ideš...prođeš selo, dva, tri, deset...
i svugdje jedne kuće, jedni šorovi i sokaci, jednaka polja i livade uokolo, jednake guste visoke šume, jednake zamuljene riječice, krcate drezge, šaša, trske i oraška, jedna te ista ravan sumora i pjesme!
Naša stepa! Slavonija!
MILOVO SAM...
Milovo sam garave i plave,
Dosta cura za života svoga,
Al što tebe - to ni jednu tako,
Curo draga iz sokaka moga.
Tarabe sam rad' tebe preskako,
Po baštenih skrivao se kuti,
I kad jasmin i kad dinje mire
I kad lišće i vene i žuti...
K tebi curo šuljo sam se draga
Kroz straže oca ti i maje,
Kruhom pito lajava Garova,
Dok ti vrele kradoh poljubljaje...
Čak i danas ja ti dršćem, čeznem
Vazda željan zagrljaja tvoga.
Pregorjet te ne znam i ne mogu,
Curo draga iz sokaka moga
(Zagreb, 4.2.1910. I.Kozarac)
O MENI
Ime:Snaša
Lokacija: Srijem a priko Vuke Slavonija
O meni: Krupna, ocrvena, zdrava. Kratka u koraku.
U licu ozbiljna ali i vedra. Neozbiljna rijetko kad; samo za večeri i tamo u svetke, za besposlice.
Na glavi obično marama, kožušak s ogledalcima, skute bez vezova.
U svetak istom nešto svečanije, gologlava, s pletenicom i zolufima. Volim doći na divan, zaigrati u kolu i zapivati, pošaliti se sa svakim, stati i s kojim momkom ali taknuti se ne dam!
Čim se divan malo prorijedi, vidiš, nema me, krišom umaknem.
Neće mi se, da me kakov momak prati do avlijskih vrata.
O daljemu u mene nema ni govora ali jednom....'ko zna
VOLIM...
Volim:Svoj grad, Srijem,Slavoniju i folklor, volim LADO, svoje prijatelje, ljude koji imaju smisla za humor, pjesmu, tamburu, čašu dobrog vina....crno-bijele filmove, dobre viceve, smjeh do suza, masne bećarce i dobre tamburaše.
Ne volim:Aroganciju, nepravdu, laži, čekati u redu za....,ne volim hipohondre, preglasne ljude, tijesne cipele, ne volim kad mi gaće uđu....tamo di već uđu, umišljene, dvolične...kravataše za koje uvijek mora biti mjesta u prvom redu...zle jezike, vječne žicaroše, ne volim psovače i ulične pljuvače...ljude koji me ne gledaju u oči dok razgovaraju sa mnom, ne volim one koji brinu tuđu brigu.ne volim ...
* ....ima još...čekam inspiraciju
IZ SUMRAČJA(fragment)
Tiho zamire slavonsko selo. Tiho tijano. Smiruje se ko labud na jezeru.
Zrak tek da se nija.
Tiha struja raskošne noći sipa miris cvijeća. Povija se povrh sela i šljivika; nad njima si rastresa mamljivo i opojno bivstvo.
Živice zamiru.
Šljivici se smiruju.
Ogromne sjene sumračja plaze po zemlji sve tiše i sve polaganije, dok konačno ne sustaju.
I onda stoje nepomične, mrtve. Visoke do neba.
Čevkanje pasa zamnije zrakom samo na čas. Odmah se izgubi u beskrajnoj tišini.
Sve se smiruje, uspavljuje.
U to doba poniknu nekakove sjene i onda se miču. Žive su.
Lagano plaze one pokraj šljivika, pokraj onih niskih ograda od prošća. -
I onda prebacuju te ograde i izmiču, nestaju među stabaljem, u mraku, u noći. Ko utvare.
Suvo prošće za njima samo na kratko zalomi, zapucketa i - muk.
A tamo kud su one iznikle, nestale, tamo se onda rađa šapat, oživljuju sanje, smiruju čežnje, niče ljubav, diše tajni život.
Tamo caruje mladost.
I pletu se priče, životne priče.
Što je to valentinovo? dan kao i svaki drugi...ali kud svi tu i ćelavi Mujo. Tako sam i ja. Pokupim na brzinu novčanik, karticu na kojoj nema novaca....mobitel, ključeve od auta (cigarete sam zaboravila a u pičpač!... uvijek nešto....pa tko će zapamtiti sve te rekvizite koje skupljamo kad izlazimo iz kuće...a i godine tu igraju veliku ulogu)...guram karticu u bankomat (molim se da mi je ne pojede...nemoj sad...valentinovo je jbemu miša!....iako to njemu ništa ne znači, on je uvijek pun love, njemu je svaki dan valentinovo....) ulazim u prvu trgovinu....Isuse Bože!...što je sve skupo!. Zašto se ne mogu u sebi čuditi nego to činim na glas, pa me trgovkinje uvijek čudno pogledavaju, kao da se jedina ja čudim tim drskim cijenama! u šoku izlazim van i odlučujem u slijedećoj trgovini držati jezik za zubima....(ajmeee....) nisam ništa rekla, samo sam štucnila od šoka pa me trgovkinja pitala želim li čašu vode...rekla sam da ne treba, idem u slijedeću pa će me tamo uplašiti. Kažu kad te uplaše... prestaneš štucati....tako je i bilo.
Ništa od moje kupovine. Jesam li tako škrta ili tek oprezna. Kako kupiti nešto što samo taj dan ima svrhu. Ni sama ne volim dobiti na poklon ružu koja će za tri dana uvenuti, bespotrebno bacanje novaca....(ipak sam škrta.).
Kažu da ljubav prolazi kroz želudac, pa sam u povratku kući ipak naišla kod Krune mesara i uzela krasan komad, onako od buta!....napravit ću mu pravi ručak, sve onako od supe, sosa....(nije mi ostalo novaca za sarmu....jbte i taj Kruno poskupio).
Ljubavi....ja znam da si ti meni sretniji kada si sit nego kad hodaš u novim crvenim (valentinovo je) boksericama na srceta, koje ionako nitko ne vidi ....sretno Valentinovo, želi ti tvoja žena
Rano jutro pola 6, svakog dana putujem...na posao...svakog jutra kasnim (jednostavno sam takva i ne mogu si pomoći)...sva sluđena trčim po kući, jednom rukom sipam vodu u džezvu za kavu, drugom perem zube...bacam piđamu na najbližu fotelju, oblačim hlače, majicu,....skidam hlače (provjeram imam li gaće).... češljam se usput dok mi voda za kavu kipi. Zakuham kavu ali nemam vremena popiti ni gutljaja. Ajme kao ću tako pospana voziti...gdje su mi ključevi od auta?...sipam kavu u termos čašu, palim auto i krećem. Usput smišljam priču....Bože dragi sve sam već izlike potrošila, nemam više ideja...ma reći ću opet kako mi je autobus kasnio, auto ću parkirati daleko od firme...ma tako je, kao da će netko provjeravati u čazmatransu...o Bože kako izgledam! Slučajno sam bacila pogled u retrovizor, trebam korektor... puder...labelo....u ovoj mojoj torbi ne mogu ništa pronaći. Obećajem sutra ću napraviti reda u tom svom kreativnom neredu... i završno, stavljam labelo onako na pamet. Bacam zadnji pogled u ogledalo...hm?! puno bolje...lijevom rukom držim volan a desnom tražim termos-čašu sa kavicom...prvi gutljaj...uh! što godi....što je sad??? ... automobil prelazi na moju stranu...idiote!!! Gledaj malo gdje voziš!!!...muškarac u autu čupav,, pospan i na pola obrijan...naglo zakoči,...zbunjeno se počne ispričavati kako nije vidio...dok mu je u desnoj ruci još uvijek uključen aparat za brijanje....Ljudi moji, recite vi meni dali smo mi normalni?!!
Dvorana Mladost u Županji u subotu je u prijepodnevnim satima bila mjesto gdje su se okupili najmlađi sudionici ovogodišnjeg Šokačkog sijela na Malom šokačkom sijelu.
Riječ je o jedinstvenoj manifestaciji u sklopu Šokačkog sijela koja iziskuje samo osmijehe, ozarena lica i dlanove koji bride od pljeska. Predstavilo se 15 folklornih skupina i tamburaša županjske Posavine sa gotovo 700 malih folkloraša koji su pokazali kako će i ubuduće biti Sijela i divana, naših šorova i tambura, te kako trogodišnjaci i oni malo stariji znaju čuvati i voljeti šokačku tradiciju.
Uz dječji vrtić Maslačaka, nastupili su i članovi Društva za pomoć osobama s invaliditetom Golubovi, Dječja skupina KUU Tomislav iz Županje, Osnovna škola „Ivan Goran Kovačić" iz Štitara, KUD „Kolo „Vukovar, Dječja skupina OŠ „Josip Kozarac" Soljani, KU „S. Janković" Šiškovci, TS „Cvelferi" Vrbanja, KUD „Sloga" Račinovci, OŠ „fra. B.T.Leakovića" Bošnjaci, KUU „Josip Kozarac" Posavski Podgajci, KUU „M.Stojanović" Babina Greda, KUD „Zagrađe" Zagrađe, Dječja skupina KUU „Kristal Sladorana" Županja, Starija skupina OŠ. „I.G. Kovačića" Štitar.
U okviru Dana općine Tompojevci, u tom je mjestu otvoren novoizgrađeni Hrvatski dom. Zgradu je otvorio župan Vukovarsko-srijemski Božo Galić koji je tom prilikom izjavio kako će općina Tompojevci i nadalje imatu punu podršku županije u realizaciji projekata bitnih za razvoj općine i njenih stanovnika. Nakon svečanosti otvorenja održana je II. smotra izvornog hrvatskog folklora na kojoj su sudjelovali KUD-ovi "Kolo" Vukovar, "Sv. Antun" iz Zadobarja kod Karlovca, "Bunjevačko kolo" iz Subotice, "Zrinski" Berak, "Petefi Šandor" Čakovci i "Joakim Govlja" Mikluševci.
Ljepota Slavonije je u njezinoj tradiciji i običajima koje Turistička zajednica grada Županja želi prikazati u okviru projekta "Kruh naš svagdašnji-žetva i vršidba u prošlosti". 13. lipnja 2009. godine. Nastala je ideja o oživljavanju dječjih čobanskih igara, s ciljem da se sačuva od zaborava i taj djelić prošlosti iz života naših djedova i baka. Dječjim čobanskim igrama prikazali smo našoj djeci kako su se igrali njihovi vršnjaci u ne tako davnoj prošlosti.
Po prvi puta dječja skupina Kud-a Kolo prisustvovala je "čobanskim igarama" u Županji. Možemo se pohvaliti sa dva prva mjesta (skakanje u vreći i gađanje tikvica).Bravo Đuka! sa četiri pogođene tikvice osvojili smo prvo mjesto.
IGRA MIŠEVA
Skupi se dosta dice ali ni na broj ni na par. Posidaju u krug. Noge zgrče u kolinu, stopala su im sva usrid kola. Naprave miša od marame i guraju ga ispod zgrčiti nogu jedno drugome vičuć: šal¸ite, šal¸ite...
Jedno dite je mačka, pa stoji usrid kola. Gledi da uvati miša. Pod čijom nogom uvati miša, udari mišom onogapo glavi, pa sidne na n¸egovo misto, a onaj bude mačka misto n¸ega.
Dječje igre riječima-brojalice:
1.Do deset broje: "Jednogalo, dvogalo, trogalo, čevrgalo, pegalo, šegalo, egumalo, dedilija, zvrc!"
2. "Jedan, dva, tri, svadili se fratri u kući na vrati, jedan uze tačku, pa udari mačku; mačka digne rep, dade cici med"
3. "ja sam ja, ti si ti, on je on, ti si konj"
4. Ovako govore jedan pa drugi dok ne sustanu:
a: Ta zar ja?
b: Ta ti da!
a: Ta ti lažeš!
b: Ta da ko je?
a: Ta pa on!
b: Ta zar ja?...itd
Evo mene svitu moj, nakon dugo vremena...ja sam kao i lijepa naša jedno vrijeme provela u banani (život, razočarenja, bolesti) ali za razliku od nje, ja sam se izvukla hahaha.
Da li vam se dogodilo u životu da su vas iznevjerili oni za koje bi vi učinili sve u životu, vaši prijatelji? Kako ste se tada osjećali?
Bil ste ljuti? razmišljali o osveti? Ne! ali razočarenje je ogromno. Onda sama sebe pitam....a jesi naivna k'o francuska sobarica, svi te koriste dok im trebaš. Uzimaju a kad treba dati oni bježe. Svaki puta se pitam"zašto baš ja".
Možda Bog želi da upoznamo mnogo ljudi prije nego što upoznamo prave i na tome ćemo mu, kada se to bude dogodilo, biti zahvalni.
Ma nećemo plakati zato što je tako završilo, smijati ćemo se zato što se "dogodilo".
Život je takav...uvijek će biti ljudi koji će nas povrijediti ali treba nastaviti vjerovati, samo biti oprezniji.
Ništa se u životu ne događa bez razloga...........
Paradoks našeg vremena je da gradimo sve više zgrade, no nižeg smo praga tolerancije, autoceste su šire, a pogledi na svijet su uži. Trošimo više, a imamo manje, kupujemo više, a manje uživamo. Imamo veće kuće, a manje obitelji. Sve je podređeno uštedi vremena, a vremena imamo sve manje. Imamo veće obrazovanje (titule), a manje smisla, više znanja, a manje pravilno prosuđujemo, više stručnjaka, a više problema, više medicine, a manje zdravlja.
Pijemo previše, pušimo previše, nerazumno trošimo novac, smijemo se premalo, vozimo prebrzo, previše se ljutimo, prekasno liježemo, preumorni se ustajemo, čitamo premalo, previše gledamo TV, rijetko se molimo.
Umnožili smo stvari koje posjedujemo, ali smo smanjili vlastite vrijednosti. Previše pričamo, rijetko volimo i prečesto mrzimo.
Naučili smo kako zaraditi za život, ali ne i kako živjeti. Dodali smo godine životu, ali ne i život godinama. Bili smo na Mjesecu i natrag, ali imamo problem upoznati svog susjeda. Osvajamo Svemir, a borimo se sa neistraženim „Svemirom“ u sebi.
Napravili smo velike stvari, ali ne i dobre.
Bavimo se pročišćavanjem zraka, a ne duše. Pišemo više, a učimo manje. Planiramo više, a postižemo manje. Naučili smo žuriti, ali ne kako strpljivo čekati. Stvorili smo kompjutere u koje pohranjujemo sve više informacija, da čine sve više kopija, a sve manje i manje komuniciramo.
Ovo su vremena brze hrane, i spore probave, velikih ljudi i sitnih duša, naglih obogaćivanja i šupljih veza među ljudima. Ovo su vremena dviju plaća u obitelji, a više razvoda, ljepših i većih, ali razorenih kuća. Ovo su vremena pelena koje se bacaju, veza za jednu noć, pretilnih tijela, tableta koje čine „čuda“ od veselja do smirenja i na kraju smrti. Ovo su vremena kada je život u „izlogu“ a „skladišta“ su prazna.
Sjetite se provoditi vrijeme s ljudima koje volite, jer neće zauvijek biti tu.
Sjetite se reći lijepu riječ, toplo zagrliti ljude koje volite, jer jedino blago koje možete dati je Vaše srce, a to se ne košta ništa.
Sjetite se reći VOLIM TE ako to stvarno osjećate.
Sjetite se pomoliti, naći mir u sebi, i pomozite onima koji ga traže.
Zapalite svijeću, položite cvijeće i upišite se u spomen knjigu, za sve one kojih više nema.
http://www.spomenik.net/
PRIČA O GRADU
Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj.
Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu.
Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?
Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?
Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se.
Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema?
Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa.
Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti.
A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe.
Grad - to ste vi.
O TRADICIJSKOM ODIJEVANJU HRVATSKIH ŠOKACA U ZAPADNOM SRIJEMU
PRVO MALO O SRIJEMU
Ime Srijema
Smatra se da je tribalski kralj Sirmo na obali Save osnovao grad Sirmij, kojega su kršćani nazivali imenom mučenika sv. Deometrija, Mitrovica. Okolica preuzima ime Srijem. U hrvatskome književnome jeziku kraj u međurječju Save i Dunava, istočni dio Kraljevine Slavonije, naziva se Srijem. Ikavski pisci, pa tako i Matija Antun Reljković u "Satiru", upotrebljava oblik Srim, a ekavski je oblik Srem.
Hrvatski tragovi o Srijemu mogu se pratiti kroz prošlost, sve do naših dana na kulturnom, književnom, političkom i drugim područjima. Nažalost posljednjih osamdesetak godina svijest o hrvatskom Srijemu potisnuta je iz javnog razmišljanja.
Srijem je bio na rubu etnoloških istraživačkih interesa. O srijemskim nošnjama malo je zapisanih podataka. Od najstarijih likova izvora svakako je zanimljiv album Nikole Arsenovića iz 19.stoljeća u kojem su dva akvarela potpisani kao "djevojka i momak iz Vukovara u Srijemu".
Odjeću likova na ilustracijama teško je povezati sa današnjim izgledom srijemskih nošnji.
Ove narodnje nošnje koje budete gledali svojom će raznolikošću potvrditi česte migracije i kulturne utjecaje.
Jedan od najstarijih zapisa zacijelo je poglavlje iz Lovretićeve knjige "Otok" u uvodu poglavlja "razlika u odijelu" obrazlaže da je podatke prikupio prema sjećanju drugih i da su oni za udaljenija sela parcijalni i manje precizni. O tradicijskim frizurama i nošnji srijemskih sela navodi:
MUŠKO ODILO
Slakovci, Jankovci, Svinjarevci, Berak, Orolik. Šešir niski, strija jako zavrnita; košulje vrlo dugačke, u košuljama zapunci vezeni, košulja nije raspletena nego dole navezena crvenom pređicom; i na svagdanim košuljama prišita je čipka pod porubom; svečane košulje jako oplave; gaće bez rasplita vezene pređicom; opanci kapičari; obojci crno, bilo i crveno križani; aljina crna sa crvenim granama, kod ogrlice je bilo ušiveno; na tkanicama crvene i plave duge, a na krajevima gombe crvene i plave; na prslucima krupna dugmeta.
Žene i muškarac u starovinskom ruhu iz Bapske
Muškarac iz Ilače u ogrtaču opakliji
Muškarac iz Ilače u velikom kožuvu
ŽENSKO ODILO
Tompojevci, Novak, Bapska. Košulje na ritko vezene, na rastavce crvenom i plavom pređicom; ima košulja uzduž samo do pola skuta vezeni. Rukavi vezeni: po leđima na rastavce veliki vezovi, po svakom švu mali vezak. Struk po pojasu. Zapregovi sklopleni ko komletinski, a široki, ponajviše crni. Rukavi u dvi pole sa lipim zarukavjem.
Ženska i muška nošnja iz Bapske
Češljanje
Paorske pletenice, male u pet do sedam struka (zavoj). Kukme male, bikulje velike, Nose i turske šamije i zlatare. Dukate vežu na struke
Djevojka iz Lovasa počešljana u veliku pletenicu
Tovarnik, Ilača.Struk naravan po pojasu. Marama širje vezana. Zapreg od kuka do kuka; ipak ga omataju oko sebe, da se vidi i pridnja pola skuta. Skuti tri prsta od zemlje; obično su na skutima šlingane čipke; kod skuta izvezuju, vezovi su na blizo zbijeni. Nose mnogo bile šlingane roklje;
Djevojka (u sredini, obučena u roklju) i žene iz Tovarnika u svečanom ruhu, ukrašenom šlingerajem, svilovezom i zlatovezom.
Rukavi su u dvi pole. Misto čipaka prišivene su šlinge na zarukavja. Mada je ovo selo podaleko med selima, di već nema šokačkog odila, ipak bi se tu odilo sačuvalo, ako sad ovi godina ne propadne glede drugi sela. Suknja se u tom selu slabo vidi, izim u svetac, svilena.
Češljanje
Pletenice male paorske,-(zavoj). Bikulje velike, kukme visoke, a šilaste. Dukate vežu na struke.
Djevojka iz Ilače počešljana okruglo
DJEČJA ODJEĆA
Bez obzira na spol mala djeca su nosila jednostavne košuljice popovače izrađene od prostoga platna (ravno tkanje bez uzorka). Bile su otvorene na prsima i kopčale se gumbićima. Za djevojčice su se krojile s otvorenim rukavima, a za dječake s rukavima nabiranim u orukvice-zapunke. Struk se opasivao vunenim pojasom-tkanicom. Djeca su najčešće obuvala pletene papuče-tikače.
Polaskom u školu dječaci počinju nositi muško ruho-košulju, gaće, prsluk i šešir. Djevojčice su odijevale jednostavne košulje kojima su donji dio skutanca i gornji dio oplećak u struku bili sastavljeni. Oplećak je bio krojen poput velikog, a skuta su imala četiri pole.. Bila su ukrašena vodoravnim, pa čak i sa dva do tri uspravna veza. Uz takvu se nošnju nosila pregača-kecelja s volanom-kalnerom. Marama oko vrata-franđara nije bila obavezna.
Prva vezenka koju će djevojčica odjenuti prije ulaska u crkveni red (djevojke su ulazile u red sa navršenih 13-14god.kako se koja udavala, napuštala je red) bila je ukrašena samo jednim vodoravnim, tri prsta širokim svilovezom dopunjenim šljokicama. Slagala se u okomite nabore-skalice širine uzorka na šlingama. Češljale su se u malu pletenicu-praćak (9-15 pramenova).
Mnogi se žene kad im nastane devtnaesta. Divojke se udaju kako koja. Malo ji' je što se udadu u šesnaestoj godini; baš koja je sirota pa joj se javi dobra sreća, ta, ode. Ako koja divojka ima mlađu sestru, pa i ta treba da divuje, onda starija mora da ide s puta.
U Otoku se ne zaručuju divojke, nego se piva: "ode milka za tri ponediljka". U subotu je isprose, u nedilju naviste, a trećeg ponediljka je nova mlada. Ako je divojka već šesnaest godina, a to se kaže, da je već za udaju, onda ona obično ima momka, izim koja se diže na veliko, pa veli da neće za šokca.
Ta onda nema momka ali za njom pogleđu svekrve. Sve misle, ako ne pođe za gospodina, možda nebi zabavila nama. Kad kažu: divojka ima momka, to je onda koda je zaručena. Jer treba samo da roditelji pristanu, pa eto svatova. To je dakle kao da je divojka zaručena a opet malo koja pođe za onog momka s kim je divanila, jer to posli prid svatove, matere, strine, tetke i babe seoske pokvare pa ji' raspare.
Svatovi iz Antina (1937.g.) iz albuma Nikole Šuće
Ako nema zaruka onda se veli, koda je divojka pravo zaručena kad joj svekrva pošalje milošću a ona milošću primi. Od onda se divojka i momkova rodbina svojataju. Bude kadgod da se divojka i godinu dana prije svatova pazi sa momkovom rodbinom, pa ide s njima na žetvu i kopanje, a svekrva daje milošću i novi divojku.
Znam da je Anka Slošića divovala u svekrvinim dukatima i milošće primala, a svekrva joj i svilu kupovala. Posli je Anka 'tila ostavit momka a nije imala otkale da namiri, što je poprimala, pa je ipak morala za momka poći.
Momak i divojka se rastanu, kad zašto, kad nizašto : ne volem ga, našla sam bol¸ega. To je onda tako, ko kome zabavi, onaj ga i ostavi. Ako divojki momak omrzne ona ga ostavi; ako joj se bol¸a sreća javi ona poruči momku da ga neće, ili ako momka ko skudi prid divojkom, ako se momak opije, ako što pokrade ili se potuče, ostavi ga divojka. Ako momak uvridi rodbinu divojačku, ona mu onda rekne: više ću steći s rodom, već s tobom...pa mu zabavi.
Enđebula u svatovima, Mara Tomić iz Gibarca (1974) iz albuma obitelji Tomić
Tako isto i momak može ostaviti divojku, A to je veća sramota, jer se piva: "Nij' sramota ostaviti momka, već je vika, kad zabavi dika". Ako se čuje da divojka poručuje na više strana, pa da veli: ovaj mi je u zalogu, dok bol¸eg ne nađem. Ako divojku rodbina momkova ne voli, ona se ne umil¸ava nego još prkosi i onda može biti, da momkova rodbina ma kako skudi divojku prid momkom. Ako divojkina rodbina divojki brani na divan, onda joj momak može zabaviti.
Ako se momak i divojka rastanu, mora onaj, koji je zabavio, onomu koji je ostavl¸en, namiriti što je dobio.
"Svekrvi ću mološće povratiti,
ako tuži, još ću joj i platit,
samo neću, za koga me kreću,
za nemilo, makar me nebilo!"
Ako je divojka isprošena i kaparisana, ako je primila novce, pa joj momak zabavi, a divojka nije kriva, onda joj samo momak poruči da je neće, a sve što je dobila ostaje njoj, ne mora ništa momku vratiti.
Ako momak kapariše divojku pa je ostavi, jer je nešto skrivila, onda divojka, ako se stidi suda i sramote prid svitom, vrati momku što je njegovo, pa se tako rastanu.
Ako divojka zabavi momku, kad je već navistita, kažu da mora kupiti tri funte svića u crkvu i mest prid crkvom, kad svit s mise kući ide.
Ako je divojka trudna iza momka, ne ostavi je momak nikada.To bude možda jedamput u pedeset godina, da momak taku divojku ostavi.
Jedamput znam da je momak imo divojku, pa je ostavio, jer je ukućani nisu 'tili. Ona se opet udala u dobru kuću jer ju je sve selo žalilo. Vele: imala je momka, 'tila je za njega. Zar je ona kriva, što ji' zlotvori rastaviše?
Ako divojka nije trudna iza momka, ako momak ostavi divojku to ne smeta drugome ništa da je zaprosi, niti onaj prijašnji momak zove divojku nepoštenom.
Divojka ne ide da živi nevinčana, jer ne može više pod pletenicom med svit, a ne može ni zaviti glavu šamijom ko žena, kad nije žena. Opet, neće da se pokrije maramom, ko sridovna žena, jer je još mlada. Pa tako divojke ni ne idu, da žive nevinčane.
Rođaci se ne žene samo do četvrtog kolina.U četvrtom kolinu već nije ništa čudno ako se uzmu. Kumovi se smiju ženiti. To svit ne zamira.
Mladenci Marija i Luka Tomić iz Gibarca (1961)g. iz albuma obitelji Tomić
MUŽ I ŽENA
Di je Božji red i pravda, tu nit čovik zapovida ženi niti žena prkosi čoviku, nego se sknađaju i ugađaju jedno drugome. Prije su bile žene robovi svoji' ljudi. Ljudi su znali govoriti ženama: "ja tvoj Bog, ja tvoj sud, ja tvoja pravda! Bog te stvorio, ja ću te rastvoriti". Nigda je bila dika čoviku, kad ženu izlupa. Danas su ljudi drugči. Poštivaju svoje žene i uživaju, ako je žena spremita i gojna. Ako kad udari ženu, to mu se ne zamira. I same vele: Kud mili bije, tu meso tije (deblja).
Žena mora biti čoviku pokorna u kući. Kad on govori, ona mora šutit, ako može; kad on šta zapovidi, mora činiti, ako je on čovik ko čovik, pa se ne plete i u ono što nezna, ako joj ostavi, da se za svoje ženske poslove ona sama brine.
Ako se ko priženi ženi u kuću, on gospodari svojoj ženi isto ko i onaj, koji je ženu doveo u svoju kuću.
Prije je bilo, kad se ko priženi ženi u kuću, primi ženino ime, a sad nije tako, sad žena min¸a ime, a čovik se zove ko i prije. tako su se i prije dica zvala materinim imenom, a sad očevim. U kuću se malo kad ko priženi.
Obitelj Cvrković iz Nuštra (poč. 20.st.) iz albuma Nikole Šuće
RODITELJI I DJECA
U kući su i roditel¸i i dica jednaki gospodari. Otac ne može svoje dite istirati iz kuće, niti mu man¸i dio dati, kad se sin oženi. Svi su u kući jednaki. Nikad ne bude da imetak pripadne jednom ditetu, a da druga dica od toga ništa nemaju. Dok su roditel¸i živi, dica u kući nemaju nikakva imetka; sve što imaju, to je očevo i materino. Drugo, što dica u kući imadu: opremu, dukate, prteštinu i svilu, to sve nije n¸iovo, nego očevo i materino. To može otac i mati oteti, kadgod 'oće.
"znam, kad je Đula Jurića 'tila usuprot materi silom za udovca Fran¸u Matića, da joj je mati skinula dukate, a svezala crno zrn¸e pod vrat, pa joj je otela svilu i svečano ruvo, a obukla vezenku, košul¸u i tako je slala u crkvu. A Đula je klečala med divojkama u prvom redu i bila je u svem selu najbogatija, pa je opet išla u crkvu ko najgora sirota, što nije 'tila, kako mati 'oće".
Obitelj Marošević iz Nuštra (1895.g.) iz albuma Marte Šarić
NASLJEDSTVO
Svako može napraviti testamenat za ono, što ima i može ostaviti komu 'oće. Ako i ne napravi testamenat, nego samo na smrtnom času kaže, što želi, i zakune one, koji su oko n¸ega, to će se sve i učiniti, kako je on želio, jer niko neće, da ga ko u grobu proklin¸e, a svako zna, da treba prid Boga na sud, pa jao tebi, ako te pokojni tuže, da si jim obećo, a nisi žel¸u ispunio.
Uvik je ono sveto, što se na čas smrti kaže.
Pismeni testament prave samo mudrijaši u selu. Prije se nije nikad pravio testamenat, jer kad više svita čuje, što ko želi, onda će se to i učiniti, kako on želi. Sad ima, da ko napravi pismeni testamenat, ali to je samo onda, kad 'oće, da koga privari, pa da ne dobije, što se od n¸ega nada.
POGODBA UOPĆE
Kad ko što kupuje, prodaje, kome šta u zalog daje, komu što obećaje, više put bude, udare ruku o ruku, dlan o dlan, pa ugovore. Pošten čovik neće pogazit svoje riči nikada, jer se vol veže za rogove, a čovik za jezik, a di su pošteni ljudi, ne treba svidoka. Rekne se: Bog mi je svidok...a to je svidočanstvo veće.
Onaj koji od koga pozajmi stvar, ili novce, zove se dužnik, ili se kaže: kriv mi je. Ako je veći novac, što se uzajml¸uje, čeka se do vašara, da se vrati ili kad se proda sino ili kad se zasluži na nadnici.
Ako se kome šta dariva, ne može se više od n¸ega uzeti. Kod nas je tako, kad se starija sestra udade, pa mlađa prispije da divuje, onda i mlađa kroji i šije sebi, a starija sebi. Samo je starija milostiva srca, pa neće da se ponovi u svoje ruvo, nego dade sestri, da se ponovi i koji put ko divojka navuče. Bude, da joj i pokloni to ruvo, a veli: ti ćeš opet tako raditi mojoj ćeri, kad ona odraste.
A bude da dođe sestra i pootiml¸e sve svoje stvari, pa veli: "Ded, da vidim, ko će te sad prositi kad ništa nemaš!" Ona odgovori: "Ne prose tvoju košul¸u, već mene divojku".
Ima i svekrva, koje mlogo snaji prikažu dok se snaja ne udade, a posli, kad se dovede svekrvi u kuću, pootiml¸u ako se ne slože sa snajom...
...Tako kažu priče
Svatko iz nekog razloga odluči krenuti put Međugorja, noseći neki svoj teški križ...možda ste se našli u situaciji kada osjećate kako vam život kreće niz brdo, kako vam je sreća okrenula leđa, prijatelji više nisu prijatelji, kako ste toliko toga dali a ništa niste dobili za uzvrat, kako nemate kontrolu više nad ničim, gubite volju, suze su zamjenile smijeh...počinjete osjećati strah, paniku i postajete svjesni kako si morate pomoći...Prijateljima više ne vjerujete jer nikoga i ne zanima kako ste, imate li kakvih problema, sumnjate u sve i svakoga, izgubljeni ste...
Nemojte odustati sami od sebe... Izađite, družite se, hodajte, šetajte po prirodi, pjevajte, idite u Crkvu, meditirajte...osnažite svoje tijelo, svoju vjeru i svoj duh,
...Pođite i vi u Međugorje. Vjerujte, svaki čovjek koji je došao u Međugorje, došao je sa nekim svojim "križem".
Sestra Dominika je lijepo o Križu rekla:
Kada nam se na našem životnom putu ispriječi neka kriza, nešto što nazivamo križem, često se u prvi mah ne snalazimo. I prva reakcija je: zašto? zašto baš meni? Teško možemo tu krizu shvatiti i prihvatiti kao priliku za suočenje sa životom, samim sobom.
Često se volimo ponositi znakom križa, pokazivati ga ili na grudima kao nakit od zlata ili na uzvišicama naših planina ili u našim kućama. I to je dobro. Ali kad dođemo u situaciju da taj križ prestane biti samo ukras a postane dio naše stvarnosti onda to ide puno teže. Kada postane naša stvarnost uobličena u bolest, neuspjeh, gubitak, ostavljenost, neku tragediju, razočarenje nad bračnim drugom, djecom, zajednicom, kolegama, poslom..., onda nemamo toliku potrebu pokazivati ga, dičiti se, mahati njime. Postajemo tada tiši, lišeni buke, zabavljeni sami sobom, tražeći moguća rješenja.
Križ je samo zato tu da nas usmjeri na bitno, unutarnje, na snage koje su pohranjene u nama a darovane su nam kao mogućnosti prihvaćanja i preobrazbe. Nuka nas tražiti smisao životnoga križa izvan onoga vidljivog, onoga što je vani, bučno i napadno. Križ traži poštovanje i strahopoštovanje pred patnjom svojom i patnjom drugog pokraj nas. Križ nas oplemenjuje i vraća nam naše ljudsko dostojanstvo. Jer križ može nositi samo čovjek. I samo prostori čovjekove duše mogu vidjeti smisao križa.
U susretu sa svojim osobnim križevima mi susrećemo Isusa koji nas ne ostavlja same, nego nam otkriva nove mogućnosti. Prihvatio je križ i ustrajao do kraja. Ostao je sam, razgoljen, od ljudi prezren, neshvaćen, poražen izložen pogledima znatiželjnika.
Ako u svom životu doživimo samo nešto od ovoga, znat ćemo kako to boli iznutra. Vanjska bol nije ništa prema onoj unutarnjoj.
KRIŽ NAŠ SVAKIDAŠNJI
Ponekad smo spremni prihvatiti i ponijeti neke izvanredne križeve, pa i one teške koje nam život donese; nekako nađemo snagu za nositi ih, ali križ svakodnevlja postaje nam nesnosan. Ono kad nas drobi i melje svakidašnji dosadni posao, ili odnosi sa najbližima, ili surovost moranja.
Sve nam to postane križ kojega ponekad i nesvjesno želimo skinuti s vrata, stalno protiv njega mrmljamo, stalno smo nezadovoljni, nešto bismo mijenjali a opet nemamo dovoljno snage za to. Dođemo u situaciju da kažemo kako više ne možemo ovako dalje, da konačno treba nešto drugačije, ali se ne možemo ni milimetar pomaknutu na drugu stranu.
Kad uvidimo kako nam je naša svakidašnjica postala veliko opterećenje, gubimo volju za bilo što učiniti, kad nam rutina oduzima radost života, kad nas napuste nove ideje, kukamo o težini života, kada se osjećamo jadni i mislimo da nas nitko ne razumije, vrijeme je da se suočimo sami sa sobom i našim svakidašnjim križem. A on je tu uz nas, u nama, s nama. Ne možemo ga previdjeti jer je srastao s nama samima.Jedino što možemo učiniti je prihvatiti ga ili odbaciti, zagrliti ga ili se boriti protiv njega.
Isus nam nije rekao da uzmemo "njegov" križ, nego "svoj" vlastiti križ i da ga slijedimo.
Mi često mislimo kako je naš križ najteži a drugi ljudi imaju lakši. Tako zaboravljamo da je isti "tesar" oblikovao i križ i leđa koja ga nose. Svatko od nas ima svoju mjeru. Onu koja je samo njemu dovoljna kako bi preko svoga križa došao do radosti života.
To možemo shvatiti tek ako pogledamo svoj život kroz zrcalo Isusova uskrsnuća, koje nam pokazuje što je doista važno, najvažnije, i da nikad ne dignemo ruke od samih sebe, nego da u svemu iskusimo zajedništvo s Kristom. I u patnji i u radosti i u križu i u pobjedi.
Nije dobro zaboraviti kako u naš život spada i zdravlje i bolest, radost i žalost, rađanje i umiranje, pobjeda i poraz, uspjeh i neuspjeh. Sve je to samo život. Život nama darovan kao put i prilika za istinsku ljudskost u svijesti Božje nazočnosti u svemu.
"Oj Vinkovci, grade na Bosutu, što god imaš, sve ti je na glasu,
zato čuvaj iz povijesti tvoje, lijepe, stare, običaje svoje." Slavko Janković
43. VINKOVAČKE JESENI
Slavonija, Vallis Aurea, područje je
na kojemu generacije ljudi ostavljaju
tragove svoga mukotrpnog rada,
pa tako i kulture koja se već stoljećima
širi žitom okupanim sokacima.
Vinkovačke su jeseni izašle iz duše
slavonskoga čovjeka, one su potvrda ljepote
ove ravnice, na njima Slavonija
govori svojim glasom.
Upravo zato ovom smotrom kulture i
običaja želi se pokazati sve što Slavoniju
čini posebnom, i to baš u vrijeme kada
stanovnike ovoga kraja Jesen nagrađuje
za svoju upornost i nesebičan trud.
On i zemlja kao da dijele zajedničku sreću,
a Slavonac i radost i tugu i smisao za humor
iskazuje pjesmom.
Pokazat će on to u gradu od starina,
u srcu Šokadije , i na svim Jesenima
pokazivati da su «pjesme naša povijest,
u njima čuvamo dobro i zlo svoje».
Svoju duhovnu profinjenost izkazivale su
i iskazuju Slavonke izrađujući izuzetno lijepe
i karakteristične nošnje.
Da te nošnje ne bi ostale skrivene
u ladičarima, da se vedri slavonski
čovjek raduje i iskaže svoju snagu
i iskonski pečat - to je bio glavni, ako ne i
jedini motiv okrune ljepote slavonske ravnice
smotrom na kojoj će zabliještati
bjelinom ruho narodno, zaciktati tambure
i gajde zaguditi, a Slavonci zapjevati široko,
otegnuto, «k'o ova zemlja što ih rodi».
I MOJ KUD JE BIO NA VINKOVAČKIM JESENIMA
Hvaljen Isus i Marija,
Dugo se nisam javljala, eto neka me strka i gužva spopala pa neda sjesti za računalo.
Sve ovo vrijeme iskoristili smo u spremanje za Vinkovačke, i isplatilo se. Na ovim Jesenima nastupilo je 56 odraslih folklornih skupina.
Svake večeri njihove nastupe pratila je prosudbena komisija u sastavu mr.sci. Ljubica Gligorević za etnologiju, prof. Zdenka Ivanković za pjevanje, prof. Smail Gagić za glazbu, te Aleksandar Nović za folklor.
Prema njihovom mišljenju najboljim se, na ovogodišnjim Folklornim večerima pokazao KUD 'Slavko Janković' iz Rokovaca – Andrijaševaca. U tom Kud-u igra i moja druga Marija. Drugi su Slakovci...
Naravno da smo se nadali kako ćemo imati dobar plasman
i bili smo čeeetvrtiiiii !!!
Svi smo bili zadovoljni, najviše naš privremeni voditelj pjevanja Dario Gelo iz Bogdanovaca a i naš predsjednik kojeg je jako teško zadovoljiti.
Ma kaže moja druga Marija: "eto, govorila sam ja, da ja i moja druga igramo u najbolji kud-ova".
Ma imam najbolju drugu na svitu. Ona meni ovako piva:
Drugo moja da ti dadem malo,
na meni se nebi ni poznalo"
***************************************** Kad zapivam i tijo i lipo
kako možeš da ne dođeš diko
Pismo moja dozovi mi diku
da mi dođe da mi srce prođe
Aoj drugo kako se gledamo
kad na ćošku jednoga čekamo
Kažemo si mi svašta ali nikad se ne posvađamo. Jednom smo skoro...ali smo se brzo izmirile, znamo da ne možemo dugo ćutit' i jezik mora lajati, zato ga je Bog i stvorio. Kaže ona meni i puno lipoga, pogotovo kada sam nješta tužna, onda mi i nalaže taki lipi stvari, a eto važno da sam ja sretna, nije važno što to nije istina...
Ma nema meni do moje druge. ovako nas dvije svaki dan pijemo kavu i tračamo, pardon!...divanimo. I nećete vjerovati uvijek nađemo materijala za divan...ajoj da nas ne'ko čuje šta sve...bolje da ne! ... ali eto, mi se ispovidimo i opet ispočetka.
Lolo moja ma do večer dođi
dođi drugo na divane doće lane
prilaz priđi u kiljer uniđi
dođi drugo na divane doće lane
"....đetelina sa četiri pera
dođi drugo na divane, doće lane
pođi drugo za mojeg đevera
dođi drugo na divane doće lane.
.... Terezijana je višednevna kulturna, zabavna i turistička priredba predstavlja se nizom glazbenih, scenskih, likovnih i sportskih događanja u čijem izvođenju sudjeluju izvođači iz čitave Hrvatske. Priredbu posjeti preko 30.000 posjetitelja iz zemlje i iz inozemstva.
Središnji događaj je scenski prikaz dolaska carice Marije Terezije u grad koji je ona dekretom i utemeljila 1756. godine.
Ispred Gradskog poglavarstva - vidjeli smo povorku carice i svite kroz ulice grada ( kočija predvođena udaraljkaškom skupinom Rudiment i uz pratnju Povijesne postrojbe ''Bjelovarskih graničara Husara 1756.'', a na začelju u kolima sa zapregom ekipa Večernje škole )
Moglo se tu puno toga vidjeti:
Gradski muzej - izložba fotografija "HRVATSKA ETNO RIZNICA"- Međunarodni centar za usluge u kulturi - posudionica i radionica narodnih nošnji, štandovi: sir, med, licitar, slastičar, suveniri, lončar, kovač i sl.
turnir u špekuljanju - "Na čkulju i pirak", koncert Kraljeva ulice.
Ono što je meni bilo najzanimljivije to su nastupi folklornih skupina - prikaz običaja, pjesama i plesova, revija hrvatskih nošnji i etno modna revija.
Svake dvije godine u njemačkom gradu Ulmu obilježava se Donaufest. Gradovi koji leže na jednoj od obala Dunava predstavljali su u Ulmu svoju kulturu, obrte i tradiciju. Tako je grad Vukovar i ove godine predstavio sebe a kud "Kolo" na poziv Turističke zajednice posjetio Ulm po prvi puta. Nadamo se ne i zadnji jer nam je bilo odlično...Ulm je jedan predivan grad a mi smo se jako dobro proveli.
a ovo nije slika ukrivo...ovo je cijela kuća kriva :))) zanimljivo
Manifestacija, koja se ove godine održava 40., jubilarni put, potrajat će punih deset dana, a tradicionalno će završiti u nedjelju, 29. lipnja, mimohodom folklornih skupina i šokačkih zaprega ulicama Valpova, smotrom folklora te koncertom rock-grupe Crvena jabuka.
Tijekom deset dana ljubitelji kulturnog amaterizma imat će priliku uživati u različitim izložbama, kulenijadi i rakijadi, smotri dječjeg folklora te nizu koncerata. Odbor Ljeta valpovačkog, koji se ove godine potrudio manifestaciji udahnuti novi duh, u nedjelju, 22. lipnja, s početkom u 21 sat organizirao koncert Folklornog ansambla "Lado" iz Zagreba, u sklopu kojeg je svečano označen početak ovogodišnjeg Ljeta valpovačkog.
Hrvatski Dom u Vukovaru, dvorana prepuna a naša očekivanja ispunjena...
Na kraju moramo zahvaliti svim ljudima koji su odvojili malo svoga vremena i došli pogledati naš koncert. hvala našim gostima, gajdaškom orkestru i snašama iz Štitara. A najveća hvala našim tamburašima iz Štitara, Daliboru iz Tompojevaca koji su uvijek tu uz nas, nesebično pomažu i bez njih svega ovoga nebi bilo.
"KOLO" U METKOVIĆU - smotra folklora "Na Neretvu Misečina pala"
Na Neretvu,
misečina pala,
a ja s mojin dragin,
zoru dočekala.
Lipa ti je,
večernja vedrina,
kad obasja,
sjajna misečina.
Misečina,
zasjala u vrata,
mene dragi,
grli oko vrata.
zori zoro bila,
da bi ne zorila,
s mojin si me dragin,
zoro omrazila.
Misečino,
tužit ću te Bogu,
što po tebi,
ljubovat ne mogu...
Jedna od najvećih smotri folklora u Hrvatskoj pod nazivom "Na Neretvu misečina pala" događa se u Metkoviću. Tijekom dva vikenda na otvorenoj pozornici Gradskog kulturnog središta nastupi mnogih folklornih skupina iz Hrvatske i inozemstva koje pjesmom, svirkom i plesom čuvaju tradiciju svoga kraja.
Tu tradicionalnu kulturnu priredbu organizira KUD ''Metković''.
Na 24. smotri folklora ''Na Neretvu misečina pala'' sudjelovale su 73 folklorne skupine iz Dalmacije i njihovi gosti iz unutrašnjosti Hrvatske, među kojima su i predstavnici Vinkovačkih jeseni (Kud Kolo Vukovar) Đakovačkih vezova (Kud "ŠOKADIJA" STRIZIVOJNA)
Kud Kolo je imalo tu čast ove godine ići na smotru.
Na putu za Metković, oko 5,30 min. stali smo na jutarnju kahvu u Sarajevu.
Dok Baš čaršiju obasjava prvo jutarnje sunce, trgovci tek počinju slagati svoje štandove (i neizbježne majice sa natpisom "je?eš zemlju koja Bosne nema").
stare zanatlije još pospano i lijeno otvaraju svoju radnju...Di koji slučajni prolaznik, mi i golubovi...Od svih kafana otvorio samo"Suljo", tako da smo popili pravu tursku kahvu kod Sulje (ibrik, fildžan, rahatluk i dvije kocke šećera) Kad je Zoki naručio još jednu kaže: "de bolan polakše to pi, koda si je zavrat bacio kad je tako brzo piješ" ali ne znamo mi Slavonci tako čeifit kao oni, nemamo vremena pos'o nas čeka:)
Riječ "Baš-čaršija" doslovno znači "glavna čaršija" i označava prostor baščaršijskog trga oko sebilja, da bi se kasnije naziv proširio na cijelu današnju Staru sarajevsku čaršiju,
ali idemo mi tamo gdje smo krenuli - put Metkovića.
Stigli smo oko podne, odmorili se kod svojih domaćina u Rogotin koji su bili dragi i ugodni ljudi.
Oko 19 sati je bila prva folklorna večer gdje smo uživali u bogatstvu narodnih nošnji nošnji, raznoraznih instrumenata iz svih krajeva Lijepe naše.
Nedjelja, jutro - put Dubrovnika. Mi i Kud Šokadija iz Strizivojne prošetali smo stradunom a ispred crkve Sv. Vlaha otplesali nekoliko kola.
"Dubrovačka povijesna jezgra vrvila je od stranaca, restorani su bili puni, a pravoj ljetnoj atmosferi doprinio je i prekrasan svibanjski dan koji je napunio i najbližu gradsku plažu Banje.
Dubrovački gosti posebno su zanimanje iskazali za nastup Slavonaca, sudionika smotre folklora "Na Neretvu misečina pala" koji se tradicionalno održava u dolini Neretve. Zahvaljujući gradskoj Turističkoj zajednici pred crkvom Svetog Vlaha pred gostima su zaplesali i zapjevali članovi KUD Kolo iz Vukovara i Šokadija Strizivojna praćeni stotinama kamera i fotoaparata.
Glas Dalmacije.
Šteta je bilo što nismo imali više vremena kako bi uživali u Dubrovniku i obišli puno više jer smo žurili na naš nastup u Metković.
Nastup je prošao dobro, veselo... na kraju smo svi, vani ispred dvorane zaplesali što? pa naravno...Kolo!!! kad Štitarci zasviraju, noge igraju same :))))
Bili smo puni dojmova a sam povratak kući je bio...vrlo buran :)))
LADO je arhaična slavenska riječ često korištena kao pripjev u starim obrednim pjesmama sjeverozapadne Hrvatske, a sinonim je riječima dobar, mio, drag.
Ansambl narodnih plesova i pjesama Hrvatske LADO osnovan je 1949. godine u Zagrebu kao državni profesionalni ansambl.
Njegovih 36 vrhunskih plesača, koji su istodobno i izvrsni pjevači, s lakoćom se transformira iz folklornoga plesnog ansambla u reprezentativan folklorni zbor, a 15 odličnih glazbenika svira na četrdesetak različitih instrumenata.
Uz jedinstvenu kolekciju autentičnih narodnih nošnji iznimne vrijednosti (više od 1000 kompleta), svaki koncert Ansambla LADO svojevrsna je revija originalnog hrvatskog tradicijskog ruha.
Osnovna značajka njegovog umjetničkog djelovanja je potpuno uvažavanje autentične narodne umjetnosti. Raznolikost hrvatskog plesnog folklora prati podjednako bogatstvo glazbenog izražavanja, vokalnog i instrumentalnog, a Lado mu od svojih početaka pridaje iznimnu pažnju. Bogato glazbeno nasljeđe i stečeno glazbeno iskustvo zabilježeni su na brojnim nosačima zvuka, a stalno proširivanje plesnog folklornog repertoara prati istovremeno pojačano zanimanje za glazbene tradicije.
U svojem impozantnom koreografskom i glazbenom repertoaru Ansambl LADO prije svega poštuje izvornu narodnu umjetnost, po čemu je prepoznatljiv i poznat širom svijeta.
Kad u jednom prikazu o koncertu Ansambla LADO piše da je njegova izvedba poput okusa vode s izvora, možda je to njegova najbolja karakterizacija: bistra i osvježavajuća, potrebna svakomu, na čijoj se površini ogleda čovjek i čitav narod sa svojom kulturom.
Web: www.lado.hr
Dosad je nastao sad već respektabilan sakralni repertoar, čije izvođenje je dokraja izbrusilo značajne vokalne i instrumentalne mogućnosti tog ansambla.(V. ŠILIPETAR glasistre)
Ravnateljica: Ivana Lušić/ Umjetnički voditelj: Ivan Ivančan/ Plesni voditelji: Verica Radić, Dubravko Radić/ Voditelj zbora: Dražen Kurilovčan/ Voditelj orkestra: Pere Ištvančić
DJEČJE IGRE - NARODNI ŽIVOT I OBIČAJ - J. Lovretić
OD BUĐAKA DO BUĐAKA
Koliko god bude dice u sobi, svako si odabere misto u kom kutu; budi u kutu sobe, budi ukraj postelje ili di drugdi. Jedno dite bude bez mista i stoji usrid sobe.
Kad ovaj usrid sobe pljesne rukama i povika: "Od buđaka do buđaka!" Moraju sva dica svoja mista prominit ali i ovaj sa srid sobe leti, da ugrabi koje misto. Ko ostane bez buđaka ide usrid sobe i igra se počima iznova.
ZECEVA
Ko se privari pa ovu igru jedanput igra, neće se više igrati. To velika dica varaju malu dicu.
Jedno čobanče bude zečica a drugo lovac. Sva mala dica su zečići. Zečići se rastrče po polju a zečica sidne ukraj kravske balege, pa je opkorači nogama (obično drži svoju torbu prid sobom da se balega ne vidi).
Kad lovac poleti za zecevima, biže ovo materi u krilo. Mati se pomalo izmiče a zečići se iskaljaju pa bude plača i tu a i kad kući dojdu.
pozdrav svim Kud-ovcima, ljubiteljima folklora, pisme i narodnih običaja. Kad kažem "kako ja volim obući najlipše ruvo pa zapivati i zaigrati u kolu" vi razumijete o čemu govorim. Zato ću vam malo pričati o svom kud-u Kolo iz Vukovara.
-društvo je osnovano u siječnju 2005.g. na inicijativu nas povratnika u
Vukovar s ciljem njegovanja izvorne tradicijske kulture vukovarskog kraja i naravno dobre zabave i druženja.
- Za naše postojanje je najvećim dijelom zaslužen naš prvi voditelj koji je ujedno bio i tadašnji župnik kod nas, vlč. Vladimir Delić, veliki ljubitelj i poznavatelj Hrvatskog folklora (rekao je da ga još malo nahvalim ali dosta dobro on to čini i sam )...šalim se.
Predsjednik Kud-a je od samog početka Zoran Maričić, moj suprug (njega moram malo nahvaliti, znate kako je...zbog mira u kući ) ... Zoki je naš gajdaš na koga smo jako ponosni a koji je ujedno i član gajdaškog orkestra čiji je osnivač g. Stjepan Večković (član ansambla Lado).
Bez svakodnevne vježbe nema niti uspjeha...eto, on je uspio a ja....oglušila ( volim gajde...ali svaki dan!?? - he he he šala mala)
- Kako su svi počeci teški tako je bio i naš. Nošnje smo posuđivali na početku od Kud-a iz Tompojevaca (njima posebna hvala na nesebičnoj pomoći) a zahvaljujući "dobroti" vlč. Delića, probe smo održavali u prostorijama naše župe BDM Kraljice Mučenika. Hvala i novom župniku vlč. Mati Martinković koji nas je "trpio" još jedno vrijeme jer smo se nedavno preselili u prekrasan prostor "Ružičkine kuće"... na zadovoljstvo mnogih koji nisu više u strahu hoće li im se omaknuti kakva psovka (Damšo je bio najsretniji . )
- Probe imamo utorkom i četvrtkom sa početkom u 20h i svi su dobro došli, kako odrasli tako i djeca.
- Naš prvi veći nastup je bio na Vinkovačkim Jesenima 2006. gdje smo nastupali sa "Srijemskim kraljicama" (običaj ljelja koji se izvodi na blagdan Duhova)... Složio naš voditelj Josip Neralić. Pobrali smo jako dobre kritike od stručne komisije (uf kako smo samo bili ponosni)
Mi na smotri u Bogdanovcima (Srijemske kraljice)
- Nedavno smo održali svoj prvi koncert koji je bio plod našeg trogodišnjeg rada u Hrvatskom domu. Nadamo se da su gosti uživali jer smo se stvarno potrudili pokloniti im jednu krasnu i ugodnu večer... a nama je to najveća nagrada. Na koncertu smo imali i goste, nezaobilazni Kud J. Kozarac iz Štitara naši dragi prijatelji i Hrvatski gajdaški orkestar.
- A ovaj vikend putujemo u Metković na smotru folklora "Na Neretvu Misečina pala"... jedva čekamo, malo smo napeti i nervozni ipak je to jedna od tri najveće smotre u Hrvatskoj...pa se čujemo pri povratku.......
Idi...i prvo što ćeš čuti, bit će tavor tamburice, cik egeda, dud gajdi a drugo raspojasani glasovi pomame i neobuzdanosti, rođenih u slobodnoj, širokogrudnoj duši.
I kad priđeš bliže, vidjet ćeš kako se kolo njiše, noge prepliću, ruke grle, dah se s dahom spaja, pjesma prolama...
A podalje oko kola stoje snaše i žene, koje su također pristupačne svemu onomu, ali se - većinom - drže od cura na nekoj visini, tobože iskustva; jer su već bile na svim tim granama života. I tu filozofiraju hladnokrvno te strasne slavonske žene o utiranju ploda, nevjeri bračnoj, moralu itd. kao o kakvim mrtvim brojkama ili o najbezazlenijim stvarima.
Kad pak ispod lučca, ispod prsti gajdaševih nikne turovna i neobuzdana, meka i reska, sumorna i divlja melodija njihova "bećarca" melodija razarajuća i zrakom prodre onaj "haj...aj...haj..." omame i zanosa luda, uzavrije u svima.
I nije čudo da sve srne zacaklena oka; i ruka hvata ruku, usna griska usnu, grudi bukte, srce lupa, tijelo drhti, stid umire, strast caruje!...i tako dalje...noć krije...
A gdje je istom kad se piruje ili kad je uz - vino!...
Nego, tamo u onom "bećarcu" neima - u istinu - ništa osobita. Prejednostavna melodija. A u njemu je upravo Slavonija bez krinke, gola obraza, gole duše.
Po njemu razumiješ, kako iz meke, skeptične, pesimistične i sumorne duše slavonske izvija se duša pjana i rasipna, lakoma za životom užitka. Duša koja ne mjeri ni riječi, ni čina, nego ide, srće kao vijor, bezobzirce, neobuzdano, pa bilježio joj trag plač ili osmjeh, suze ili krv, ljubav ili preljub, blud...
I sva ta mladež umire upravo za tim večerima, za kolom, igrom i pjesmom, grudima i usnama. S tim mislima se budi, s njima i zaspiva...
Pjevalo se svaki dan. Pjesme su bile dulje: od četiri, šest i više redaka. Sad se biraju pjesmice od dva retka, da već i nijesu pjesmice, nego samo neke dosjetke.
Sad ću evo poređati nešto takvih pjesmica. Nijesam birala odabranije, nego najobičnije, koje svatko u selu znade. Najviše se pjevalo diki i inoči. Za porugu se pjevalo materi, ocu, svekrvi, seoskoj gospodi i popovima; za prkos pjevaju se svakome, koji god mladog uvrijedi. Mislim da i nema to doba kad djevojka pjeva samo sebi a nikom drugom. Ona sama sebi i nije mila rad sebe, no samo rad drugoga i štogod hoće da bude ljepša, uvijek je i to radi drugih. Bude kadgod da ona časovito zaboravi na druge, a onda pripjeva sebi o sebi.Za prkos pjevaju se svakome.
Što djevojka više pjeva sve više i pokazuje sa misli na drugoga. Ako još i nema momka pjevat će ona sebi, svom umišlenom dragom, selu, momcima...Spominat će najprije što joj je na diku:
Ne diče me zidani kućari, već široki sa zlatom rukavi.
Što je kome za obraze moje, kad namaljam, bar mislim da valjam.
Pivat znadem i grlo imadem, pa se svakom u selu dopadem...
Je l' još majka rodila divojku, je l' još koja, k'o što mene moja.
Pletenico divojačka diko, dok te nosim s tobom se ponosim.
Kose moje al' mi lipo stoje, čelo malo pa mi je pristalo.
Pomalo zadirkuju i u druge, hvali sebe i selo svoje, kudi svakoga koji se uznosi kao bolji:
Crne oči nisu sad u modi, već šarene k'o što su u mene.
U mene su sve dukati mali, nemam dike da minja velike.
Što su kome moje oči krive, kad su moje oči milostive.
Nisam frajla, nisam ni gospoja, kavu pijem na mašinu šijem.
Grlo moje što si malaksalo, k'o da te je vratilo deralo.
Ma i ne imala momka, pjevat će mu, kako je čula od drugih. Obično baš te prve pjesme koje se pjevaju nedužno, budu jako slobodne.
Alaj sam se navarala raca, naljubila medeni šokaca.
Grlo moje da si malo bolje, kad zagudiš diku da probudiš.
Oj kaka su sad izašla prava, smiješ s drugim živit nevinčana.
Derite se cipelice moje, dika ore, kupit će petore.
U mene je soba molovana, 'ko sme reći da će u nju leći?
Ako joj je do sastanka, pozivlje ga, spominje mu i žali ovako:
Meni dika poslo plavi cv'jetak, poručuje da će doć u petak.
Da znaš diko kako srce boli, ti bi došo da ti kuća gori.
Svuda blato u kiljeru suvo, dojdi diko ma se ne izuvo.
Kiša pada što ćeš diko sada? S krova curi, k meni se požuri.
Znaš li diko što je sad u modi?, sad j' u modi: za ruku pa vodi
O udaji sanjaju djevojke od malena:
Ide jesen ide Gospa mala, mila majko ja bi se udala.
Kako sam se rodila, nisam brigu vodila,
a sad mislim do po noći za koga ću poći.
Ako divojki ne brane mi roditelji, ni ukućani da si odabere momka kog oće, priučava ji ona da je našla momka, pa piva:
Sinoć sili naši na večeru, a ne vide diku na penđeru.
Sinoć naši dugo večeradu, oće diki noge da otpadu.
Diko tijo, ne lupaj kapijom, već polako da ne čuje dako.
Mila majko ja bi pila mlika, štuca mi se, spominje me dika.
Štuca mi se, spominje me dika, valda dika misli o menika.
Dojdi diko u avliju priko, pazi brate da te ne uvate.
Dojdi diko, k večeri sam sama.Kad si sama a di ti je mama?
moja mama pijana pa spava,zabubala, glavu u ponjavu.
Nema roda dok ne rodi mama,nema dike dok ne najdem sama.
Ako mater brani divojki momka a ona silom oće za njega, prkosi ona materi, pa joj spominje njezino mladovanje:
Smisli sebe mila mati, dok si bila mlada,
da ne ljubiš kog bi rada, pukla bi od jada!
Moja mama beda,na divan m neda; al' ja znadem pa opet izajdem.
Dođi diko ma u koje doba, moja ti je otvorena soba.
Dođi diko makar u dva sata, moja su ti otvorena vrata.
A uzvisuje i dragoga pivajući o njemu:
Da znaš mamo kako dika ljubi i ti bi se privarila stara,
diki bi se poljubiti dala.
Ako nije istina ono što mater prigovara, odgovara joj divojka:
Nemoj mati svitu virovati dok ne vidiš zeta kod kreveta.
Ali ako mater ne viruje, nego vreba, uzjogune se mlade pa pivaju:
Moja mama stupicu zapela da uvati mene i švalera.
Uvatit će miša u duvaru, neće mene s dikom u kućaru.
Moja mama držala bećara,
a ja sedam, malo mi je jedan.
Ali tu se pokupe i zvani i nezvani pa paze na momka i djevojku, k'o što svjedoči ova pjesma di se djevojka čak na strica tuži:
Alaj bi se naljubila dike, da ni bilo na tarabi čike.
Ako se sama zavadi s momkom onda mu pjeva, kako misli o njemu:
Bilo vedro, sad se naoblači, bilo milo, sad se izopači.
Nešto mi se moja dika srdi,
što b' činila bili ga molila,
il' bi mu još gorje prkosila?
Ali žali za njim, pjeva mu još:
Otkako sam diku izgubila, još se nisam slatko poljubila.
Dika mami činio na volju, pa mislio da će naći bolju.
može naći ljepšu od meneka al' miliju nigda ni do v'jeka.
Ljubila sam koji kruva nema,al 'od sad ću koji prima plaću.
Rad me nije k'o se name smije,već k'o gledi, pa se samo jedi.
Stara dika izašla iz mode, kano riba iz malene vode.
Sinoć sam se zavadila s dikom,mal ga nisam udarila ciglom,
al' doveče ni falit mu neće.
Stara diko, na starinu dođi,a ti nova idi do vragova.
Ako momak zalazi divojki pa je ostavi, nikad neće ona reći da ju je momak ostavio:
Nije mene ostavila dika već ja njega, našla sam boljega.
Ako koju divojku momak ostavi pa privoli drugu, prkosi druga onoj prvoj. Onoj što je ostavljena, sramota je pa govori da nije ostavljena i prkosi inoči i nevjerniku:
Oj inočo reci meni: fala, što sam tebi staru diku dala.
Nešto si se uznosit počela, da svit misli d si ga otela.
Nije tako! ja sam boljeg stekla, pa sam tebi: eno ti ga rekla!
Što j' imao sve je meni dao, sad nek' prosi pa nek' tebi nosi
il' nek' krade, pa neka ti dade!
Dok još nema momka, pjeva svim momcima zajedno, ili pjeva momku o nečemu što nije ni bilo:
Oj vi momci đavoli, ko bi da vas zavoli,
kad varate cure mile, odnele vas vile!
Sinoć ja i moj mili pod tarabom sidili.
Oj moj mili grom te pali, što tarabu svali!
Sinoć ja i moj švaler, sili malo pod penđer;
ide tata psuje veru meni i švaleru!
Moja mati i tvoja posijala šeboja, a dragi je pogazio, kad je dolazio.
Onako mlade pripjevavaju već i švaleru:
Oj švalere kupi mi papuče, da ne odam bosa oko kuće.
Kada projdu sveci ovi, triba švaler novi.
Sedam šora, sedam švalerova, da mi svaki po jabuku dade,
meni rana za nedilju dana.
Stala dika na četir sokaka, baca glavu na koju će stranu,
il će k' meni ili će k' svojoj ženi.
Momci se ne umiljavaju mnogo djevojkama s pjesmama. Pjevaju gotovo iste pjesme kao i one a koji je nepostidan, izvaljuje koješta. Evo nekoliko:
Oj Marice malena curice, jesi mala al si puna đavla:
primamila bi popa od oltara, kamo l' nebi iz šume svinjara.
Tako je da kako je. lipa j' cura da šta joj je?
Kad je tako zašto bali, k'o da curi nešto fali?
Najvole se očešati o popove. Makar to što popu pjevali, nikad ne bude pošteno:
Visok penđer a ja jadna mala,pa ne mogu ljubit kapelana.
Ja sam prala noge na potoku,prkosila našemu paroku;
ja sam prala noge na kanalu,prkosila našem kapelanu.
U našega kapelana reverenda poderana,kad je bio u dubravi, ondi gaće zaboravi.
Volit ću te pope neka svi to znaja,makar zato ne bila u raju.
Ako neka djevojka stekne momka ili se samo zagleda u njega, odmah će mu u tako sitnim pjesmicama pjevati:
Ja sam đavo, moja dika lola,al' će doći lola po đavola.
U dike mi jako sitni zubi,mili Bože kako ljubit može.
U dike mi crne oči, bile ruke mlade.kudgod ide, sav miriše od same pomade.
Da sam mala k'o zelena trava,ja bi diki u džepu stajala;
di bi stao tu bi me gledao,di bi sio tu bi me ljubio.
Neko piva a ja neznam ko je,sve bi rekla da je lane moje.
Više put samo one pocikuju momku, da se zna, da misle na njega. Obično djevojka misli na više momaka a to zato da ne ostane neudana. Zato, kako djevojka na više njih misli, ne možeš pravo pogoditi nakoga misli kada ove pjesme ređa. Ako joj se koji omili, poručuje mu ona potajno, pripiva mu u kolu, da samo on pozna komu se piva. Zamamljuje ga očima a to one dobro znadu, jer pivaju:
Dok sam bila u kolivki mala, još sam onda namignuti znala.
Kod tri dike osta neudana, za težaka, nij' mi dala mama,
za čobana nisam tila sama, treći reče, ni gledat me neće.
Dođi diko al nemoj, ujist će te naš garov,
poderat će čižme male, a i gaće šlingovane.
Sedamdeset i sedamsvi su momci ko jedan,
danas curi krunu meće a sutra je neće.
Da nemamo u selu zvonara,ko bi moga budio volara?
Mili Bože što ću od obisti,kad me popa u Crkvi navisti.
Volim s milim spavat na iverju,već s nemilim na mekanu perju.
Ne pije se kava iz lonaca, ne ljubi se dika bez novaca.
Kad je već osigurana da je voli, spominje i to pjevajući:
Pletem kosu u sto deset strika,da me boljemoja voli dika.
Kod tolike moje gropadi, pa ja, diko tebi ne dosadi!
Ako se zbilja baš jako vole, pomalo ga i pecka:
Dika mlada nezna da se vlada,kad zagrli nezna da poljubi,
kad poljubi poznadu se zubi.
Nisam lipa ni bogata roda;što je diki da on za mnom oda?
Diko moja vatala te bo'ja, tebe bo'ja mene ruka tvoja.
Jutros mene moja dika pita: čij j' oto modrica na licu?
Diko moja, modrica je tvoja, pijan bio kad si me ljubio.
Ako hoće da selu prkosi svojim momkom, onda pjeva:
Selom idem, selo viče na me, što me voli jedinak u mame.
Da ja pazim na seosku viku, neb' ja nigda poljubila diku.
Svitu muka što dika fićuka, mene dika na fićuk izvika.
Imam diku k'o u čaši cvijeće, svaka mu se beštija nameće.
Dikin penđer u moj penđer gledi, diku ljubim inoča se jedi.
Ako želi pokazati da za seljaka ne mari, odaje se pivajući:
Privarit ću šokca u minutu, poljubit ću diku u kaputu.
A što će mi šokac poderani kad me prose momci odabrani.
Pjevajući zadirkuju u svakoga:
Druga drugu priko plota zvala: čuješ drugo da ti kažem ruglo,
nestalo mi čovikovi gaća, da je s plota neb' bilo sramota,
već sa kraka, žalosna mu majka!
Oj baba babuskara a što si se natruskala;
koji ti je baba vrag pa ti didak nije drag?
Stari starče što će ti divojka?
al' pusti neka mi je, nek' mi malo leđa grije.
Djevojki je najmrža inoča, jer joj ona najviše smeta da ne dobije koga želi, zato joj i orešetaju u pjesmicama sve mane:
Inoča mi malena k'o pače, kad u kolo ko nevolja skače.
Gle inoče što nevolja radi,kako ide k'o da kupus sadi.
Inoča mi tanka pa visoka,samo joj je debela lalovka.
Oj inočo lalovka te ruži,sad si čula idi pa me tuži.
U inoče pare mirisave,kano pseto kad crkne u ljeto.
U inoče svileno odilo,sve badava kad zadiše tilo.
U inoče zubi ko lopari,a u men ko u miša mali.
U inoče same mazuljice,ko da su je klale komarice.
Na inoču navalile muve,to je stoga što j' rđave duve.
Uzmi diko grančicu od rasta,pa joj tiraj mušice sakrasta.
Di bi dika inoču volila,digni skute, noge su joj žute.
Nisam lipa ko što ima svita,al sam bo'ja već inoča moja.
Gle inoče kako se namalja,ko krmača kada se ukalja.
Oj inočo ded poskoči,ispale ti crne oči,
uh kako si poskočila,živina te rastočila.
Ja ne pivam što ja pivat oću,samo želim natpivat inoču.
Nije krava vola nadorala,nit bi mene šuga natpjevala.
Nije krava nadorala bika,nećeš ni ti prkosit menika.
Oj inočo što ćeš radit' kad čovika nemaš?a ti lezi ukraj peći na traljavoj vreći.
Inoča mi kaparu dobila,pa se fali da je dukat mali,laže Orka bila je četvorka.
Da ja mogu ko što dika more,tirali bi inoču da ore.
Oj inočo pukni na tri tala,ja ću s dikom kleknit kod oltara.
Oj inočo a što ćeš ti sada,moja dika, moja je i vlada.