Dođi drugo na divane

Idi...i prvo što ćeš čuti, bit će tavor tamburice, cik egeda, dud gajdi a drugo raspojasani glasovi pomame i neobuzdanosti, rođenih u slobodnoj, širokogrudnoj duši.
I kad priđeš bliže, vidjet ćeš kako se kolo njiše, noge prepliću, ruke grle, dah se s dahom spaja, pjesma prolama...
A podalje oko kola stoje snaše i žene, koje su također pristupačne svemu onomu, ali se - većinom - drže od cura na nekoj visini, tobože iskustva; jer su već bile na svim tim granama života. I tu filozofiraju hladnokrvno te strasne slavonske žene o utiranju ploda, nevjeri bračnoj, moralu itd. kao o kakvim mrtvim brojkama ili o najbezazlenijim stvarima.
Kad pak ispod lučca, ispod prsti gajdaševih nikne turovna i neobuzdana, meka i reska, sumorna i divlja melodija njihova "bećarca" melodija razarajuća i zrakom prodre onaj "haj...aj...haj..." omame i zanosa luda, uzavrije u svima.
I nije čudo da sve srne zacaklena oka; i ruka hvata ruku, usna griska usnu, grudi bukte, srce lupa, tijelo drhti, stid umire, strast caruje!...i tako dalje...noć krije...
A gdje je istom kad se piruje ili kad je uz - vino!...
Nego, tamo u onom "bećarcu" neima - u istinu - ništa osobita. Prejednostavna melodija. A u njemu je upravo Slavonija bez krinke, gola obraza, gole duše.



Po njemu razumiješ, kako iz meke, skeptične, pesimistične i sumorne duše slavonske izvija se duša pjana i rasipna, lakoma za životom užitka. Duša koja ne mjeri ni riječi, ni čina, nego ide, srće kao vijor, bezobzirce, neobuzdano, pa bilježio joj trag plač ili osmjeh, suze ili krv, ljubav ili preljub, blud...
I sva ta mladež umire upravo za tim večerima, za kolom, igrom i pjesmom, grudima i usnama. S tim mislima se budi, s njima i zaspiva...