Ima neka tajna veza
Nakon pola godine izbivanja, stojim pred praznim alatom (čitaj blogom) i razmišljam. Toliko toga se izdešavalo. Ne znam odakle da počnem. Dečko s početka priče, sanjar, pun unutarnjih ispitivanja i dilema danas je sretan ispunjen čovjek kojemu su staze konačno prestale izmicati ispod nogu.
Neću dva put reći, jel..
Sinoć na pivi, dvije, tri, s bivšim cimerom uz razglabanja o temama koje su samo nama poznate, ubacivanja novčića u džuboks i slušanja pjesmi koje djeca oko nas sigurno nisu znala, dođe na temu i blog, i dogovorismo se da se vratimo i pišemo. Trebao sam sinoć sjesti na ovo mjesto, al piva i stresan dan učiniše svoje. Ali večeras sam tu. I imam onaj osjećaj kao prvi put kada sam sjedao i pokušavao shvatiti blog alat..Koji nije samo alat...
Ovaj post neće biti dug, ni rječit, jer me dugo nije bilo, izgubio se osjećaj za pretakanje misli u riječi, sastavljanje malih kristalića koje čine cjelinu, ali drago mi je da sam tu. Zbog ljudi koje čitam, ljudi koje sam upoznao preko bloga, zbog bloga koji je pomogao meni. Na pravi način.
A ja sam mu skoro uzvratio na krivi način. Kao i većina ljudi u današnjem svijetu, kada im netko pokloni ili da nešto. Nakon što ga upotrijebe ili iskoriste zatvore vrata.
I ja sam skoro zalupio vrata. Skoro.
Ostala je mala papuča koja je držala vrata prikučena i mogao sam s vremena na vrijeme vratiti se tu, u ovaj svijet i svojim velikim nosom zaviriti u njega...
