daysleeper https://blog.dnevnik.hr/sillmarill

srijeda, 28.11.2007.

idemo dalje...

A ne, nema veze s politikom, jebe me se za politiku i odbijam joj posvetiti svoje vrijeme.
Idem dalje s poslom.
Bio sam pred jedno mjesec dana na dva razgovora za posao, u istoj firmi, zvali su mene da dođem na te razgovore prije nego je uopće izašao natječaj, zvali su mene jer su željeli da radim za njih, zvali su mene jer su znali što znam, i što mogu. Zvali su mene. Nisam ja išao kod njih moliti za posao. Zvali su mene.
Taj posao je dobio momak koji nemam apsolutno nikakvog radnog iskustva unatoč tome što su mene preporučili. Momak je dobio posao jer nema radno iskustvo, jer, školovati će ga ispočetka.
Drago mi je zbog njega. Momak je dobio priliku kakvu sam ja dobio prije skoro 3 godine i nadam se da će je iskoristiti dobro.
Bilo bi sebično od mene biti zavidan. Bilo bi u najmanju ruku pogrešno biti ljut jer eto, nisam prošao. Ipak me jedna stvar smeta pa mislite o meni što god želite. Jer i ja sam samo čovjek i tupog osjećaja se sada ne mogu otresti. Ono što znam, ma koliko to bilo nisko od mene, je da je taj posao dobio netko kvalificiraniji da bi se ja osjećao lakše. Pa neka sam jebeni egoist.
Ali, kao što naslov kaže.. idemo dalje!
Velik sam dečko, nije prvi put da pušim, vjerovatno nije ni posljednji.
Ne sumnjam u svoje mogućnosti i bolju budućnost.
Navikao sam iz svakog poraza izaći jači, barem za pouku. E jebemu mater kakvu pouku da izvučem iz ovoga, ili da ga ne smatram porazom, mogu i to.
Jer eto, idemo dalje, i ne , nema veze s politikom.

petak, 16.11.2007.

Miju i Viktoru umjesto pive za zahvalu

Pozdrav dragi moji,

bio sam opet na proputovanju, nisam nešto dugo, ali eto, konta se...
U Splitu sam bio, kratko, poslovno. Išao sam ujutro opet izvanzora autobusom do Opuzena gdje me nestrpljivo čekao Denis ispred hotela Merlot. Kasnio sam, jebiga nije moj običaj ali bili su nekakvi radovi u Neumu i nije se moglo prije. Do Makarske smo pretežno pretresli posao, jebga čini mi se da u zadnje vrijeme samo o tome pričam i pišem, pa eto neću više. U Makarskoj strateški pokupili Marka da ide s nama. Obožavam Marka, ima svojih pedesetak godina, debeo je, glasan, razgovorljiv i vječno nasmijan. Dopotezali smo se do Splita, gdje nam se već hladila kava u American dreama, svi su već bili tamo. Super mi je ponekad vidjeti ljude s kojima komuniciram telefonski po par puta dnevno. Ustanovili su da sam se udebljao, ja da oni slabo vide... :)
Naravno, "guzonje" su opet kasnile, jebiga, moji se razišli a ja zasjeo i ne šeta mi se, jedino se ja otrgnuo iz kreveta prije pijetla. Vratili su se dva sata kasnije kad je meni bilo baš ono kritično za ubit oko, ali ništa od toga, treba sastančit. Sastančilo se do oko 18 sati, ilitiga po našemu do 6. Pozdravili se, i počele moje stare dubioze o povratku doma, kud što i nemalo kako :)
Dobacio me Denis do Opuzena ponovno, i govorio mi da idem kod njega doma, ali ja tvrdoglav koliko visok nisam htio. Super mi je Denis, i njegova žena i djeca, ali jebiga, doma je doma. I tako ode on, ostao sam sam na autobusnoj stanici u Opuzenu u 8 sati navečer. Bio je mrak, i puhala je bura. Zadnje što sam pogledao prije nego što sam izašao iz auta je bila temperatura. 4°C . Znači jebeno hladno. Pričekao sam jedno pola sata da vidim hoće li naići kakav autobus, ali kad sam skužio da ni auta nema a kamoli autobusa kapitulirao sam. Nisam ni ja pizda, tu je hotel Merlot, nać ću ja načina da dođem doma, a i para nešto imam, mogu i platiti nekome da me odbaci bar do Neuma, otamo ću lakše... Recepcioner mi je bio stvarno od pomoći, zvao je momak sve kolodvore od Zadra pa naovamo, svugdje ista priča, prvi autobus kreće u 11 iz Zadra, u 1 je u Splitu i oko 4 ujutro će biti u Metkoviću. 4 ujutro!? #$&%$
Kažem, ma jebeš ti sve, aj ti meni zovi taksi. Pogledao me ko da sam s neba pao. "Otkud pajdo taksi?". "Pa..u Metkoviću, neš'ti 20 kilometara, ne bi do Neuma trebalo biti više od 100 kuna ceh". Nema taksi u Metkoviću. Ajme majko... Odlučio sam sjesti popiti kavu u hotelski kafić, probati pronaći nekoga tko ide prema Neumu, ako treba i platiti nekome da me odbaci. Kako sam ušao skužio sam dva lika kako se oblače i idu lagano iz kafića. Prišao sam im, obrazložio moj problem, kako nema autobusa, taksija, kako sam zaglavio u Opuzenu po svoj prilici do 4 ujutro, pa ako bi mogli me odbaciti do Neuma pa da ću se ja lako dalje snaći.... Pustili su me da meljem dvije minute i onda mi nešto promrljmljao na mislim njemačkom i ode. E jebemu. Ostao u kafiću sam s konobarom. Kavu na šank i kukaj. Potrudio se i on, njegov kum hoda s curom što radi na kolodvoru pa će on meni nešto saznat preko nje dok ja popijem kavu...Zvao ga kum nakon 20 minuta i kaže da nema ništa prije 4 ujutro. Reko, hvala ti druže sad bar znam na čemu sam. Popio ja kavu, ostavio i 1 kunu baje, ali prijevoz nisam našao. Pošao sam opet na stanicu, i počeli su prolaziti auti, pa sam počeo i stopirati, ali samo su mi prolazili pored mene, neki bi blicali, neki zatrubili, ali nitko nije ni usporio. Nešto baš razmišljam, jebote da ja prolazim s autom po ovoj buret'ni i vidim nešto od dva metra kako stopira u mraku, pa za reć iskreno, ne bi mu ni ja stao...
I onda sam se premjestio na benzinsku pumpu koja je bila zatvorena naravno, ali barem je bila osvijetljena. I opet stopiraj...dva sata stopiranja na bliže nuli nego 5 stupnjeva. Nije lako... Odjednom vidim jedan kamion prošao pored mene, usporio i daje žmigavac, pogledam malo bolje kad ono cisterna, kako sam bio na pumpi tako sam pametno zaključio da nije on stao meni i nastavio stopirati. Umalo sam izazvao tragediju jer je kamion koji je slijedeći naletio imao pokupiti ovoga što je stao i čekao mene. Došao sam do njega kad unutra čovjek od svojih 45-50 godina, ćelave glave, osim ono malo sjedina što mu je ostalo, trbuh k'o dobra godina i osmijeh od uha do uha. Ajd upadaj. Evala da znam da si lopov/ubojica/silovatelj svejedno bi se ukrcao.. Ovog lika prigodno ću nazvati Mijo jer u svoj svojoj sreći što sam se maknuo iz Opuzena (od sad pa ubuduće moja noga neće kročiti na Opuzensko tlo, pogotovo ne noću) nisam u svojoj nekulturi se ni upoznao s čovjekom. Kaže čovjek kako je on iz okolice pirovca, ide u potomje po vino. Od mrkog Opuzena do Bistrine saznao sam jako puno o njemu, saznao sam kako je invalid jer su mu leđa u komi, ali da mora raditi, gradi kuću na selu da ima sinu što ostaviti u naslijeđe, saznao sam dalje da su ga tri puta zajebali u elektroprivredi u Šibeniku, i to konkretno prijatelj od njegova zeta koji isto tako radi u elektroprivredi, kako je teško voziti cisternu kad je puno, bilo je tu i puno tehničkih karakteristika cisterne (konje, kubike i kapacitete cisterne neću ovdje navoditi). Kad smo došli blizu Bistrine, kaže on meni: "Ajmo ovako". Protrnuo sam :) "Ja ću tebe iskrcat na Bistrini i zamoliti ću policajce da ti oni pomognu da nađeš prijevoz za dalje, lakše će ti biti ako te policija nekome preporuči, znam ja stopirao sam i ja kad sam bio mlad..." i još da će im reći da me ukrcao u Splitu, rekao sam dobro iako nisam vidio neki suvislu razliku između Splita i Opuzena gdje me ukrcao, ali eto, nisam htio proturječiti mom dobročinitelju :)
Na bistrini staje on na carini i kaže kako bi ih zamolio da pomognu momku koji nema autobus prije 4 ujutro, da ga preporuče nekome da ga ukrca do grada. Kaže brkati policajac "A, a jel ima osobnu?" . "Imam" kažem ja. "A jel mogu vidit". Izašao sam iz cisterne, poželio mom junaku Miju sretan put i zahvalio mu od srca i krenuo prema brku s osobnom. "Evo izvolite". Pogledao je osobnu, pogledao mene i kaže "I šta ću ti sad ja". Uff jebote. "Ne treba ništa hvala, pričekati ću ovdje autobus.." Pošao sam malo dalje na klupu, sjeo na jebeni rokovnik i zapalio cigaretu. Punim plućima. Pomislio sam kako i nije sve tako loše, ovdje bar imam svjetla i klupu, a možda netko poznat i naleti, bar me neće nitko pokupit s autom u sto komada... Odjednom se iz nekakve kućice pojavila policajka i kaže "Pa sjedni unutra u onu kućicu gdje je televizija, nemoj stajati vani, užasno je hladno, naći ćemo već nekoga da te prebaci, pomoći ću ti". Oduševljeno sam prihvatio, kao i vjerovatno svatko drugi u mom nezavidnom položaju. Ušao sam u kontejner koji je bio uređen kao dnevni boravak/kuhinja. Jedan je policajac nešto kuhao, drugi je bio Hercegovac s njihove granice, uljudno su me pozdravili i ponudili pićem. Pitali naravno kako sam tu zaglavio i tako. Ugodno društvo. Tu u priču ulazi moj drugi junak te večeri, ponovno ću se poslužiti prigodnim imenom, njega sam nazvao Viktor, jer je bio iz Zagreba, i nekako mu je to ime odgovaralo. Mršav ko prut, kratko ošišan, iz profila vrlo sličan Cezaru iz NS-a. Ali ljudina. Kad mu je policajka rekla za mene, odmah je počeo sklanjati stvari sa suvozačeva mjesta da napravi malo mjesta za mene. Izvanredno, a još nije ponoć :) Viktor je vozio kamion s namještajem za nekakvu butigu u gradu. Iz zagreba je i rijetko ide prema žitnjaku. Jedva čeka da se izgradi autocesta, prije je vozio namještaj u jednom danu do Zagreba i natrag, a sada ipak ostane prespavati, jer eto, nije više mlad, a ima gdje prespavati i nije mu potreba lomiti se cijeli dan. Kaže da svaka dva tjedna ovako putuje. Obožava Zaton i restoran na mulu. Malo se promeškoljio kad sam mu rekao da Zaton nije baš najčistiji za kupanje, ali to su pretežno bile teme tih 45 minuta koliko sam se vozio s njim. Iskrcao me na kantafigu tek kad sam ga uvjerio da me ne treba voziti u mokošicu jer ću se lako ja snaći. I njemu sam se zahvalio i rekao mu da me spasio večeras. Došao sam kući prije 1, sjeo u kuhinju, zapalio cigaretu i zamislio sebe kako još stojim na stanici u Opuzenu, i protrnuo. Onda me puknulo u glavu da sam kreten. Nisam ljudima ni broj telefona ostavio da mi se jave ako im ja budem mogao što pomoći ako im bude ikad išta trebalo oko kompjutera, u što čisto nekako sumnjam, ali eto, ispao sam seljak. I zato im pišem ovaj post, da ublažim savjest, i još jednom zahvalim ljudima, jednostavnim, simpatičnim, običnim ljudima koji su imali srca za budalu koja po buretini i mraku baulja po opuzenu/bistrini,
Mijo i Viktore, hvala od srca, nadam se da ćemo se opet vidjeti, i nadam se da ću Vam se jednom imati prilike odužiti.

<	studeni, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Ožujak 2013 (1)
Rujan 2008 (2)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (1)
Studeni 2007 (2)
Lipanj 2007 (2)
Travanj 2007 (2)
Ožujak 2007 (2)
Veljača 2007 (2)
Siječanj 2007 (6)
Lipanj 2006 (3)

Opis bloga

stvari kako ih ja vidim, nekad satirično, nekad ironično...nerijetko i realno...

Linkovi

Blog.hr
Kenova.biz forum
Monitor.hr
Kingsofchaos
Hattrick

stihovi

..pa vidiš, netko to od gore vidi sve, postavi na svoje mjesto, svako dobro, a zlo još prije, sve vide oči sudbine...

zato sto mi nabaci osmijeh koji ni nagluplji idioti ne mogu zamraciti,
zato sto ima ono nesto da me pokrene naprijed,
zato sto je volim
E bas zato mokra trava