Linkovi

slobodno govori

14.08.2017., ponedjeljak

Slobodno govori i izražavaj se




Nekoliko "blitz" savjeta za sve one koji su pokušali nešto reći i promijeniti ali su se negdje na tom putu izmorili, ostali bez goriva ili naprosto ogladnjeli i ožednjeli i moguće da nemaju što za jesti, a nikog nije briga za njih. Njih se pomalo, iz mjeseca u mjesec, iz dana u dan, guralo prema samom rubu društva, sve dok nisu shvatili da je kopanje po kontejneru baš ono što je preostalo samo za njih, iako ne možemo reći da ni tu nema konkurencije. Ima, ima, itekako ima. O tome kako to sve izgleda možemo jedan drugi put. Evo mojih savjeta:
1) Slobodno govori i izražavaj se pazeći da ne povrijediš osjećaje drugih
2) Ispričaj istinu o onome što se dogodilo, ako si ti bio jedan od onih koje su vrijeđali
3) Nemoj zataškavati probleme i zbivanja i govori o tome argumentirano i jasno
4) Nemoj se bojati posljedica svojih nastojanja da se ispravi nepravda i spriječi zlo, samo ti možeš prevladati svoj podsvjesni strah.

Toliko za sada, nadam se da sam barem malo pomogla. I naravno, svako dobro.

- 11:19 - Komentari (6) - Isprintaj - #

13.08.2017., nedjelja

"Miris džamije"

A sada malo literarnog štiva... Nakon teških i iscrpljujućih putovanja osjećamo se umorno, shrvano, izgladnjelo i skapavajući od žeđi želimo se napiti hladne vode sa izvora. A izvor je pomalo zagađen i pomalo mutan. Jedna stara sufijska izrijeka kaže: "Kada je izvor mutan, mutna je i rijeka."Svejedno, mi smo žedni i želimo se okrijepiti. Ovo je moje nastojanje da vratim rijeci njen čist i hladan izvor sa kojega se uvijek možemo napiti, okrijepiti i nastaviti dalje.








MIRIS DŽAMIJE

Pristup
Bismillahi-rrahmani-rrahim! U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!...U ime Allaha Milostivog, Samilosnog!... U ime Allaha Milostivog, Samilosnog!...
Samila je ponovno sanjala isti san. Na otvorenome moru, na kojemu se bljeskao žuti sunčevi krug i presijavajući zrcalio svoj blještavi zlatni sjaj, uzdizali su se ogromni valovi, od kojih je ona stalno gledala i slušala i ponovno gledala, samo jedan. Val se uzdizao prema nebu, obrušavao prema dnu mora i onda opet, ponovno rođen, osnažen i ojačan, zatvarao jedan te isti beskrajni krug. Na obrisima vala koji je vječno činio tavaf, bljeskala se, kur' anskim pismom ispisana, veličanstvena bismilla.
Trže se, probudi, pogleda na sat i naglo ustade iz kreveta. Sjedne za kompjutor i ushićeno počne pisati.
-“Nerođeni sine moj! Večeras mogu početi. Počinjem je s Božjim imenom na usnama. Mubarek noć je, posebna, ona u kojoj se primaju dove, vjeruje se, i svako dobro djelo se „ukabuli“. Nadam se da će i ovo moje pronaći put do tvoga malenoga srca koje je iznenada prestalo kucati u maminoj utrobi.“ Oči joj se ovlaže suzama sjećanja.
„Priču koju ću ti ispričati započet ću sjećanjem na prekrasan miris džamije; miris koji me uvijek smirivao, opuštao, ispunjavao lijepim mislima i snagom“.
To je onaj miris koji sam tako pomno čuvala u svom pamćenju godinama, a koji se uvukao u džamijske tepihe; miris mošusa kojega ljudi donose sa hadža, miris musafira, putnika-namjernika koji dolaze od tko zna kuda, miris onih koji tamo svakodnevno pokorno mole nadajući se posebnoj božjoj milosti;… miris moje najranije nevine mladosti i trenutaka koje sam tamo često provodila…
Godinama razmišljam o tome kako da je započnem, kako da napišem barem jedno jedino slovo, pa još jedno i još jedno; kako da ih pretvorim u riječi, a riječi u onu prvu „čarobnu“ rečenicu koja pokreće sve. A evo, sad, misli dolaze same od sebe, kao da ih netko prosipa; sjećanja, sretna i bolna, radosna i tužna, u isto vrijeme, prosipaju svoja tkanja, pletu čudesnu mrežu misli, riječi i osjećaja.
I nije samo to, nego kao da sam privučena prošlošću i samu prošlost privlačila k sebi, uzletjevši na „letećem ćilimu vječnosti“ dosegla i bezvremenski prostor i vrijeme, gdje su prošlost, sadašnjost i budućnost sažeti u jedno, ili postali jedno, pa sad tako lako premećem u svojoj glavi po potrebi, kao po nekom vječnom receptu, „sad malo budućnosti, sad prošlosti, e, evo sada malo sadašnjosti“; da, bit će to jedna lijepa ili manje lijepa, sretna i bolna, radosna i tužna, „prolazna životna juha“ koju je „zakuhao“ Univerzum, ali i ja sama.
Miris me je vratio na početak, ako je djetinjstvo početak; jer u metežu onoga prije, onoga što dolazi i ovoga sada, sve mi se čini istovjetnim i jednakim… Sjećam se sebe sretne, nasmiješene, bezazlene…Sjećam se bezuvjetne roditeljske ljubavi, topline, sigurnosti, radosti življenja i postojanja.
„Nismo li svi mi, došavši iz vječnosti, prolazeći kroz „tunel zaborava“, sretno se spustivši u majčinu sigurnu utrobu, a u agoniji izašavši na ovaj svijet, poželjeli zauvijek ostati onako zaštićeni i sretni, osluškujući drage glasove i zvukove koji su dopirali izvan ovog, samo našeg, ugodnog i toplog mjesta? Sjeti se, sine moj, ljubavi koje smo ti pružali, priča koje smo ti pričali, glazbe koje smo ti puštali dok smo te tako nestrpljivo očekivali ne znajući da ćeš vrlo brzo otići, ne ugledavši svjetlost ovoga svijeta, dunjaluka.“
Sjećam se djetinjstva i ljepote postojanja, učenja, sazrijevanja, saznavanja… ljepote onoga što nas određuje. Kao da sam samo tada bila ono što jesam, sine moj, kao da mi samo tada ništa nije bilo nedostižno i nedostupno!“
Što se dogodi s tim blistavim trenucima u kojima se ogleda sva jasnoća našega postojanja? Jesmo li ih potisnuli u najzabačenije kutke našega pamćenja i oni tamo čekaju da ih jednog dana „odvrtimo“ i shvatimo svu njihovu suštinu i bogatstvo?
„Sjećam se i prvih strahova, noćnih mora, nesigurnosti, pogrešaka, dragi naš. Vrlo jasno se sjećam i tih neugodnih trenutaka koji nam pomažu da nešto naučimo i zahvaljujući kojima rastemo, razvijamo se, a roditelji, u strahu i panici, iz ljubavi pogriješe ništa manje od nas! Ne, uhvatim se kako volim idealizirati to nevino doba djetinjstva, tu svoju prvotnu nevinost, iskrenost i spontanitet, iako su mi se i loše i neugodne slike snažno utisnule u pamćenje pa ih ponekad želim zaboraviti. Za svoje odluke, propuste ili neuspjeh, mnogi vole optuživati vlastito nesretno djetinjstvo. Moje je bilo sretno, bezbrižno i radosno, najdraži, bez obzira na mnogo svakodnevih problema kojima obiluje život svih nas, bez obzira na tugu i bol koju moramo u životu kad-tad upoznati i iskusiti kako bismo ojačali i osnažili se, kako bismo postali dobri ljudi. Što bi uopće značilo uspjeti u životu? U mom slučaju, to bi značilo slijediti svoje srce, upoznati svoju dušu.
Moraš znati, junače naš, da je nastalo vrijeme velikih kušnji ali i smutnji, Tmina je polako preuzela Svjetlo i vjerojatno se sprema Veliki Rat, a da si se tada rodio, kada smo te željno iščekivali, ja bih te sada spremala na bojište s kojega se ti možda nikada ne bi vratio. A Allah nas opterećuje samo sa onim što možemo izdržati.
Pišem ti, sine moj, i osjećam da ćemo se svi skupa možda ubrzo sresti, veliki se belaj nadvija nad nas. Ako i preživimo, jer je Allah tako odredio, ove će mi priče olakšati vrijeme iskušenja; priče iz džamije, za koje sam mislila da sam ih odavno zaboravila.

Sutradan, nakon uglavnom neprospavane noći, Samila se spremi na posao zbog kojeg je bila zahvalna Bogu ali i dobroj prijateljici koja ju je preporučila šefici. U vrijeme najteže recesije, nakon neuspješne dugotrajne potrage za poslom u struci, „maknula se s burze“, radeći za male pare, kako bi se obitelj prehranila.
Svaki dan odlazila je na posao čisteći urede i sanitarne čvorove, trpeći poniženja i maltretiranja onih koji su u ovom trenutku bili povlašteni. Provokacije su se uglavnom odnosile na njezino nacionalno porijeklo i vjersku pripadnost. U to vrijeme nikome se nije smjela obratiti, jer su njezini predstavnici, štiteći svoje pozicije i radna mjesta, postali poltroni vladajućih i nisu marili za potrebe svojih sunarodnjaka. Od vremena kada je ona, još kao studentica sudjelovala u nastajanju svojih manjinski institucija i društava koji su trebali promovirati manjinsku kulturu i štititi njihova prava, država je uspostavila toliko proturječnih zakona na koje se nitko nije mogao osloniti, ako bi se i želio izboriti za bilo koje od svojih prava koja su im bila zagarantirana Ustavom. Politika je raširila svoje „pipke“ u sve pore suvremenog društva, zbog čega je ona imala osjećaj da društvo i zajednica nazaduju, a ne da progresivno napreduju, čemu se nadala većina mladih koja je u tisućama napuštala svoju domovinu zbog vlastite egzistencije i opstanka, ne nasjedajući na predizborna obećanja. I ona i njezina obitelj često razmišljaju od odlasku, ali ne želi ostaviti roditelje koji su stari i nemoćni. Iz dana u dan uvjeravala je sebe kako ipak ima sreće jer nije među onima koji svakodnevno pristižu na burzu rada. I gladuju. A ona i njena obitelj, hvala Allahu, nisu među njima.

Ili je sve to što joj se sada događa u ovim najtežim trenucima bila samo „loša karma“ njenih islamskih predaka koji su nekada vladali ovim krajevima, uspostavljajući silu i nepravdu, ubijajući nedužne, odvodeći nevinu djecu u ropstvo i kao odrasle ljude vrativši ih zbog ubijanja svoje braće i sestara, svoga roda, zatiravši „krv svoje krvi“?
Umjesto potpune zahvalnosti prema Bogu nečesto je osjećala zlovolju i nezadovoljstvo; duboko u sebi bila je razočarana sobom i osobnim neuspjehom. Bijesnila bi često u sebi na takvo društvo u kojemu obrazovani i školovani zarađuju za komad kruha radeći posao koji može obavljati svatko, jer nemaju drugog izbora. Činilo joj se kao da je slučajno zalutala na projekciju nekog lošeg filma i promatra slike na platnu čudeći se sebi koju vidi.

„Kako je uopće došlo do svega ovoga?“-pitala se u nevjerici. Sve što je do tada učinila učinilo joj se besmisleno. Školovanje, studiranje, životni ciljevi. „Ima li spomenuti „turski danak u krvi“ veze s tim? Odrađujemo li loše karme svojih predaka? Je li se neki od njih o nekoga „ogriješio“ zbog nečega, kako se to „voli reći u narodu“, pa se to sada vraća na meni?“-pomalo sulude misli nečesto bi je opsjedale.
Ipak, nije bila nesretna. Imala je obitelj, muža, dijete, imala je sebe, živu i zdravu, jaču nego ikada! I što je najvažnije, vjerovala je i nadala se da je sve ovo privremeno. A nadu joj nitko nije mogao oduzeti!
„Dobro koje uradiš, o čovječe, dolazi od samog Boga, a zlo koje činiš dolazi od tebe sama“-sjećala se dobro joj poznatog citata iz Kur' ana.

- 18:51 - Komentari (3) - Isprintaj - #

tko pjeva zlo ne misli

Iako sam ovaj blog zamislila kao moja razmišljanja o umjetnosti i ljepoti, filozofiji i duhovnosti, dobroti i humanosti, ne mogu ne započeti jednom temom o politici koja je svoje „krakove“ pustila u sve ovo gore navedeno. Danas se politika u sve upliće i ima moć da nam pokvari što god poželi. Tako sam ja, u ovih svojih četrdeset devet i kusur do pedeset godina života shvatila, da bez politike ne možemo, iako to željeli pod svaku cijenu i koliko god nam se ona gadila . Ono dekartovsko „mislim, dakle postojim“, slobodno danas možemo samo citirati. Prije će biti, „bavim se politikom, dakle stvarno postojim“, jer zanemarujući i zaobilazeći je svaki put kada želimo nešto promijeniti, kao da i ne postojimo. Ja bih samo voljela živjeti onako kako sam to zamislila već sa svojih petnaest; malo se moliti kojem god želim bogu, malo se družiti sa prijateljima i dragim ljudima, malo pjevati i zaplesati, malo putovati i dosta raditi, malo živjeti ovdje koliko god to želim i gdje god ovdje poželim. Izgleda da mi se u sve moje planove dosada uvijek miješala politika. Na više načina, potajno, kriomice ili javno, ja je nekako nisam nikad mogla zaobići. Ovo su za sad moje samo uopćene spoznaje.
Nedavno su Bošnjaci imali svoje izbore i to je lijepo da u jednom suvremenom demokratskom društvu manjine svaka za sebe vode svoju nacionalnu i kulturnu politiku (kad bi do kraja bili u tomu sposobni). Naime, kako se Bošnjaci nisu nikako mogli dogovoriti oko vlastitoga predstavnika, što su tadašnji izbori pokazali, po drugi puta je pobijedila predstavnica albanske nacionalne manjine, koja usput rečeno nije loša, ali ona ima dosta posla i u svojoj „matičnoj kući“. Problem je u tomu da su već po drugi put Bošnjaci „zasmetali jedni drugima“ i bez obzira koliko ih ima, a ima ih, fala bogu, u „lijepoj našoj“ puno i dovoljno, nisu pokazali demokratsku zrelost, niti izašli na izbore u pristojnom broju, a ona manjina toliko je „isfrustrirana“ različitim problemima koji se u bošnjačkim tijelima i institucijama provlače već godinama, da na kraju imamo to što smo dobili, a to znači: do sljedećega puta, sve ispočetka.
Ma pogledajmo samo bošnjačka kulturna društva u „lijepoj našoj“. Oni izgleda još uvijek nisu na čistu oko jedinstvene kulturne politike.; kako bi što trebalo izgledati, tko bi to trebao voditi i na koji način i s kim i što bi uopće trebali činiti s novcem koji im tako dobrohotno država godišnje isplaćuje?









Konkretniji opis svega toga dobit ćemo ako vam opišem kulturno djelovanje u jednoj bošnjačkoj udruzi u središtu Zagreba. „Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske“ osnovana je još devedesetih godina, fino je to sve bilo zamišljeno, sve dok cijela stvar nije počela propadati „iznutra“. Pri udruzi BNZH djeluje kulturni ansambl „Bosana“, koji uključuje djelovanje bošnjačkoga folklora i zbora. Tamo bi se trebali okupljati Bošnjaci zainteresirani za promicanje vlastite kulture i tradicije i njihovi prijatelji, ljubitelji bošnjačke kulture i sevdaha. I svi ostali dobronamjerni su dobro došli. Ispalo je da je sve to zatvorenoga tipa, da ne može doći pjevati ili učiti sevdah tko želi, nego tko je „politički podoban“, odnosno tko se izvrsno uklapa u nečije pojedinačne sebične interese onih koji ovu udrugu vode na ovaj način već godinama. Ja sam zbog svega toga bila isprva šokirana, naime sjetila sam se vremena iz mladosti kada sam nastojala sudjelovati u stvaranju bošnjačkih institucija koje bi trebale štititi prava Bošnjaka, a ne oduzimati im pravo na izražavanje vlastite kulture i tradicije na mjestu na kojem im je to po Ustavu Republike Hrvatske zagarantirano, međi ljudima koji se udružuju i djeluju zbog sličnih zajedničkih interesa, a to je zaštita i promicanje bošnjačke kulture i tradicije. I ne samo to, ispalo je da Bošnjaci, koji po svom rođenju i OIB-u imaju prednost i pravo davati svoj doprinos ovakvim i sličnim idejama, ne znaju i nisu sposobni pjevati sevdah, nego to trebaju učiti od „drugih“, u ovom slučaju „nebošnjaka“, koji se zbog nečega osjećaju „ugroženo“ na mjestu koje je nastalo da se manjina u „lijepoj našoj“ ne osjeća ugroženo i da na miru može lijepo pjevati izražavajući ljubav prema svome, bez ikakve bojazni da će im se to pravo ikada oduzeti. I da ironija bude veća, na osnovu „bošnjačkih para“ ovi drugi lijepo nastupaju i putuju po „lijepoj našoj“ i na taj način „predstavljaju“ one kojima je Ustavom zagarantirano da imaju pravo predstavljati sami sebe. I nije im u cilju promicanje bošnjačkih vrijednosti, a kao takvima ne može ni im ni biti, jer nisu to; nego, budući da su uspjeli „privatizirati“ cijeli ansambl, a naši su to dozvolili, da se malo podruže, zapjevaju i da džabice putuju po izletima sa parama onih koji ih imaju pravo dobivati i trošiti na osnovu svojih OIB-a i nacionalnoga kulturnog programa.
Ima tu još puno toga, pa ću vam cijelu priču ispričati ispočetka nešto kasnije.

- 18:16 - Komentari (1) - Isprintaj - #

slobodno govori

Jednom je jedan mudrac izrekao enigmu koja mi se svojevremeno jako svidjela: "O čemu se ne može govoriti, o tomu se mora šutjeti." Danas ona za mene zvuči ovako: "O čemu se ne može šutjeti o tome se treba govoriti!" Što kažete, vrijedi li to i za vas? Što se mene tiče, pokazat ću vam da hrabro stojim iza izrijeke koju sam malko morala obrnuti, jer danas je čini se obrtati stvari i sve što se može vrlo "in", i ne samo to, izgleda da o tome ovisi opstanak čovječanstva koji je kako vrijeme prolazi sve više i više u pitanju.




Vratit ću se ponekad i na te apokaliptične teme, ali, za sada, bavit ću se veselijim temama, a sve ovo, vjerujte mi, zvučat će jako jako ozbiljno. Što mi je i cilj.

Oznake: sloboda govora i izražavanja


- 14:10 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

  kolovoz, 2017  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Kolovoz 2017 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se