Sve to dođe na svoje...
Photo by:www.pticica.com/tratinchica
Nisam imao posebnu tremu, niti su mi se znojile ruke kao onaj prvi put kad me "Croatia bus" dovezao iz kanjona Vrbasa prema Zagrebu. Začudo.
Dan je bio kao i onda, lijep, sunčan, trenutak poslije kiše, kažu da je tad valjda zaista najbistriji. I da se dobrim dvogledom može vidjeti horizont i kilometrima daleko.
Gužva je oko katedrale kao i prvi dan kad sam došao ispred nje, kumice s pijace se u pauzi šetkaju i mole, kao hipnotizirane se vrzmaju cijelo jutro ispred. Scena otprilike slična svaki put kada sam tu, a nisam baš često, priznajem (daleko mi je,na Knežiji sam malo češće). Obično tu dođem kad me nešto dovede, ne znam kako objasniti, možda se "to" može staviti u sferu situacija kada čovjek ima potrebu za nalaženjem žice poveznice između sebe i više sile na nekoj posebnoj razini.
Ne onoj svakodnevnoj.
Situacijama dobrim i lošim kada osjećaš potrebu da digneš glavu i shvatiš smisao. Tri puta sam s tom nakanom bio tamo. Ovo je četvrti.
Završio sam faks, znaš.
Ne znam zašto, ali nisam bio pretjerano euforičan onaj tren kad sam vidio da je i zadnji ispit gotov. Nisam ni sada. Vjerojatno zato što sam znao da ga imam, tu negdje. U sebi. Sada konačno i na papiru.
Vjerojatno i zbog toga što već znam što je to život i borba, i znam da me nakon ovog čeka opet neka prepreka i tako cijeli život. Sada bi trebalo biti puno lakše, kažu. Vidjeti ćemo.
Vrijeme se ne može vratiti, al kad bi mogao, dao bi si truda pa da umjesto ona dva preskočena razreda iz osnovne koja nisam prihvatio da preskočim budu dva na faksu.
Znam da zvuči malo bahato i samouvjereno, al riješio bi i to.
Samo da vidim onaj sretni sjaj u očima Tvojim i maminim dok govorim da je gotovo, da je to to, i da babe u selu sigurno više neće pitat ;:"Je li onaj mali završio"?
Baš mi je bilo smiješno, iako mi sada do smijeha nije, kada sam prošli tjedan išao kući, valjda se u selu pročulo, pa sada začudo više nitko i ne pita.
Dok sam šetao tamo prema brežuljku gdje si ti, samo su zatvarali balkonska vrata, i spuštali zastore. Kao da me se boje. Šta češ,svijet ko svijet.
Znaš, nije mi lako bilo svo ovo vrijeme. Nakon tvog odlaska sam se pošteno razbio i bio slomljene ruke i noge više od pola godine.
Znam da je i do mene nekad bilo, ovo nekad malo češće, na leđima sam osim toga nosio breme perspektivnog dječaka kojeg su htjeli prebacit iz trećeg u četvrti, najmlađeg u velikoj obitelji intelektualaca. Nisam smio ispasti crnom ovcom. Nikako.
Lagao bi ti kada bi ti rekao da se sad odjednom osjećam puno drukčije. Osim golemog olakšanja ništa se promjenilo nije, već duže vremena radim(otkako si ti umro) i znam da diploma jamči jedino sigurnost, a ostalo je opet na nama.
Al snaći ću se već nekako, znaš mene.
