sigwald http://blog.dnevnik.hr/sigwald

nedjelja, 31.07.2016.

Paradoks ljubavi

Upravo ono čemu najviše duguje svoju ljubav (instinktu za 'lov' s jedne strane, spremnosti i želji da se bude 'ulovljen' s druge), novi ljubavni par sada nužno proglašava najvećim zlom i opasnošću za tu istu ljubav.

31.07.2016. u 17:18 • 22 KomentaraPrint#^

subota, 16.07.2016.

Primijetio bih...

Ovo je doba sirovih bitaka.
Majstori rade drukčije: svoje bitke dobivaju tako da suparnik i ne sluti da gubi.
Sazna kad je prekasno.
Ili ne sazna nikad.

16.07.2016. u 12:25 • 18 KomentaraPrint#^

četvrtak, 14.07.2016.

Prognoza

Pročitah upravo negdje duhovitu prognozu da će..."za četrdesetak godina internet uslijed gigantske implozije u njemu nakupljene gluposti neizbježno doživjeti kolaps". Bumo videli.

14.07.2016. u 11:59 • 5 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 11.07.2016.

Usput

Jedan mali dojam nakon današnjeg slučajnog susreta na križanju i trominutnog razgovora....

Pričamo li mi (nesvjesno) ono što - nismo?
Ili što nedovoljno jesmo?

Jesu li naši govorni (i pisani, zelbstferštendlih!) iskazi i izričaji u suštini - kompenzacija?

U kojoj mjeri je jezik - terapija?

Kakav je odnos između nas i naših izraza?
Koliko u medij jezika (kako u bla-bla tako i u škrab-škrab) odašiljemo (nesvjesno) stvarne sebe a koliko "projekt"-sebe?

Želim napomenuti da taj moj mali dojam koji me uputio na ova pitanja nije nimalo negativno ili kritizerski ofarban - ma kakvi, uopće ne bi bilo loše, bar mislim, da je na podosta ovih pitanja odgovor "da"!

Jer ono što je zaista i zasigurno loše, na to nas je davno upozorio striček Heidegger: da govorimo i izričemo ono što se govori i izriče. Da to "se" odlučuje o našim izričajima umjesto nas. Da mislimo prema naputcima tog "se" (ono što se o dotičnoj stvari misli).

I da je to najčešće tako. I da je čovjek proklet na to da uglavnom ne može drukčije.

Toliko s dotičnog križanja, lijepi pozdrav :)

11.07.2016. u 11:16 • 2 KomentaraPrint#^

subota, 09.07.2016.

Ples

Da nisam postao ono što jesam, dakle ništa, bio bih najvjerojatnije psihijatar.

Ako me ikaj na svijetu onako fakat zanima, to su lutanja i nevolje ljudske duše, raskoli i krpanja individualne psihe, tereti koje teglimo, načini na koje si olakšavamo vrludanje.

Danas sam, prelazeći zebru na nekom sumornom križanju, prošao kraj jedne mlade žene. Cupkala je po pješačkom otoku, držeći u ruci dvolitrenu plastičnu bocu u kojoj je bilo još nešto vode. Pjevušila je neke nerazumljive napjeve.

Prešavši cestu stao sam kao kraj kioska, a zapravo htijući je još malo promatrati. Nagađam da je bila u ranim tridesetima, iako je izgledala potrošenije, kao da joj je na licu pisalo da se već nekoliko puta lomila. Bila je dosta dobro oblečena. Imala je dugu crnu kovrčavu kosu i tanko izduženo tijelo. (Btw statistika kaže da će shizofrenija najizglednije puknuti tamnoputu mršavu osamnaestogodišnjakinju).

Njezino cupkanje prerastalo je u ples. Okretala se lagano oko svoje osi. Tri zelena semafora, četiri, pet. Nije pokazivala namjeru nikamo krenuti.

Naviru sjećanja od prije dvadeset godina. Jedna moja draga frendica iz tih studentskih dana naprosto se raspala, preko noći (zapravo nije bilo baš preko noći, ali mi ostali iz tog društvanca nismo je dovoljno blisko poznavali pa nam je tako izgledalo). Zatvorili su je u duševnu bolnicu. Jednog dana odlučio sam posjetiti je, i ne mogavši na to nagovoriti nikoga drugoga iz squadre, krenuo tamo sam. Pronašao sam je u jednoj od baraka ženskog odjela.

Nije baš da mi se nešto obradovala, ali ju je razveselila mogućnost kratke šetnje koju joj je zbog mog dolaska odobrila doktorica. Izašli smo van i pred nama je bila neka livada. Odjednom me zatražila da je dignem na ramena (bila je na sreću sićušna) i prenesem na drugu stranu livade, željela je nešto gledati iza ograde koja se tamo nalazila.
Kiša tog dana nije padala ali zato prehodna četiri nije prestajala. Pa sam, noseći je, upao u neviđeno blato, blago rečeno do iznad gležnjeva.

Ubrzo smo se vratili u baraku. Pozdravio sam je i na odlasku malo još promatrao lica ostalih pacijentica. Bila su to najpregaženija ljudska lica koja sam ikada vidio.
Stanovao sam na drugom kraju grada, dvadeset kilometara daleko. Koje sam imao prevaliti javnim prevozom. U svim prometalima su me, onako irealistički blatnjavog, nezamislivo zmazanog, šamarali prezrivi građanski pogledi. Bolio me kurac za njih.


Pregledavši ovlaš ponudu kioska odlučujem krenuti dalje svojim putem. Bacam još jedan pogled na pješački otok i plesačicu s plastičnom bocom. Ako negdje na Olimpu ima i kakav bog prometa, neka je čuva.

09.07.2016. u 19:49 • 12 KomentaraPrint#^

petak, 08.07.2016.

Believer

Više vjerujem
izgleda
upitniku nego točki
prostoru nego predmetu
bijegu nego ostanku

Više vjerujem
čini se
noći nego danu
mjesecu nego suncu
šutnji nego priči

Više vjerujem
priznajem
plaču nego smijehu
moru nego kopnu
strahu nego spokoju

Više vjerujem
jebiga
tijelu nego duši
podrumu nego krovu
prosincu nego lipnju

ponoru nego mostu
drugome nego sebi

08.07.2016. u 18:50 • 9 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  srpanj, 2016  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Srpanj 2016 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi

Post office

thesigwald@gmail.com

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se