S blogom je kao i s životom. Ako ga ne urediš, zapusti se. I sve rjeđe i rjeđe netko svrati u tvoje dvorište.
Prolazim kroz faze kada imam puno obveza, znate već onu žalopojku (prazan izgovor):
"Ma joj ja sam ti u Zagrebu, tu ti je život ful ubrzan, nemam vremena ni jesti sjedeći, a kamoli pisati..."
Kad sam došao prvi put u Zagreb i gledao sa strane te ubrzane ljudske prilike, dignuo sam glavu u nebo i rekao: "O Bože, ne dopusti mi nikad da budem rob nečega. A najmanje od svega rob navike. Ili svakodnevnice."
Nešto kao nemam vremena za kavu. Pa onda dođe vrijeme kad nemam vremena za razgovore. Poslije tog nemam vremena za blog (blog kao hobi, aktivnost koja ti nije baš sad presudna, bitna za svakodnevnicu, al uz koju se definitvno bolje osjećaš). Pa onda nemam vremena za drage mi ljude.Nemam vremena ni za otići u trgovinu s voćem, kupiti češnjak da ne bi dobio gripu. Nemam vremena ni prelistati novine koje sam donio i spremio u kutiju. Glazbu slušam jer je to aktivnost koju mogu raditi usporedo dok se oblačim, perem zube, metem po kući, gledam u prazno.
Onda na kraju, kao šlag na torti dođeš TI . Da ti, koji buljiš u kompjutor, ti koji misliš da nisi postao kao većina, ti koji još uvijek šečeš ulicom bez slušalica na ušima, jer želiš osjetiti još uvijek bar poneki prirodan zvuk, zvuk ptice koja pjeva na obližnjoj grani, zvuk vlaka koji prolazi obližnjom prugom.
Kako volim taj zvuk.
Nemam ništa protiv onih koji slušaju glazbu dok negdje idu, šetaju, trče, jer glazba je često nešto što nas opušta, čini sretnim ili sjetnim. Ovisi što slušamo, jel.
Al ja sam odlučio više ne slušati glazbu dok hodam. Ili dok idem na posao. Ili prema gradu. U cijeloj toj svakodnevnoj zbrci sam shvatio da najviše razmišljam o sebi, upravo dok hodam. I u zadnje vrijeme dok sam slušao glazbu, hodajući, malo sam postao nervozniji, bez nekog vidljivog razloga.
Prestao sam valjda razmišljati o sebi. Svojim postupcima, stvarima koje mogu ili moram popraviti.
Da i s balkona se vidi svijet.
Ne želim zapravo da me cijeli dan kroz obveze nosi neka kolotečina, otprilike određen put, pa pustit ću barem dok hodam misli nek lutaju.
Nek trče po raznim mjestima, do kojih već ne mogu doći na normalan način.
I eto.
