo podnijeti. Sva sreća, dobre su nam plaće. Ostat će nešto i za one predivne čizmice u Xnationa cerek

Dok ovo piskaram, kuha se grah. Kuham ga prvi put u životu. Hoće li biti jestivo, vidjet ćemo. Roba se suši, suđe je oprano, wc čist, soba manje više, a ja imam sekundu za sebe. Divno cerek Ipak se sve stigne.

05.10.2008. u 16:40 • 1 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>