Upravo sam pogledao kroz prozor u smjeru Zagreb jug, oblačak
je čangrizavo krivudao oko sunca i sudarao se s njegovim zrakama.
Ličio mi je na dvoboj Davida i Golijata, priči gdje slabiji pobjedi jačeg i koju svi (mada ne vjerujući u nju) volimo slušati.
Sunce je na tren bacilo snop svjetlosti na prostor oko oblaka i stvorilo obrise tirkizno-crvene boje, boje koja ne spada među onih dvadesetak koje su registrirali doktori iste.
Koliko ti treba razloga da budeš sretan?
Meni samo jedan.Idem van.
Ehm, da
Nekako se svi tijekom života nekoliko puta vraćamo kući.
Znate ono, obično prvi povratak bude kad kao srednjoškolac, duboko razočaran stavom okoline prema sebi razmišljaš da šmugneš.
Neki to naprave i vrate se nakon nekoliko dana.
Vide da u komšiluku nema džaba jest. Ni pit. A ni džeparca za kiflu i polivenu.
Pa onaj drugi, ozbiljniji dio, kada kreneš na faks u drugi grad ili u drugu državu, nema te neko vrijeme, al kad tad ipak te neka nevidljiva sila vuče da vidiš omiljena brda ili ravnice ,nevermind, onaj zalazak i čisti zrak koji je najčišći i najljepši baš tamo. Gdje si rođen i odrastao. Dođeš, vidiš, udahneš, pa se opet vratiš.
Napose dođe onaj treći kada osobe koje su cijeli život provele negdje vani, da ne kažem u dijaspori, (neki se mršte na spomen te riječi) dođeš kući po stare dane da uživaš u teško stečenoj penziji, plaćajući lijekove za tlak i taksistu za kontrole kod doktora. I uživajući u nekoliko stotina jedinica (da li maraka,kuna il eura,opet nevermind) nečeg čega ti ostane više nego domicilnim penzionerima, koji stvarnmo nemaju ni za lijekove za tlak a kamo li za taksiste. Koji s pravom kukaju o prošlim boljim vremenima kad su s penzijom mogli na more u Zaostrog ili Krvavice u lokalni Hotel s dvije zvijezdice, sa sobama koje imaju pogled na more i rešo za kafu. I lijepo bješe, vele. Tamo je sada zabranjem pristup. Osim Zapadnoj Hercegovini.
Tako i ja, u vrtlogu interneta, raznih foruma (potrebnih i nepotrebnih), haj5 - ova, fejsbukova, - u množini "stranica" na kojima gubiš vrijeme, vidjeh da je vrijeme da se vratim kući. Na BLOGIĆ, tu mi je zrak nekako najčišći, a i ljude biram po onom čemu želim da ih biram. Mislima i djelima pretočenim na papir, ekskjuzmi, tipkovnicu.
Kod nas kažu da za povratak nikad nije kasno. A ja se vraćam ovom alatu. Kao onaj izgubljeni biblijski sin svome ocu.
Ovdje sam doma, ovdje mi je baš lijepo i ovdje ću se uvijek vratiti.
.
