daysleeper https://blog.dnevnik.hr/sillmarill

subota, 27.01.2007.

prijatelji stari gdje ste

Evo me, sam...
Mislim nisam sam, i nije da mi je loše, dapače, imam dragu, skupa smo već godinu ipo i stvarno sam sretan s njom.
Ali nema više ekipe.
Nekako su nestali, Pero u Italiji, Senta u americi (namjerno s malim a), Tomo u Hercegovini, Benka na Zlarinu, Keža na brodu, Deve nema nigdje a navodno u Gradu živi.
Šta je??
Gdje ste svi?
A znao sam da će tako biti.
Tako nekako uvijek bude, raziđu se putevi, nenamjerno, svi odu.
Možda tako i za mene pričaju, ne znam, meni se čini da sam ja uvijek tu, a da svi odlaze, svi dobri odlaze.
Sreća da danas putem interneta možeš komunicirat sa svima, pa se i gledamo dok razgovaramo preko web-kamerica, ali jebeš mi sve, nije to to.
Ne možeš pljesnut frenda po leđima i reć "pa gdje si jebote", drugačije sve zvuči preko neta, nekako sterilno, nekako loše, nekako isprazno.
Na ljeto će doć, a ja sam naravno tu.
A vidit ćemo se.
Ali jebiga, to više nije to.

petak, 12.01.2007.

putovanja-budali radovanja

Eto me u Zadru, sastanak uprave...bla...
Probudio sam se jutros u 4. Da...u 4! Sav krmeljav po običaju stavio kuhati kavu dok se malo dovedem u red, kažem malo, jer ko se normalan može dovesti skroz u red u 4 ujutro.
I tako ja se sredim i popijem tu kavu i krenem prema kolodvoru. Naravski, sve papire koje sam pripremio za sastanak sam ostavio doma, ali to ću shvatiti tek negdje u Tučepima :) ... klasika
Na kolodvoru sam u 4 ipo, naravski, sam ko kučak, jer nema ni kučka na ulici, nema čak ni onih uobičajenih koji spavaju na kolodvoru. Šta ćeš, čekaj , kad imam groznu naviku da uvijek dođem malo ranije da ne bi slučajno okasnio...
Usput popijem onu odvratnu kavu iz automata koja će me proćerati prije nego što do mosta stignemo... Došao je moj bus, jeee, Neki ružni, stari, bijeli. Ima nas četvero zajedno sa dva vozača. Ja i neka baba koja je pobjegla vragu s udice. Naravno da je sjela na sjedalo ispred mene, prazan je cijeli autobus, naravno da će kočuta babetina posadit usranu guzicu ispred mene i spustit mi sjedalo na koljena, premještam se, a tako bih rado istresao na nju cijeli jutarnji arsenal psovki.
I truckamo se tako, stajući usput na svakoj stanici, čak i u nekim pripizdinama za koje nisam ni znao da postoje...
Stignem u Split oko 9 ipo, pa ajde, mislim nije ni tako strašno, četiri ipo sata, inače mi s autom treba ravno tri sata, i čeka me Damir na kolodvoru. Nešto jutros nije razgovorljiv, ali nisam ni ja, pa tako nakon standardnih "šta ima novo", "kako je na poslu", "kako doma", prebaci se tema na vrijeme i onda odustanem. Šutimo do odmorišta Nadin na autocesti, gdje jedem bezobrazno skupi sendvičić na benziskoj postaji. Srušen je rekord, 22 jebene kune za sendvić u prstiću, malo sira, malo pršuta, feta pomadore i jedan prstić, sve zajedno negdje veličine mog kažiprsta...
Stigli smo u Zadar, sad još samo nać parking. Našli smo ga nakon jedno pola sata kruženja, to je dobar score :)
Došli smo pred zgradu uprave preko kalelarge (masa ljudi, prilično klaustrofobično (jebiga kad navikneš na aristokratski stradun) i prljavo) i zatekli ekipu zajedno s direktorom kako pijuckaju kavu pred sastanak. Nismo puno okasnili, 45 minuta.
Popeli smo se u dvoranu za sastanke i počeli standardnu premetačinu. Odmah mi je bilo jasno u prvih pet minuta kako ništa novo neću saznati. Nije sastanak dugo trajao, do 5 ipo. Od 11 ipo. Što dijete zna što je 6 sati... Umalo sam zaspao dva puta. Ipak nešto novo, kažu da ćemo potpisivati neke nove ugovore sa nekim novim uvjetima koji će vrlo vjerovatno biti vrlo slični ovim starim. Znači opet ćorak.
Svijetla strana sastanka su večere. Tu uz malo ležerniji razgovor u restoranu ipak uvijek saznaš nešto novo. Pa se tješim da ipak nisam uzalud protratio cijeli dan i 700 kilometara. I tješim moja ispaćena leđa, jer ona najviše plaćaju te moje izlete.
Nažderao sam se, zapravo prežderao, pet šnicela sam pojeo, a među tri sam kandidata za mršavka godine. Čak je i Jere nabacio stomčić, a uvijek sam se s njime tješio :)
Iza večere svi svojim putem, a onda slijedi bolna istina, da ja nemam kud!? Prvi autobus prema Dubrovniku je u 23 sata, zapravo u 10.45, ali tih 15 minuta spada u toleranciju. Znači 4 sata tumaranja po Zadru. Ko za vraga sutra je utakmica protiv Cibone, naravski, nije mogla nikako biti danas, koliko sam puta bio u Zadru i nijednom mi nije naletila nijedna utakmica, strašno.
I lutajući gradom dospio sam do Vipovog internet cornera odakle pišem ove retke, uz nescaffe irish cream i cigarete.
Čekam autobus, ko Godota. Baterija na motoroli je najprirodnije crkla, tako da ne mogu ni igricu igrati, dođe mi da sad odem negdje punjač kupit samo da se ne patim.
Idem, valjda ću nać

srijeda, 03.01.2007.

normalni ljudi, mila marija, ljubav u ofsajdu...

Gledam ove moje geliptere, zavalili se i gledaju seriju.
Ni muha se ne čuje, samo ove moje tipke na tipkovnici dok kucam ove retke.
Sjećam se da sam i ja gledao seriju, jednom davno. Dok sam još bio balavac.
Serija se zvala Bolji život. Gledao bi je opet.
Sjećam se druga kurčubića, i branka kockicke, za kojeg su u ratu govorili da je otišao u četnike.
Jadni današnji klinci, imaju nekakve nore fore i nove love, ali nemaju ni emisije za djecu ni crtane filmove.
Pokemone ne smatram ni crtićem.
Ali ovo mi je zanimljivo, da četvero ljudi, ne mularije, nego ozbiljnih ljudi, među njima i moja draga, gledaju seriju ko mutavi, bleje, ne vide ništa drugo. Zazvonio mi je mobitel, tragedija, pogledali su me koda sam nekoga ubio, jer smetam im, ometam gledanje serije, koju je napisala Jelena Ožujak. A nju organski ne podnosi nitko od njih. Još od survivora...

utorak, 02.01.2007.

O europi...

Protiv, vazda protiv.
Danas sam izjavio da bi volio da sam malo manje pametan. Nemojte mi zamjerit, ali mislim da bi lakse podnosio sva ta svakodnevna europrenemaganja.
Ljudi se krste da kako to da je bugarska i rumunjska ušle prije nas u europsku uniju...ama neka su, neka udju jos i turci i srbi i crnogorci, pa čak i Bosna neka udje, svih neka prati sreća. Ja ne bi. Ne volim gužvu, a u europi je prilično zagužvalo. I ne volim kad me se svrstava tamo gdje ne pripadam. Ja europejac. A e. To je isto koda mi reces da sam hercegovac. Nisam, kako cu bit kad nemam nikakve veze s hercegovinom. Samo šti je blizu, ko europa. Jebote u mene usporedbe, europa i hercegovina :) kralj sam.
Nadalje zašto ne volim europu. Jer budimo realni, kako god okrenemo pušimo. Rekao bi pok. Spajić "pušing rođo". Uzet će nam sve, a dat ništa. A što bi nam i dali, oli nam što fali?
Ma da, fali nam, fale nam europske plaće da imamo za platit europske cijene na brdovitom balkanu.
Gledam baš na teveu naše političare. Europski, how yes no. Ma mi smo svi balkanci. Čemu bježat od toga.
Što bi ja napravio.
Ja bi osnovao pokret nesvrstanih. Nećemo se svrstavat nidje. Ko Tito.
Ima ih još pamenih koji bi se s nama stavili u isti koš. Ima garant.

Ma neću ić vanka

Što ću vanka, uvik isto sranje...Od sutra više ne, tugovati neću, i samo sebi, posveti ću dan, od sutra više ne, tugovati neeeću, ali danas sam štuf , i ostat ću sam...
Dok pjevuši laganini Hari Rončević baš nešto razmišljam o tim stihovima. Pa jebote to je totalno točno.
Neću ić vanka, nisam seljak, ne slušam narodnjake, ne volim techno, ne volim ni mtv. Onda ništa, jer danas u Dubrovniku nema ništa drugo.
A što ću ić vanka. Pođem vanka i onda kukaj, ma sranje, sranje, sranje....jebeš ti to kad se moraš jebeno potrudit da se zabaviš.
Ma i ne ide mi se vanka. Išao bi kad bi postojao kutak u ovom Gradu gdje svira taj prokleti mrtvi rock and roll. Ubijte me ali teško mi je bilo što drugo provariti, jebiga.

ode godina...

kalendarski beznačajna, a opet, puno se nekako toga izdogađalo...
Promaknuće, povišica, novi faks, prvi kredit..svašta nešto.... bila je isto i zajebana godina.
Kad stavim sve na vagu, nekako prevagne dobro, zadovoljan sam, valjda. Ali sam umoran.
Nekako sam drugačije počeo doživljavati sreću, ne znam , nekako imam osjećaj da sreća je samo stanje koje sam sebi stvoriš, koliko se potrudiš da se tako osjećaš. Ali umori utrka za srećom. Pa sam sada sretan, i umoran :)
Nekad se divim sam sebi kako sam naučio ignorirati stvari koje bi me prije strasno povrijedile, drugačije doživljavam ljude, jel to znači da sam zreliji?? Mislim ipak da ne jer još uvijek precjenjujem ljude, uvijek pokušavam izvući ono najbolje od njih, sklon sam opraštati sve pizdarije iako to ja teško dobijem. Jebiga, nismo svi isti.
Neki smo još premladi, neki smo jednakiji, neki sebe vidimo superiornima, bez mane, a opet, neki smo i jednostavni, volimo svoj mir, volimo da nas se ne zajebava, jer naime, ne zajebavamo ni mi nikoga...
Ispratio sam staru godinu, nogom u guzicu, rekao sam joj mrš kurva stara u penziju.
U Novoj ne očekujem ništa, ili sve, ovisi koliko ću imati snage, snage za nova sranja.
Zanimljivo je kako je većini ljudi situacija u kojoj se nalaze najteža, svima je lako, samo je njima...ono... uh, kako će oni...
Zašto ja nisam takav, zašto ja nikad ne kukam, ni kad mi je najteže? Jebiga, možda ja nisam normalan.

Očekujem ipak nešto od Nove, da za godinu dana završi, eto koliko tražim :)

<	siječanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Ožujak 2013 (1)
Rujan 2008 (2)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (1)
Studeni 2007 (2)
Lipanj 2007 (2)
Travanj 2007 (2)
Ožujak 2007 (2)
Veljača 2007 (2)
Siječanj 2007 (6)
Lipanj 2006 (3)

Opis bloga

stvari kako ih ja vidim, nekad satirično, nekad ironično...nerijetko i realno...

Linkovi

Blog.hr
Kenova.biz forum
Monitor.hr
Kingsofchaos
Hattrick

stihovi

..pa vidiš, netko to od gore vidi sve, postavi na svoje mjesto, svako dobro, a zlo još prije, sve vide oči sudbine...

zato sto mi nabaci osmijeh koji ni nagluplji idioti ne mogu zamraciti,
zato sto ima ono nesto da me pokrene naprijed,
zato sto je volim
E bas zato mokra trava